General Novaković: Ovako je bilo [3]

Vojni cilj razbijanje naših jedinica, želi se postići nevojnim sredstvima, stvaranjem panike kod civilnog stanovništva, što kod boraca na frontu stvara potrebu da porodice izmjeste iz zone ubijanja, napuštajući jedinicu.

Ratnim planom „Drina“ koji smo zajedno izradili i usvojili u Beogradu, u novembru 1993. godine bio je predviđen dolazak tih jedinica u ove zone. Na nivou tri vojske taj plan je urađen sa svim elementima ratnog plana

Ni preko Save iz RS, ni sa istoka RSK, ni iz Srbije, Hrvatima nije prijetila opasnost (od protivnapada – prim.drp), što je već bilo testiranao u prvomajskom upadu u Zapadnu Slavoniju

Dejstva na Kordunu petog i šestog avgusta

Nakon što sam petnaest godina s punom pažnjom slušao Kordunaše kada govore o avgustu 1995. godine, vjerujući da svačija istina doprinosi potpunoj istini, imam razlog da vjerujem da i moj „komad“ istine može poslužiti istom cilju.

Neprijateljska agresija u petak četvrtog avgusta , zatekla me je u Ženevi, gdje sam vodio delegaciju Republike Srpske Krajine na pregovorima s hrvatskom stranom. Pregovori su završeni pred noć trećeg avgusta, hrvatska delegacija se odmah vratila u Zagreb, a nama su generali UNPROFOR-a rekli, da iznajmljenim JAK-om 14 možemo da letimo sutra. U Beograd smo stigli četvrtog avgusta kasno popodne, uz tehničko slijetanje u Budimpešti.
Zbog neistina koje do danas iznosi Hrvatska strana, potrebno je reći nekoliko riječi o tim pregovorima. Kao jedan od postupaka u pripremi agresije na diplomatskom planu, vlasti NHD su planirale da u direktnim pregovorima, iznošenjem prijedloga neprihvatljivih za našu stranu ,isprovociraju naše odbijanje i tako sebi obezbijede diplomatsko pokriće. Za takav njihov plan znali smo prije polijetanja iz Beograda za Ženevu 2. avgusta 1995. godine. Pregovori u Ženevi 3. avgusta su tekli tako što su međunarodni posrednici razgovarali naizmjenično, posebno sa srpskom, posebno sa hrvatskom delegacijom. Torvald Stoltenberg mi je u razgovoru u četiri oka potvrdio ono što smo znali o namjerama hrvatske delegacije i saopštio da ćemo taj problem prevazići tako da srpska strana neće ni morati da se izjašnjava o hrvatskim stavovima, nego će međunarodni posrednici ponuditi svoj nacrt sporazuma, koji će biti usmjeren na slijedeće pregovore koji bi se održali u četvratak 10. avgusta. Sugerisao je da naša strana prihvati prijedlog međunarodnih posrednika čime potvrđuje svoju kooperativnost, a hrvatska strana će ga sigurno odbiti. Time naša pozicija ostaje potpuno čista. Tako je i bilo. Na plenarnoj sjednici I. Pašalić šef hrvatske delegacije, u ekstremno provokativnom tonu je sve nas u RSK nazvao ratnim zločincima i tražio momentalnu, bezuslovnu kapitulaciju.

Govorili su samo šefovi delegacija. Sa naše strane ja sam, ne ulazeći ni u kakve komentare, niti polemike, izjavio da naša delegacija, posvećena riješenju putem pregovora, u potpunosti prihvata predlog- sporazum, međunarodnih posrednika, ali i da prihvatamo Plan Z-4. Tako je hrvatska delegacija ostala izolovana u svojim stavovima.

Sve ovo nije moglo sprečiti agresiju za koju su vlsti NHD već bile dobile naredbu, ali sigurno nije osnova za nebuloze kako su im glupi Srbi pomogli svojim odbijanjem u Ženevi da krenu u agresiju. Istina o pregovorima je potpuno suprotna i opštepoznata jer su sve tri strane svoje stavove saopštile javnosti pred stotinjak novinara i snimatelja, odmah po završetku pregovora.

Po slijetanju u Beograd, otišao sam kod načelnika Generalštaba generala Perišića da vidim kako on i drugi rukovodioci gledaju na ono što se događa i šta preduzimaju. General Perišić mi kaže da je naredio mobilizacijske uzbune u nekim jedinicama, ali da odziva vojnih obveznika i rezervnih starješina nema, pa je odziv u bataljonu Vojne policije Beogradskog korpusa 30%, u brigadi na Voždovcu 14%, a u oklopnoj brigadi u Pirotu 8%.

Ostali rukovodioci, ne vidim da išta preduzimaju. Petak je, početak avgusta i neki ljudi iz rukovodstava odbrambeno bezbijednosnih struktura mirno odlaze na planirani odmor u Crnu Goru . Tad sam izrekao rečenicu zbog koje će i Krajišnici i ja lično imati problema:
“Samo se vi igrajte ako ja dođem ovdje s trista hiljada Krajišnika biće tijesno svima u Nemanjinoj i Kneza Miloša„.

Zbog toga je stav vlasti u Beogradu bio-nijedan izbjeglica ne može u Beograd, nedaj Mili da pređe Drinu.  Prešao sam tek krajem septembra.
Desetog avgusta u četvrtak nasjedajući glasinama koje im je plasirala rivalska kuća iz iste ulice, u Generalštabu su vršili pripreme za neposrednu odbranu jer „ide Mile pravo na Generalštab sa hiljadu ludih Kordunaša, koji nikome ne daju oružje“. Ni govora o tako nečemu nije bilo, ali neki ljudi u Srbiji ,do dana današnjeg nisu shvatili da mi Srbi Krajišnici nemamo neprijatelja u Srbiji. Naš neprijatelj nije ni hrvatski narod, nego samo oni među njima koji su nas klali, ubijali, otimali sve što imamo i protjerivali s vjekovnih ognjišta gdje smo se rodili, kao i vlast koja je to organizovala. Da li nam je to radio neko iz Srbije ? Naravno da nije nikad.

Nakon obavljenih razgovora krenuo sam na Kordun, gdje su oni, “što svoj kru iju, a tuđu brigu vode“ već lansirali priču da sam pobjegao u istočni dio RSK, a da na Kordun neću ni doći. Osvanem negdje oko Banjaluke vidim na putu kolone putničkih vozila kninske registarcije a kasnije i kolonu sa prvaca Dvor na Uni. Po prolasku kroz Dvor na Uni vide se prazne kuće i stoka koja slobodno luta, iako taj kraj nije ničim neposredno ugrožen. Kod Topuskog me dočekuje brat i Dragan Mraović Skula. Pitaju me je li pao Knin kako tvrde hrvatski mediji. Neznam o tome ništa. Brat predlaže da oca i majku koji su prije pet dana stigli iz Njemačke izvučemo kod rodbine u Novi Grad. Odbijam jer znam da će stanovništvo sjevernog dijela Korduna krenuti u bježaniju ako to uradim.

Po stizanju na komandno mjesto komande „Pauk“ odakle sam krenuo u Ženevu, dobijam uvid u situaciju. Kordunaški korpus organizovano izvodi odbranu, ali bokovi mu već tada počinju biti ugroženi. Nema sigurnog spoja sa Ličkim korpusom, a 19. brigada izvještava da u selu Ilovačak, gdje je lijevi bok Glinske brigade, nema nikog. Postavljaju bočno obezbjeđenje jačine voda, posjedanjem tih napuštenih položaja. Spoj sa Ličkim korpusom uvijek je bio problematičan zbog teškog terena i nedostatka ljudi.

Banijski korpus ima problema sa upornošću u izvođenju odbrane. Glavna opasnost im prijeti sa pravaca koji su i ranije realno bili procjenjeni kao najopasniji; Nebojan–Mokrice–Gora preko Kotar šume i prema Dubici . Naše snage su tokom 1991. godine tri puta izlazile na Kupu kod s. Nebojan, ali su ga napuštale snage koje su posejdale taj prostor. Odbrana je bila postavljena u rejonu sela Mokrice kasnije se bez razloga povukla na objekat Sveti Petar i Pavle kod sela Gora, a kasnije valjda komfora radi, na sam put kod sela Gora. Iz tog prostora neprijatelju su se nudile mogućnosti da jakim snagama divergentno dejstvuje za otsjecanje Petrinje, za presjecanje puta Glina-Dvor preko Bačuge , Vlahovića i Maje i bočno prema Glini. Ta dejstva neprijatelja bila su u toku a napad pravcem Sisak-Petrinja je uz velike gubitke neprijatelja bio odbijen.

Jedinice Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna (NO APZB) su izgubile ofanzivnu sposobnost, zbog toga što moraju izvršiti posjedanje položaja naših jedinica, koje vraćamo u njihove matične sastave.

Osnovna karakteristika dejstava neprijatelja su masovni, neprekidni artiljerijski vatreni udari, upotrebom velikog broja cijevnih i raketnih sistema. Posebna karakteristika ovih udara, koja se zadaržala do 10. avgusta, je specifičan izbor ciljeva. Manje je vatrenih udara po položajima naših jedinica nego po selima i naseljima. Civilno stanovništvo je bio osnovnih cilj hrvatske artiljerije

Ovdje se jasno vidi „rukopis“ američke agencije MPRI, sastavljene od penzionisanih američkih generala koja im je pomogla u planiranju. Vojni cilj razbijanje naših jedinica, želi se postići nevojnim sredstvima, stvaranjem panike kod civilnog stanovništva, što kod boraca na frontu stvara potrebu da porodice izmjeste iz zone ubijanja, napuštajući jedinicu.

Slijedeće, bespilotne letilice, koje su nam za vrijeme dejstva u Cazinskoj krajini „ visile nad glavom“ sve češće i duže kako smo se približavali aerodromu Ćoralići, ponovo se pojavljuju, prateći naša dejstva i manevar jedinica.

Istovremeno širokopojasnim ometanjem velike snage sve naše radio veze u jedinicama i mreže radio relejnih veza između korpusa SVK, sa GŠ SVK, GŠ VRS i GŠ VJ potpuno se blokiraju. Ometači su na avionima AVAKS, a vlasti NHD su već bile dobile od SAD veoma napredan, sofisticiran, automatski sistem za prisluškivanje. Vrše se obmanjivanja, pa se čak pojavljuje lažna radio stanica „Glas Petrove Gore“.

Avijacija NATO dejstvovala je po vatrenim položajima naših raketnih jedinica protivvazdušne odbrane, a po radaru raketnog diviziona PVO „Dvina“ na Šamarici dejstvovali su protivradarskim raketama AGM-88 (SHARM) kojim hrvatske oružane formacije tada još nisu bile opremljene. Srećom nije bilo ljudskih gubitaka.

Već u toku subote ispoljila se realnost naše procjene na strategijskom nivou iz 1992. godine, da nam je za sigurnu i uspješnu odbranu, pored snaga kojima raspolažemo, potrebno za odbranu Banije još dvije brigade, za Kordun jedna i za Liku tri brigade. Ratnim planom „Drina“ koji smo zajedno izradili i usvojili u Beogradu, u novembru 1993. godine bio je predviđen dolazak tih jedinica u ove zone. Na nivou tri vojske taj plan je urađen sa svim elementima ratnog plana. Nikada kasnije nije precizirano da li su to oklopne, mehanizovane ili motorizovane brigade, koje su to jedinice, niti su komandanti tih jedinica došli na komandantsko izviđanje.

Isto tako već u subotu je bilo jasno da 11. k, na istoku RSK neće krenuti na izvršavanje zadatka po ratnom planu SVK, da aktivnim dejstvima veže dio snaga neprijatelja.

Komandant 11.k je čekao odobrenje rukovodstva u Beogradu i nije ga dobio. Zbog toga su u napad na Kordun, pored snaga Zbornog područja Karlovac, mogle biti dovedene i dovedene su iz Zbornog područja Bjelovar: 104 brigada i 13. protivoklopni raketni divizon, a iz Zagreba 99. brigada i neke inžinjerijske jedinice. Ni preko Save iz RS, ni sa istoka iz Srbije, nije prijetila opasnost, što je već bilo testiranao u prvomajskom upadu u Zapadnu Slavoniju.

U subotu sam dobio depešu iz Knina, kojom sam postavljen za zamjenika komandanta SVK, za Kordun i Baniju. Veze sa Kninom više nije bilo, a u komandi „Pauk“ sam imao tri oficira i dva podoficira, bez jedinice veze (i bez sredstava veze ) i drugih prištapskih jedinica. Ne znam dali su i komande Korpusaa dobile takvu depešu. Do prekida veze s Banijom uspio sam davput komuniciarti s komandantom Banijskog korpusa, koji mi je oko podne rekao doslovno: „Ovde kod mene je stampedo nema nikave kontrole niti komande“.

Postalo je jasno da raspoloživim snagama treba preduzeti mjere za odbranu putnog pravca prema Dvoru na Uni, radi obezbjeđenja slobode manevra, dotura i evakuacije, za koje je preostajao jedino taj pravac. Zbog toga sam komandantu 21. kk naredio da jednom četom iz 19. br zatvori pravac Pokupsko–Viduševac-Glina, a komandantu Korpusa specijalnih jedinica (KSJ) da sa okopnim bataljonom brani pravce s. Marinbrod–Glina i s. Vlahović–s. Maja . KSJ drugih snaga nije ni imao.

Neočekivano, u zonu 21. kk grunule su izbjeglice iz Plaščanske doline uključujući i pripadnike 70. brigade. Konjske zaprege, traktori, kamioni, automobili i pješaci, potpuno su zagušili puteve u zoni 13. brigade, a zatim i puteve Vojnić-Vrginmost –Glina i Slunj-Topusko–Glina. Oklopni bataljon je uspio do 01.30 7. avgusta doći samo do Topuskog, jer je prohodnost van puteva zbog masiva Petrove Gore, velikih pošumljenih površina, mnoštva malih vodotokova sa vlažnim zemljištem oko sebe, strmih odsjeka i naselja oko puta bila vrlo ograničena na pravcu zapad-istok. Oklopni bataljon nije uspio da stigne na marševski cilj i posjedne zonu odbrane, koja mu je dodjeljena, zbog čega su se kasnije pojavili novi problemi. Nije kukavičluk boraca i starješina oklopnog bataljona, kako navodi autor koji je tada bio 300 kilometar od Korduna, bio uzrok, nego potpuna zagušenost prohodnog zemljišta.

Izbjegličke kolone iz Plaščanske doline su se kretale brzinom konjskih zaprega, najsporijeg u koloni. Činjenica je da su neke stariješine 21. kk pokušavale da nagovore ljude iz kolone da se smjeste kod ljudi na Kordunu, koji su ih nijemo posmatrali iz svojih dvorišta, ili da civili produže, a borci iz 70. brigade da se uključe u naše jedinice. Naišli su na odbijanje, ponegdje čak uz prijetnju oružjem, što je doživio i komandant 21. kk pukovnik Veljko Bosanac.

U toku popodneva pojavile su se nejasnoće oko odbrane i držanja Polojske kose, zbog čega je komandant 21. kk lično izašao na taj postor, koji je zadržan pod našom kontrolom. Komandant 21. kk je doživeo neposredno napad u kom mu je poginuo pratilac i kasnije na referisanju vidjelo se da je pod utiskom toga događaja.

Načelnik štaba 21. kk pukovnik Lj. Ivković je izišao u zonu odbrane 13. brigade, na poligon Slunj, pokušavajući da pomogne stabilizaciji odbrane 13. br, koja je bila uzdrmana kad joj je zona odbrane bila prekrivena izbjeglicama iz Plaščanske doline, lijevo krilo postalo otkriveno zbog nepostojanja lijevog suseda a u pozadini se komplikovala situacija u jedinicama Narodne odbrane AP ZB. Popunjenost brigade ljudima u odnosu na širinu zone koju je branila, bila je 20%, četiri petine potrebnih ljudi nije imala nikad.

Osnovna karakteristike neprijateljskog napada, prem ličnom uvidu pukovnika Ivkovića bili su masovni artiljerijsko raketni udari upotrebom ogromnih količina artiljerijske municije i raketa.

Među civilnim stanovništvom je bilo uznemirenosti, ali u brigadi nije bilo kolebanja. U cjelini taktički položaj brigade je bio nepovoljan., a komanda 21. kk nije imala slobodnih snaga osim jedne čete da popravi taktički položaj 13. brigade.

U toku dana predstavnici civilne vlasti, službi bezbjednosti, komandanti brigada, neki komandanti bataljona i komandiri četa, zahtjevali su da im se za komandanta postavi pukovnik Č. Bulat, jer mu više vjeruju zbog toga što je Kordunaš i na Kordunu od početka rata, ranije bio komandant korpusa, a smijenjen kada su smijenjeni svi komandanti korpusa i komandant SVK.

Zahtjev je bio podignut na nivo najvećeg problema i skoro plebiscitarnog karaktera, a pukovnik Bulat apsolutno nije bio nesposobniji komandant od pukovnika Bosanca. U ovoj situaciji vrlo bitna prednost je bila da borci i narod to žele. Zbog toga sam naredio da pukovnik Bosanac preda dužnost pukovniku Bulatu, bez ikakvih diskvalifikacija ili difamacija pukovnika Bosanca.

U sitaciji kad je sav Kordun pod vatrom, svi znaju da je Knin već pao, izbjeglice iz Like pritisle Kordun, preuzimanje dužnosti komandanta korpusa od starne pukovnika Bulata, sigurno za njega nije bilo ostvarivanje karijerističkih snova „ni čast ni mast“, nego samo preuzimanje odgovornosti u najtežem trenutku, čega se nije plašio jer je smatrao da mora biti na Kordunu, pa što god bilo. U ostalom tada tu na („na Rodosu“ ) nije bilo, da primi dužnost komandanta nijednog od genijalaca koji su poslije rata podrazumjevajući sebe kao klonove hibrida Napoleona i Kutuzova „znali“ sve šta je bilo, nije bilo, kako je trebalo, ko je odgovoran, ko neodgovoran….

U jedinicama Narodne odbrane AP ZB u toku subote takođe je došlo do ljuljanja, naročito u „Zumretovoj „ 2. brigadi. Prema informacijama, koje smo znali već su bili počeli povjerljivi razgovori oko teze da li im je jedini izlaz u situaciji kad Srbi gube, da pređu na starnu 5. korpusa tzv Armije BiH. Iznošeni su i predlozi da se zarobe srpski oficiri u komandi“ Pauk“ što bi im bila, kako su smatrali, odlična ulaznica u 5.k. i dokaz da su definitivno promjenili starnu. Drugih Srba u njihovoj zoni više nije bilo, osim četvoročlane grupe za elektonska dejstva, koja je još uvijek bila na zadatku na Johovici sama među 4000 „Babinih“ boraca na kilometar od položaja 5.k. Komandir je bio Sveto Korkut.

Fikret Abdić s kojim sam se sastao bio je potpuno iskren i otvoren u svojim stavovima o interesima svoga naroda. Nije krio da pokušava da taj interes štiti i kroz kontakte sa hrvatskom stranom, ali je o tim kontaktima uvijek govorio istinu, što je kasnije nedvosmisleno potvrđeno. Isto tako bio je svjestan problema u svojim jedinicama i opasnosti koje mu prijete u poziciji koja nije bila ništa lakša od naše pozicije.

Na referisanju u subotu, naredio sam da koamndant KSJ preuzme brigu o izvršavanju zadatka oklopnog bataljona, a komandant 21. kk da 13. brigadu izvuče na desnu obalu rijeke Korane, čiji kanjon kao veoma jak topografski objekat uz onesposobljavanje mostova i skraćivanje fronta brigade, nudi uslove za upornu odbranu. Istovreno da 21. Granični odred posjedne položaje na rijeci Glini, povezujući se udesno sa 13. brigadom.

Efekti lošeg razvoja situacije su se u nedjelju pojačali. Odsjecanje Korduna od Like je bilo završeno, Knin pao, prijetilo je odsjecanje na Baniji, situacija u Cazinskoj krajini rovita, sela i naselja na Kordunu pod artiljerijskom i raketnom vatrom.

U takvoj situaciji počinje pokretanje dijela civilnog stanovništva i pojedinačni slučajevi napuštanja jedinica radi izvlačenja porodica iz zone ubijanja. Put prema Glini i Dvoru je potpuno zakrčen. Neprijateljske artiljerijsko raketne jedinice i pojedinačni avioni počinju dejstav po kolonama izbjeglica.
U takvoj situaciji procijenili smo da je, pored odbrane teritorije kao načina zaštite našeg stanovništva, nužno preduzeti mjere za zaštitu kolona civilnog stanovništva, koje je zbog gustog grupisanja na putevima bilo najizloženije i najugroženije.

Komanda 21. kk, predstavnici SUP za Kordun i civilne vlasti imale su neprekidan kontakt sa Komandom Sektora „Sjever“ UNPROFOR-a, ali od toga nije bilo neke veće koristi iako je u toku bio oružani napad na zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija. To nije bilo iznenađenje jer se UNPROFOR i ranije nije miješao u svoj posao u sličnim situacijama.

Komandanti nacionalnih kontingenata su slijedili politiku svojih državnih rukovodstava, a ta rukovodstava su slijedila naređenja i volju tada jedine supersile.

Sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova RSK, T. Pajićem sam otišao u komandu Sektora „Sjever“ u Topuskom, da stupim u vezu sa komandantom UNPROFOR-a, francuskim generalom Žanvijeom.

Od komandanta UNPROFOR-a sam tražio da hrvatska starna prekine s napadima na izbjegličku kolonu i da im on zaprijeti upotrebom avijacije NATO ukoliko se nastave napadi na civile u koloni. Isto tako tražio sam da hrvatske snage ne prekidaju niti sa zemlje napadaju kolonu i da spreči njihov ulazak u Glinu, što bi prekinulo kolonu. Tražio sam da se pripadnici UNPROFOR-a uključe u kolonu čime bi mogli ostvariti uvid da se radi o civilima, ali i dati informaciju o svakom eventualnom napadu na kolonu.

Njegova jedina briga iskazana u razgovoru bila je bezbjednost njihovih vojnika i pitanje da li mi možemo garantovati bezbjednost njihovih vojnika. Moj odgovor je bio da bi im vojnici bili najbezbjdniji da sjede kod svojih kuća, a ako mu je to najvažnija misija, nije trebao ni da ih dovode u ovu zonu, jer je to besmisleno, ako neće vršiti svoj mandat zaštite stanovništva u zoni pod zaštitom UN (UNPA). Kasnije nam je prenio da hrvatska starana traži da položimo oružje da bi prestali s napadom na civile u koloni. Ostalo je da se riješi o eventualnom ulasku pripadnika u kolonu i našem stavu, da nam je oružje potrebno dok je ijedan civil u ugroženoj zoni, a da o tome da li nam oružje treba ili ne, možemo razgovarati tek kad i posljednji civil pređe most na Uni kod Dvora.

Uveče do 20.00 časova završili smo procjenu i ja sam donio odluku u čijoj su pripremi učestvovali komandant i načelnik štaba 21. kk i šefovi javne i državne bezbjednosti za Kordun. U toku donošenja odluke i po njenom donošenju kontaktirao sam sa generalima Mrkšićem i Mladićem, koji su mi rekli da su u Bosanskom Petrovcu a bili su pored Petrovca na Oštrelju na komandnom mjestu 2. kk VRS.

Osnovni zaključci iz procjene su bili:

1) Bez obzira na dosadašnju uspješnu odbranu, ne postoje uslovi za dugotrajnu upornu odbranu zbog toga što prema 5. k tzv Armije BiH nemamo nijednu jedinicu za organizvanje odbrane, a borbena vrijednost 5. korpusa je veća od borbene vrijednosti svih hrvatskih jedinica koje nas napadaju jer nijedna njihova brigada nema snage veće od čete koje su spremne da idu naprijed,

2) Bezbjednost civila ne možemo postići prepuštajući se, bez ikakvih garancija, bez oružja, na milost i nemilost hrvatskim oružanim formacijama;

3) Pravac Glina-Dvor je jedini pravac za spašavanje civila koji će vjerovatno biti ugrožen i od 5. k

4) Za odbranu tog pravca i mosta između Dvora i Novog Grada neophodna nam je pomoć Vojske Republike Srpske;

5) Za izvođenje ove odbrane nužno je formirati zajedničko komandno mjesto sa VRS u Novom Gradu;

6) UNPROFOR ne pokazuje ni sposobnost ni namjeru da u potpunosti garantuje bezbjednost civilnog stanovništva
Suština odluke koju sam donio bila je slijedeća: nastaviti spontano pokrenutu i sada već nezaustavljivu evakuaciju civilnog stanovništva koje se spašava od neprijateljske vatre, nastaviti pregovore sa UNPRFOR-om za zaštitu kolone, jedinice 21. k korpusa nastavljaju izvođenje odbrane, skraćivanje frontova i izvlačenje po mjeri povlačenja civilnog stanovništva, a snagama jačine jednog bataljona odmah organizovati odbranu prevoja Vratnik ( Žirovac).

Zahtjevi generalima Mrkšiću i Mladiću su bili da se sutra ujutro nađemo u Novom Gradu, da u Novi Grad dovedu Banjalučku brigadu milicije, sredstva za protivvazdušnu odbranu mosta na Uni, i sredstva za rezervno mjesto prelaza iz 1. kk. Komandant i NŠ 21. kk su zajedno sa rukovodicima bezbjednosnih službi, krenuli da sa komandantima brigada i predstavnicima civilne vlasti izrade plan daljih dejstava. T. Pajić je nastavljao pregovore s UNPROFOR-om, na čemu je bio angažovan cijelog dana zbog poznavanja stranog jezika.

Ja sam u 01.00, u ponedjeljak, poslije izdavanja naređenja komandiru objekata Magračevac da sa pripremljenim sredstvima onesposobi objekat, krenuo sa obezbjeđenjem objekta prema Novom Gradu.

Nastaviće se…

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu– svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

28 Ljudi koji govore „Oluja“, ne samo da pokazuju papagajsku intelektualnu tromost, takvi, oponašajući neprijatelja, preuzimaju njegov način razmišljanja i poistovjećuju se sa njim. Haško tužilaštvo koristi termin „Udruženi zločinački poduhvat“ za etničko čišćenje.
29 Nisam rekao „igrajte“ nego živopisniji, često upoterbljavani folklorni izraz, koji počinje slovom „Z“.
30 Na radiju pjesma „Dvor daleko, a ja okasnio“ Razmišljam: vidi ti kako je Momo „ anticipirao“ budućnost . Mora da mu je baba bila vračarica.
31 Krenuli su iz Kirina oko 18 sati u nedjelju 6. avgusta dvije noći i dva dana bili blokirani u koloni izašli su pješke kroz šumu u utorak i ostavili auto. Kasnije u utorak kad smo slobodili Dvor, brat se vratio po auto. Ni za čim moj pokojni otac nije kukao, osim što je napuštajući auto, prolio „pletenu vlašu“ kruškove rakije. („ E kad je ja neću piti , nećete ni vi“ ), a auto je poslije izvučeno, prije nego su „hrabri branitelji“ stigli do njega.
32 Još 2000. godine sam predlžio haškim istražiteljima da traže artiljerijske dnevnike koji će ovo potvrditi jer će se tačno vidjeti sa koliko oruđa i sa kojom količinom art. municije i raketa je gađan koji cilj i sa koordinatama tog cilja. Do danas ne daju „topničke dnevnike“ haškom tužilaštvu ni po koju cijenu jer bi to iz osnove ugrozilo državnu fatamorganu o ciljevima i karakteu „ domovinskog rata“
33 Baze su im bile na ostrvu Brač i u Šepurinama kod Zadra
34 Taj sistem je bio jedan od prvih koraka uključivanja u NATO strukture a koriste ga i danas. Jedna grupa američkih oficira je pratila dejstva u hrvatskom ministarstvu odbrane, a druga u Glavnom stožeru ( štabu ) uz ustupanje obavještajnih podataka i organizovanje sadejstva. Njihova imena su poznata.
35 ) U direktivi GS HV za „Oluju“ u dijelu gdje se razmatara mogućnost dejstva naše avijacije stoji „ Po otpočinjanju bojnih dijelovanja, što uveliko zavisi od daljih aktivnosti NATO zrakoplova (podvukao MN) neprijatelja će podržati zrakoplovne snage 105. mabr… “ J. Bobetko, Sve moje bitke, str. 459, fotokopija originalne direktive.
36) Ratni Plan „Drina“ su generali Perišić, Mladić i Novaković predložili državnom rukovodstvu koje ga je usvojilo čime je postao zvaničani državni dokumenat.
37) NATO je slušao razgovore i danas su dostupni fonogrami razgovora K-tanta 11. k sa više rukovodica u Beogradu.
Neprijate je irzvršio proboj u rejonu Glibodolskog križa, gde su se branili dijelovi jednog bataljona 50. brigade (Vrhovine ) Ličkog korpusa čije je ukupno brojno stanje bilo oko 200 ljudi . Poslije proboja odbrane tog bataljona, pred neprijateljem više nije bilo nijedne srpske jedinice po dubini. Neprijateljske snage su izvršile nastupni marš uglavnom šumskim putevima, pravcem Glibodol– Kuselj- Saborsko–Poljanak–Bugar. Na ovom pravcu su bile upotrebljene za napad: 1. gard brigada, 119. brigada i 138. domobranski puk. Početni odnos bio je 30:1, a kasnije naših jedinica nije bilo.
39) Oko ov „smjene „ je svašta „nadrobljeno“ i spekulisano, a u nejasnoj situaciji tih dana je u Beogradu jedna zvanična „služba“ plasirala tadašnjem načelniku GŠ informaciju da je „ Bulat ubio Bosanca.“ Zato načelnik GŠ čim je video pukovnika Bulata ne pita koliki su gubici, što se može učiniti za ljude , i slično nego : „Gdje ti je Bosanac“. Bulat je znao da je u koloni došao u Srbiju, a gdje je nije znao, kao ni za svoju širu familiju. Zla volja sitnih duša prema Čedi Bulatu vidi se iz primjera poslije rata, kada bivši načelnik bezbjednosti 21. kk ( ranije spomnut ), hvaleći svoju moć i silu, pred „neobaveštenim“ Kordunašima tvrdi da je on „lošeg i nevaljalog Čedu Bulata otjerao s Korduna„. Ti „ neobavješteni“ ga onda pitaju „Pa esi li ti onda bio u ustašama? Mi smo mislili da su „Čiču“ s Korduna oćerale ustaše.“
40 Među njima je bio i moj mlađi sin , što navodim bez ikave lažne skromnosti, želeći da i ostali krajiški rukovodioci demantuju laži, da su im sinovi bili tada već u Beogradu ili pored mame.
41 U stenogramu Tuđmanovog sasatanka na Brionima, sa njegovim generalima 31. jula 1995 . godine, za pripremu agresije na RSK, str. 3, navodi se: „Predsjednik : Sada još nešto, u toj našoj operaciji ne znam šta je bilo s Abdićem. Mi moramo Abdića prisiliti (podvukao MN) da stane na našu stranu i da prema Velikoj Kladuši, znači da tamo naiđemo ne na protivničke snage, nego na muslimane koji će stati na našu starnu…. Zvonimir Červenko: Ono gospodine predsejeniče što sam vam rekao, razgovor je bio sa njim obavljen je. On neće sa nikavim muslimanom iz Hrvatske razgovarati i mislim da je on ostao na svojim pozicijama kao što jeste (podvukao MN) Predsjednik: Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofanzivu onda mu treba reći ako ćeš biti na srpskoj strani onda ćeš doživjeti poraz….“
42 Eklatantan je primjer poljskog bataljona u Slunju za kog smo od samog dolaska vidjeli da se otvoreno neprijateljski drži prema našoj starni, kao da je došao iz Zagreba. Tako na primjer u vrijeme proboja iz Hrvatske u prema Cazinskoj krajini oružane formacije „Handžar divizije“, 14. septembra 1992. godine, oni ne samo da ne preduzimaju mjere protiv starne oružane sile u svojoj zoni odgovornosti, nego upotrebom sile pokušavaju da spriječe naše Posebne jedinice milicije da intervenišu. U Zapadnoj Slavoniji su gledali mjesec dana kako se Hrvati koncentrišu za napad u djelu UNPA zone, gdje su bili razmješeteni, koja je bila pod kontrolom hrvatske vlasti, a da ništa ne preduzimaju, kao ni u toku hrvatske ofanzive u Zapadnoj Slavonij niti ranije oko Maslenice ili Medaka.

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [2]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [4]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [5]

 

 

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Be the First to Comment!

Prijavite se sa:

---

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

POPIS 10.502 ŽRTVE

Atlas genocida

NAJČITANIJE
(30 DANA)

POPULARNO

• 23/10/2015

  ZABORAVLjENI POKOLj U PANČEVU: Nacisti su izdvojili 36 ljudi, a onda…

• 22/10/2015

  USVOJENA DEKLARACIJA O GENOCIDU NDH NAD SRBIMA, JEVREJIMA I ROMIMA

• 25/10/2015

  Svi znamo ko je Ana Frank, ali da li ste čuli za Tanju Savičevu?! Njena potresna priča će vas rasplakati

• 24/10/2015

  Kaži ono što vidiš

Top