General Novaković: Ovako je bilo [4]

Datum objave: sreda, 4 novembra, 2015
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
Mile Novaković
Mile Novaković

General Mrkšić je smatrao da treba pokušati na našoj lijevoj obali Une, formirati mostobran , veličine koju možemo braniti, koji bi uključivao obavezno Dvor i okolinu, čime bi zadržali makar simbolično dio naše teritorije. Ne znam kako to da se uradi ako se našim borcima na mostu oduzima oružje, a istovremeno saznajem da je objavljeno da izbjeglice idu u Srbiju

Komandir tenkovske čete, hrabar i sposoban oficir, ponovo naglo postaje komandir čete, iskače pred onog i kaže:“ nemojte gospodine generale, mi ćemo izvršiti vaše naređenje. Uvjek smo izvršavali. Naredite šta treba“

Kad se naoružani pojedinci iz kolone organizuju, u više slučajeva, četvorica, petorica ili šestorica zločinaca, likividirani su s bliskog odstojanja, plaćaju glavom, a ostali bježe.

Dejstva za odbranu izbjegličke kolone, od sedmog do desetog avgusta

Oko 02.00, 7. avgusta ,ponedjeljak, u Topuskom sam zatekao haos. Na raskršću kod PIM –a traktori i ostala izbjeglička vozila okrenuta od Gline, ne prema Glini. Obilazeći Topusko prema porušenom Domu -4 kod benzinske pumpe odjedamput strahovita eksplozija , koja mi skoro prevrne terenski automobil. Provjerim i saznam da je u oklopnom bataljonu naređeno uništavanje tenkova . Naredio sam da se sa tim prekine. Prikupio sam oficire koje sam našao iz mješovite artiljerijske brigade (mabr), oklopnog bataljona, graničnog odreda, 19. brigade i drugih jedinica, koji su se tu zatekli. Kažu mi da nemamo kuda jer je Glina zauzeta. Ne odustajem od donijete odluke i naređujem: Pravac Dvor, ko ima pušku napred, ostali za njima, ko pogine ostaće, ko ne pogine proći će. Tenkovi preko Starog Sela, ostali za njima ili preko Hrvatskog sela i Male Vranovine – šuma Orlova [46] Obljaj- Brubno –(Brubanj)- Brezovo Polje – Žirovac-[47] – Dvor. Jedina opasnost koja je pretila na tom pravcu je bila realna mogućnost da je 505. brigada 5.k već izišla na Obljaj preko Bojne i ušla dijelom snaga u šumu. Da bi spriječio upad u zasjedu u šumi naredio sam da izviđači iz mabr pješke idu napred a da ih motorizovana kolona prati u skokovima. Neprijatelja nije bilo [48] i kolona je u Obljaju bezbjedno skrenula lijevo, prema Brubnju i Brezovom polju. Čelo kolone koja je krenula iz Topuskog osvanulo je na Brubnju, sišla u Brezovo Polje i zatekla ispremješanu kolonu koja stoji .

Sa nekoliko oficira (M Klipa , Borić ) i policajaca formirajući tri kolone (zaprežna kola desno , traktori sredina motorna vozila lijevo ) pješke izlazimo na prevoj Vratnik. Na Žirovcu nalazim dio dobrovoljaca iz Srbije koji isto tako pokušavaju da srede kolonu.

Začudilo, me je da ljudi u takvoj situacaiji, pod utiskom koji doživljavaju savršeno slušaju uputstav za razvrstavanje u koloni, kao da je sve normalno.

Krećem prema Dvoru i u koloni prepoznajem mnogo ljudi uključujući svoju i porodicu generala Mrkšića. U koloni koja se sporo kreće i često zastaje, poprijeko se gleda na sve koji prolaze, kao što je pred nekim šalterima u pošti, a kamoli ovdje gde je su životi u opasnosti. Vidim da i prema meni ima takvih pogleda. Ako im išta mogu pomoći, odavde sigurno ne mogu ništa, ali na njihovom mjestu i ja bih imao takav stav, bez obzira što sam ostao na tom putu do četvrtka 10. avgusta, kad je ta kolona bila već u Srbiji ili pred Račom na Drini. Oko podne se približavamo Dvoru i kolona sve više stoji a sve manje se kreće.

Nije pitanje da li će kolona biti napadnuta, nego samo kada će se to desiti, zbog čega se stajanjem kolone ljudi pretvaraju u nemoćne mete. Oko dva sata popodne uspio sam se nekako probiti do mosta na Uni između Matijevića i Novog Grada.

Policija Republike Srpske na svojoj strani mosta oduzima oružje, vrši pretres svih vrsta vozila mirno i temeljito, od zaprežnih vozila do autobusa.

Ne mogu da vjerujem da je onaj ko je to naredio sa planete Zemlje, jer već svi zemljani, a ne samo Srbi, znaju što se događa.

U zgradi opštine, prema dogovoru, su general Mrkšić, general Milovanović (umjesto Mladića), predsjednik novigradske opštine Radić i komandant novigradske brigade Dabić. Usvajaju zahtjev da se prekine pretres vozila i time ubrza pokret kolone, a ako hoće nešto da pretresaju (ne znam zašto) neka to rade negdje u dubini svoje teritorije do Prijedora ili Banjaluke.

Prema zahtjevu od sinoć, doveden je bataljon iz Banjalučke brigade milicije. Sredstva PVO za odbranu mosta nisu dovedena, niti sredstva za rezervno mostovno mjesto prelaska.

General Mrkšić je smatrao da treba pokušati na našoj lijevoj obali Une, formirati mostobran, veličine koju možemo braniti, koji bi uključivao obavezno Dvor i okolinu, čime bi zadržali makar simbolično dio naše teritorije. Ne znam kako to da se uradi ako se našim borcima na mostu oduzima oružje, a istovremeno saznajem da je objavljeno da izbjeglice idu u Srbiju.
Ove dvije činjenice onemogućavaju da se reorganizacijom stvore jače snage bilo za mostobran, bilo za odbranu kolone izbjeglica.

Za takav zadatak nužno je i angažovanje jačih snaga VRS, od kojih je tu samo Novigradska brigada i bataljon milicije. Nedoumice oko angažovanja Novigradske brigade brzo su raspršene jer u jednom trenutku komandantu brigade stiže informacija, koja se saopštava pred svima nama, da jedna neprijateljska jedinica sastava izviđačke čete, bez otpora kreće putem Kostajnica –Dvor. Predsjednik opštine Novi Grad odmah se rezolutno izjašnjava da zabranjuje dejstvo po neprijatelju „ako mi pucamo po njima oni će pucati po nama i našim kućama“. Niko mu se nije suprostavljao i tako novigradska brigada mirno posmatra neprijatelja na maršu uz Unu, putem, koji je na nekim mjestima u dometu pištolja, kako ulazi u Dvor i presjeca izbjegličku kolonu [49] prije prvog sumraka.

Jedna grupa dobrovoljaca iz Srbije kreće iz Matijevića kroz šumu zapadno od Dvora, a sjeverno od Matijevića i preko potoka u toku noći dolazi do blokirane kolone. Izbjeglice na koje su naišli i oni koji su bili bliže ostavljaju sve na putu i pješke do jutra kroz šumu izlaze na most.

General Mrkšić i ja tražimo pomoć od Vojske RS, a za to vrijeme pada mrak Do pada mraka uspio sam skupiti dvanaest boraca od pukovnika Stupara, nekoliko oficira i vojnika.

Još otkad sam se vratio na Kordun u subotu, desno rame me tako boljelo da sam na terenskom automobilu, kojeg sam stalno sam vozio, brzine mijenjao lijevom rukom. Tražim da mi Milan Korkut donese moju pušku iz vozila i ne verujem da ću je moći uzeti desnom rukom, i da će svi oko mene misliti da sam se uplašio, pa tobože ne mogu uzeti pušku. Milan mi pruža pušku i u tom momentu me ruka više ne boli. RAP sa rezevnom municijom mi nosi jedan oficir iz mabr. Krećemo u Matijeviće, prebacujemo se preko mosta između Matijevića i Dvora bez jačeg otpora neprijatelja i polako nastupamo prema centru Dvora, desno od puta tako da nam je lijevo krilo na putu. Zaustavlja nas snažna unakrsna vatra. Neprijatelj dejstvuje sa nekoliko višespratnih zgrada, koje su kod raskršća, 100 metara ispred nas, desno sa autobuske stanice sa 150-200 metara i sa lijeve strane preko puta iz dvorišta porodičnih kuća, sa daljine 30 do 50 metara. prepoznajem pucnjeve kalibra 5,56 milimetara, znam da se nismo u mraku pobili sa svojima, ali ne možemo dalje.

Izvlačimo se u Matijeviće gdje dolaze dva oficira iz Vojske Republike Srpske i kažu mi da će do ponoći dovesti jedan bataljon da izbacimo neprijatelja iz Dvora. Komandir grupe dobrovoljaca iz Srbije, kaže da će i oni učestvovati .

Do dva sata ujutro, osmog avgusta nema nikog. Uputio sam M. Korkuta u školu u Novom Gradu da vidi šta je s grupom dobrovoljaca iz Srbije. On tamo nije našao nikog od njih, a ljudi iz Novog Grada, kažu mu da su oni otišli prema Baljaluci, i dalje za Beograd, jer je neko iz Beograda došao po njih. Da li je bilo tako ne znam, ali znam da ih u Novom Gradu više nije bilo.

U svanuće, oko četiri sata ujutro, magla, mir i tišina, niti se ko vidi niti čuje. Ne znam ko je u Dvoru. Uzimam terensko vozilo, M. Korkut drži pušku i polako putem krećemo u Dvor. Dolazimo do mostića kod benzinske pumpe i vidimo jedno vozilo zeleni fićo, vrata otvorena, žena 30-40 godina zaklana na autu gdje se leš i sada nalazi. Desetak metara dalje, muškarac 50-60 godina nedoklan, drugih rana ni krvarenja nema, još krklja, mislim da mu nema spasa i da je pri kraju. Zaustavljamo se i osmatramo. Nema nikavih aktivnosti ni u Dvoru ni od naše kolone. Onaj nesretnik sav u krvi je izgleda odlučio da neće da umre, ubacujemo ga u vozilo i odvozimo u bolnicu. Nikad nismo saznali ko je to bio, ni da li je ostao živ. Jasno je bilo da se izbacivanje neprijatelja iz Dvora najlakše može izvršiti istovremenim napadom iz kolone i iz Matijevića. Pred Dvorom je oklopni bataljon, ali na ulasku u Dvor ne može da se razvije, zemljište van puta je močvarno ili pošumljene strmine. U naredni sat, dva skupljamo grupu boraca, uključujući i nekoliko oficira i vojnika iz Dvorske brigade. Krećemo u napad kada i ljudi iz kolone kreću u proboj i neprijatelj se povlači. U Dvoru na prilazu raskršću leže naši poginuli. Samo su sklonjeni s puta da živi mogu prolaziti. Takvih prizora sam se nagledao u ratu, ali najdublji utisak na mene, koji nisam zaboravio do danas, ipak prave živi. Ne živi ljudi, zato što su živi ,nego pogled u njihovim očima. Uvijek do tada dok sam bio zajedno s borcima na prvoj liniji, svi smo gledali u pravcu neprijatelja, a ne jedan u drugog. Ako sam koga pogledao to je bio trenutak, da vidim ima li straha u očima, što vidiš u dijeliću sekunde. Sada , kad se susrećemo, ja sam naspram njih, nakon što su tu noć bili opkoljeni, a zatim ostali živi u bliskoj borbi. Sada dok se kreću po prostoru gdje je do maloprije bio neprijatelj, dok su im prsti na obaraču, a regulatori paljbe na rafalnoj paljbi, pogled im je tvrd, ukočen. Oni ne „vide“ ništa što nije neprijatelj, niti se bave raspoznavnjem u onome što nije opasnost. Oči im samo traže opasnost, ono što nije opasnost ne registruju. Sva pažnja je usmjerena na mogućeg neprijatelja, svoje ne vide.

Civili su slični, a kad počnu nailaziti oni koji nisu učestvovali u proboju, oni su opušteniji, ali neki među njima su potreseni. Moj prvi komšija Damjen Novaković, izlazi iz kolone i pita me „Đe ođe ima vode“. Ne prepoznaje me. Kažem da pređe most pa neka onda pije vodu. Zaustavljam jedan traktor, koji ne staje, da ga ubacim na traktor. Počinjem da dižem pušku prema zadnjem točku. Vozač odmah staje, poznajemo se, izvinjava se i traži da mu vjerujem da ništa nije vidio i ništa nije čuo, dok nije vidio da se puška pokreće. Odoše njih dvojica na traktoru. [50] Oklopni bataljon je formirao borbeni raspored u rejonu Dvor – Matijevići. U sastavu borbenog rasporeda raspoređeni su dijelovi 13 . brigade iz kolone, a u centar Dvora jedan vod iz Banjalučke brigade milicije. Kolona je dalje nesmetano išla. Neki ljudi iz kolone mi kažu da su vidjeli kad je poginula osamnaestogodišnja, ćerka mog brata , kod sela Maja. [51]

Veze sa komandom 21. kk nije bilo, jer nije bilo sredstava veze za rad u pokretu, osim jedne motorole, koja je u dogovoru sa komandantom 21.kk, trebala biti u vezi sa Z. Gvozdenovićem, a on na začelju kolone prema Dvoru. Međutim još u Brezovom Polju otkrio sam da je on u koloni na Brubnu. Očekivali smo da se sad, u utorak već osjete dejstva naših jedinica na Žirovcu i od Žirovca. Niko iz kolone nije mogao o tome ništa da kaže, što mi je bilo čudno [52]. U toku napada na neprijatelja u Dvoru zarobljen je jedan neprijateljski vojnik izviđač. Prema ličnim dokumentima, koje je imao kod sebe, vidjelo se da je mladić oko 25 godina, Srbin po nacionalnosti, rođen u selu Borojevići na Baniji. Srednju školu je završio na Novom Beogradu, zaposlio se u Zagrebu i sad predvodi neprijatelja u napadu na svoj narod, svoju rodbinu i familiju. Naredio sam da ga predaju Vojsci RS. Nažalost nije bio jedini, svi mi poznajemo iz djetinjstav ponekog, takve tužne, nesretne , sramotne sudbine, koju za svog života, ničim više ne mogu ispraviti niti promjeniti.

Borci iz 13. brigade i drugih jedinica, koji su imali oružje i bili raspoređeni u borbeni raspored oklopnog bataljona, počeli su sad kad je bilo mirno, a njima pristigle familije u koloni, da napuštaju položaje, da bi dalje spašavali familije. Tenkovi su u jednom trenutku ostali sami u Dvoru zbog čega se tenkovska četa iz Dvora izvukla u Matijeviće u sastav glavnine bataljona. Dvor je opet bio prazan. General Mrkšić je naredio pukovniku Stuparu da vrati okopni bataljon u Dvor. Dva sata poslije toga nije više bilo kolone izbjeglica na putu. Put je bio prazan, nismo znali ko je u Dvoru, tenkisti nisu izvršili Stuparovo naređenje. Sam bez ikoga, krenuo sam terenskim vozilom, da vidim šta se dešava. Tenkove sam našao na putu i oko puta u Matijevićima a tenkiste u velikoj nezavršenoj kući, desno od puta, gdje su se sklonili od kiše. Prizemlje, valjda predviđeno za lokal, je sve jedna prostorija i svi su tu.

Prilazim i pitam, znaju li ko je u Dvoru. Ne znaju. Zašto kolona ne ide ?, ne znaju. Šta oni tu rade i ko će braniti tu sirotinju na putu, ako oni neće. Ćute, neko kaže da tenkovi bez pješadije ne mogu ratovati. Većinu ih lično poznajem, sve su to Kordunaši i vidim da im je neprijatno. Svuda su bili sa mnom od Kupe do Benkovca i Novigrada [53] jedan među njima, koga ne poznajem, krupan i gojazan, kaže mi : “ Mi smo se borili, dok nas vi oficiri niste izdali“. Vidim da nema subordinacije i činova, sad smo samo ljudi, specifičnog mentaliteta, koji ja dobro poznajem, Kordunaši i zato mu kažem : Ma ko te je izdao j… mu ti mater kukavičku, jesam li ja ovdje ili u Beogradu ? Nisam ubio nikog u ovom ratu, sad ću tebi puknti u taj debeli trbu“. Podižem i otkočujem pušku. Komandir tenkovske čete, hrabar i sposoban oficir, ponovo naglo postaje komandir čete, iskače pred onog i kaže: “ nemojte gospodine generale, mi ćemo izvršiti vaše naređenje. Uvjek smo izvršavali. Naredite šta treba“. Spasi mi on dušu, bez obzira što vojna pravila, kažu da se u kritičnim situacijama kukavičluk i prebjegavanje neprijatelju sprečavju svim sredstvima pa i upotrebom oružja.

Naređujem komandiru čete : „ Posadi tvog tenka komanduj „Na svoja mjesta „ i „Pali motor „ ja sam vaša pješadija. Idem napred u Dvor ispred tebe. Drži odstojanje od mene tako da me uvijek vidiš. Ako vidiš da sam pogođen štiti se vatrom topa i mitraljeza i povlači se. Ne ginite da me izvučete„

U jednoj ruci volan, u drugoj otkočena puška, polako osmatrajući krećem a komandir sa svojim tenkom zamnom. Dolazimo do raskršća u Dvoru. Vidim nema ni naših ni neprijatelja. Komandiru čete sam naredio da vrati četu u Dvor, što je odmah izvršeno, a da sa četiri tenka idemo prema Žirovcu da vidimo gdje je kolona presječena. Vraćajući se u Novi Grad naišao sam na komandanta oklopne brigade, kako se to zvalo u KSJ i ponovio mu naređenje da sa četiri tenka idemo nazad da nađemo mjesto napada na kolonu. U tom trenutku, tenkisti koji nijesu htjeli da budu sami u Dvoru, ne samo da se vraćaju u Dvor, nego opet bez pješadije, idu petnaest kilometara nazad i to ne četiri nego osam tenkova. Komandir čete je odmah čim sam mu naredio krenuo sa četiri tenka, a za njim komandant brigade sa još četri tenka. tada su na izlazu iz Dvora prešli, na dijelu puta koji nisu moli zaobići, preko nekoliko putničkih vozila, pa je neprijatelj to potpuno preokrenuo u svojoj propagandi, a mi mu pomogli svojim ćutanjem.

Vratio sam se u Novi Grad da nađem nešto boraca, koliko ima, da tenkovi nisu bez pješadije. Okuplja se petnaestak ljudi na vozilo TAM-150, koji su bili tu. Nikoga nije trebalo ubjeđivati niti mu objašnjavati. Major Miljkan Romčević [54] preuzima komandu samoinicijativno nad grupom na vozilu, jer je jedini oficir a samnom u vozilu su trojica policajaca SUP-a Vojnić koje dobro poznajem. Kažem majoru Romčeviću da krećemo. “Da krećemo“ kaže on „ali sad vi nećete napred, sad ćemo mi ispred Vas“. Ne znam otkud već oni u Novom Gradu znaju kako smo s tenkovima ušli u Dvor. Kažem mu da to nije važno, ubacujem u brzinu i krećem. Major Romčević svojim kamionom zagrađuje moje vozilo i kaže „izvinite gospodine generale, sad mi idemo ispred Vas“.

Tenkovi zajedno sa ljudima iz kolone, koji su imali oružje, već su bili stupili u borbu s mudžahedinima. Mrcvarenje, ubijanje, pljačkanje i iživljavanje nad starcima, ženama i djecom bilo je prekinuto. Pošumljena padina odakle su napali bila je pretvorena u vatru i dim. U jednom trenutku dok su još bili u našoj koloni svi smo se našli u žestokoj paljbi sa svih strana, međutim frontovi vatre su se brzo formirali preživjeli mudžahedini su bježali glavom bez obzira.

U metežu koji je nastao na putu upadom koljača i ubica, mnoge familije su razdvojene, ljudi su napustili svoja vozila jer je put ispred njih bio zakrčen i želeći da iziđu iz zone ubijanja i pređu Unu, krenuli pješke. Ostali smo još neko vrijeme da se uvjerimo da nema opasnosti, a zatim sam krenuo prema Novom Gradu da nađem kakva vozila da izvlačimo žene s djecom. Krećući se uz kolonu, odjednom vidim da kolona opet stoji. Dolazimo do mjesta prekida i ispred dokle se vidi, put je bez pješaka u pokretu.

Ljudi nam kažu da su ustaše u kući na oko dvjesta metara, gde je došla jedna grupa žena, ali nije izašla. Nas četvorica se razvijamo za borbu i krećemo prema kući. Prizemnica, desno od puta u ravnici, dvorište ograđeno, velika „brajda“ vinove loze na stubovima ispred kuće. Na stotinjak smo metara od kuće, čovjek u uniformi sa crvenom beretkom otvoreno izlazi na put, gleda prema nama i dozivan. To je Miljković sa Slunja, sa svojom grupom je tu i osmatra šumu prema Suvoj Međi, da se neprijatelj prikriveno ne približi. One žene i djeca svratili da piju vode i malo odmaraju pod „brajdom“ jer su potpuno iscrpljeni.

Krećemo dalje i među ljudima na putu prepoznajem Vladu Korkuta [55] iz Kirina, vršnjaka mog oca, nekako smo ga smjestili u vozilo i prebacili u Novi. Petnaestak kilometara do Dvora na putu su bile tri kolone, ostavljenih napuštenih vozila svih vrsta. Pljačkaške horde su kasnije sve to opljačkale, nikad ih niko nizašta nije pitao, sva ta vozila su kasnije bez problema registrovana. Taj čin danas zovu „briljantna vojnička pobjeda domovinskog rata“, kako klikće i novi hrvatski predsjednik, europskog imidža.

Vratio sam se u Novi Grad, da nađem bilo kakva vozila da izvlačimo žene, djecu i starce, koji su bili još daleko od Dvora, a već potpuno iznemogli. Nekao smo obezbijedili jedan kamion. Sa svojim terenskim vozilom vraćao sam se do mraka i vozio samo žene sa djecom koja još nisu prohodala. Tri puta me je, i danas se s mukom sjećam, zaustavljala ista žena s dvoje djece od 6 do 7 godina, da ih povezem, nema mjesta, jer su unutra žene s djecom koja još ne hodaju.

Vidim i ženu koja jedva nosi dvije putne torbe, a sa svake strane pored torbe hoda dijete od 5 do 6 godina. Curica koja ide s lijeve strane nosi lutku veću od sebe i ne ispušta je. Ne znam kako je bilo ime ni djevojčici ni lutki, ali obadvije su prešle Unu i spasile se.

Sutradan u srijedu, od pripadnika VRS saznali smo da se u Topuskom vode pregovori za izlazak autoputem prema Šidu, za Srbiju. Kolona izbeglica ide i dalje sa povremenim prekidima, zbog napada manjih mudžahedinskih grupa. Pojedini borci i oficiri mi pričaju o slučajevima upada u kolonu, gdje se prvo otimaju novac i dragocjenosti, a zatim mrcvari i ubija. Kad se naoružani pojedinci iz kolone organizuju, u više slučajeva, četvorica, petorica ili šestorica zločinaca, likividirani su s bliskog odstojanja, plaćaju glavom, a ostali bježe [56]. Ni danas o tome branioci neće da govore, možda bi, kakvo je vrijeme, neko da ih proglasi ratnim zločincima zato što su branili gole živote.

Uostalom, zašto bi Srbinu bilo dozvoljeno da se brani? Sa generalom Mrkšićem sjedim u Novom Gradu, kod mosta ispred policijske stanice. Nalijeće neprijateljski avion, a zatim se u prvcu Svodne čuju detonacije. Buka se ponavlja i prazan prostor preko puta u obliku trga, na kome je oko hiljadu ljudi sačekivalo svoje članove porodice, koji se još nisu pojavili preko mosta, prazni se i ostaje pust. Ljudi su se zaklonili. Milan Korkut ide tamo jer mu nema četiri člana familije. Vratio se nije našao nikog svog, ali nosi jednogodišnju bebu, koja je bila ostavljena sama na tom opustjelom prostoru. Kad su se ljudi pojavili iz zaklona, on ih sve obilazi, pita čija je beba, ali se niko ne javlja. Kažem mu da je nosi u bolnicu. Nakon pola sata vraća se ponovo sa bebom na rukama. Kaže da na ginekologiji ne mogu da je prime jer primaju samo trudnice, a na odjeljenju za majku i dijete tvrde da tako malu bebu ne primaju bez majke. Upućujem ga kod direktora, ali se opet vraća sa bebom. Ponovo ga šaljem kod direktora da mu kaže da je bolje da primi bebu, jer će je sigurno primiti, ako ponovo dođemo. Konačno primaju bebu, o kojoj nikad kasnije nisam ništa saznao.

Neprijatelj je počeo dejstvovati artiljerijom po mostu ali ga nije pogađao. Baterijski plotuni od po šest projektila 105 mm i po „jedan red“, osam raketa 128. „Plamen“ stalno padaju uzvodno od mosta, ispred hotela u vodu. Vatra nije osmatrana, rukovalac vatre ne vidi cilj, ali su neprijateljska artiljerijsaka oruđa desetak kilometara od mosta, a pješadijski dijelovi sigurno još bliže mostu. Kolona ibjeglica se utanjuje u srijedu naveče. Stiže informacija o postignutom dogovoru posredstvom UNPROFOR-a da naši u Topuskom polože oružje i odu autoputem u Srbiju.

U četvrtak ujutro u Dvoru naiđe još poneka grupa ili pojedinac, zatim nešto kasnije više nema nikoga. Malo je ljudi i u Novom Gradu. Većina stanovnika Novog je izbjegla i grad je skoro bez civila. Idem sam preko mosta u Matijeviće pješke, sjednem pored puta ispod drveta i ne vidim ni čovjeka ni životinju. Nema nikog.

Oko podne dolazi oficir, kapetan prve klase, VRS i kaže mi da ima naređenje da u 13.00 časova sruši most. Neznam zašto ga ruše, ali takava im je odluka. U hotelu uzvodno od mosta vidim grupu boraca SVK. Imaju nešto za jesti i od zaposlenog mlađeg čovjeka traže tanjir. On im neda a na stalažama izrađenim od letava iz njega stoje tanjiri ima ih sigurno više od hiljadu. Detonacija od rušenja mosta razbija sva stakla na hotelu a oni tanjiri su poskočili sa stalaža, pali na pod i razbili se, svi do jednoga.

Otišao sam u Prijedor, gdje su vlasti Republike Srpske i narod sa tog prostora pomagali izbjeglim Krajišnicima do krajnjih granica svojih mogućnosti.

U pružanju medicinske pomoći učestovovalo je i medicinsko osoblje iz RSK. Putevi, kuće, škole, i voćnjaci između Novog Grada i Prijedora bili su puni. U predahu ljudi su prikupljali snagu gorivo, hranu i vodu da krenu dalje. Kuda? Nikuda.

Nastaviće se…

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

Fusnote:

46 Znao sam da je taj put prohodan. Kroz šumu ga je popravilo Komunalno preduzeće iz Velike Kladuše za prebacivanje snaga NO AP ZB za dejstvo pravcem Aova (Ahovo ) – Vrnograč.

47 Po planu agresije, hrvatske snage i 5. k trebalo je da se spoje na liniji Obljaj –Žirovac. Vidi u J. Bobetko, “Sve moje bitke“, str. 435. Samo na tom pravcu prema Obljaju upotrebljene su snage: 2. gardijska brigada 20. domobranska pukovnija, 101. brigada , 149. brigada i specijalne jedinice MUP- a.

48) Nejasno mi je bilo tromo i pasivno držanje 505. bužimske brigade kao najekstremnije jedinice 5.k opsjednute islamskim fundamentalizmom i ustaškim nasleđem iz prethodnog rata. Razlog mi je sutradan saopštio komandir izviđačkog voda Dvorske brigade. Izet Nanić bivši oficir JNA komandant 505. brigade je 5. avgusta izviđajući pravce napada prema putu Žirovac- Dvor izišao na jedno brdo Vijenac u širem rejonu Ćorkovače ispred svojih položaja, gdje ga je zasjeda izviđača likvidirala.

49 Znam da je komandant brigade Dabić u tom trenutku svjestan da je on rat počeo tako što su mi ga rasporedili u komandu taktičke grupe koja je u junu –julu 1992. probijala Koridor Doboj ( Cer ) – planina Vučjak –Odžak – Svilaj na rijeci Sava, kada su se ovi što su u koloni, ili su njihove porodice, borili i ginuli više od 300 kilometara od svojih kuća. Sad im nema pomoći.

50 Nikad ga više nisam vidio. Ženu mu je odmah po izlasku iz voza na kolosjeku željezničke stanice u Paraćinu zgazio voz koji je naišao. Mlađi sin mu je nestao u avgustu 1995, a on se vratio i dok se po visokom snijegu vraćao od najbližeg komšije udaljenog četiri kilometra, iznemogao, pao u snijeg, smrzao se i ostao u snijegu četiri dana, dok ga nije nagazio poštar, jer nema ko drugi da prolazi tim putevima. Jedva se skupilo ljudi koliko je potrebno da ga zakopaju.

51 Vijest je bila neistinita. Avionska bomba je eksplozijom odbacila s traktorske prikolice, ali je ostala živa.

52 Kasnije sam saznao da je civilno i vojno rukovodstvo, u Topuskom na osnovu procjene novonastale situacije odustalo od izvršavanja odluke za proboj prema Dvoru i preko komande Sektora „Sjever „ UNPROFOR-a (UNCPO) počela pregovore s hrvatskom starnom, sa ciljem da spriječi dalje gubitke civilnog stanovništva.

53 Željko Roknić, sin jedinac, mog brata od ujaka, komandir tenkovskog voda, poginuo je u protivnapadu na Novigrad..

54 Major M. Romčević pomoćnik za pozadinu komndanta 13. brigade, rodom iz s. Stipan opština Vrginmost bio je u ratnoj mornarici. Porodicu je ostavio ( supruga i tri sina ) u drvenom bungalovu na „Ostrvu cvijeća„ kod Tivta, gdje nije bilo grijanja , jer je to bio objekat vojnog omarlišta. Kad je u povlačenju dospio do Novog Grada mogao je produžiti dalje, kako je većina i činila. On nije mogao samo zbog svoje lične savjesti. Bilo je to prvi i poslenji put u životu da smo razgovarali. Nije bio neposredno pord mene kad smo stupili u borbu i nisam vidio kad je poginuo. Njegovi saborci su mi pričali da ni u borbi nije dao da oni budu ispred njega. To je priča o ličnom heroizmu žrtvovanju, ravna onima kakvo u istoriji civilizacije čovječenstvo ima od antičkih vremena. Mentorima autoriteti u u spinovanju javnosti nikad neće ispričati ovakvu priču, jer nisu bili u borbi a takva priča nije „in“. Teško narodu koji svijesno zanemaruje ovakve primjere. Njegov brat Petar je bio pilot u našem (SVK) Ratnom vazduholpvstvu.

[55] Njegovi sinovi Milan i Stevo su vozili vojna vozila, SVK, a njihovi privatni automobili su ostali kod kuće. Mjesec dana ranije, njegova majka, preko osamdeset godina, teško bolesna, tražila je da joj on lično napravi „škrinju, mrtvački sanduk, što je i uradio. Kad su u nedjelju uveče kretali od kuće, ona je molila da povezu i njen mrtvački sanduk. Stavili su ga na traktorsku prikolicu i krenuo je. na put bez povratka sa majkom, ženom, snajom i unukom. Kod Maje , u napadu neprijateljske avijacije na kolonu izbjeglica, avionska bomba je uništila traktor , ali su ostali živi. prešli su na tuđi traktor, svoj traktor i stvari na prikolici su ostavili, ali je čovjek koijh ih je primio, našao na prikolici mjesta za „škrinju babe Ljubice . U hrvatskom napadu na Žirovcu, snaja i unuka su zarobljene. U slijedećem napadu mudžahedina, ostala je i baba Ljuba i njen mrtvački sanduk u kome nije bilo suđeno da bude sahranjena, nego je ostala i bez groba.

[56] Kad sam kao oficir, prvi put imao u ruci automatsku pušku tvrdio sam da bi regulator paljbe trebao biti na rafalnoj paljbi kad se gurne dolje do kraja, a ne na sredini ispod položaja „ukočeno„ .Neki su smatrali da i treba biti odmah do „ukočeno“ „ rafalna paljba „ jer je to automatsak puška. Moj stav je bio da će borac u bliskom susretu s neprijateljem zbog uzbuđenja, gurnuti regulator do kraja i ostati bez rafalne paljbe, kad mu o tome zavisi život. Jedan borac je na Žirovcu iza krivine na petnaestak koraka ugledao kako ustaša s nožem u ruci, jednom đedu gura zakopčanu bundu sa ramena na ruke da se ne može braniti dok ga kolje. Otkočio je pušku, opalio i pogodio ga, Začuo je komešanje i iznad puta, koji je lijevo usječen 2 do 3 metra, ugledao još četvoricu, koji su dotad sjedili i posmatrali, kako se hvataju oružja. Okrenuo je pušku na njih opalio pogodio jednog, vukao dalje obaraču, paljbe nije bilo. Pribrao se prebacio regulator paljbe i likvidirao ih prije nego oni njega.

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [2]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [3]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [5]


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top