Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Sa današnje istorijske distance je čudna dugogodišnja naivnost Srba na svoj položaj i stradanje u Hrvatskoj. Rijetko je koji evropski narod toliko stradao od drugog naroda (svojih komšija) a da je to istovremeno nepoznato u pravoj mjeri svjetskoj javnosti, pa čak i potomcima žrtava.
Piše: Đorđe Pražić
Uvod
Srbi u Hrvatskoj su svoj doprinos antifašističkoj borbi i ogromne sopstvene civilne žrtve ugrađivali u „temelje bratstva i jedinstva“, da bi nakon sedamdeset godina sve to bilo zaboravljeno i hrvatskim istorijskim falsifikatima drugačije interpretirano. Srbi antifašisti su postali „fašisti“ a potomci fašista su postali „antifašisti“.
Jedan od razloga je i srpska zabluda prema hrvatskim komunistima i partizanima, koji su glavni uzročnici zabluda. I danas mnogi Srbi nisu shvatili da su hrvatski nacionalisti i komunisti imali zajednički državotvorni cilj (nezavisna Hrvatska), a razlikovali su se samo po metodi realizaciji tog cilja, i u odnosu prema Srbima. Dok su nacionalisti masovno ubijali Srbe, hrvatski komunisti su ih iskoristili i trošili u ratnim dejstvima u NOB i tako Hrvatskoj pribavili oreol antifašističke države. Nakon nedavne proslave „22. lipnja, Dana antifašizma“ u šumi Brezovica kod Siska i zvaničnih izjava hrvatskih državnika datih tom prilikom, treba ze zapitati: Ko se zapravo borio na strani antifašizma u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.
Srpska naivnost i hrvatske obmane i laži
Sve do 1991. godine, u SR Hrvatskoj se slavio 27. jul kao Dan ustanka. Centralna proslava se tradicionalno održavala u Srbu a obilježavalo se i u ostalim srpskim ustaničkim mjestima. Proslave su bile vesele prirode uz tradicionalnu ličku jagnjetinu i piće. Polaganje vjenaca na spomenike, stereotipni govori dežurnik rukovodilaca su bili kao uvod u neki sportski susret i kasnije konzumiranje jela i pića, uz pjesmu, ples i veselje. Najveseliji i najgrlatiji su bili neustrašivi borci, od naroda zvani „jamari“ ili „pećinari“, koji su poslije rata uz pomoć dva svjedoka prigrabili paket boračkih privilegija.
Ono malo preživjelih pravih boraca-partizana tužno su iz prikrajka gledali tu socrealističku farsu. U mnogim srpskim ličkim selima, taj dan je bio jedini slavljenički dan u godini. Sve se to događalo u srpskim mjestima i selima uz veoma malo prisustvo hrvatskog življa (uglavnom boraca NOB). Niko tada nije razmišljao a ni spominjao ogromne srpske civilne žrtve a i doprinos srpskog naroda antifašističkoj borbi.
Dok su te vrednosti tonule u istorijski zaborav, hrvatski političari i istoričari su gradili novi antifašistički imidž hrvatskog naroda.
Ove godine 22.6.2015. na teletekstu hrvatske televizije (vijesti HRT) je pisalo: „Prva naoružana antifašistička postrojba u Hrvatskoj i okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, bio je Sisački partizanski odred osnovan 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici. Osnutak Sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana“.
U atmosferi stalnih napada na antifašiste u Hrvatskoj i javnog afirmisanja vrednosti NDH, Hrvatska je proslavila Dan antifašističke borbe. Premijer Milanović je izjavio: „Prvi sisački partizanski odred bio je uglavnom sastavljen od Hrvata, ali u velikoj mjeri i od Srba. Upravo ta veza hrvatskih komunista i srpskog naroda dovela je do toga da antifašistički partizanski pokret postane masovan i narodni, kao jedinstvo Hrvata i Srba u borbi za slobodu“.[1]
U svom obraćanju Mišelu Platiniju, predsjedniku UEFE, povodom incidenta na fudbalskoj utakmici Hrvatska – Italija, 12. juna 2015. kada je na travnjaku stadiona Poljud u Splitu nacrtan kukasti krst (svastika) nacistički simbol, dimenzija 11h11 metara, hrvatski premijer Milanović je molio: „Nemojte nas izbaciti sa Eura, Hrvati nisu nacisti, većina ih je bila u partizanima“, čime je nastavio sa tvrdnjom, da su Hrvati bili najbrojniji antifašisti u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945. Korjeni te obmane sežu još od vremena Drugog svjetskog rata.
Hrvatsko komunističko vodstvo je još u ratu stalno potenciralo jednaki dorinos Srba i Hrvata u borbi a istovremeno izjednačavalo ustaške zločine sa četničkim. Današnje hrvatske vlasti i stručna javnost govore samo o doprinosu Hrvata u antifašističkoj borbi, a Srbe ponekad spomenu kao ukras građanskog društva, jer znaju da se srpski narod zadovolji i sa malim pohvalama u sveopštoj satanizaciji. Ko se stvarno borio u Hrvatskoj i sa kojim efektima, najbolje se može uočiti iz naučno utvrđenih kvantitativnih pokazatelja (brojnog stanja oružanih formacija) i broja ubijenih lica (civilnih žrtava rata).
Učešće Srba i Hrvata u NOB od 1941 do 1945.
Od svih naroda Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske su nadprosječno učestvovali u NOB., što se može vidjeti u tabeli br. 1
PREGLED UČEŠĆA SRBA I HRVATA U NOB NA TERITORIJI HRVATSKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU [2]
Ako se odredi srednji brojni odnos između Srba i Hrvata u jedinicama NOVJ u Hrvatskoj za sve četri ratne godine dobijamo odnos 1,73 : 1 u korist Srba . Ako uzmemo podatke o učešću u NOB svih živih stanovnika SR Hrvatske a prema stanju od maja 1945. godine dolazimo do zaključka da je učešće Srba 11,2% a Hrvata 4,7%, sa odnosom 2,4 : 1 u korist Srba[3].
Iz ovog pregleda se uočava da su Hrvati značajno počeli popunjavati jedinice NOVJ tek po kapitulaciji Italije, kada se već uočavala pobjednička strana u Drugom svjetskom ratu. Saveznici su iskoristili mit o „hrvatskom antifašizmu“ kao osnovu politike zalaganja kamena temeljca nove jugoslavenske budućnosti. Taj iracionalni mit partizanskog jugoslavenstva skupo je koštao srpski narod u Hrvatskoj.
Farsa o četnicima
Vršeći analizu raznih dokumenata partijsko-političkog rukovodstva u NOB, kao i diskusije na poslijeratnim naučnim skupovima, može se zaključiti da su u toku NOB-a u Hrvatskoj najveći problemi bili borba protiv četništva (četnička izdaja) i rad na razvoju NOP-a u hrvatskim krajevima[4].
Četnička opasnost je preuveličavana i poslužila je za nacionalno ideološko djeljenje među Srbima i daljnju fizičku likvidaciju Srba. Tako su posle kapitulacije Italije, komandant i komesar Glavnog štaba u Hrvatskoj Ivan Gošnjak i Vladimir Bakarić naredili, da se izvrši jedan od najtežih partizanskih zločina u Drugom svjetskom ratu: 1. Zbog opasnosti od četnika u ovoj fazi borbe, nisu nam potrebni zarobljenici. 2. Sve zarobljene u borbi likvidirati. 3. To činiti i ubuduće. Lažna simetrija u odnosima snaga NDH i četnika, je bila omiljena u partizanskim štabovima, iako je ponekad izgledala smješna.
U jednom radu poznatog komandanta 35. ličke divizije dr. Petra Kleuta navodi se, da su po odlasku 6. ličke divizije u Srbiju, naše snage imale prema sebi jake fašističke snage od 6.670 ljudi, kojom je rukovodio „Zapoli“ (Zapovjedništvo područja Lika). To su bili ustaše, domobrani, oružnici i Medački četnički odred od 60 četnika. Te snage su ojačavane sa dva njemačka bataljona[5]. Postavlja se pitanje, kakva je to snaga od 60 četnika u odnosu na 6.610 pripadnika oružanih formacija NDH? Toliki broj četnika jedva je moglo obezbjediti dvije smjene seoske četničke straže oko Metka i ostalih mjesta.
Borbena dejstva protiv ustaških snaga izgleda nisu bili prioritet, posebno nakon odlaska proleterskih divizija (6.ličke) iz Hrvatske za Srbiju. Zato se i moglo desiti da skoro na kraju rata 1944. godine u Lici bude velikog stradanja srpskog naroda od strane oružanih formacija NDH (težišno ustaša). Nesposobnost i neborbenost hrvatskih partizana Primoraca u odbrani srpskog naroda 1944. godine pravdala se oštrom ličkom zimom i neiskustvom u borbi.
U tim partijskim izvještajima, veoma često su ustaše predstavljane kao „šačica deklasiranih marginalaca koja nema podršku u hrvatskim narodnim masama“. Čak su i pojedini visoki vojni rukovodioci Srbi, smatrali ustaše samo „neuračunljivim pojedincima“[6].
Satanizaciji četništva kao simbola zla doprinjela je poslijeratna partizanska književnost i kinematografija. U tom jugoslavenskom kulturnom opusu domobrani su predstavljeni kao neki smješni dobroćudni jadnici koji se odmah predaju, donoseći partizanima oružje i odjeću, a svojoj kući odlaze u gaćama. Ustaše su prikazivane u negativnom kontekstu i uglavnom u crnim besprekornim vojničkim uniformama sa krvatama. Četnici su predstavljani kao razbarušeni, ružni, prljavi, pijani, zli i sa kamom kao koljačkim rekvizitom. Ovom imidžu „zlih četnika“ doprinjeli su i neodgovorni pojedinci Srbi, koji su se sa nožem i šajkačom slikali za hrvatske medije početkom devedesetih godina.
Učešće Hrvata i Srba u formacijama NDH i četničkim jedinicama pokazuje stvarnu snagu i opasnost od pojedinih oružanih formacija na teritoriji Hrvatske i možemo je vidjeti iz tabele br.2.
PREGLED UČEŠĆA SRBA I HRVATA U OSTALIM ORUŽANIM FORMACIJAMA NA TERITORIJI HRVATSKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU [7]
Ako analiziramo 1943.godinu, kada su četnici bili najbrojniji vidimo da četnika ima 7.000 a snaga NDH ima 230.000, što je odnos 32,8 : 1 u korist snaga NDH.
Nakon 1943. godine, dolazi do smanjenja brojnog stanja oružanih formacija NDH. Upoređujući sa tabelom br.1 vidi se da su pripadnici oružanih snaga NDH prešli u partizanske jedinice i pri kraju rata obezbjedili sebi oreol antifašističkih boraca. Poznati su nam slučajevi kada su potomci žrtava poslije rata na ulici prepoznavali ustaške zločince u uniformama pripadnika JNA.
Znači, poslije kapitulacije Italije zarobljeni četnici su uglavnom streljani a pripadnici oružanih formacija NDH prevođeni u partizanske redove.
U poslijeratnim stručnim radovima i udžbenicima izjednačivani su ustaški i četnički zločini, da bi u sadašnje vrijeme četnički zločini dobili veći značaj. Postoji ogroman broj izvora koji dokazuju da su Srbi bili najbrojnije žrtve u Hrvatskoj, odnosno da je nad njima izvršen genocid. Jugoslavenska istoriografija tu istorijsku činjenicu nije nikad kvantifikovala. Broj ubijenih Srba na području NDH procjenjuje se na 200.000 do 700.000, a u samoj Hrvatskoj najmanje na 180.000[8]. Najveći dio ovih žrtava ubile su ustaše.
Hrvatski političari i istoričari vješto su uspjeli da provuču obrnutu uzročno-posledičnu vezu u kojoj su svirepi zločini Hrvata prema Srbima, posledica „velikosrpske hegemonije i ugnjetavanja“.
Prema do sada poznatim podacima za vrijeme rata četnci su ubili oko 1.373 lica (od toga su Srbi bili preko 50% žrtava). Ovaj broj četničkih žrtava nedovoljno verifikuje „četničku opasnost“, pa sadašnji istoričari u Hrvatskoj taj broj umjetno podižu na oko 20.000. Ovo znači da su pripadnici hrvatske vojske više ubili srpskih civila (oko 2.000 ) za vreme agresorske operacije „Oluja“ 1995. nego što su četnici ubili (civila i vojnika) za vrijeme cijelog Drugog svjetskog rata.
Jedan manji dio Hrvata (800 pripadnika) aktivno se 1941. uključio u antifašističku borbu i djelio dobro i zlo sa Srbima. Njihovu borbenost i žrtve Srbi nikada nisu zaboravili. Oni su bili razlog srpske vjere u bratstvo i jedinstvo ali njih je bilo suviše malo da bi se to i ostvarilo.
Zaključak
Srbi u Hrvatskoj dovoljno ne afirmišu svoje nacionalne vrednosti. Uglavnom zakašnjelo defanzivno reaguju kada neko iznese laž o njima. Još uvijek u jednom djelu srpskog naroda postoji prokletstvo podjele na četnike i partizane, iako su za većinu Hrvata svi Srbi odavno bili i biće samo četnici. Srbi iz Hrvatske protjerani su sa svojih vjekovnih ognjišta ali ne smiju zaboraviti svoju istoriju.
Stalnom afirmacijom naših nacionalnih vrednosti, treba anulirati hrvatske laži i nacionalni trijumfalizam i nacionalnu euforiju, koja je okrenuta protiv svih Srba. Savremena informaciona tehnologija nam omogućava da našu borbu za istinu možemo voditi neprestano i na cijelom svjetskom prostoru. Prošlo je vrijeme kad smo zavisili od zakulisanih igara, problematičnih odluka i kvalifikacija u nekim partijskim komitetima i „narodnim“ rukovodstvima.
Od poznatih boraca za slobodu, antisrpskom propagandom, Srbi se predstavljaju kao moderni nacisti. Srpske antifašističke vrednosti preuzeli su drugi a svoj fašizam pripisali Srbima.
Nama u ovom vremenu ostaje strpljiva i teška borba sa znanjem na naučnom bojnom polju, kojom možemo pobjediti istorijske laži i prevare naših starih i novih neprijatelja. Borba je dugotrajna ali na kraju daje konkretne rezultate. Optimizam uljevaju neki mladi hrvatski istoričari i intelektualci koji nastoje srpsko-hrvatske probleme analizirati na osnovu objektivno naučno utvrđenih činjenica a ne na bazi histerične antisrpske mržnje.
Civilizovanim rješavanjem problema žrtava rata, objektivnom analizom uzroka i posljedica srpsko-hrvatskih konflikta, smanjiće se mogućnost budućih nesporazuma i sukoba između Srba i Hrvata.
[1] Hrvati sa Srbima izborili slobodu, Večernje novosti, Beograd, 23.6.2015.
[2] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995., str. 152-167
[3] Isto, str. 167
[4] Dr Gojko Vezmar, Vojno-politička situacija u Lici do formiranja 1.korpusa NOV Hrvatske, Prvi korpus NOV Hrvatske, referati i diskusije s naučnog skupa, Historijski arhiv Karlovac, 1987.,str.85.
[5] Petar Kleut, Borbe u Lici 1943- 1945.,Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5, str 336.
[6] Kontraadmiral Ljubo Mraović, diskusija, Prvi korpus NOV Hrvatske, referati i diskusije s naučnog skupa, Historijski arhiv Karlovac, 1987.,str.877.
[7] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995. str. 152-167
[8] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995., str. 167
Izvor: Udruženje Gospićana „Nikola Tesla“ – gospic.rs
Vezane vijesti:
One Response
Crni Djordje,sta to pises covece?! Citav zivot ti se i to malo kose dizalo na glavi od pomena CETNIK.Zar ti da pises o zabludama,ti koji si jasno i glasno onako oficirski gledao sve oko sebe sa prezirom pa i mrznjom ako nisu iz tvojih vrleti i pecina.Nije mi jasno zasto pises sve ovo,imas cin,stan kucu na Lustici-zenina istinaje ali nema veze.Ostao si isti,onako bez boje,trom i pun naknadne pameti.Obicno nesto mrdas i radis kad ocekujes nesto od nekog,tako i sad valjda sebe da opravdas sto NISI ucestvovao u zastiti svog naroda.