Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

General Novaković: Ovako je bilo [2]

Datum objave: nedelja, 1 novembra, 2015
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+
General-potpukovnik Mile Novaković (1950-2015)
General-potpukovnik Mile Novaković (1950-2015)

Činjenice su danas više poznate i ljudima koji misle svojom glavom je jasno ko je bio ključni činilac pada RSK, teške situacije u koju je u jesen 1995. bila dovedena Republika Srpska i stvaranje NATO države na Kosmetu. Jasni su i ciljevi prateće propagande da se mi međusobno okrivljujemo , a da iz priče o krivici nestane srbožderska politika i praksa državnih organa NHD i njihovih sponzora .

Još krajem 1992 .godine imali smo obavještajnu informaciju o raspravi na VONS-U (Vijeće za odbranu i nacionalnu sigurnost ) sa sjednice u Zagrebu .Diskusija se u jednom dijelu bavila i prethodnim dilemama i ličnim sukobima u vrhu vlasti NHD oko pitanja da li je trebalo odmah ići u otvoreni sukob širokih razmjera sa JNA i krajiškim Srbima ili taktizirati .Zajednički zaključak je bio da bi se „neovisna“ hrvatska država mogla dobiti bez rata , ali da je za Hrvatsku bez Srba rat bio neizbježan.

Šta je nejasno , u ratnim ciljevima NHD? Međunarodno priznatu državu su dobili u vremenu januar –april 1992 .godine. Cilj rata od tada pa do kraja je samo jedan Hrvatska bez Srba u „ fleksibilno“ shvaćenim granicama , ako može do Drine , ako ne može , do Une , Save i Dunava .

Kada hrvatska strana danas definiše rat 1991-1995. kao „domovinski rat“ bliže istini bi bilo da ga definiše kao „ rat za etnički i vjerski čistu domovinu“

Kao reakcija na zvaničnu državnu tezu NHD o agresiji Srbije na Hrvatsku , u Srbiji je nastala sintagma o „ građanskom ratu u Hrvatskoj“ . Nejasne su osnove ovakve definicije . Prema validnim pravilima definisanja , odavno nespornim u logici , definicija mora u potpunosti obuhvatiti pojam koji definiše ,dakle definiens i definiendum se moraju podudarati .

Građanski rat se vodi u jednoj državi , a do prijema NHD u UN, Jugoslavija je ( do 23. maja 1992. godine , a preporuka Savjeta Bezbjednosti za prijem 18. maja 1992. godine ) bila jedina legalna država , pa je građanski rat mogao biti samo u Jugoslaviji između njenih državnih istitucija i nelegalne , neustavne , separatističke oružane pobune , što su priznali poslije rata i mnogi njihovi rukovodioci .

U trenutku prijema u UN , NHD nije na prostoru RSK , kontrolisala teritoriju , nije imala vlast niti narod koji bi tu vlast smatrao legitimnom i legalnom .Po čemu bi to i dalje bio građanski rat ?

Za Srbe Krajišnike , situacija je sa stanovišta njihovih interesa , uz striktno i dosljedno poštovanje naučne klasifikacije ratova po cilju rata, rat 1991-1995 bio je rat za opstanak, isto kao što je to ,kada se zanemare ideološke naslage , bio i rat 1941-1945. godine .Mogli bi ga klasifikovati kao rat za slobodu ,da im nije , kako se to, nažalost post festum, vidi ,bio ugrožen i goli opstanak .

Da je 1945 .prihvaćena ova istina , koju je znao svaki kordunaški seljak . možda bi bili prihvaćeni predlozi nekih tadašnjih rukovodilaca (Moše Pijade ), da se stvori posebna federalna jedinica od srpskog stanovništva s obe strane rijeke Une i Dinare .Kordunaški seljak je mogao samo da ćuti i sluša kako su svi naši narodi i narodnosti dali jednak doprinos NOB-u i socijalističkoj revoluciji , a oni što su mu ustaše poklali su „ žrtve fašističkog terora“

2.Specifičnosti Korduna u ratu za opstanak 1991-do 1995. godine

Kordun kao elemenat zapadnog dijela srpskog etničkog prostora (SEP) , ima svoje geografske , ekonomske , sociološke političke , istorijske i kulturološke specifičnosti, koje su došle do izražaja i u ratu 1991do1995. godine .

U geografskom smislu ,Kordun nije precizno definisan ali je šire područje Petrove Gore uvijek smatrano za Kordun. Sam naziv Kordun potiče iz vremena postojanja Vojne Krajine .

U to vrijeme sukobi otomanske imperije i Austrijske Carevine su se odvijali , u osnovi ,pravcem sjever- jug i jugoistok-sjeverozapad.

U odnosu na te pravce dejstva ,Petrova Gora se javlja kao pregrada , tako da ofanzivna osmanlijska dejstva idu pravcem jug –sjever , zapadno ili istočno od Petrove Gore .

Poslije pada Bihaća 19.juna 1592 .godine , iz Bihaćkog sandžaka , kako navodi hrvatski istoričar ( Valvazor ) , turski napadi prema Kranjskoj , Štajerskoj i Beču idu preko Korduna , kao prostora između srednjeg toka Une , do Karlovca , a između Kapele i Petrove Gore .

Tako se organizuje i odbrana pa se zona odgovornosti između puka ( regimente ) u Slunju i Glini dijeli linijom Petrovac ( vrh Petrove Gore ) , Biljeg –Utinja do ušća u Kupu .Tu podjelu prati teritorijalni šematizam Srpske pravoslavne crkve , pa se na prostoru tada zvane Gornje Banije , formira Kirinsko glinski protoprezviterijat , istočno od granice zona regimenti .

Posmatrano po strukturi tla kordunski plitki kras ,kasnije preimenovan u Karlovački zeleni kras ide i između Mrežnice i Dobre na Kupu .

Po geografskim kriterijumima i topografskim objektima ne može se definisati gdje na sjeveru prestaje Kordun ,a počinje Pokuplje .Na istoku prema Baniji geografske granice praktično nema , a na jugu je to rijeka Glina i jednim dijelom Korana .Na zapadu je Kapela .

Kordun nema izražen urbani centar , a veća mjesta Topusko , Vrginmost , Vojnić i Slunj su samo lokalni centri . Zbog toga je Kordun garvitirao prema Karlovcu kao ekonomskom i administartivnom centru .

Kordun nije jasno izražena zasebna geografsk cjelina , na osnovu čega bi bio precizno imenovan i razgraničen s drugim oblastima , nego je definisan društvenim faktorima i to pre svega ratnim kako u fazi nastanka naziva , tako i u vremenu 1941 do 1945. godine kada se granica Korduna pomjera na istok .Petrova Gora kao pregrada , u vrijeme Vojne Krajine , postaje centar , objekat u kome se srpski narod spašava [1] od pokolja .

Tada granica na istoku postaje pošumljena zona između opština Glina i Vrginmost [2], koja prema Bučici i potokom Golinja izlazi na Kupu [3]

U vojno geografskom smislu [4], prostor Korduna je izuzetno značajan za dejstva u oba smjera na pravcima : Panonska nizija- Jadran ,Padska nizija ( preko Postojnskih vrata ) -dinarski planinski prostor ( kočevsko kordunski pravac) i za zatvaranje ovih pravaca .To objašnjava internacionalni vojnički inters ispoljen u ratu 1991-1995 kako za Kordun tako i za Cazinsku krajinu i Baniju kao dijelove jednog strategijskog objekta .U planovima upotrebe JNA odbrana ovog prostora planirana je konsekventno značaju . Od tri diviziona teritorijalne PVO za PVO strategijskog objekta , opremljena dalekometnim raketama , jedan je bio na Kordunu (s.Kamensko ) drugi na Baniji ( s. Žažina) a treći sjeverno od Zagreba .

Na Kupi su planirani položaji drugog operativnog ešelona 5.Armije ( 6. i 8. divizija ). Iz nepoznatih razloga na Kordunu nije bilo vojnih objekata osim poligona Slunj, za čije je formiranje iseljeno sedam srpskih sela ( zapravo ostaci poklanog naroda ) i skladište pogonskog goriva u s. Skakavac u okolini Karlovca .Svojevremeno je bilo planirano , da se Tehnički remontni zavod gradi u podzemno nadzemnom obliku u dolini potoka Bistra ispod sjevernih obronaka Petrove Gore , ali je konačna odluka bila Bregana između Zagreba i slovenačke granice .

Kontrolisati Zagreb a nekontrolisti Kordun , znači nemati kontrolu ni nad Zagrebom . Od mosta na Kupi , do Zagreba je putem 27 kilometara , a vazdušnom linijom do centra Zagreba ( bivši Trg Republike ) je 27 kilometara , što je dometu topa 130 mm i većih raketnih sistema .

NHD nije mogla opstati bez kontrole Korduna što nam je bilo jasno još 1991. godine .Lakše bi bilo Srbima prepustiti i Knin u dinarskoj zabiti , uz eventualno izmještanje pruge , nego Kordun.

Demografska ispražnjenost i osiromašenost Korduna je tipična za zapadne dijelove srpskog etničkog prostora .

Genocid 1941-1945. godine ostavio je Kordun bez trećine stanovništva , to su bile , kako nam je objašnjavano nemuštim jezikom „ žrtve fašističkog terora“ . Vlasti NHD danas proglašavaju svaki policijski pritvor u našim stanicama milicije za „zločinački četnički logor za hrvatske mučenike“ a mjesta pokolja gdje su u ljudskom umu neshvatljivom divljanju, poklani i maljem ubijani Srbi od djeteta bez imena do đeda od 90 godina ,prećutkivana su , zabašurivana , ignorisana , većinom nikad obilježena . Ko je spominjao ustaše bio je odmah kandidat za „ neprijatelja bratsva i jedinstva“ i za obradu hrvatske službe državne sigurnosti . Pamćenje naroda ipak nije bilo moguće izbrisati ,niti istinu sakriti ako odrasteš na Kordunu gdje ti pokazuju prazne avlije i kažu čija je , gje je poginuo a gdje su mu djeca i žena poklani , a igraš se po ruševinama i neobilježenim grobovima .Kordunaši su jasno vidjeli da državne vlasti lažu i to je bio razlog za oprez .

Kordunaši su u seljačke radne zadruge , tjerani brutalnom silom kakva je bila nezamisliva u Hrvatskoj , a u Sloveniji za to se nije ni znalo .

Novi talas , selidbe između 1960 .i 1970. godine u Vojvodinu , okolinu Beograda i Vukovar, dodatno je ispraznio Kordun. Od tri cilja NDH: 1/3 pobiti , 1/3 iseliti , 1/3 pokrstiti, dva su bila postignuta . Ostala je bila jedna trećina Kordunaša.

Kad su došli pasoši ,sedamdesteih godina , Kordunaši ne idu više masovno u vojsku i miliciju ,nego u Njemačku, što je novo demografsko siromašenje.

Zbog svega ovoga su jedinice Teritorijalne odbrane formirane pozivima za mobilizaciju 1991., godine , kojoj su se odazvali samo Srbi ,bile malobrojne ,sa malo ljudi mlađih godišta .

Ipak i tako demografski ispražnjen Kordun,za tvorce NHD, predstavaljao je , kao homogena većinska srpska teritorija , veliki problem Zbog toga se planiraju mjere i postupci za okruživanje i neutralisanje Srba Kordunaša.

Policijskom blokadom , Kordun se na Slunjskim brdima odsjeca od Srba u Karlovcu (50,3% prema popisu 1991. godine izvršenom u vrijeme srbofobije ), a istovremeno se indoktrinira i naoružava hrvatsko stanovništvo u zoni Slunja , što osloncem na prostor ispražnjen ranije od Srba , za formiranje vojnog poligona, omogućava odsjecanje Korduna od Like .

Na istoku ,hrvatski paravojni sastavi 2. brigada tzv „ZNG“i specijalne „postrojbe“ MUP-a ,zapravo naoružani i policijskim legitimacijama opremljeni civili , vrlo često kriminalci i članovi HDZ, upadaju 23. juna u Topusko , dovlače oružje za hrvatske civile u Topuskom, Gređanima , Hrvatskom Selu , V. Vranovini , Skeli i Ponikvarima . Zaposjeda se Viduševac radi komunikacije sa Zagrebom preko Pokupskog . Pokušava se pod kontrolu staviti Glina .

Sa kordunaškim Srbima niko ne pokušava postići politički dogovor , hrvatske vlasti ne interesuje srpski narod ,nego samo teritorija .

Ovdje je mjesto da se konstatuje , da je takav stav , vlasti NHD ostao nepromijenjen , to je bila konstanta u stavovima hrvatske strane sve do 1995. godine , na svim pregovorima koje smo desetine puta imali sa njima na najvišem nivou od Knina , Topuskog , Zagreba ,Beograda, Beča , Ženeve do Norveške i Njujorka .To su pokazali i u agresiji 1995. godine u oružanom dijelu realizacije udruženog zločinačkog poduhvata .

To Tuđman i doslovno, prema stenogramu , kaže na Brionima pet dana pred agresiju svojim generalima , dakle : ovladati teritorijom, formalno pozvati da ostanu , ostaviti pravac prema Dvoru na Uni , stalno trubiti da se već povlači stanovništvo tim pravcem .

U ljeto 1991 .godine dva kraja omče za Kordunaše idu preko Slunja i Topuskog. Cilj je da se iskoristi vrlo značajna činjenica da samo Kordun na zapadnom dijelu srpskog etničkog prostora nema naslon na etnički srpske teritorije . Ispred, na sjeveru su hrvatska naselja, naoružana oružjem koje je M. Špegelj uvezao iz Mađarske , a južno Cazinska krajina sa brojnim i mladim stanovništvom. Tadašnje hrvatsko rukovodstvo se odmah sjetilo Pavelićeve taktike prem muslimanima kao „ cvijeću hrvatskog naroda“ kao i „ borbene tradicije“ Bužimskog kraja u Cazinskoj krajini , koji su u ratu bili ozloglašeni koljači , krvnici Kordunaša ,ustaše „majari“ po vunenim majama koje su nosili .

Vođa muslimana oko Kladuše je , u ratu od 1941-1945 , bio Huska Miljković. On ih je jedno vrijeme , u manjem broju , kao član Okružnog rukovodstva Komunističke partije za Kordun , držao na strani NOP-a , a zatim prešao na stranu NDH ,[5] a u tom vremenu sklopio više vjerolomnih sporazuma sa partizanima . Konačno krajem rata prelazi na stranu NOP –a i većina njegovih boraca se raspoređuje u 3. brigadu 8. Kordunaške NOU divizije , tako da ih je u borbama sa njemačkim 97. korpusom , oko Ilirske Bistrice , u sastavu 8. divizije izginulo mnogo više nego Hrvata , da bi hrvatski predsjednik Mesić , u svađi sa Slovencima 2009. godine tvrdio kako bi Slovenci sa 20 kilometara gledali more , „da nije bilo hrvatskih partizana“ Naravno laž.To su bile 8. Kordunaška divizija , sa trećom brigadom većinski muslimanskom i 7. banijska , srpske jedinice u ogromnoj većini . Različitost političkih oprijedeljenja muslimana u Cazinskoj krajini od jugoslovenskih preko islamističkih do prohrvatskih i prosrpskih , pa i čisto građanskih , sa šarenim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, postaje objekat velikog hrvatskog interesovanja. Plan im je bio da oružanim formacijama izvrše posjedanje pravca Pokupsko – Viduševac- Gređani – Topusko –Bjeljevine – Staro Selo – Ponikve i istovremeno se sa linije Cetingrad -Slunj – Rakovica , na Korani (T.Raštela –Šturlić –Šiljkovača) povežu sa muslimanima , naoružaju ih i okrenu protiv Kordunaša .Tako bi Kordun bio opkoljen i odsječen [6].

Neprikosnoveni vođa muslimana u to vrijeme bio je Fikret Abdić. Martin Špegelj svjedoči šta je radio [7]: „U dva navrata potkraj 1990. razgovarao sam sa Fikretom Abdićem ,ali od tih razgovora nije bilo ništa je on vjerovao da će s Beogradom sve moći riješiti na lijep način. Oba je razgovora on inicirao a kako je meni itekako bilo u interesu ( podvukao MN) da Velika Kladuša , Cazin i Bihać budu u našem sustavu obrane ,razgovore sam prihvatao . (…) Ponudio sam mu oružje , našta se on skamenio i sa starhom odbio . S jednom grupom Hrvata i Bošnjaka iz Bihaća dogovorena je bliža suradnja . Vodio ju je sekretar za narodnu odbranu općine Bihać Ante Vlašić, koji nam je u jesen 1991. dostavljao zlata vrijedne podatke „.

Hrvatske vlasti su ipak početkom 1991. godine naoružale Hrvate i dio muslimana u Cazinskoj krajini, a tokom 1992 godine formirali Hrvatsko vijeće odbrane u Bihaću , na čijem čelu je bio Vlado Šantić koga je na Novu godinu 1995. ubio , u hotelu „Sedra“ na Uni komandant 502.brigade Hamdija ( Hamdo ) Abdić sa svojom vojnom policijom .

U Cazinskoj krajini od 1991. godine preovlađuje neprijateljski odnos prema Srbima Korduna. , Like, Banije i prema JNA. .( Kreatori tog odnosa su SDA i Patriotska liga , čiji je istaknuti pripadnik patološki srbomrzac odbjegli kapetan JNA , Sandžaklija Ramiz Dreković). Fikret Abdić na izborima u BiH dobija izbore za Predsjednika Predsjedništva , ali odbija tu dužnost zbog ratobornog islamskog fundamentalizma A. Izetbegovića i drugih članova muslimanskohrvatskog Predsjedništva. Na prostoru Cazinske Krajine se 1992.formira 5. korpus tzv. Armije BiH. Da bi dobio oružje od Hrvata za svoje pristalice Fikret Abdić u avgustu i septembru 1992. godine prikuplja u saradnji sa hrvatskim vlastima , na bivšoj vojnoj farmi kod Zdenčine i u napuštenoj bolnici za plućne bolesti ,( Pleševica) ,sjeverno od Jastrebarskog , formira „Handžar diviziju“ koju vodiči 13/14 .septembar (među njima i jedan Srbin ) vode iz rejona Josipdol pravcem Vrelo Mrežnice .-Rakovica – Drežnik- Vaganac . Ta grupacija je otkrivena i naše snage su joj nanijele velike gubitke . Uprkos tome za manje od dvije godine s tim istim ljudima koji su uspjeli da se probiju, ratovali smo zajedno protiv 5. korpusa A.Izetbegovića .

Već 1993. godine F.Abdić ne želeći rat i cijeneći da je u najboljem interesu njegovog naroda mir i saradnja i sa Srbima i sa Hrvatima otkazuje lojalnost Aliji Izetbegoviću i u zaleđu Korduna formira Autonomnu Pokrajinu Zapadna Bosna . Dio 5. korpusa ostaje lojalan vlastima u Sarajevu po osnovu fundamentalističkog islama i počinju međumuslimanski sukobi .Ti sukobi su potrajali do pada Republike Srpske Krajine . Naš interes je bio da Kordunaši ne moraju ratovati na dva fronta – leđa u leđa . Zbog toga smo od početaka sukoba sa vlastima NHD pažljivo pratili situaciju u Cazinskoj krajini. Obavještajnim radom , neposrednim kontaktom sa uglednim ljudima koji su željeli izbjegavanje sukoba , materijalnom pomoći pa i oružjem koje do kraja rata nikad nije dejstvovalo po Srbima ,ali jeste po srpskim neprijateljima , čak u i u zaustavljanju prodora 5. korpusa u zoni 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske .Nakon poraza Narodne odbrane AP Zapadna Bosna i izlaska više od 20000 muslimanskih izbjeglica na Kordun,u avgustu 1994. , nakon što im zapadne zemlje zabranjuju da idu dalje preko Hrvatske i nakon postignutog sporazuma Abdić Milošević – Karadžić , vratili smo oduzeto oružje i podržali izbjeglice da se silom vrate svojoj kući , čime je počela humanitarna , a za mnoge i danas misteriozna operacija „Pauk“ [8], koja će biti opisana na drugom mjestu. Ni na kraj pameti nam nije padalo da Srbi osvoje Cazinsku krajinu , uostalom tamo je bilo više vojnosposobnog stanovništva nego na Kordunu , Baniji i Lici zajedno , a svega oko 250.000.

Nijedan Srbin ne bi ušao u Bihać , niti bi se tu „možda ponovila Srebrenica“kako sugerišu neki autori [9] nego bi Fikret Abdić ušao u Bihać kao oslobodilac , „na bijelom konju“, tri korpusa Srpske Vojske Krajine i 2. KK VRS ne bi imali dva fronta i više ne bi bilo uslova za agresiju na RSK. Kad je ta mogućnost postala realna, izbijanjem snaga Narodne odbrane F,Abdića , na dva kilometra od aerodroma Ćoralići, bez koga nije bilo opstanka 5.k, zapadni sponzori su vlastima NHD dali , ne zeleno svjtlo, nego urgenciju, požurnicu za agresiju na RSK. Znali su kao i mi da prijeti domino efekat u muslimanskim enklavama u Bosni sa ishodom suprotnim njihovom cilju da Bosna bude ono što je i danas „ ni Davidova , ni carska , ni spaijska nego jazavček“ , Jazavac je , naravno spoljni arbitar, metamorfozom se pretvorio u „ glavatog gospodina“ .Jučerašnja gusjenica tvrdi da je uvijek bila leptir.

Jedna od bitnih specifičnosti Korduna u ratu 1991-1995 je i u činjenici da na Kordunu nije bilo paravojnih grupa .Takvih grupa koje nisu slušale nikoga niti su bile u sistemu rukovođenja i komandovanja , bilo je nažalost u nekim dijelvima RSK u početku rata , a u Lici je bilo pokušaja formiranja takvih grupa i u drugoj polovini 1993. godine .

U opštoj krizi svih autoriteta i dezorganizacije vlasti u početku oružanih sukoba 1991. oružje je dospjelo i u ruke ljudi koji su od ranije bili poznati kao lokalne siledžije i sitni kriminalci . Oni se zajedno , sa onim koji ih žele oponašati okupljaju u grupe prema ličnim sklonostima . Pokušavaju da stvore imidž „opasnih momaka“poznat iz kriminalnog miljea većih gradova , hrabri borci i „veliki Srbi sa dna kace“

Nikad nigdje u borbi nisu postigli nikakav rezultat. Rezultate su imali samo u pljački , siledžistvu gdje i kad su bili nadmoćni i šepurenju po kafićima nadžidženi bombama i noževima umjesto vašarskih drangulija. Ove seoske đilkoše , u nekim slučajevima uzimaju pod svoje novokomponovani političari ( preciznije aspiranti za politikante ) , krupniji kriminalci organizatori šverca ili neke državne službe .Obim i sadražaj njihove aktivnosti je direktno zavisio od prostora koji su ostavili milicija i vojska (JNA , TO , ili SVK) .Karakteristično je da su u Lici za svoj legitimitet prave srpske „četničke“ [10] grupe , tražili i nisu dobili podršku paroha u Vrhovinama , Vladika Gornjokarlovački Nikanor im se kategorički suprotstavio , dobro shvativši o čemu se radi . Sponzor[11] u Beogradu je bio razočaran , jer Srpskoj Vojssci Krajine nije nanijeta planirana šteta što bi bilo na radost neprijatelju s druge strane fronta , nego su mu vođe pohapšene .

Na Kordunu je na početku bilo nekih elemenata paravojnog ponašanja grupe pokojnog Siniše Lončara Parage , ali je on brzo shvatio da je to pogrešno i uključio se u regularne jedinice . Posle njegovog ubistva u Topuskom taj vod u 21. IDOd nije imao značajnih rezultata zato što ga je na mjestu komandira naslijedila beznačajna ličnost .

Izuzetno je povoljna okolnost što , kao ni u ratu 1941-1945 . tako ni u ratu 1991-1995 . Kordunaši nisu sebe doveli u situaciju da pucaju jedni na druge .

Specifčnost Korduna je visoka borbenost i borbeni moral boraca , starješina i naroda uz izuzetke koji uvijek postoje .Kordunaši su superiornost u borbenom moralu pokazali u više teških situacija u ratu. To je činjenica koju ne može zasjeniti ni način na koji je na Kordunu rat završen. Oni borci i starješine koji su na kraju bili opkoljeni , došli su u tu situaciju zato što su čvrsto držali položaje , a susjedi Kordunašima to nisu činili .

Najprije , u toku sukoba sa hrvatskim paravojnim formacijam 1991. sva pješadijska dejsta izvodili su isključivo Kordunaši , za razliku od nekih drugih krajeva , gdje su ta dejstav izvodile jedinice JNA.

U dejstvima za oslobađanje Topuskog bili su samo podržani od jedne artiljerijske jedinice JNA ( dijelovi 580. mabr ) ali su prisilili na izvlačenje 2. gardijsku brigadu i specijalne jedinice MUP –a .

U 580. mabr JNA u rezervnom sastavu su bili isključivo Kordunaši.

Dejstvujući prema Kupi , također su bili podržani dijelom artiljerije 580. mabr i ojačani tenkovskom četom ( trinaest tenkova i šest oklopnih tarnsportera ) [12]

U dejstvima za deblokadu kasarne „Logorište“ u Karlovcu učestvovali su djelovi jedne brigade JNA ,bez većih rezultata jer sredstva ratne tehnike nisu izvučena . Zanimljivo je da u to vrijeme Taktička grupa na poligonu Slunj ,čije je dejstvo kroz međurečje Mrežnice i Korane moglo biti , s obzirom na snagu presudno za uspjeh deblokade „Logorišta“stoji potpuno pasivna jer nikakav zadatak nije dobila niti zna šta se dešava .U dejstvima oko Slunja Taktička grupa je imala značajnu ulogu . Po završetku ofanzivnih dejstava Kordunaši su izišli na rijeku Kupu , Koranu i Mrežnicu i tu postavili prednji kraj odbrane na snažnim prirodnim preperekama svuda osim na prilazu Karlovcu i međuriječju Mrežnice i Korane . To je omogućilo stabilnost odbrane čak i u opštoj agresiji 1995.

Drugi primjer je proboj Koridora koji su izvršile borbene grupe iz Dalmacije , Like sa Korduna , Banije i iz Zapadne Slavonije. U toku izbora dobrovoljaca na Kordunu , za odlazak na Koridor vršena je stroga selekcija po osnovi hrabrosti pokazanoj u borbi i disciplinovanosti. Među onima koji su diskvalifikovani bilo je i boraca koji su plačući tražili da idu , ma koliko to nekom može izgledati nevjerovatno . Za cijelo vrijeme borbi na Koridoru samo Kordunašaka borbena grupa nije vršila smjenu boraca, a sve druge borbene grupe jesu . Niko od Kordunaša nije htio ići kući , a da Koridor nije probijen. Kordunaška borbena grupa zajedno sa zapadno slavonskom borbenom grupom i „ Vukovima sa Vučjaka „ pokojnog Veljka Milankovića [13] uvijek je upotrebljavana na glavnom pravcu napada za proboj neprijateljske odbrane , iako je već prvog dana borbe imala trojicu poginulih i šest ranjenih.

Kad je krenula neprijateljska ofanziva oko Masleničkog moreuza u januaru 1993. godine , naše snage su na tom prostoru bile prisiljene da pod borbom uzimaju artiljerijska oruđa iz magacina , formiraju jedinice i bore se u poluokruženju zbog takve zatečene linije fronta. Front se počeo osipati , neke jedinice nekontrolisano povlačiti .Kad su u borbu uvedeni bataljoni sa Korduna i Banije , a kasnije i oklopni bataljon [14] T-84 sa Korduna , front je stabilizovan zaustavljen prodor neprijatelja i te linije fronta ostale su do kraja rata.

Kordunaše , Banijce i sve druge koji su to platili svojim životom niko više ne spominje. Isto tako u toku operacije „PAUK“u Cazinskoj krajini kordunaške jedinice nisu nikad angažovane za napadna dejstva nego su izvodile odbranu na dostignutim linijama . Veoma često su bile izložene žestokim protivnapadima 5. k tzv.Armije BiH, najčešće noću .Borbe su vođene na bliskom odstojanju , uz upotrebu tromblonskih mina i ručnih bombi . Gubici su bili nezbježni . Poginulog borca su njegovi saborci sklanjali da ga ne gaze po mraku i nastavljali borbu . Bio je slučaj da nam je kordunaška jedinica za noć imala devet poginulih , ali je zadržala položaj .

Nijedna hrvatska jedinica ,koja je napala Kordun nije imala takvo borbeno iskustvo i zato su Kordunaši nakon početnog udara hrvatskog agresora četvrtog i petog avgusta govorili da mogu sedam godina ratovati sa Hrvatima, ali tako nije bilo , jer lijevo , desno i pozadi nije bilo nikog. Bio je neprijatelj .

Specifičnost Korduna je i u činjenici da je odbranu srpskog stanovništva 1991. godine pa do povlačenja JNA u maju 1992. godine, pred Karlovcem izvodila Zaječarska brigada pod komandom potpukovnika , kasnije , generala Momčila Momčilovića . Za razliku od naših drugih jedinica, dovođenih na prostor Korduna i Banije čiji su pripadnici odmah po stizanju na marševski cilj a pod uticajem ,nekih opozicionih političara u Srbiji , tražili da idu kući jer „ ne znaju gde su došli ni zašto su došli“ i nijedan borbeni zadatak nisu izvršili , Zaječarska brigada je bila organizovana i discioplinovana jedinica visoke borbrene vrijednosti . U vrijeme žestokih neprijateljskih protivnapada vođenih iz mostobrana koji su zadržali na desnoj obali Korane , oko katoličkog Božića 1991. godine , na zonu odbrane brigade uvođeni su jedan preko drugog ( kad je prethodni bio zaustavljen ) četiri talasa jačine ojačanog bataljona .

Vojnici Zaječarske brigade , dvadesetogodišnjaci , izdržali su sve napade nisu pomaknuti sa položaja iako su se nekim , kako je kasnije utvrđeno, krivile pregrijane cijevi automatskih pušaka .

Brigada je imala veći broj poginulih [15] i ranjenih . Gubici neprijatelja bili su ogromni . Međunarodni posrednici su ih danima kupili ispred položaja brigade .Vlasti NHD su , prema našim , obavještajnim podacima , radi prikrivanja tolikih gubitaka ,jedan dio leševa stavljali u hladnjače i kasnije ih sukcesivno isporučivali porodicama, a u međuvremenu ih je njihova vojna policija tražila kod kuće tvrdeći da su „napustili jedinicu“.

U istom vremenu je na Kordun iz Jastebarskog prema s.Šišljević na Kupi krenula jedna brigada ZNG[16]. Prethodnih noći se iz tog sela na Kupi čula lupa i buka koja je ukazivala na pripremu plovnih sredstava za nasilni prelazak rijeke Kupe .Osmatranje na našoj starni je pojačano ,a naspram s. Šišljević je posednuta artiljerijska osmatračnica . Od Jastrebarskog prema Šišljeviću vodi samo jedan put , uzak i raskvašen, po nasipu kroz Draganićki Ribnjak . Šarlatan od komandanta je cijelu brigadu pokrenuo u dovođenje za napad tim putićem još za vidjela . Uslovi za gađanje višecijevnih bacača raketa , oruđa 130 ,105, i 76 mm i minobacača bili su lakši nego na mirnodopskom poligonskom gađanju a na cilju ni ljudstvo ni tehnika nisu mogli nikuda sa nasipa . Brigada je bila uništena . Takav slučaj vođenja ljudi u sigurnu smrt nije viđen ni prije ni kasnije u ratu 1991-1995 godine . U sastavu brigade je bila i jedna srpska četa popunjena Srbima iz Karlovca .Komandir joj je bio izvjesni Lapčević , košarakaš, bankarski službenik iz Karlovca . Brojno stanje čete bilo je nešto manje od sto ljudi . Preživjelo je osamnaest i posle ovog vojevanja su pobjegli u inostarnstvo , većina u Italiju gdje se neki i danas nalaze .

Treći pravac napada na katolički Božić 1991 . godine Pisarevina – Jamnička Kiselica –Lasinja , kojoj je komandant bio bivši potpukovnik JNA , roda protivvazdušne odbrane , koji je uvjek bio na političkim dužnostima , a o upotrebi združene taktičke jedinice nije znao ništa , krenula je po gustoj magli , da zaume most na Kupi kod Jamničke Kiselice i produži , u okviru ofanzive , dalje na Kordun. Na njihovu žalost nisu uputili izviđače da prethodno izvide most . Srpske snage su prethodni dan porušile most . Nastala je gužva , zabuna , ogorčenje , a Kordunaši su već bili izvježbani da artiljerijom i minobacačima gađaju kolone u pokretu a kamoli ne nepokretne i spore ciljeve .Sve se završilo velkm gubicima i bježanjem preko Pisarevine . [17]

Sve ovo je uticalo da neprijatelj nikad više pa ni u opštoj agresiji u avgustu 1995. godine ne planira nikava ofanzivna dejstva preko Kupe . Naša procjena je takođe bila da preko Kupe neće biti napada nigdje gdje nemaju mostobran na našoj obali rijeke .

Nisu smjeli napasti Kordun pravo od Zagreba preko Kupe ,nego su se lamatali 200 km, krili jedinice u Kapeli i provlačili se kroz šumetine , što govori samo za sebe .

Specifičnost Korduna, kako je već spomenuto , je i šverc sa Cazinskom Krajinom sa poznatim pogubnim posljedicama [18].Danas je moguće tačno prikazati potpunu šemu od , na primjer Makedonije ili Bugarske , preko Srbije i Republike Srpske do tačaka na Baniji , Kordunu i Lici .Poznati su i učesnici po etapama, , od organizatora do distribucije i neposredne realizacije , mikro lokacije , „trgovine“ , sjenici , štale i kuće koje su bile skladišta , kao imena i prezimena i dobiti učesnika . To je tačno poznato većem broju ljudi ,koji to već imaju u pisanoj formi .

Nije bio problem što neka baba proturuje čarape , gaće i kilu kave , problemi su bili šleperi , kamioni i cisterne .

Problem je bio i zbog opštevažećeg pravila da gdje god ima šverca ima i obavještajnog rada [19] i šverca oružja i municije . Iako se šverc sa Cazinskom Krajinom odvijao , sa manjim ili većim intenzitetom preko svih graničnih prostora RSK i RS, Kordunaši su označeni u tadašnjoj javnosti srpskih zemalja kao jedini šverceri [20] zbog grupe ljudi na Kordunu koji su bili uključeni .

Sve navedene specifičnosti su uticale na događaje na Kordunu u toku rata i na njegovom završetku .

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

 

[1] Goro moja Petrova zelena , spasi Srbe bićeš posvećena „

[2] Formira se Kirinsko sjenički kotar

[3] Tu je jedno vreme 1941 . bila granica nemačke i talijanske okupacione zone

[4] Prema vojno geografskoj procjeni Balakana , za kontrolu Balkanskog prostora potrebno je ovladati sa šest staregijskih objekata ; Beograd sa Srijemom , Trougao Zagreb -Sisak – Karlovac ( sa Bihaćom ) , Niš sa moravskom dolimom , Sarajevo i Nišićka visoravan , Kosovo i Sofijskom kotlina . Od šest balkanskih startegijskih objekata na Balkanzu , pet je bilo na teritoriji SFRJ , a trougao Zagreb –Sisak -Karlovac je smatran drugim po značaju .

[5] „Kuda Huska truska , nije zemlja ruska , već je zemlja turska !“ pjevale su njegove pristaše u tom vremenu

[6] Isti manevar je primjenjen i za cijelu RSK , kad je vlada NHD procijenila da je Kninsku krajinu najlakše , „pridaviti“ presjecanjem koridora u Posavini , kako navodi Z.Tomac u svojo j knjizi „ Iza zatvorenih vrata“ ,ministar iz Račanove stranke u tadašnjoj hrvatskoj vladi . To je urađeno od marta do juna 1992. dovođenjem tzv. gardijskih brigada iz NHD i formiranjem HVO u Posavini . Sve te snage su razbijene i probijen Koridor u vremenu od 11. juna do 17. jula 1992 , a ključnu ulogu su imale dobrovoljačke jedinice iz RSK .

[7] M . Špegelj „ Sjećanja vojnika ., str 148

[8] Maštovitost kukavica u opravdavanju kukavičluka je stvarno impresivno .Oni među Kordunašima koji su se bojali učestvovati „ objašnjavali“ su da se tamo ratuje za pare . Koliko smo para „ „zgrnuli“vidjelo se tada , a vidi se još bolje danas. Odmaknuti 5. korpus jedan metar od naših sela je bio glavni dobitak . Lako je zamisliti kako bi izgledala odbrana Korduna da je 4. avgusta ujutro 5. k krenuo sa r .Glina prema Topuskom , Vojniću , Slunju istovremeno sa hrvatskom agresijom .

[9] V. Cimerman u knjizi „Poreklo jedne katasrofe „ .Bivši američki ambasador u Beogradu.

[10] GŠ SVK im je savjetovao da ako žele primjeniti taktiku iz vremena nastanka četničkog pokreta ( dejstava u pozadini neprijatelja ) idu u Gorski Kotar , a ne da „ četuju“ desetinama kilometara od fronta u našoj pozadin , jeftino političareći .

[11] Ime i adresa dobro poznati ovom autoru

[12] Pravdajući se za gubitak Lasinje , Krizni stožer Zagreb , koji je bio odgovoran za odbranu Lasinje i čije su jedinice tu bile dovedene da krenu prem Petrovoj gori javno je tvrdio , a sredstva informisanja ponavljala , da ih je napalo „100 tenkova i 10000 četnika „ . Srpskih teritorijalaca bilo je oko 1500 a branilaca dvostruko više .

[13] Smrtno ranjen nakon uspješno izvedenog protivnapada na Pravcu Kašić – Islam Grčki u februaru 1993. godine , u toku neprijateljske ofanzive na Maslenicu , Ravne Kotare , Velebit i dolinu Cetine .

[14] Dva dana i dve noći marševali samohodno po snijegu i ledu i odmah uvedeni u borbu. Na svoju sramotu neki Benkovčani danas na svoje druženje pozivaju hrvatskog ambasadora i sasvim u trendu aplaudiraju mu .Prepoznali nove izazove . Rodbinu Kordunaša i svih drugih koji su poginuli braneći njihove kuće , ne pozivaju , Ne pada im na pamet .

[15] Komandant brigade je ovom autoru poslije rat pričao da mu je teško palo , kad je u opštini Vojnić morao plaćati za mrtvačke sanduke svojim poginulim vojnicima , kad ih mrtve , poginule u odbrani Korduna , šalje kući , porodicama . To je velika sramota .

[16] Prema našim podacima 109 . br. ZNG

24 Nešto ranije, u novembru 1991 godine , 2. gardijska brigada ZNG je bez borbe prešla Kupu , na u miru uređenom skelskom mjestu prelaza kod Pokupskog , uzvodno od porušenog mosta , tačno nasuprot crkve Sv.Trojstva .Odmah u toku noći doveden je jedan bataljon iz 4. partizanske brigade da zatvori prodor . Njihova koncentracija na lijevoj obali , nastala nagomilavanjem u mraku zbog problema sa skelama precizno je pogođena koncentričnom vatrom baterije VBR „Oganj“ i praktično uništena . Kad je krenuo naš protivnapad nastala je panika u jedinicama koje su ranije bile prešle vjerovatno pod utiskom onoga što se desilo na lijevoj obali . U hladnoj vodi Kupe , prema zvaničnim podacima iz istrage , koju su vodile njihove vlasti , sedamdeset trojica su se podavila. Nakon istrage i raznih spekulacija nije okrivljen komandant brigade , bivši potpukovnik JNA Živko Budimir , inače tobože Srbin.

[18] Bistri umom i vispreni u govoru , Kordunaši u jedinicama na frontu su govorili :“E, da, svaku državu treba neko da brani , a neko da gradi , mi je ovdje goli i bosi branimo , a oni na Šentilju je grade“ Gradi se dakle lopovska država .

[19] I preko Korduna i preko Banije postojali su ilegalni kanali kojim su u oba smjera prebacivani ljudi sa i na teritoriju Hrvatske . Komanadant 501. brigade 5.k. „Šargan“ je više puta „putovao“ do Karlovca i nazad .

[20] Ovom autoru je tada bilo poznato da čovjek iz vrha vlasti Republike Srpske uzima milionske , iznose ( u njemačkim markama ) za robu a istovremeno optužuje Kordunaše da prodaju tenkove muslimanima . Jedna švercerska grupa iz Like je svoj „konvoj“ u izlasku na „Šentilj“ obezbjeđivala pragama (PVO – oruđa , dvocijevna 30 mm) , spremna, da pucaju na svoje .

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [3]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [4]


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top