Dr Đuro Zatezalo: Svjedočanstva o pokoljima na Kordunu

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

VOJNIĆ

Dušan Šumonja, Vojnić

Zatvorili su ih u Srpsku pravoslavnu crkvu i tamo mučili

Dana 29. jula 1941. godine oko 9 sati prije podne nahrupio je u dva luksuzna auta i šest kamiona u Vojnić Božidar Cerovski, ravnatelj ustaškog redarstva (P.U.O.) sa oko 100 ustaša, uniformisanih ili poluniformisanih. Naredio je hapšenje ljudi bez ikakvog razloga i povoda.

Na putu do Vojnića zatekli su seljake koji su tucali kamen i popravljali put. Čekićima kojim su tukli kamen ustaše su ih zlostavljali i tukli istim. Pucali su za onima koji su bježali. Tako su ubili i jednu djevojčicu koja je čuvala na polju svoju stoku.

U Vojniću su prvo pohapsili šest srpsko-pravoslavnih sveštenika s još 200 viđenijih Srba i bolje stojećih seljaka iz okolnih naselja. Pohapsili su i sve činovništvo sreskog načelstva srpske pravoslavne vjere. Na intervenciju mjesnih Hrvata, puštena su na slobodu četiri činovnika, među kojima i ja sreski pristav, sveštenik Dušan Malobabić iz sela Kolarića i sveštenik Vladimir Đeranić iz sela Utinje. Sve ostale utrpale su ustaše u kamione i odvezle prema Krnjaku u kojem su također već bili pohapsili općinsko činovništvo, upravitelja škole, učitelja Božu Ribara i više od 100 seljaka Srba, pridružili ih ovima iz Vojnića i odveli u šumu pored Krnjaka, u Ivanović Jarku i tamo ih svukli do gola, mučili i noževima poklali. Općinskom bilježniku Dimitriju Tomiću iz Krnjaka, prerezali su vrat i trbuh.

Toga dana stravično su ustaše mučile sveštenike: Petra Ninkovića iz Vojnića, Milu Peuraču iz Gornjeg Budačkog, Milana Dokmanovića iz Perjasice i Dušana Šušnjara iz Dunjaka. Njih i sve druge dovedene u ovaj jarak ustaše su usmrtile noževima i sjekirama. Uspjela su pobjeći samo trojica sretnika i ispričati što i na koji su način pohvatane Srbe pobili.

U srijedu 30. jula, na molbu ustaškog povjerenika u Vojniću – Žunac Mije, došla je iz Karlovca u Vojnić hrvatska vojska. Na njegov poziv počeo se vraćati svojim kućama i odbjegli u šumu svijet, jer im je obećano da ih nitko više neće hapsiti i odvoditi. Već 31. jula, vojska se vratila u Karlovac a u Vojnić je došao ustaški poručnik Ante Pejković iz pravca Gospića s kamionom zagrebačkih ustaša.

Do 6. jula vladalo je neko zatišje, strepnja i iščekivanje nadolazećeg zla. Tadašnjem sreskom pristavu Branku Grbiću bilo je obećano da neće biti hapšenja, ali istog ovog 6. jula ponovna hapšenja svih muškaraca, Srba koji su se zatekli u Vojniću. Zatvorili su ih u Srpsku pravoslavnu crkvu.

Tamo su ih mučili, tukli ih crkvenim svjećnjacima od litija, te kundacima, ostavljajući ih da goli isprebijani leže dva dana na hladnom betonskom podu. Tu su trojica i umrla. Tog istog dana naredio je onaj isti ustaški poručnik Pejković hapšenje svih činovnika sreskog načelstva pravoslavne vjere, zajedno sa mnom. Uspio me spasiti v.d. sreski načelnik Ante Šegavić… Uspio sam pobjeći u Srbiju gdje se i sada nalazim.

Šumonja Dušan, v.r.

Branko Grbić, Vojnić

Ondje su ih zlostavljali na bestijalniji način, čupali im nokte, izbijali zube, lomili udove i slične svireposti

Branko Grbić, rodom iz Sv. Ivana Zeline, sin Ivana i Marije, rođene Bruner, sreski pristav u Vojniću 1941. godine, pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine okupatora i njegovih pomagača je svjedočio, 30. novembra 1944. godine.

„Slom Jugoslavije zatekao me je u Vojniću, gdje sam službovao kao kotarski pristav. 12. aprila 1941. počele su kroz Vojnić prolaziti njemačke čete i njihovo prolaženje uz djelomično zadržavanje trajalo je do 25. aprila. Od tada pa do početka maja u Vojniću nije bilo ni jedne okupatorske vojske, a niti ustaša, osim što se je jednom kroz Vojnić provozao ustaški povjerenik iz Karlovca, kasnije veliki župan i ministar uunutarnjih poslova NDH, dr. Ante Nikšić.

Početkom maja došao je u Vojnić jedan bataljon „Bersagliera” pod komandom majora Brecia. U Vojniću  su se zadržali točno do 29. jula 1941. i kroz sve vrijeme njihovog boravka ustaše nisu dolazile na područje Vojnića (osim u selo Skakavac i njegovu okolinu).

29. jula 1941. u 10 sati prije podne, kad su posljednji Talijani izlazili iz Vojnića, došla je cestom iz Vrginmosta jedan grupa ustaša sa nekoliko kamiona, predvođeni Božidarom Cerovskim, ravnateljem ustaškog redarstva NDH i Ivom Turkom, logornikom iz Petrinje. Uz njih prepoznao sam Stjepana Štefa Štajcera, zidarskog radnika iz Siska.

Dolazeći u Vojnić pucali su po narodu, koji je ispred njih bježao, i tada su ubili nekoliko Srba u Vojišnici i dalje uz put do Vojnića. Kad su došli u Vojnić, najprije su blokirali zgradu sreskog načelstva, a zatim je ušao u zgradu Božidar Cerovski, pregledao kancelariju i tadašnjem sreskom načelniku B. Šumonji prigovorio što na zidu nema izvješenih „poglavnikovih” slika. Nakon toga rekao je Ivanu Turku: „Izvršite moj nalog i pismeno me izvjestite što ste učinili”, a zatim sjeo u luksuzni auto i produžio cestom za Karlovac.

Istovremeno su se ustaše, njih oko 50, razmiljili po naselju i počeli loviti ljude i privlačiti ih u dvorište sreskog načelstva.

Kad su pohvatali oko 200 Srba, među kojima i osam srpsko-pravoslavnih sveštenika, natovarili su ih u kamione i krenuli prema Karlovcu. Prije nego li su krenuli, rekli su im da ih voze u logor Jadovno kraj Gospića. Međutim odvezli su ih u Ivanović Jarku na cesti između Brezove Glave (Tušilovića) i Krnjaka (kotar Vojnić), i ondje ih poubijali sjekirama, krampovima i sličnim oružje.

Istovremeno kao u Vojniću jedna je grupa ustaša došla i u Krnjak i ondje pohvatala više od 50 ljudi, te ih na istom mjestu i na isti način na stratištu usmrtili.

Već 5. augusta iste godine u večer došle su ustaše iz pravca Vrginmosta, a iz Gline koje je predvodio ustaški natporučnik – emigrant, kasnije bojnik Ante Pejković i Mišo Mazur, ustaški poručnik (inače svršeni đak gimnazije) iz Osijeka.

Tadašnji gradski načelnik Ante Šegavić mi je rekao 6. augusta u jutro da će ustaše poubijati sve Srbe u Vojniću. Istovremeno su ustaše već hvatale ljude i zatvarali ih u Srpsku pravoslavnu crkvu u Vojniću. Ondje su ih zlostavljali na bestijalniji način, čupali im nokte, izbijali zube, lomili udove i slične svireposti. Nekoliko ih je ubijeno i pokopani su odmah pokraj crkve, nekoliko ih je i umrlo od užasa i muka. Koliki je taj broj ne znam tačno, može biti oko 30.

Isti dan poubijale su ustaše u žitu Gnjace Blaževića također oko 30 ljudi, a na Biljegu, na raskršću ceste Vojnić kolodvor i Vrginmost, oko 30.

Ni jedne ni druge nisu oni sahranili, nego tamošnji seljaci 8 dana kasnije kad su ustaše otišle, a oni se privukli selu.

Sredinom septembra 1941. godine ponovno je došao u Vojnić jedan odred talijanske konjice i jedan tenkovski odred kome je zapovjednik bio Maks Kasaburi. Ovi su dnevno pljačkali narod Vojnića i okoline. Tako su vraćajući se iz „kaznene ekspedicije” iz Krstinje i drugih tamošnjih sela dovezli u pet kamiona goveda, svinje, ovce, biljce, jastuke, i blazine. Svaki vojnik nosio je sa sobom 4 -5 zaklanih (zapravo ugušenih) kokošiju, gusaka ili pura.

Ova grupa Talijana zadržala se u Vojniću do konca oktobra. Jedne nedjelje, početkom novembra, došlo je u Vojnić oko 40 – 50 autobusa zagrebačke općine (koji su inače vršili autobusnu službu u Zagrebu) i u njima su se dovezli polaznici Ustaške akademje.

Otišli su pješice do Vojnićkog Grabovca, kotar Vojnić i zapalili nekoliko sela između Ivoševića i Vratnika, te jedan dio kuća u selu Kolarić. Tom prilikom poubijali su nekoliko žena i djece. Istog dana te ustaše napustile su Vojnić.

U novembru i početkom decembra 1941. dolazili su u Vojnić u nekoliko navrata „crne košulje” (fašisti). Oni su se isključivo bavili pljačkom. Najprije su opljačkali sve blago i ostale vrednije stvari a zatim su palili kuće bacačima plamena. Sve te akcije vršili su u neposrednoj blizini svoje baze.

Napominjem još i ovo: prvi Talijani koji su bili u Vojniću, Beraglieri (i to oficiri) opljačkali su do temelja Srpsko -pravoslavnu crkvu u Vojniću. Odnijeli su sve crkvene knjige, odvezli i ostale stvari. Vidio sam na svoje oči kad je posilni majora Brecia nosio ovome u stan neupakovane svešteničke odežde i knjige. To je bilo početkom jula 1941.

Iz Vojnića sam otišao koncem 1941. godine i što se kasnije ondje događalo ne mogu svjedočiti.

Branko Grbić, v.r.

Mirko Trkulja, Vojnić

U jednom skoku izletio sam iz kamiona smrti     

O hvatanju Srba oko željezničke stanice Vojnić Mirko Trkulja ispričao je:

„29. jula 1941. godine nešto poslije šest sati ujutro stigao je na Vojnić kolodvor oružnički narednik Jozo Šimunić, kojeg sam inače odranije dobro poznavao. S Jozom je bila i jedna ustaška patrola. Nakon pozdrava Jozo mi reče da se spremim i da ću poći s njim u Vojnić. Na moje pitanje: „Kuda me to vodiš Jozo?” Šimunić je odgovorio da će jedna grupa ljudi iz ovog kraja biti poslana u Liku na izgradnju puta. Spremio sam se za duži boravak van kuće, pozdravio sa ženom, djecom i rodbinom i pošao s Jozom.

Usput su nam ustaše priključile još nekoliko Srba koje su uhvatile kod njihovih kuća i potom smo izašli na Biljeg (Petrova Gora) gdje smo zatekli četiri kamiona i ustašku stražu. Prišao sam Jozi Šimuniću i za svaki slučaj još jednom priupitao: „Gospodine naredniče, je li istina da idemo u Liku i koliko dugo ćemo tamo ostati?” Na to je Šimunić odgovorio: „Ta znate vi mene jako dobro, komšije smo, dobri smo prijatelji, ne bih ja vas varao…” Toga dana bilo je sunčano i vruće pa su ustaše i pohvatani ljudi prešli u hladovinu, posjedali na zemlju, a ja, da bi skratio vrijeme i razveselio društvo, počeo sam pričati razne viceve i doskočice.

Dok smo tu sjedili, iznenadno iz šume, izašao je jedan čovjek četrdesetih godina s volovskim kolima u kojima su bila drva za ogrev, a na njima je sjedila njegova maloljetna kćerkica. Jedan od ustaša izašao je pred kola i naredio čovjeku da se priključi našoj grupi. Jedan od volova bio je opasan za đecu, pa je čovjek zamolio ustašu da odveze drva kući, i da će se odmah vratiti, što mu je bilo i dozvoljeno. Nakon toga nepoznati je odvezao drva kući i ubrzo se vratio, ne misleći na ono najgore na skoru strašnu smrt.

Negdje oko 10 sati stiglo je iz Vrginmosta na Biljeg 6 kamiona. Iz kamiona su izašla 4 ustaška oficira kojima je oružnički narednik Jozo Šimunić podnio raport o akciji na Vojnić kolodvoru. Iz njihovog razgovora saznao sam da se jedan zvao Cerovski, drugi Kos  i treći Džačić. Po držanju tih oficira i po ostalim manirima bilo je vidljivo da su ne samo oni već i ostale ustaše pijani.

Ovoj ustaškoj koloni priključila su se i ona 4 kamiona koja su već bila na Biljegu. Tako je 10 kamiona nastavilo put prema Vojniću. U 8 kamiona nalazili su se pohvatani Srbi – seljaci i ustaško obezbeđenje, a u ostala dva bilo je ustaša iz pratnje, te živi kreč i pionirski alat. Posmatrajući sve ovo u meni se počela rađati sumnja.

Put od Biljega do Vojnića bio je kratak. Kad su ulazili u selo Vojišnicu ustaše su iz kamiona otvarale vatru po srpskim seljacima, bilo zatečenim na putu, biko kod njihovih kuća. Tom prilikom ubile su ustaše seljaka Kljukovnicu i pohvatali nekoliko Srba koje su pod batinama kundacima ubacivali u kamione.

Zastali su kod općinske zgrade u Vojniću. Iz nje su izvukli nekoliko zatočenih ljudi i ubacili ih u kamione. Jedan ustaša doveo je sveštenika Milu Peuraču, uhvatio ga za bradu, dao mu gumeno crijevo i, naočigled prisutnih, prisilio ga da ustima izvlači benzin iz bačve i prelijeva u rezervoar kamiona, pri tom su ga tukli, pa onako iscrpljenog bacili u kamion među njegove izbezumljene parohijane.

Tek što je prva ustaška kolona krenula iz Vojnića, sustigla je nekoliko srpskih seljaka na cesti kod Kolarića. Kamioni su zaustavljeni, ljudi pohvatani i ubačeni u kamione.

Što je vrijeme više prolazilo i što smo se više primicali Krnjaku, bilo mi je sve jasnije da će nas poubijati. Mučile su me misli zbog čega to radi jedna država i njena vojska. Često sam pomišljao i sam sebe nekako uvjeravao da sam u zabludi, jer kako bi to jedna država, ma kakva ona bila, radila iz čista mira i ubijala nevine ljude. Kada su ušle u Krnjak, jedna i druga auto-kolona zaustavile su se pred kućom Mile Maćešića, Babičina, koja se nalazi na izlazu iz Krnjaka prema Karlovcu. Ljude su iz kamiona izbacali kao stvari i smjestili ih povezane oko Miline kuće i sjenika. Pretučeni Srbi su morali sjediti na zemlji i držati povezane ruke na koljenima. Tu su pohvatali još nekoliko seljaka. Nastao je vrisak u kući, žene su jaukale i molile razbojnike da ih ne muče. Silovali su dvije ili tri zatečene žene.

Bilo je nepodnošljivo. Vidjeli smo kraj svog života.

Kamioni s alatom i krečom te nekoliko ustaša s jednim brojem pohvatanih otišli su dalje. Nešto zatim krenuo je i naš kamion. Žene su ostale naričući. Kad smo nakon kratkog vremena skrenuli s ceste prema Ivanović Jarku ugledao sam gomilu izbezumljenih ljudi, koji su isprebijani stajali kod praznih kamiona i nešto čekali. U našem kamionu je pod ceradom bila nesnošljiva vrućina. Primorali su nas da ležimo potrbuške, s rukama pod bradom, naslagani jedni na druge.

Niko nije smio ni glavu pomoliti-podignuti, ili šta progovoriti. Počeo sam ponovno razmišljati o oružničkom naredniku Jozi Šimuniću koji mi je garantovao da idemo na rad u Liku. (to je inače značilo u logor smrti Jadovno na Velebitu, op.aut.) A sada vidim šta se s nama događa. U tom momentu iz pravca Ivanović Jarka oglasiše se puške, ustaše koje su nas čuvale, uznemiriše se, i ja u tom trenutku, shvatih da je ovo jedina prilika, koju ne smijem propustiti. Mada sam u toku dana primio dosta jakih udaraca, i mada sam bio i psihički i fizički iscrpljen, osjetio sam se snažnim, i u jednom trenutku izletio sam iz kamiona smrti.

Čim sam iskočio iz kamiona, još neki su poskakali, ali većina je bila dobro vezana žicom i nije nikud mogla. Potrčali smo prema prvim zaklonima, ali prije nego smo stigli do njih, ustaše su za nama otvorile vatru. Ubili su ih, ja sam uspio pobjeći zvjerima u ljudskoj spodobi – hrvatskim ustašama…”

Stanka Pavić, Selo Pavići – Prisjeka, Vojnić

Sakrila sam se između dvije zidane kace     

„Moje malo selo Pavići nalazi se ispod šume Markovca, nedaleko od Prisjeke u općini Vojnić. Početkom jula 1941. godine došla je u Prisjeku i u njoj se zadržala manja ustaška jedinica. Tu je formirala i svoju ustašku općinsku vlast. Ustaše su obilazile naše kuće. Nisu još nikoga dirale. Govorile su da pređemo u katoličku vjeru i tako ćemo svi biti slobodni. Međutim, samo nakon par dana počeli su hapsiti i odvoditi muškarce. Ljudi su se uplašili i počeli se sklanjati u šume. Prestali smo ići u Prisjeku po sol, petrolej, duhan i ostale kućanske potrepštine. Selom je zavladao strah.

Nismo znali za nikoga ko bi nas mogao zaštiti i pomoći.

Čuli smo da su ustaše u Vojniću pohvatale više Srba i odveli ih u Krnjak i pobile u Ivanović Jarku. Zatim je došao glas da su ustaše pohvatale oko 130 Srba u Ruševici, Krstinji, Buvači i Maljevcu, sela zapalili, a ljude pobili na Mehinom Stanju kod Velike Kladuše.

U našem selu živjelo je 14 porodica. K nama je izbjeglo i nekoliko iz navedenih već zapaljenih srpskih sela. Muškarci su uglavnom bili sklonjeni u obližnjim šumama, a u selu su bile žene s djecom.

Bili smo neko vrijeme u miru, ali ne zadugo.

Ranog jutra, 21. augusta 1941. godine u naše malo selo Paviće upala je nenadano veća grupa ustaša. Okružili su selo. Rijetki su uspjeli pobjeći iz svojih kuća. Ustaše su hvatale žene i djecu, ubijali ih, pljačkali po kućama, palile i neke bacale u goruće kuće i staje.

Nisam uspjela pobjeći, ali sam skočila iz kuće i sakrila se u dvorištu između dvije zidane kace, koje su služile kao silosi. Zabavljene ustaše hvatanjem žena i djece, paljenjem kuća nisu me primjetili. To je bila moja sreća u velikoj nesreći. Gledala sam kretanje zločinaca, čula viku: „Hvataj ih, pazi da neko ne pobjegne.” Ubijali su uglavnom iz pušaka, a neke su bacali i u goruće kuće. Bilo je i onih koji su ubijeni u kući i živi zapaljeni.

U jednom momentu primjetila sam brata od muža, moga djevera kako iz svoga skloništa trči prema svojoj zapaljenoj kući, valjda u želji da ugasi požar. Ustaše su ga primjetile i pojurile da ga uhvate živog. Bježao je niz stranu, a za njim od kuće dočekao ga je plot. U skoku preko plota pogodile su ga ustaše i ranile ga. Konj je počeo rzati nad ranjenim gospodarom. Ustaše su pritrčale ranjenom mom djeveru. Skinule su s konja ular i zavezale ga jednim krajem oko nogu moga jadnog djevera, a drugim krajem oko repa njegovog konja. Zatim su poveli konja držeći ga za grivu. Po zemlji su tako zlikovci vukli tijelo ranjenog čovjeka. Još sam vidjela da su ga odvukli ispod šume Mrakovca u pravcu Prisjeke.

Naše su kuće još gorjele. Ustaše su otišle. Naši ljudi i oni koji su se uspjeli spasiti gasili su i spašavali što se još moglo spasiti. Tada su ustaše usmrtile 24 srpska seljaka, uglavnom žena i djece.

Kasnije smo saznali da je u Prisjeki ustaški liječnik htio pomoći i mome djeveru. Međutim, čuvši to ustaški načelnik Jurić Tominac skočio je i viknuo: „Da li ćemo mi još liječiti srpsku gamad!” Priskočio je ka mome ranjenom djeveru i udario ga nožem u srce. Tu u blizini su ga i pokopali. [1]

Pavić Stanka, s.r.

[1] Svjedočenje Stanke Pavić zapisao sam u njenom selu, 20. septembra 1963.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com