Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na Kruškovačama

Datum objave: nedelja, 6 decembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

KRUŠKOVAČE

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

KRUŠKOVAČE

Genocid nad srpskim civilnim stanovništvom sela Divosela, Čitluka i Ornica u Lici kod Gospića izvršile su ustaše 5. i 6. augusta 1941. godine. Nečuveni masakr nad izbjeglicama izvela je ustaška vojska Nezavisne Države Hrvatske, poglavara Ante Pavelića, u uvali Kruškovače, jačine jedne bojna, ličkog zdruga, pod komandom Ivana Devičića Pivca. Tog ljetnog dana 5. augusta u samo svanuće srpske izbjeglice iz svojih spaljenih sela kuća, našle su se iznenađene, opkoljene zvijerima u ljudskoj spodobi. Čula se ustaška vika, urlikanje, vriska: „Koljite! Ne pucajte! Sami sebe ubijamo!…”

Samo tog krvavog dana u svom zvjerskom orgijanju pobiše iz vatrenog oružja, a više noževima 265 srpskih civila iz Divosela, 25 iz Čitluka i pet iz Ornica, a 17 žena i njihove djece istoga dana izmasakriraše i zapališe u njihovim kućama u samom selu, Divoselu. Tako samo u jednom danu i noći, samo iz ovih sela i okolice Gospića usmrtiše 312 srpskih seljaka, muškaraca, žena i djece.

Sticajem raznih okolnosti neki su ostali u životu i ostavili živima istinu o genocidu nad srpskim narodom u vrijeme NDH, 1941. 1945. godine. Njihova svjedočanstva kao i brojni autentični dokumenti toga vremena su vjerodostojan dokaz o smišljenoj namjeri hrvatskih ustaških vlasti da srpski narod u Hrvatskoj potpuno istrijebe, pobiju sve živo, od kolijevke do starca i starice, njihove duhovne svetinje, crkve i domove spale i svaki trag bitisanja jednog naroda srpskog, potpuno unište.

Zločini u uvali Kruškovače i stravičnost masakra u Jarčjoj jami, u srednjem Velebitu, iznad sela Alanka, o kojima će ovdje svjedočiti nedoklani to uvjerljivo potvrđuju.

O zločinu u uvali Kruškovače na Alanku, Jarčjoj jami i srednjem Velebitu 5. i 6. augusta 1941. godine svjedoče:

Soka Obradović Koka, Milica Potkonjak, r. Đaković, Janko Potkonjak, Mileva Miščević, r. Krajnović, Milica Počuča, r. Rajčević, Marija Počuča, Bogdan Jerković, Milan Obradović, Petar Počuča, Pera Cvijanović i Jela Stanić.


Ruke; FOTO: Jovan Njegović Drndak

Soka Obradović Koka, Jasikovac

Lijevom rukom mu drži glavu, a desnom reže vrat

Soka Obradović Koka iz Jasikovca kod Gospića jecajući u svom kazivanju jedva izusti:

„Sve su natjerivali da legnu potrbuške, a potom ih kroz leđa probadali. I ja sam ležala na leđima i kad sam došla na red za ubijanje, zamračilo mi se pred očima, a kad sam ubodena dva puta nožem, mislila sam da sam dokrajčena. Ubodena sam u desnu stranu i bila pri svijesti. Pravila sam se da sam mrtva. Ako je neko od ubodenih davao znak života, ustaše bi ga dotukle. Ja sam nepomično ležala potrbuške, u krvi. Izgledalo je da sam mrtva i eto, tako sam kuku meni, ostala živa. Bilo bi bolje da nisam, ne bi sada ponovo sve te muke preživljavala… tko zna… kako će biti dalje? Joj majčice moja, što me pitate. Vidjela sam svašta što se ne može lako pričati. Vidjela sam prije nego sam legla za klanje jedno dijete od 2 3 godine starosti u seljačkoj košuljici. Jedan ga ustaša, naš susjed probio nožem na pušci, podigao ga u vazduh i tako nabodeno dijete bacio preko glave… Starog Janka Vujnovića mučili su na sve moguće načine. Tukli ga raznim predmetima, čupali mu bradu, kosu, sjekli uši i kopali oči… Mojim očima vidjela sam Savu Bjegovića (Saverka) kako ga muče i kolju… Ustaša ga zovnu: „Stari, dođi ovamo da te koljem!” Starac je prišao mrtav od straha. Vidim kako ustaša drži nož. Lijevom rukom mu drži glavu, a desnom reže vrat. Krik starca i mlaz krvi je poslednje pred njegovu smrt…

Sa mnom je u grupi bila i moja kći Milica, maturant gospić ke gimnazije. Među ustašama vidjela je svog školskog kolegu, oči joj se zasvijetlile od radosti. Vidjela je svoj i naš spas. Ne zadugo. Onaj poznanik moje Milice iz gimnazije prišao joj je, naslonio joj pištolj na lice i opalio. Pala je mrtva… Kad sam se osvijestila ustaša više nije bilo. Krvava sam se podigla iz gomile mrtvih i iz pustoši krenula u svoje selo Jasikovac. Naišla sam na talijanske vojnike koji su me onako krvavu i ranjenu prevezli u primorje gdje sam zaliječena i tako ostala živa…”


Spomenik u Kruškovačama, podignut 1956.godine.

Milan Obradović, Kruškovače

Galama ustaša i jaukanje mučenih su se toliko miješali da se nije moglo razaznati što se zapravo dešava

Milan Obradović, pukovnik JNA u penziji, izjavio je slijedeće:

„Bio sam s majkom i sestrama Milicom i Jovankom. Jovan-

ka je imala nejako dijete. Sticajem okolnosti, u tom paklu, u vrijeme pokolja odvojio sam se od njih, ali ne daleko. Bio sam najviše 40 metara od njih, sakriven u grmlju. U mojoj neposrednoj blizini, zaklonjena u grmlju, nalazila se grupa od 10 ustaša koja je mučila dva seljaka iz Divosela. Jedan od njih bio je stari i dobro poznati pismonoša Stevo Trešnjić, a drugi – znatno mlađi od njega – Milan Plećaš (Šimin).

Nisam vidio kako muče ove ljude, ali sam čuo užasno jaukanje. Galama ustaša i jaukanje mučenih su se toliko miješali da se nije moglo razaznati što se zapravo dešava. Sve to nije potrajalo dugo, jer je ubijanje brzo završeno i ustaše su otišle dalje, a žrtve su ostale.

Neki mučenici su uspjeli i da pobjegnu jer je kod ustaša popustila budnost. Oni koji su pobjegli, kasnije su pričali da je Milan Plećaš (Šimin), po naređenju ustaša klao i pekao jagnjad za njih i kad je sve bilo završeno, onda su mu ustaše naredili da iskopa raku u koju su ga bacili kad su ga ubili.

To je bio metod psihičkog mučenja. Strašan je to psihički doživljaj kad čovjek sam sebi kopa raku, znajući da za trenutak dolazi smrt koja će ga odnijeti u nju. Mučenja koja su ustaše primjenjivali bila su raznovrsna. Uvijek se nešto novo izmišljalo da bi se na čovjeku isprobalo ono što je bilo najgore.”

Milica Potkonjak, r. Đaković, Kruškovače

Ostala sam živa. Ko zna da li je to bolje ili nije?

Milica Potkonjak, r. Đaković, 17-godišnja djevojka, našla se u zbjegu sa majkom, bratom i sestrom. Uspjela je pobjeći i ispričati:

„Na naš zbjeg u Kruškovačama navalile su ustaše iznenada sa svih strana. Među njima sam prepoznala Nikolu Došena (Mandina) sa Alanka. Vjerovala sam njemu i odmah ga upitala. Nikola da bježim odavde? Kuda da bježiš kad ništa srpsko neće ostati živo. Stare će poklati, a mlade poslati u Novi (Lički) da služe (da budu sluge). Nastalo je mučenje i ubijanje. Najprije su ubijali muškarce.

Milanu Plećašu su derali kožu, a druge su tukli kundacima, ili čime su stigli… Mom bratu od strica, jao, Đuri Potkonjaku, kopali su oči pred nama, a onda su ga tako slijepa i krvava odveli malo dalje od nas i ubili… Jednu ženu s djetetom u trbuhu rasporili su i onda je u najtežim mukama umirala. Moja majka, gledajući zlo koje ljudi doživljavaju pred njenim očima, reče mi: „Milice, bježi odavde! Neka te u trku ubiju da ovo ne doživiš!” Kad su se ustaše dobro najeli pečene janjetine zapitaše tko zna za izvor vode.

Javila sam se i otišla sa još dvije djevojke po vodu (sestrom od strica, Jagom Potkonjak i Savom Jović, snajom Steve Jovića)…

Kod vrela sam prvi put vidjela ustaše sa fesom na glavi i slovom

„U”. On je pucao po ljudima iz mitraljeza, ali tu je bio i jedan ustaša koji nije klao ni ubijao. On me upitao odakle sam, a ja sam mu rekla ko sam i odakle sam. Nije me dirao; samo je rekao: ,,E, bože, bože, što je došlo!…”

Odlučila sam tada bježati. Obratila sam se ovom ustaši da me pusti da odem da obavim nuždu. Pustio me. Iz grmlja sam se dala u bijeg. Onaj u fesu je pucao, ali me nije pogodio. Ostala sam živa. Ko zna da li je to bolje ili nije?

… Tek 30 dana poslije pokolja se narod Divosela masovno počeo vraćati u svoje popaljeno i uništeno selo. Tek tada smo počeli da saznajemo što su doživjele pojedine porodice i članovi pojedinih domaćinstava. Tada je i moja porodica saznala za tešku sudbinu pojedinih svojih članova. Naša strina, Janja Potkonjak, izvukla se iz Jarčje jame, na Velebitu, u koju je bila živa bačena, i vratila se u selo, svojoj kući. Našli smo je mrtvu kod kuće, poslije trideset dana. Umrla je od gladi, iscrpljenosti i preživljenih trauma.


visocica-divoselo.jpg
Visočica, Velebit

Janko Potkonjak, Lički Novi

Prepustio drugom ustaši koji ju je ubio zajedno sa njenih četvero djece mojih četvero braće i sestara.

Janko Potkonjak, ispričao nam je kako su u Kruškovačama ustaše ubile njegovu majku i četvero mu braće.

„Kuća moje majke Anice nalazila se u zaseoku Glavičica u neposrednoj blizini Ličkog Novog. Razdvaja ih potok Novčica. Mnoge hrvatske porodice iz Ličkog Novog su se s nama poznavale i bili smo dobre komšije.

Na dan pokolja u Kruškovačama, moja majka je bila prikrivena u šipražju sa svoje četvero djece. Slučaj je bio da na moju prikrivenu majku natrapaju dvojica ustaša iz Ličkog Novog. Jednom je bilo ime Mile. Kada je Mile naišao na moju majku koju je dobro poznavao i s čijom je porodicom prije rata živio u dobrim odnosima, nije htio da je ubije, nego je to prepustio drugom ustaši koji ju je ubio zajedno sa njenih četvero djece mojih četvero braće i sestara.



Mileva Miščević, r. Krajnović,Čitluk

Kolji! Ne pucajte! Štedi municiju  

Mileva Miščević, r. Krajnović, ne zaustavljavjući suze…

„Bolje da me ništa ne pitate”… i jedva izusti: tumarajući tako po Bešlincu naišli smo na mrtvu ženu koja je ležala na zemlji s rasporenim stomakom. Bila je pred porođajem. Zlikovci su joj rasporili stomak i dijete izvadili iz nje. Ono je… majko moja… ležalo onako golužavo pokraj nje mrtvo, a ona sva u krvi.

Tamo gdje su nas mučili i klali samo su vikali… Kolji! Ne pucajte! Štedi municiju!…

Kada se Mileva uspjela doteturati do svoje kuće u Čitluk, naišla je na drugu tešku sliku zločina u staji je našla zaklana svoga djeda Nikolu Krajinovića.


Milica Počuča, r. Rajčević, Kruškovače

„Ubij je!” ,,Ne!”, rekao je drugi, ,,I ja imam takvih šestero kod kuće.”

Milica Počuča, r. Rajčević, preživjela je pokolj u Kruškovačama, zajedno s kćerkom Mirom koja je bila stara samo godinu dana…

„Naišla su dvojica ustaša dok sam s djetetom bila zaklonjena u grmu. Kada su došli do mene jedan je viknuo: „Ubij je!” ,,Ne!” rekao je drugi, ,,I ja imam takvih šestero kod kuće.” I tako oni produžiše dalje a ja se s djetetom otputih u pravcu Čitluka.

Prije nego sam se odvojila od ustaša, jedan stade i upita: „Gdje ti je muž?” „Gdje i ti!” odgovori onaj drugi koji nije bio sklon ubijanju. Život mog djeteta i mene spasila je slučajna okolnost što je na mene naišao koljač, koji je za to i poslan u Kruškovače, i onaj drugi koji nije bio koljač i nosio je u sebi nešto ljudsko…”

O pokolju srpskog naroda u Kruškovačama ispričala je Milica čudne okolnosti koje su je spasile od ustaškog noža, a bio je pred njom i samo su je trenuci odvajali od smrti…

I tako redom pričali su o ustaškim zločinima nad svojim očevima, majkama, sestrama, braći i djeci tek rođenoj, Bogdan Jerković, Milan Obradović, Petar Počuča, Milan Trešnjić i drugi klani i nedoklani, u uvali smrti Kruškovače, podno srednjeg Velebita.

Daleko stravičniju sudbinu doživio je jedan dio srpskih civila koji se uspio izvući i izbjeći pokolju u Kruškovačama. Već sutradan 6. augusta 1941. ustaše su u pročešljavanju šume pohvatale 54 srpske izbjeglice. Njih su odveli na Alanak, gdje su ih prebijali raznim toljagama, mučili i žene silovali, a zatim ih pobili, poklali i još polužive ili žive bacili u tamošnju Jarčju jamu.118 Iz ove bezdanuše uspjelo se izvući njih petero i za neko vrijeme odvojiti od stravične sudbine njihovih najmilijih majki, očeva, djece, supruga, braće, sestara, djedova i baka.


Petar Počuča,Kruškovače

– Da li si ti tada klao narod u Kruškovačama? – Jesam, zaklao sam jedno dijete.

Petar Počuča, penzionisani potpukovnik JNA i ratni vojni invalid, ispričao mi je kako je poslije rata, 1945. godine, slučajno otkrio jednog koljača u zbjegu Divoseljana u Kruškovačama. Naime, kada je haranje u Kruškovačama završeno i vjetar raznio dimove, narod se vratio u Kruš-

118 Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava na srednjem Velebitu, iznad sela Alanka. Kao prirodna rijetkost mogla je biti interesantna iz turističkih i speleoloških razloga.

Znajući za nju lokalne gospićke ustaše su predložile da se iskoristi kao masovna grobnica srpskog naroda, muškaraca, žena i djece. Jama je duboka i ima nekoliko kamenih pragova koje voda nije mogla vremenom da razori erozijom. Prilikom bacanja bilo kakvih predmeta u nju, isti ne stižu na dno, već se zadržavaju na pojedinim basamacima (pragovima). Ustaše su izabrale ovaj bezdan i druge njemu slične na Velebitu i okolici Gospića u sistemu ustaškog logora smrti Jadovno za mjesto masovnog zločina nad srpskim narodom u NDH.

kovače da pronađe svoje mrtve i da ih prenese u groblje. I Petar Počuča je sa svojom porodicom tragao za mrtvima – svojim rođacima i bližnjima. Idući šumom naišao je na jedno drvo na kome je visio obješen šljem. Petar uzme šljem, pogleda ga i ugleda na njemu napisano ime: Ivan Vrban Lovra. Očito da je to bio šljem ustaškog koljača. Kako je šljem ostao u Kruškovačama, okačen na drvetu, ostat će tajna, ali sticajem okolnosti vlasnik šljema će biti otkriven poslije rata – 1945. godine.

O tome nam je Petar Počuča ispričao slijedeće:

„Pomenuti ustaša bio je vrlo mlad kad je klao u Kruškovačama. Kao i mnogi drugi, poslije rata, i on je uspio da se prikrije u novoj sredini, ali pošto nije služio vojsku, pozvan je na odsluženje vojnog roka u Novi Sad. Stjecajem okolnosti ja sam 1945. godine bio na službi u Novom Sadu, u istoj ustanovi u kojoj je služio i ustaški koljač – vojnik Ivan Vrban Lovra. Radeći rutinski svakodnevne poslove, nađe mi se u ruci jedan spisak i čitajući ga pogled mi se zaustavi na njegovom imenu. Kao munja sinu mi u glavi okačeni šljem na drvetu u Kruškovačama i ispisano ime na njemu. Naredim da mi odmah dovedu toga vojnika i, kad je za kratko vrijeme stigao, nastade razgovor u četiri oka:

– Da li si ti bio u Kruškovačama pod Velebitom, 5. augusta 1941. godine? – Da, bio sam – odgovori vojnik – kome se na licu mijenjalo bljedilo i crvenilo. – Da li je tvoje ime bilo na šljemu koji je ostao okačen na drvetu u šumi u Kruškovačama? – Da, imao sam tada šljem. – Da li si ti tada klao narod u Kruškovačama? – Jesam, zaklao sam jedno dijete.

Dalji razgovor nije više bio potreban. Ustaški koljač Ivan Vrban Lovra predan je organima gonjenja na dalji postupak.”


Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama 4/5 avgusta 1941. godine
Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama 4/5 avgusta 1941. godine

Bogdan Jerković, Kruškovače

”E, tamo sam ja bio i da sam te sreo bio bih te zaklao”

Bogdan Jerković, penzionisani pukovnik JNA, izjavio je:

„Bio sam grafički radnik kada sam se sa svojom braćom i sestrama našao u Kruškovačama, u momentu i kada je otvorena paljba na zbjeg iz neposredne blizine. Najprije se čula pojedinačna, a potom mitraljeska vatra. Brat Jovo, koji je bio vojnik, viknuo je glasno: „To su ustaše!”.

U blizini se nalazio i Mile Počuča (stari revolucionar) koji je sarađivao s rukovodstvom. On je odmah energično reagirao: „Nemoj da paničiš!” Mislio je da ta pucnjava ne dolazi od ustaša. Međutim, vatra postade sve jača, a narod poče da bježi i prije nego što je puščana vatra zahvatila prostoriju zbjega.

Cijela grupa naroda, koja se nalazila u mojoj neposrednoj blizini, uspjela je da se izvuče iz opasnosti.

Ne tako dugo poslije stradanja naroda u Kruškovačama kao grafički radnik upućen sam po zadatku u Gospić, odakle sam slao papir i sanitetski materijal partizanskom odredu u Divoselo. Dok sam radio na datim zadacima, u Gospiću me jednog dana sasvim slučajno sreo Toni Došen, koljač za vrijeme pokolja u Kruškovačama. Toni Došen je tada bio mladić (20-to godište).

Bio je sin Tonija Došena, gostioničara iz Gospića, a poznavao sam ga prije rata, za vrijeme šegrtovanja u Gospiću.

U razgovoru me pitao gdje sam bio. Rekoh mu da sam bio u Divoselu, a za vrijeme ustaškog napada u Kruškovačama. On me zagleda pa reče: „E, tamo sam ja bio i da sam te sreo, bio bih te zaklao”.

Dakle, i Toni Došen iz Gospića je bio jedan od koljača u Kruškovačama.

Kasnije ga nikad nisam sreo, vjerojatno je nestao u ustaškom orgijanju tokom rata. To je bio moj susret i razgovor s ustaškim koljačem iz Gospića – Tonijem Došenom.

O krvoproliću nad 54 srpska seljaka iz Divosela u Jarčjoj jami na Alanku podno Velebita potresne istine ispričale su: Marija Počuča iz Divosela (Veliki Kraj), koja je sa svoje troje djece bačena u jamu, ali se nedotučena uspjela izvući iz Jame; Pera Cvijanović, koja je naklana sa cijelom porodicom bačena u bezdanušu i uspjela se živa izvući iz nje; i Jela Stanić, koja je sa svoje dvoje male djece bačena u Jarčju jamu.


Marija Počuča, Divoselo

Zadali su mi sedam rana i bacili me za djecom u jamu

Na dan 2. avgusta 1941. godine – kaže Marija Počuča – izbjegla sam sa svekrom i troje nejake djece u zbjeg Kruškovače između Debele glavice i Visočice, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica.

Poslije dva dana, ustaše su izvršili napad na zbjeg u samu zoru. Nastala je žestoka pucnjava na sve strane iz pušaka i puškomitraljeza. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive.” Kiša je padala u toku noći. Djeca su bila ozebla i gladna. Nastalo je bježanje kud je ko znao, a niko nije znao kamo bježati.

Nas nekoliko s djecom počeli smo bježati k Velebitu. Bilo nas je nekoliko žena i djece i jedan stari čovjek. Svi smo se bili sklonili u jednu jamu, ali su nas ustaše primijetili i pohvatali. Starce odmah ubiše, a nas ostale odvedoše u ustaški logor u Kruškovače, gdje su prikupljali sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao novi pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Broj ubijenih nije bio određen, već je žrtva birana prema prohtjevima za mučenje.

Marija Počuča, seljanka Divosela

Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni, odmah su na mjestu ubijani. Čim je pala noć, iz logora su odvojili ljude, muškarce od žena i djece i sve pobili. Nas su prikupili i jedan od njih održao nam je govor, rekavši otprilike:

– Za sve su to krivi vaši ljudi, jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati, pa ma kakva ona bila. Ko je prav, nije morao bježati od kuće, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sada vam je kod kuće sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali! Da niste bježali od kuće, ne bi vas niko dirao.

Svako od vas neka dođe u općinu i prijavi se, pa ću mu dati hranu, robu, stoku i sve što mu je uništeno. Sada idemo na Alanak. Tamo ćemo prenoćiti. Sutra ćete dobiti isprave i svaki neka ide svojoj kući i neka više ne bježi. Stariji i nejači neka sjednu na kola, voziće se.”

„Četvora kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom, i tako krenusmo na Alanak. Pošto smo malo poodmakli, konji su stali i nisu mogli dalje. Mi smo se odvojili i pošli dalje.

Ustaše su sav narod u kolima poubijali i mi ih više nismo vidjeli. Nama su rekli da je narod iz kola pušten svojim kućama, te da ćemo i mi sutra biti pušteni. Kad smo sitgli na Alanak, odmah su nas ogradili bodljikavom žicom.

„Kako vam se čini?” – zapita jedan od ustaša. Rekosmo da nam se čini kao onome ko je u neprilici. Tu su nas zadržali jedan sat, a potom su nas prebacili u šupu seljaka Luke Došena. Na vratima šupe su postavljeni ustaški stražari s puškama i noževoma na puškama.

U šupi smo noćili dvije noći, bez hrane i vode. Tukli su nas, mučili i nazivali raznim pogrdnim imenima. Pitali su da li neko ima sat, zlatan prsten ili nešto slično, jer ćemo odgovarati ako se to kod nekog nađe.

Djeca jauču od gladi i žeđi. Traže da piju vode. Došenov sin Milan, ustaša, donese kofu punu vode i podnese je pod lice svakog djeteta, ali nikom ne dade da pije. Izmicao je kofu ispred njihovih ručica, koje su se ispružile da bi zahvatili vode. A djeca samo plaču i viču: – Daj, daj!

Najednom su nas izveli iz šupe. Bilo nas je pedeset troje. Rekli su nam da nas vode u Gospić, odakle ćemo ići na rad, da ništa od stvari ne nosimo, jer ćemo tamo dobiti sve što nam treba.

Međutim, umjesto da idemo u Gospić, našli smo se odjednom pred jamom. U jami je već bilo čabrkljavih (okresano drveće sa šiljcima) drva da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugog, a ustaše oko nas i nikuda se ne može pobjeći. Dvojica su nas s noževima čekali pokraj jame, a dvojica su nas držali za ruke. Tako su nas boli i otiskivali u jamu.

Djecu su moju bacili prije mene, Milku od tri godine, Dušanku od godine dana i malog Branka od dva mjeseca. Zadali su mi sedam rana i bacili me za djecom u jamu. Kad smo svi bili u jami, bacili su na nas kamenje i najzad jednu brklju.

Dno jame bilo je prekriveno krvavim leševima. Oni koji nisu bili dotučeni, očajnički su jaukali i tražili pomoć, ali je nije imao ko dati. Bilo je i živog naroda koji se mogao kretati.

Čim je prestala pucnjava i bacanje kamenja, ja sam se uspravila i rekla: – „Tko može, neka ide van”. To sam još jednom ponovila, ali je neko rekao: – „Nećemo van, tamo su ustaše”. Ja sam se pri tom dva puta onesvijestila i čim je nesvijest popustila, pomoću bačenog drveta uspjela sam se izvući iz jame van s mišlju da radije poginem nego da se i dalje mučim. Bila sam sama, jer niko od živih nije htio sa mnom.

Djeca su bila mrtva.

Pri izlasku iz jame, nisam našla ustaše. Dalje nisam mogla već sam se uvukla u grm i čekala zalazak sunca. Zatim sam krenula šumom iznad Alanka, iscrpljena bez snage. Od pada mraka pa do zore uspjela sam preći svega pola kilometra.

Kad sam izašla iz šume, sunce se rađalo. Uđem u jednu kućicu u kojoj nije bilo nikog, uzmem jedan peškir i dobro se stegnem. Odatle pređem u predio zvan Potočine i tu dočekam noć.

U toku noći stigla sam svojoj kući. U njoj nije bilo ničega, sve je bilo polupano, opljačkano, stučeno. Izišla sam pod stog i tu prenoćila. Sama sam, ni za kog živa ne znam. Dvije noći i dva dana sam noćila u šumi bez ikoga i ičega.

Tu su me sutradan našli Đuđa i Gojko Vujnović, koji su pošli svojim kućama poslije pokolja, da vide je li išta ostalo. Oni su me odatle odveli u Počitelj, gdje sam se priključila ostalim izbjeglicama iz Divosela.

Među njima sam našla tri žene koje su izišle žive iz jame, Jelu Stanić, Mariju Počuču Stakinu i Savu Jerković Dušanovu. Tada sam saznala da je još dvoje ljudi izišlo iz jame.”[1]


Pera Cvijanović, Kruškovače

Ustaške krvave bajonete i uniforme, te njihovi izbezumljeni, životinjski izgledi, nisu obećavali ništa dobro

Sa ožiljcima na vratu i po tijelu Pera Cvijanović pored ostalog nam je ispričala:

„Među ustašama koji su nas iznenadili u zbijegu bilo je i nekoliko njih iz obližnjih hrvatskih sela koji su dobro poznavali svaku stazu u šumi pa smo i tim bili nenadano zatečeni… Odveli su nas do nekih kuća u zaseoku Alanak… Ustaške krvave bajonete i uniforme, te njihovi izbezumljeni, životinjski izgledi, nisu obećavali ništa dobro.

Povezaše nam žicom ruke na leđa i povedoše nas uz očajnu vrisku djece i majki i dovedoše nas do duboke jame provalije. Kako smo dolazili tako su nas zlikovci probadali bajonetama i bacili u bezdanušu… Krvolovci su urlali od veselja, naslađujući se mlazevima krvi koja je kuljala iz probodenih tijela. Doguraše i mene do provalije. Otimala sam se, ali su me njih dvojica dogurali, a tada me treći probode bajonetom i sruši prema otvoru bezdane jame.

U padu sam udarala čas u jednu, čas u drugu stranu provalije, dok se nisam stropoštala. Pala sam na leđa i onako stučena, nisam se mogla ni pomaknuti.

Gledala sam kako padaju nove žrtve, moji najmiliji i moje komšije. Čuju se užasavajući krikovi. Majke u padu zovu svoju djecu, a djeca svoje majke. Stenje se u polumraku jame, svuda oko mene. Svuda krvavi leševi i polumrtvi, djeca i odrasli… Pipam da se malo pomaknem, a za prste mi se lijepi nešto toplo. To je krv. Krv se cijedi po stijeni provalije. Na jednom kraju jame, vukući se, nađem svoga supruga Dmitra i kćer Milevu.

Bacanje odozgo se završi, a iz toga začu se gore vika. Razbojnici baciše na nas kamenje i nekakve drvene grede. Vikali smo i jaukali od užasnog bola, a na to odozgo prosu kiša tanadi. Stisli smo se uz krvlju zalivene stijene. Mitraljeska paljba dotuče još neke koji su bili živi. Iza toga nastade tišina.

Psi, ne čuvši više ništa, odoše, misleći da smo svi mrtvi. Tek tad nastade jauk i zapomaganje. U crnoj i krvavoj masi tražili su se pojedini članovi porodice, dozivajući se izbezumljenim i iznemoglim glasovima.

U bezdanuši se našlo živih nas jedanaestero, ošamućeni od bola, straha i muke. Kako sam bila jača od drugih počeše se preko mojih leđa penjati do užeg otvora, pa uz pomoć laktova nastaviše penjanje, raskrvavljenih rana…

Mi koji smo uspjeli izaći iz pakla, noć smo proveli u šumi, a u zoru moj suprug Dmitar ode da izvidi gdje se nalazimo, ali se nikad ne povrati. Sigurno je naišao na ustaške zvijeri koje su ga ubile.

Tako jecajući u suzama završi svoju tragičnu sudbinu Pera Cvijanović i nasloni glavu na suhe uzdrhtale ruke.


Jela Stanić, Kruškovače

Prokleti bili da Bog dade i na ovome i na onome svijetu, što su od nas radili!

Izjavu Jele Stanić zapisali smo tek 16. juna 1991. godine. Razgovor je vodio dobar poznavalac ustaških zločina na području Gospića i Velebita, profesor Miloš Počuča, čiju su majku Mariju ubole ustaše nožem sedam puta i bacile u jamu sa troje njezine djece, Miloševe braće.

U Jelinoj kući u ulici Vlade Radakovića u Gospiću, 16. juna 1991. godine Jela Stanić će prvo reći, da su ih ustaše iz šume gdje su bili sakriveni sutradan (6. augusta 1941.), nakon pokolja u Kruškovačama odvele do kuće Luke Došena Stipina, seljaka sa Alanka, koji je također bio u ustašama. Tu su nas zatvorili u njegovu sušu…

Prema istoku se Alanak veže na tzv. Divoselske Dulibe, na kojima se prije rata nalazilo nekoliko srpskih kuća.

Na prijevoju između Alanka i Dulibe nalazi se jedna šira jama u obliku lijevka, dubine oko sedam (7) metara u koju su hrvatske ustaše još sredinom juna 1941. godine pobacale tijela ubijenih Srba, mještana: Petra Vujnovića, njegova sina Nikicu i snahu mu Anicu, pa njihovo dijete, sinčića Jandra, Marka Vujnović Maksimova i Božu Počuča Božinu. Svi su bili iz Velikog Kraja…

Jelo, kaži nam pobliže o Došenovoj kući!

Kuća Luke Došena Stipina nalazila se oko sredine sela sa sjeverne strane, uz brdo Orljajac. Suša je bila u neposrednoj blizini kuće a jednim dijelom ukopana u zemlju, dok su se vrata nalazila sa južne strane u razini temelja kuće, još je sve vidljivo.

Od kuda su Hrvati došli na Alanak?

Oni su Mišo doselili iz Podgorja sa primorske strane Velebita, na zemlju koja je do tada pripadala zemljišnoj zajednici, Divoselo. Osim na Alanak doselilo se nekoliko hrvatskih porodica (Trošelji) i u divoseljački zaselak Mali Kraj. Među njima je rođen Luka Trošelj, za vrijeme NDH, ustaški povjerenik za Divoselo.

Suša Došenova je bila sva u zidu, samo su na vratima bile ustaše s noževima na puškama… Tu smo bili zatočeni tri dana i samo strepili šta će uraditi s nama, dobru se dijete nijesmo nadali…

Hrane i vode niste dobijali, nikakve?

A, ja… ja otiđi k Mariji njegovoj… Došenovoj ženi… bila je na vratima ondje… ondje je bila… veljo, Marija, bili nas mogla kako spasiti?… komšije smo bili… „Ma da”, veli ona meni „ma da moja Jelo, Srbima spasa nema na nikakav kraj svijeta… Srbi će svi biti pobijeni i poklani, niko se ni u Americi spasiti neće…”

Bi li sad ukratko mogla ispričati sve, od izbjegavanja do toga kako ste se izvukli iz jame?

Mi smo pohvatani u Dubokoj kosi. Tu je bila i tvoja Mišo majka Marija sa troje svoje djece tvoje braće. Njoj su ustaše nad jamom istrgle djecu… jedno po jedno iz njezine odrvenjene ruke, prvo malu Milku kojoj su bile tri (3) godine, zatim Dušana od godinu i pol (1,5), pa malog Branka od dva (2) mjeseca. Sve ih žive bacile u jamu… jao… jao. Nju, tvoju mamu Mariju, ubole su ustaše nožem sedam puta i bacile je za djecom u provaliju. Tu je bila i njena svekrva, tvoja baka, Stevelja, Stevo Begović, učesnik Prvog svjetskog rata, proveo nekoliko godina u zarobljeništvu u Sibiru, pa njegova žena i Nikole Marina žena sa troje djece Anica.

Bio je tu i Nikola Jerković Maštelinov. On, dijete leže potrbuške, a oni puškom u zatiljak… nije se ni makao… Meni je evo ovuda nož prošao (pokazuje ožiljak). Kako su me počeli bosti, ja ovako ruku namakla… I imala sam jednu ranu tu (pokazuje lijevu plećku), ta mi je valjda do srca došla. Pet sam rana imala…

A kako ste se izvukli iz bezdanuše?

…A kako? Najprije se izvukla tvoja mama Marija. Najprvo se ona diže, to mi uvijek padne na um… „Narode”, veli, ajmo mi van! Mi ćemo se spasiti.” I kako god ona tako reče, pade na vr’ glave. Iznesvijesti se. I mi ništa. Dignu se ona opet. „Ajdemo”, veli, „mi, ko će ići ko neće, ja idem van.” I opet, iznesvijesti se i padne na vr’ glave u jami na onu krv svoje dječice i svojih komšija. I treći put ona kako se god diže, ona i ode. A onda je nas sedmero izišlo uz brklje. Ustaše su ih u jamu nabacale da se mi nabadamo pri padu u bezdan. A eto, Bog je dao da su nam poslužile za lakši izlazak iz pakla.

Teta Jelo, a djece? Je li bilo žive djece dolje?

„Ajme, moj Milane! Obadvoje mi djece dođoše živi na krilo. S krila ih skinem i žive ih ostavi, onda znaš kako je! Prokleti bili da Bog dade i na ovome i na onome svijetu, što su od nas radili!

,,I nisi mogla djecu spasiti?”

„Nisam. Kako? Jedva sam se i sama uspela! Ma ko je mislio da ćemo se i mi spasiti. Samo eto, da nisi tu, u tom zlu!”

Jesu li djeca bila ranjena?

Nisu nožem. Njih su ustaše žive bacale. Ugruvana su bila od pada, isprebijani… Kolika su bila djeca? Bila curica od tri (3) godine i četiri mjeseca, a mali mi bio od dvije (2) godine. To su teške rane. Kad ko reče, zaboravi se! Ja to ne zaboravljam nikada, niti se to može zaboraviti. Nije narod kriv. A što možeš?…

A bi li ti rakiju popio? Možeš? Mi smo svoji i svaka vam čast. Ja moju Mariju, tvoju mamu, volim kao svoju majku. Nje mi nitko ne može… nje mi je najžalnije…

Marija je prije nekoliko godina izgubila sina, dijete sedmo po redu koje je izgubila. Šutim! I što da kažem? Tu nikakve riječi, nikakve utjehe ne pomažu. Gledam je dok je lijevala rakiju, ruka joj je bila mirna. Ne plače, glas joj je jedva zadrhtao, suzdržava se. Ali koliko patnje u tom glasu! I koliko je puta do sada, kroz proteklih pedeset (50) godina vidjela tu krvavu scenu, proživljavala te teške trenutke. I suze su joj presahle.

„Živila” i ispijam čašicu u pokoj duše svima nevino usmrćenim, svima koji svojim patnjama i svojim životima platiše danak u krvi, zbog mržnje prema čovjeku i tek rođenom djetetu, samo zato što je druge vjere i nacije.

Ne, nema nikakvog opravdanja, ne postoje nikakvi ideali niti bilo kakve „teorije” koje to, tu mržnju mogu opravdati.

Da li se tetka Jelo još čega prisjećaš?

A, da. Kad smo još bili zatvoreni u suši s nam je tu bila i kći Đ… C… Dođoše pred noć ustaški gadovi i upitaše: „Ima li tu koja djevojka?” „Imam ja”, veli ona. Odveli su je i zadržali su je jedno sat dva i ona dođe poparana plačući. Zamalo dođoše i drugi psi, da đe je ona djevojka? Tu joj skočiše, jadna joj majka i baba. „Neće” vele „ići, ako ćete nas ubiti, ubijte nas sviju! Više ona neće ići!” I onda nije ni išla… I to ti je tako sve bilo… Ja ne znam ima li još šta?

A nema niko više živ nego vas tri?

Mileva i nas dvije. Mileva je deseto godište, starija je dvije godine od mene. A Marija je najstarija.

Sjećaš se ko je još s vama bio?

Milane, sva imena imaš napisana u Zborniku 20, Historijskog arhiva u Karlovcu. Tamo je sve opisano pa i svi naši koji su tamo usmrćeni. Tamo, evo vidiš imaš upisanih 1.003 ubijena, zaklana i spaljena iz našeg sela Divosela, od kojih su ustaše pobile, rano moja, 367 dječice u starosti do četrnaeste godine. Da, s nama je bio Mićan Radaković… i žena mu s djecom.

A Mileva?

Ona je s nama izašla, i Pera i Cvijo. Oni su bačeni u jamu prije nas… njih osmero je tu bilo, tu je bio Milevin čovjek, i Marin čovjek. Cvijo je bio sav izrezan ispod rebara i on je rekao: „Ja sam gotov, vidim da me nema, samo da nijesam ondje u jami ostao.”

U jutro kad smo se izvukli onako krvavi i izmučeni, bili smo kao neki s nekog drugog svijeta, ali smo bili svjesni da moramo što dalje od jame. I nekako po neznanju smo se rastali. Njih troje otišli su jednim putićem Cvijo, Mileva i Pera… mi s drugim. S one strane Orljaka smo prošli, sašli u Mrkovački potok. Onda  potokom išli i tako naiđemo na Milu Vujnovića Nikičina i Bogdu Vujnovića Vardečeva i oni nas odvedu u Počiteljsku Dulibu. Odatle smo otišle u Medak…

A Pera i Mileva su se tu rastale s nama… a izrezani Cvijo sve do tu došao je s nama, ali dalje nije mogao, savladale su ga teške rane… morao je ondje neđe ostati… on nije mogao daleko…

I onda talijanski fašisti su nas ispaćene i ranjene spasili ustaških kandži. Talijani su nas u Medku… ja ne znam, naši viču na njih… oni su nas dočekivali kao što mater svoje dijete dočekiva. Oni vojnici ostaj bez jela i nama davaj…

Onda sam ja bila u Počitelju kod moje tetke dva do tri dana. Da nam nisu Talijani rane previjali one bi se sve ucrvale na onoj vrućini, ne bi mi preživjeli… moj Milane. Ali to me goni i boli i dan danas, ne boj se!

Da ste odmah bježali možda bi izbjegli sve te strahote?

Ne znam… možda smo mogli… da smo znali… a ko se… ko se nada… ko misli da su svuda oko nas ustaše po onim šumarcima, brdima i uvalama… sve jadne žene s djecom, a djeca pozaspala…

Tako završavaju kazivanja o mučenju i mučilištima srpskog naroda u Jarčjoj jami, na Alanku, u srednjem Velebitu. Ali ni Jarčja jama u nizu mnogih drugih masovnih stratišta nije posljednje mučilište srpskog naroda iz Divosela pokraj Gospića.

To je samo jedna od karika u lancu mučilišta, masovnog uništenja srpskog življa, planski osmišljenog i realiziranog u ustaškom rasnom sistemu Nezavisne Države Hrvatske, 1941. do 1945. godine.

Uvala Kruškovača podno Velebita je pretvorena u masovnu grobnicu, bez nadgrobnih znakova s imenima. To je i dan danas bezimeno masovno stratište grobnica nedužnih, koji u mukama umriješe. Nestale su čitave porodice i njihovi domovi.

A, dijete Milane, što nam se opet prijete naši Hrvati, komšije?

Teta Jelo nije to ništa, to su pojedinci, sve će biti dobro.

Neka Bog da, da tako bude, samo da opet prije smrti ne vidim ono zlo i sela kako gore sa čeljadi u njima.

Ne boj se tetka Jelo. To nikad više neće biti. Sada su svi ljudi mnogo pametniji nego li prije pedeset (50) godina. Hvala ti tetka Jelo i Bog te poživio još dugo.


[1] Dane Rajčević, Monografija Divosela 1527-1945, Centar za kulturu Gospić, „Ličke novine”, Gospić, 1990.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


https://youtu.be/pJSz3jqGxk4

Vezani prilozi:

Fond: Gojko Matić – selo Divoselo | Jadovno 1941.

Svjedočenje Divoseljanki koje su se uspjele žive izvući iz …

Bijeg iz logora i bezdanih jama– Knjiga Jadovno 1. | Jadovno 1941.

Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela

NIKOLA – ZAUVIJEK BEBA – Jadovno 1941.

Knjiga: Prof. Mile Rajčević: ” Divoselo, Čitluk i Ornice u vremenu i trajanju “

Divoselo – zločinom do pustoši – zapisi Ilije Vujnovića …

Zavjera hrvatskih komunista protiv Srba u Lici

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top