Dušan Bastašić: Kada potomci žrtava Pokolja progovore
Prije nekoliko dana, 26. aprila je bila godišnjica kako su 1941. „oćerali naše“. Tako bi naše bake govorile. Sada već davno upokojene bake, lica izbrazdanih dubokim borama, uokvirenih u crne marame i očima crvenim od suza.
Porodica Luke Bastašića 1938. godine. Jovanka, Evica, Milan, Luka i Stevo
Uz njih smo odrastali mi, unučad „oćeranih“ žrtava Pokolja, djeca roditelja izranjavanih duša. Čeljad rođena sa duboko zapretanom ranom koja bi kod nekih od nas godinama, čak decenijama ćutala. A onda, odjednom prosto vrisnula rasipajići bol svom širinom duše.
I opet je opet zaboljelo. Rana koja se prenosi sa generacije na generaciju.
Napisao sam na Fejsu nekoliko rečenica na tu temu:
„Upravo na današnji dan u kasnim večernjim časovima, prije tačno 83 godine, upale su ustaše u Grubišnom Polju u kuću moga djeda Luke i izveli ga vezanog za mog strica Stevana starog 18 godina. Iz susjedne kuće izveli su djedovog brata Radu. Kilometar dalje, iz kuće Grba izveli su vezanog mog drugog djeda Milana i njegovog brata Lazara. Nisu se vratili. Pobili su ih negdje na Velebitu ili ostrvu Pagu. Govorile su mi bake, i one su se davno upokojile, da sam u mladim godinama likom bio isti kao moj stric Stevan. Fotografija porodice snimljena je 1939. godine. Pored djeda Luke, strica Stevana, bake Evice i tetke Jovanke, dječak na slici je moj otac Milan, preživjeli jasenovački dječak-logoraš koji se upokojio 2016. godine. Niko sa slike više nije među živima. Kaže struka da je ovo što nosim u sebi transgeneracijski prenesena trauma. Biće da je tako jer i danas u mojoj šezdeset i šestoj godini, boli. Moja tri sina nose imena žrtava. Nismo zaboravili. Pamtimo..“
Za kratko vrijeme stiglo je neočekivano mnogo komentara.
„Večnaja pamjat, večna bol, teško shvatljiva onima koje mučenička stradanja nisu dotakla, pa ne žive kao mi, uvek delom duše u smrti naših najbližih.
Stradanje u Vašoj porodici izrodilo je večno sećanje,
pomen i stazu ka našim najbližim u našim zaboravljenim jamama.
Nama je Jadovno deo porodice.
Nema mira na zemlji dok ga nema na nebu, ako je nama
teže slušati o zločinima nad svojim rodom nego što je njima nevinima bilo stradati,
onda nama ne može biti dobro ni na ovom, ni na onom svetu.
Hvala Vam za svako sećanje, sve vreme, ljubav, rad,
borbu. Ne znate koliko je suza poteklo, koliko se noći probdelo, koliko nas
sličnih ima koji će se uvek pitati zašto i koliko ih je bolelo.
Dedu Nikolu su sa mojim malim stricem Milošem ubili ti
isti izvodeći ih iz kuće. Dedinog brata Iliju ispekli na ražnju, ćerku zaklali,
žena pamet izgubila gledajući.
Od drugog dedinog brata ženu i dva sina su žive bacili
u zapaljenu kuću da izgore.
Sada mi kojima su pobili najbliže i srušili dedovinu,
mi koje će uvek boleti i kad nisu godišnjice, zadušnice, treba da ćutimo i
plašimo se reakcije i bliskih – ,,nećeš
valjda opet o ratu“!?
Ne, o životu ću, njihovom nasilno prekinutom, o životu
bolnom mog oca, kada vam reč tata ostane kao odjek i jecaj, bol i kad čujete da drugi
izgovara, da ne pominjem da vam te tople reči, brat, tetka, ne trebaju, nemate
koga nazvati.
I koga posle tog zla, od koga se nikad ne izleči,
prizvati sem Boga i tih stradalih mučeničkih duša u raju za pomoć, da bol
ublaže i daju snage svima da istinu tvore.
Večno zahvalna i dužna precima za život i veru.
Neki naslede dedovine, a o istima ne znaju ništa. Nama
kojima su ostavili parče neba, znamo sta nam je činiti. Još me noću probude
bakini prigušeni jecaji pod pokrivačem.. Ne brini majko, opet sam gadno
sanjala.. idu ustaše, naoružani momci iz Barleta, vode nase goloruke ljude na rad
kao.. sve dok se jedan nije vratio iz Jadovna, pa ispričao sta rade..
Možda sada znate kako je to kad vam se reč Jadovno od
detinjstva uz suze smesti na sveto mesto u srcu, kada vam se i reka iz dedovine
zove Jadova.
A nigde ničeg, a sve je tu..
Mi potomci takvih, što često sa iskricama u oku
gledaju u nedoživljeno nebo iznad svoje dedovine, zamišljajući lica i oči nasih
najbližih, večno sakati za dedin zagrljaj, znamo čim su nas zaduzuli.
Mislim da se njihove duše raduju gledajući Vaš
istinoljubivi put ka večnosti.
Hvala Dušane, delim Vašu bol.
Bog Vas je odabrao za ovu jadovničku stazu, ja ga molim da Vas čuva.
Žrtve nisu samo oni koji su odvedeni i čiji životi su nasilno prekinuti, a to su naši prađedovi i đedovi.
Žrtve su i njihova deca, naši đedovi i očevi koji su odrasli bez muških glava u porodici, što je takođe trauma i posledica zločina. Moj otac i stric su odrasli bez dve generacije muškaraca u porodici. Potom smo žrtve i mi koji nismo prilike da upoznamo svoje đedove, koji bi po svojim godinama doživeli naše rođenje i detinjstvo.
Posledice zločina su mnogo raširenije i bliže svakome od nas, nego što se to pitanje običajeno posmatra.
Lakše je okretati glavu od toga, nego razmišljati o tome…
Ta me ista trauma prati cijeli život i zločine nad mojom familijom svaki dan spominjem i osjećam tu bol,koju je i moj otac svakodnevno prolazio.
———————————————————————–
Tomislav Lončar Ne mogu na ovu objavu da odaberem ni jednu od ponuđenih emocija, jer ne postoji ona prava. U Donjoj Gradini – Jasenovcu, s očeve strane dvadeset dvoje, s majčine dvadeset četvoro.
———————————————————————
Ljilja Mimovic Boli mnogo doktore,i ja nemam,ujak,strica,brata,dedu,pa ni oca.Teško je to shvatiti onome ko to nije preživeo.AMIN.A,i 91.god.stradaše ono malo ostatka ženskog življa,valjda je to sudbina nas Srba,a i majka mi je pričala da je fratar kada ih pokrštavao,izjavijo:znate onu livadu sa dosta pirike(pirevine),triba iskorjeniti.Moj ujak,je to ozbiljno shvatio i ubzo je sa svoja dva brata i ocem,bačen u jamu na Bivoljem brdu.NE OPROSTITI,A NE NI ZABORAVITI.
———————————————-
Jelena Žitić Filipov Isti osećaj i ja imam, 27/28.04.1941. u selu Gudovcu pored Bjelovara prvo klanje i ubijanje Srba u tzv. NDH, njih više od 200. Među njima moj deda Živko Žitić sa jedva 21-om godinom, njegov otac a moj pradeda Nikola Žitić i još članova šire familije… A moj otac Nikola, u tom trenutku tek beba od 22 dana
Nenad Bursać Isto tako i u Rastovcu su na Vaskrs 1941 pokupili mi đedove i bližnje iz kuće kao i ostale iz Rastovca-Bilogorce odveli na prevaru i završili svi Bursaći-đedovi Stojan i Đuka u Jadovno a otac Stevo kasnije žrtva terora-fašizma-Jasenovac i „Danica“ – Koprivnica.
Goran Vukovic Možda bi taj osjećaj bio blaži, da su potomci onih koji su to radili, ponudili…bar stidljivo….IZVINI….Međutim, taj osjećaj jača, kada vidite, da se to želi opravdati…umanjiti i slaviti ono što su radili. Sjećanje i pominjanje, kao što to radite Vi, jedino je što je pravedno za sve postradale…kao i molitva za njihove duše.
Svemir Popovic U ličkom selu Zalužnica 12. juna 1944. grupa krvata iz sela zapadno od Otočca obučeni u ustaške uniforme poklali su i u živu vatru bacile 59 mještana Brakusove Drage. Preživjeli, Stevo Brakus, kojem je živa spaljena žena i troje male djece s njom, a on se ranjen nekako izvukao, lično je svedočio u mom prisustvu, a na pitanje da li je nekog od koljača prepoznao rekao je da jeste jednoga kasnije u Otočcu i prijavio komandiru „narodne“ milicije, inače „Srbinu“. Odgovor komandira je bio: „znaš Stevo, mi ti sad gradimo bratstvo i jedinstvo, pa bi bilo najbolje da to ne potežeš. Moglo bi doći do vraga“? Od toga je prošlo 30 godina i svaka mi njegova riječ zvoni u ušima, pa se pitam kako je tek vama koji ste tako izgubili svoje djedove i bake i bili lišeni njihove ogromne ljubavi? Ulazeći postepeno u razmjere pokolja nad Srbima nekako sam najviše saučestvovao sa onima koji nisu upamtili baku i djeda, a posljedice toga su, kasnije se vidjelo, alarmantne. Primjera radi zanemarljiv broj te djece je bio kršten, da ne idemo dalje? Zato Dušane razumijem Vašu bol! P. S. Nisam imao u rukama Zatezalovu knjigu „Radio sam svoj seljački kovački posao“, ali mi se čini da bi Brakusov iskaz trebao biti jedan u nizu?
Kanlić Ratka Znam taj bol, taj osećaj vezanosti žicom, neverice da je moguće to što se događa, nemoći i pomirenošću sa voljom božijom da se baš tako strada…bole me delovi kože oderane ustaškim nožem sa moga ujaka Ratka čije ime nosim, boli me svaka kama i jama …i svaki list iskidan iz sveske da na njemu ispišem imena za pomen, boli me i glas sveštenika dok ih čita, boli me što nas u Livnu više gotovo da i nema ali gde god da smo nećemo zaboraviti i nećemo prestati svedočiti o genocidu nad Srbima. U ovoj noći žalosti mi ih se sećamo sa tugom i žaljenjem za svim Srbima koji se nisu rodili zbog tog neljudskog plana za uništenjem. Neka im Bog sudi!!!
Srdjan Babic Pokoj dušama njihovim… Mog pradedu Marka (Pane) Momčilovića iz sela Komić (Udbina) zaklale su ustaše iz komšijskog Lovinca u tzv. Klancu… Novouspostavljena država Hrvatska srušila je spomenik… Ja pamtim priču bake moje kako je ostala bez oca… Boli… Čuh i ja, zapisano nam u genima… Tuga za stradalima, žal za brdima onim pa u ovoj ravnici pluća ne mogu da udahnu, srce preskoči samo kad se seti… Dok god pričamo i sećamo se dobro je… Koliko dobro biti može…
Stevo Jokić Dusmani prevarise i mog dedu, tada 18-godisnjeg cobanceta koji cuvase ovce sa prijateljom u selu Popovici, kod Benkovca, Dalmacija. Odvedose ih u obliznje ustasko selo i celu noc ih cerecili, sekli na komade. Ujutru ih bacise u kavu (rupa iz koje se vadi nadaleko cuven benkovacki kamen) a drugi djed koji ih je trazio cele noci pridje im da ih izvuce tela a ustase ih cekose i pucase po njima. Uspese nekako da im izvuku ostatke i po tom pokojnom dedi i ja dobih ime. Neka im je laka zemlja, potomci ih nece zaboraviti.
Pero Slavnić Da,negdje sam procitao…“da djeca koja nisu imala priliku osjetiti ljubav djedova,istinski,i ne znaju sta je djetinstvo“ Djed po majci,Trifko Trifkovic,prema podacima…odveden je u Jadovno u cuvenoj grupi travnickih Srba…,a djed po ocu,Dimitrije je je(kao invalid bez nogu do koljena)zaklan ustaskim pirovanjem,pred porodicnom kucom 1941. U slicnim zvjerstvima, ustaskim,svoje zivote su okoncali i dva strica:Nedo i Bozo,koji su odvedeni prema Travniku i ubijeni u zaseoku Ponir. Imali su nekih 16-17 godina,a jedan je cak bio i invalid…
Vladimir Prolović Sve ove priče, i Vaša Dušane, i ove iz komentara, trena da se zabeleže, da se stave u knjigu, dokumentarni film… Sva imena i prezimena i mesta… da se sačuvaju od zaborava, da služe budućim generacijama za nauk kako je čovek čoveku zver… Kako ideologije i religije razdvajaju ljude… Koliko Vatikan ima krvi na svojim rukama… Narodi nikako da uvide ko je stvarni neprijatelj…
Bane Danilović Prvo se trebamo zapitati ko je imao motiva i koristi od sve ove nesreće, a potom ko to sve stoji iza vatikana, koji to sve ,,lobistički“ krugovi, kada je počelo unijaćenje i rasrbljavanje dalmacije, hercegovine, like, korduna, banije, slavonije… ko to sve nije u više navrata dozvoljavao da se oslobodi Jasenovac, a bilo je nekoliko mogućnosti (npr Petar Mećava), nego nedoklani logoraši pred kraj rata očajnički srljali na bajonete i žicu (6 meseci po ,,oslobođenju“ Beograda)… zato obezbožene generacije (ispranih mozgova povodljivih za ideologijama i kojekakvim religijama) koje bi učile ,,homo homini lupust est“ ne bi bile vredne i dostojne svojih stradalnih predaka mučenika za veru i otačastvo, a na pravdi Boga istinitog! Dok je Avelja biće i Kaina, a valjda znamo kako Kain prođe? gledaste li film: okupacija u 26 slika? Nema čovek neprijatelja većeg od sebe samoga, a mi današnji potomci (pogotovo građaneri) trulim kompromisima dopustišmo da čitav helm u e_logor pretvore…
Mirjana Madzarevic-Licina Malo ko je od moje generacije na Kordunu imao živog djeda u djetinjstvu. U selu Čemernica kod Vrginmosta ustaše su pobili sve muškarce od 16 do 60 godina. Svi odvedeni u Glinu na tzv pokrst i mučki zaklani. Sedam godina poslije rata tu nije bilo ni jedno dijete upisano u školu.
Milivoj Borota Mog djeda Lazu i njegovog sina Branka. Djedovog brata Petra. Djeda po majci Ljubana. Selo Rasenica. Ukupno preko 90 oteranih koji se nikad nisu vratili.
Nina Boricic Moj najbolji prijatelj,sad izbjeglica,je unuk prve žrtve jasenovačkog logora.Svaki razgovor završavamo pričom o Jovanu,čije ime nosi.Mog svekra brat vučen za kamionom,izmrcvaren bačen u velebitske usputne jame,njegova žena i djeca živi bačeni u vatru zapaljene kuće…..Nema u Lici kuće u kojoj zločin nije počinjen.Predavala sam po školama i dobro razumijem o čemuDušan govori-sva ta djeca pisala su priče koje razdiru.Sramota da ni do dana današnjeg nemamo konačan spisak žrtava u onom i ovom ratu.
Đorđo Šuvajlo Ovdje, u Australiji sam upoznao “djecu Jasenovca”, tek sada, stidljivo pričaju o tome…, i razumijem Pricu koji je došao u zadnjem talasu, živio je u Sarajevu do građanskog rata u BiH, govorili mu ne talasaj! Ali, ne razumijem staru emigraciju (Kondić) i na isto pitanje zašto nisu govorili o tome, rekli su: – niko nas nije pitao!? Jer Srbi su se mučili između sebe i nadsobom! Šta je Tito uradio Srbima, gore je od bilo kojih zločina.
Vesna Djusic Erakovic To je nasa zajednicka muka.Boli svaki oduzeti zivot pravednika,kao licna rana.Da se ne zaboravi!Pricati pokoljenjima da znaju od koga da se cuvaju u buducnosti.
Sandra Vidic I moja dva dida, Petra i Jovana su zaklali 43. Petra zavezali za mladjeg brata Dusana, zaklali ga a onda Dusana pustili. Dusan se poslije objesio. Jovana su zatukli lašunom-krampom. Moji o ovome do 1991. nikad nisu govorili. Boli, i bolit ce…
Desanka Ogorelica Moj pokojni djed Rade je isto odveden u Jadovno.Moj otac i cetiri mladje sestre su ostale sirocad jer im je majka prije umrla od tifusa.To je ostavilo neizbrisiv trag na nase generacije.Moj otac sa 12 god. se morao brinuti za svoje sestre a jedva se jadno dijete moglo brinuti za samog sebe.One su na koncu zavrsile po dj. domovima i odrastale svakako se muceci.
Mladen Starčević Pradjed Marko živ bačen da gori u jednoj od jasenovačkih peći. Njegov sin Novak zarobljen ranjen na Kozari i preko Jasenovca završio u nekom njemačkom logoru. Bogdan sa tek navršenih 17 poginuo negdje na Grmeču
Aleksandar Živković Mora da boli, boli jer ta rana ne zarasta. I dobro je da je tako, jer vi morate održati budnost, da nas neki nobi „projekat Velebit“ ne bi sasvim dokusurio na tim prostorima. Ustaštvo ne spava!
Bane Danilović Da boli i boliće, samo slično srce razumiće… ne bi da me ko od komentatora pogrešno razumije: ali bi valjda prvi mali korak poštovanja i sjećanja na naše stradalnike i mučenike trebao biti da razmislišljamo i koristimo ćirilično pismo (a ne latinašku gajevicu) čime bi makar i formalno kazivali da ih nismo zaboravili te da se trudimo udostojiti njihovih pravedničkih venaca i žrtava za nas pretekle nekim čudom Božijim… praštati je moguće onima koji se istinski kaju, ali nismo mi današnji (već naši stradalnici) oni koji trebaju praštati u njihovo ime, mi današnji trebamo se sjećati, pamtiti njihove žrtve i mučeništvo da se više nikome nikada ne bi ponovilo…
Nenad Menicanin Razumijemo se Dusane, gledam kako raste moj unuk i najveca sreca je biti djed. Nazlost ja sam odrastao bez djeda i nemam ni njegovu sliku. Tezak je to teret koji nosimo i na nama je da to prenesemo generacijama koje dolaze da se nikada ne zaboravi.
Blagoje Đekić Pozdrav iz Lužana selo između Dervente i Broda. Ovde je bila ista situacija dakle pravo organizovano ipripremito ubijanje.. Nekidan 12.aprila godišnjica ubistva Srpskog sveštenika ispred parohijske kuće samo šest dana od početka rata odmah je proto uklonjen a u junu i avgustu svo muško na savski most u Slav Brodu i u Požegu slavonsku i Jasenovac. Moj deda i njegov brat i ljihovi šurijaci zetovi badže rođaci stričevi komšije itd pomešala im se krv na savskom mostu i bačeni u Savu. Nekima su pisali na čelu „putuje za Beograd“. Mog deda Simeuna sava izbacila u selu Klakar i jedan seljak pročitao ime u ličnoj karti iako pokvašenoj i dojavio baki i ona ode sa volovskim kolima ali nije ga našla stigla naredba da se otisnu u vodu. A moj deda sa majčine strane iz sela Međeđa kod Dubice isto u Jasenovcu ubijen. A od moje supruge kod Doboja isto deda i mali ujak od godinu dana na bajonet dočekan.dakle na sve strane isto i to odmah na početku rata sa njiva i otkosa pokupiti.
Marijama Ilina Ivanic Joj,bože dragi! Sve nas boli! Više ne možemo da pojmimo da su takvi monstrumi postojali! Na nama je da pomognemo i sebi, i njihovim vapijućim dušama za istinom i pravdom! NIKAD , za nikad da ne pokopavamo ili zaturamo bilo kako, tu ISTINU O POKOLJU SRPSKOG ,JEVREJSKOG I ROMSKOG NARODA U TOJ ŽALOSNOJ NESRETNOJ NDH!!!
Nikola Bakic Mojpradeda Mile odveden i još oko 50 muškarca a na popis u Poloj zatvoreni u crkvu i pobijeni p azatim ih ustaše baciše u živi kreč da se nemogu naći tela ubili ih mahom njihove komšije
Jovan Vuković Svakog razumnog čovjeka razboli saznanje o nesreći i stradanju nevinih ljudi a posebno nemoćnih i onih zavaranim uvjerenjem da su svi ljudi, ljudi.
Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.
One Response
Pokolj je jedina adekvatna riječ za sve što se tada dogodilo. 77 godina mojoj porodici je bilo potrebno da pronađe ime mog pradjede, a maminog djeda. Jer jedino smo mi žive. Najstarija muška glava je 80. godište i čuvamo je kao svetinju. Prabaka koju i dan danas pamtim i na groblje joj idem, koja me čuvala nikada se nije udala, čekajući ga da se vrati sa „friškog zraka“ gdje je navodno otišao preko noći. Zar je grijeh znati gdje su ti preci? Zar je grijeh poželjeti da odeš na grob i odaš počast i pokloniš se senima svojih predaka? Nadam se da će nekada neko za sve ovo odgovarati, a do tada na nama je da o tome govorimo i da se nikad ne zaboravi!
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Cookie
Duration
Description
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
One Response
Pokolj je jedina adekvatna riječ za sve što se tada dogodilo. 77 godina mojoj porodici je bilo potrebno da pronađe ime mog pradjede, a maminog djeda. Jer jedino smo mi žive. Najstarija muška glava je 80. godište i čuvamo je kao svetinju. Prabaka koju i dan danas pamtim i na groblje joj idem, koja me čuvala nikada se nije udala, čekajući ga da se vrati sa „friškog zraka“ gdje je navodno otišao preko noći. Zar je grijeh znati gdje su ti preci? Zar je grijeh poželjeti da odeš na grob i odaš počast i pokloniš se senima svojih predaka? Nadam se da će nekada neko za sve ovo odgovarati, a do tada na nama je da o tome govorimo i da se nikad ne zaboravi!