Divoselo – zločinom do pustoši – zapisi Ilije Vujnovića

Datum objave: nedelja, maj 19, 2019
Veličina slova: A- A+
Ilija Vujnović
Ilija Vujnović

U jesen 2003. godina, nakon 10 godina provedenih u izbjeglištvu uputio sam se iz Gospića u Divoselo. Na izlazu iz Gospića, kod pravoslavnog groblja pokraj mene se zaustavio auto, čujem poziv:

„Ilija gdje si se uputio?“.

Priđem, pozdravim, ali nisam uspio da prepoznam koga sam sreo, pa kažem:

„Ja nikako ne mogu da te prepoznam, a ti mene prepozna u vožnji“.
“Nije ni čudo, nismo se vidjeli 13 godina, ja sam Mićo Dragaš”.
“Nisi se ti puno promjenio, ali ja sam u godinama kad sve prekriva tama zaborava. Pošao sam u Divoselo, ne vjerujem da ću stići do ostatka moje kuće, nije ni važno, želja mi je da vidim što uspijem”.

Dosta je daleko, kaže Mićo i potpuna pustoš izaziva razne neugodne misli, uđi u auto pa ću te provesti kružnim putem.
Baš ti hvala, vidjet ću veliki dio sela, pješice bi malo obišao.
Išli smo kružnim putem: Jasikovac-Poljari-Raskrižje-Klisa-Jasikovac, razgovarajući o uspomenama iz dijelova Divosela i njegovim tragedijama.

Kod Jasikovca su kameni ostaci nekad lijepih kuća, nema tragova boravka i života ljudi. Od Jasikovca do Poljara kroz asfalt na putu, ponegdje je prorasla trava, pokraj puta su visoke živice i grane se povile prema putu. Uz put do Poljara je bilo malo kuća, sada se samo vide ruševine, gdje živica ne zatvara pogled.

Prilaz zaseoku Poljari izgleda kao ulaz u pošumljeni prostor, sve je zaraslo, pusto. Nekad lijepe kuće, poklon Zagreba Divoselu poslije II svjetskog rata, su nestale, izgubio se svaki trag života, sve je pretvoreno u zgarišta i ruševine.

Zgrada u kojoj je bila trgovina pretvorena je u gomilu kamenja iz koje je izraslo razno šiblje. Malo smo zastali, podsjetili se na dane kada smo tu kupovali brašno, so, šećer, cigarete i druge potrepštine te ispijali pivo i konjak prepričavajući razne dogodovštine iz sela. Sve je zaraslo, ne vide se zidovi kuća.

Mićo kaže:
„Sve zgrade izgledaju kao ova u kojoj je bila trgovina ili su još više poravnate, takva je škola, dom, partizansko groblje…”.

Prisjećam se teksta ispisanog na mramornoj ploči postavljenoj na školu:

„U danima najslavnije historije naših naroda rođena je organizacija najmlađih. Prvi pionirski odred u Lici osnovan je u ovom selu novembra 1942. godine“.

U Partizanskom groblju bio je skroman spomenik prvom pionirskom rukovodiocu, mladoj skojevki Jagi Plećaš sa slikom, bila je ranjena ovdje kod Poljara početkom 1943 godine, liječena u partizanskim bolnicama i umrla. Sada je u bijesu istog neprijatelja doživjela novu smrt. Nestao je i Odred pionira, čija borbena hrabrost  je pronesena širom SFR Jugoslavije.

Od Poljara do Bocića nije bilo kuća, put je potpuno zatvoren živicama, na mjestima sličan tunelu. Zastali smo kod Bocića, tu su ostaci moje kuće. Sve je pretvoreno u ruševinu, nestalo je zidova, na hrpi polomljenih blokova ukrštene su betonske grede od stupaca i nadvoja, što je bilo armirano.

Voćke koje sam posađivao nestale su, stari voćar nije zarastao u šipražje, više su tu velika stabla, malo voćaka. Na bašti i oranici pokraj kuće nije izraslo šiblje, uhvatio se debeo sloj suve trave, ima se osjećaj da ideš po nekom madracu.

Ovaj prizor me iznenadio, pa kažem:

„Ja sam zamišljao da je ovo sve prekriveno šumom-mladorasti, a ni u starom voćaru nema mladorasti, što je meni čudno“.
Ovo je kaže Mićo, više puta gorilo, mladorast izgori, osuši se i trune, zbog toga po oranicama nije izrasla šikara.

Ja sam se u ovu kuću preselio 1990. kad sam prestao raditi i prešao u penziju. Kuća nije bila potpuno završena pa sam zadržao stan u Metku i nisam prijavio boravak u Divoselu. Podnio sam zahtjev za obnovu ove kuće, ali mi se osporava pravo, jer mi je prebivalište u Metku.

Kuća Ilije Vujnovića u Divoselu prije rušenja - Kuća Ilije Vujnovića u Divoselu, prije rušenja.

“Ti si imao stan u Metku?” –  upita Mićo.

Da, ali stan nije u mom vlasništvu, imao sam stanarsko pravo i stan je popunjen, osim toga stambena zgrada je trošna, neuslovna za stanovanje.
Ja mislim, kaže Mićo, ako imaš namjeru da se vratiš trebaš riješiti pitanje stana, dok ti u cjelosti ne obnove kuću. Kako bi živio ovdje u pustinji gdje ljudska noga ne ostavlja traga?

Zatečen strašnim prizorom i pritisnut mislima što sam sve uložio u kuću i koliko sam teškog posla uradio u gradnji, odvojio sam se od ruševina.
Ruševine komšinske kuće su zarasle u šiblje, vjerovatno mlade šljive, jer je uz kuću bilo nekoliko stabala šljiva. I prilazni put i bunar su takođe zarasli.

Na Raskrižju, centar sela, bile su velike građevine. Đurina kuća je imala kat i ozidanu veliku gospodarsku zgradu. Sada je sve poravnato.
“Sigurno je odavde odvožen materijal”-kažem.
“Sve su to uradile mine i buldožeri” kaže Mićo.

Nismo se zadržavali na Raskrižju, zastali smo kod ostataka Spomen-doma. Od spomen-doma ostali su samo polusrušeni bočni zidovi. Pregradni zid sa spomen pločom na 1128 žrtava ustaškog zločina i palih boraca je nestao. Pomislih, doživjeli su novu smrt od istog krvnika i nema nade da ponovo ugledaju svjetlo dana i budu opajani. Tu kod ruševina Doma u mojim mislima su oživljavale uspomene na stradanja Divosela.

Bilo je to daleke 1941. godine, 5. avgusta, u ranim jutarnjim časovima ustaškim nožem prolivena je krv mještana Divosela. Stravična smrt otela je djeci roditelje, roditeljima djecu i zajedno su ubijani roditelji, djeca, bake, djedovi i unučad.

Roditelji Ilije Vujnovića, majka Perka (Pela) rođ. Krajnović i otac Mile.

Roditelji Ilije Vujnovića, majka Perka (Pela) rođ. Krajnović, ubijena 05. avgusta 1941. i otac Mile, umro u januaru 1941.

Prostrane podvelebitske livade i šumarci Kruškovače prekriveni su tijelima ubijenih, sve je pretvoreno u otvoreno groblje bez svijeća i posmrtnih oproštaja. Kameni svjedok na velikom groblju neznanih grobova kaže: „Ubiše ustaše 907 ljudi, žena i djece“. 907 stravičnih smrti uz bljesak noža i jauk, 907 rana nezalječivih i mnogo, mnogo radosti i tuga neiskazanih.

Šezdeset dvije godine su prošle od pokolja u Kruškovačama, ja i danas čujem pucnjavu, dozivanje i jauk, vidim majku u naručju jastuke nosi i čujem zadnje njezine riječi:
 „Jadna li sam što ne ponese kruh, djeca će mi biti gladna“.
Vidim bare kojima sam ispred noža pobjegao, strah me prožima i tuga pritiskuje za onima čiji životi se u krvi ugasiše. Tu mi je ostala majka, dva brata i dvije sestre, saznao sam na kojoj vododerini su ubijeni, ne znam gdje im je grob.

907 živi u mojim mislima koje me vode prostranstvima Divosela i ako sam daleko u izbjeglištvu, tražim majku, braću, sestre, rođake i poznanike, susrećem ih i opet ih ostavljam na miru do novih susreta. Njihovo je vrijeme ustavljeno, novorođeni nisu dorasli do krštenja i ostadoše bez imena, mali nisu upisani u školu, oni iz prvog, drugog, trećeg razreda ostadoše vječno u istom razredu iako su odlični đaci bili, otrgnuti su bez oproštaja, preselili se u pamćenje, u vječnost.

Ratnih godina, 1941-45. pobijeno je i poginulo 1128 mještana, sve je ustaškom rukom uništeno i spaljeno ali Divoselo nije pokoreno. Tu je osnovan prvi NOO u Hrvatskoj, osnovan partizanski sanitet, polagana partizanska zakletva, osnovan Odred pionira koji su branili svoja ognjišta od ustaške nemani. Divoselo je bilo simbol  stradanja i herojstva.

Poslije rata, 1945. godine, u selo se vratio život, uz puno rada i odricanja, na zgarištima su napravljene kuće i gospodarske zgrade, postavljeno dosta spomenika i spomen obilježja, napravljen Spomen-dom na čijem pregradnom zidu je bila otvorena knjiga s 1128 upisanih imena, poginulih boraca i žrtava ustaškog zločina. Dom je bio naše sveto mjesto, naš zid plača, na koji su polagani vjenci, buketi cvijeća i paljene svijeće.

Nestao je spomenik prvoj zajedničkoj borbi partizana srba i partizana hrvata protiv ustaša, na kojem su bili upisani stihovi: “Nije to bilo samo fijukanje metaka, bila je to najzanosnija himna slobodi, himna bratstvu i jedinstvu Srba i Hrvata…

Mićo kaže da su ništeni svi spomenici NOR-a ne zna šta je sa spomenikom na Kruškovačama. Prisjećajući se stravičnih događaja iz daleke prošlosti u susretu sa zgarištima, ruševinama i pustoši obuzela me neka tuga, strah i mržnja prema zločincima.

Nametalo mi se pitanje: „Kakav greh nosi moje selo kad je u njemu ponovljen zločin i ugašen život“?

Živjeli smo sa svima u dobrim odnosima, njegovali bratske odnose sa susjednim hrvatskim selima. Mladost se družila i radovala, održavane su sportske igre „OKE“. Na prostranim livadama pokraj izvora Oke sretali su se Krajišnici iz Hrvatske i Bosanske Krajine, odmjeravali snagu i vještine, radovali se, stvarali prijateljstva. Posjetioci igara su ispijali kamione pića, te trošili oko 100 pečenih janjaca. Nitko nije pitao za porijeklo, vjeru, naciju… svi su radosno dočekivani i s pažnjom ispraćani.

Mladi iz cijele SFRJ sastajali su se na zborovanjima pionira Jugoslavije. Obilježavanje 35-godišnjice osnivanja Odreda pionira u Divoselu održano je 1977. godine. To je bilo prvo zborovanje i tom prilikom donesena je Povelja o ustanovljenju stalnog susreta pionira Jugoslavije u Divoselu.

Dolazili su pioniri od Vardara i Triglava, družili se uz logorske vatre, sa zanosom pjevali, recitovali, igrali kola, pisali novine… Pokraj Spomen doma su zasadili park bratstva-jedinstva. Posebno su pioniri iz Varaždina, s kojima je dolazila dječiji pisač Pošak, s interesom pratili zborovanje.

Bože da li je tko od učesnika zborovanja po naređenju J. Bobetka učestovao u akciji uništenja Divosela 9-13 septembra 1993. Varaždinska policija  je 18.3.95. dobila posebno priznanje od Bobetka za uspješnost akcije Medački džep.
Svi pioniri koji su dolazili na zborovanje radosno su dočekivani i s pažnjom ispraćani.

Četrdeset šest godina (1945-91) provedno je u miru i nadi da se krvava zora Divosela više nikad i nigdje ponoviti neće. U godinama 1989-91. oživjeli ustaški znakovi i vratiše se ustaše, zalediše se bratski odnosi. Vlast HDZ nastupi otvorenim prijetnjama i ustaškim parolama. Srbima se oduzimaju prava, proglašavaju ih za nacionalnu manjinu, otpuštaju s posla, miniraju se srpske kuće, prijeti im se progonom.
S. Mesić poručuje:
„Mogu Srbi otići, ali neće odnijeti ni pedalj hrvatske zemlje, nisu je ni donijeli na opancima“.

Poslije akcije MUPA Hrvatske na Plitvicama 31. marta 91. zavladala je potpuna nesigurnost, javlja se strah od ustaša, uvode se seoske straže, sve je u neizvjesnosti i neodređenom iščekivanju.

U paničnom strahu, majske noći Janko Plećaš bježi u Debelu glavicu i tamo se krije tri dana bos i u pidžami u kišnom i hladnom vremenu. Svi mještani su išli da ga traže, on je je čuo dozivanja i krio se, mislio je da ga ustaše traže.

Avgusta 1991. god. otvoriše se grobovi novi, prva žrtva je bio Jovo Vujnović, Luđanov, ubijen pokraj Novčice u Gospiću, zatim Nedeljko Igrić, Koviljka, Nebojša, Đuro, … nestali iz svojih kuća, možda u bezdanima Velebita.

Mile Plećaš-Savičin izgorio u komšinskoj šupi, zatim: Đuro, Tomo, Soka, Iso, Anka, Ilija, Dušan, Nikola… ubijeni na pragovima svojih kuća, sve se ovo događalo na 50-godišnjicu Kruškovačke tragedije Divosela.
Septembra 1991. godine jedan dio sela je popaljen. Stanovništvo se velikim dijelom sklanja u susjedna sela ili odlazi u izbjeglištvo.

Proređeno stanovništvo je obrađivalo zemlju, brinulo o stoci i zadovoljavanju osnovnih životnih potrepština, te osiguranju od ustaških napada.  Život se održao samo u jednom dijelu sela. Malo je bilo kompletnih porodica, sklanjani su nemoćni i nejaki, stalno je vladao strah od ustaških napada.

U četvrtak 9. septembra 1993. g. Divoselo je u plemanu nestalo, sve živo u njemu pobijeno na zvjerski način, građevine popaljene i porušene, život u selu potpuno ugašen, tom prililkom su poginuli-ubijeni:

1.    Vujnović Momčilo, Dmitrov – 1935.
2.    Vujnović Ankica, žena Momčila (Moćina) – 1934.
3.    Vujnović Đuro, Škejo – 1927.
4.    Vujnović Nikola, Đurino Škejo – 1954.
5.    Vujnović Kate Stevo – 1922.
6.    Vujnović Steve Nikola – 1947.
7.    Vujnović Steve Branko – 1948.
8.    Vujnović Maksima-Đuda-Kević – 1918
9.    Vujnović Jovina, Nikola, Kardum – 1947.
10.    Matić, Jovine, Milan-Brko – 1948.
11.    Jelača Ljilja – 1950.
12.    Pajić Nikole, Grujo – 1927.
13.    Radaković Vlado, Sarin – 1935.
14.    Obradović Danica, Peracina – 1930.
15.    Jerković Ilije, Nikola-Babuna – 1961.
16.    Jovančević Mile, Dalmatinac- 1924.
17.    Potkonjak Marko, Tajkanov – 1939.
18.    Trešnjić Vuje Desimir – 1964.
19.    Bjegović Gojo, Bego – 1915.
20.    Jović Dmitar – 1938.
21.    Jović Mara ž. Dmitrova – 1939.
22.    Bjegović Bosa, Ćampina – 1910.
23.    Potkonjak Janko, Resin – 1931.
24.    Potkonjak Đorđe, Stevin – 1960.
25.    Bjegović Neđo, Šareni – 1945.
26.    Bjegović Milka, ž. Neđina – 1945.
27.    Počuča Petar, Šušanov – 1946.

Nije poznato kakvu su smrt doživjeli, tijela su im bila izbodena, lomljena i paljena, jedan dio ih je završio u septičkoj jami u Gospiću iz koje je izvađeno 12 tijela.

Novim ustašama bila daleko Šaranova jama kod Jadovnog.

Pritisnut strašnim mislima i suznim očima odvojio sam se od ruševina doma i krenuo prema Klisi. Kod Radakovića i Plećaša opet ruševine, jedino na trapu Savice Plećaša-Sajpetina stoji nešto crijepa. To je vjerojatno jedini objekt građen ljudskom rukom koji nije miniran.

Kod Plećaša je obnovljena kuća Đure Plećaša, ali on ne živi u njoj, u Vrepcu je.
Kod Klise isto ruševine i šikara. U Vedrom polju mala kuća i gospodarska zgrada, tu živi Milan Matić sa suprugom i majkom starom 96 godina. Teško mu je u pustom-ruševnom selu, ali drugog pribježišta nema. To su jedini stanovnici Divosela, nekad bogatog, života punog sela.

Sad na mjestu Divosela caruje pustoš, njegovo ime se izgubilo u imenu Medački džep.

Dragi moj Mićo, na kraju ovog putovanja kroz pustoš i tragediju Divosela, puno ti hvala. U meni je porasla tuga, bojim se da se u Divoselu nikad neće povratiti život i čuti pjesma, to bi  sigurno bila naricaljka. Jedino Velebit kaže gdje je bilo Divoselo.

Septembar 1993.

Kišni dani jesen najavljuju
Velebit se u maglama krije
oblaci mu krunu pokrivaju
Tuđmanov se barjak na njem vije.
Pod barjakom vojsku sakupiše
u gvozdeni obruč krvoločni
Divoselo – Čitluk opasaše.
U četvrtak deveti septembra
Devedeset i treće godine
još Danica svjetlo ne ugasi
Tuđmanija silom se oglasi.
Stotinama granata i mini
u blještanje zoru pretvoriše.
Sa svih strana tenkovske kolone
Divoselo – Čitluk pregaziše
I krvnike žedne dovedoše.
Pet dana su s tenkovima bili
Ljude – narod po selu lovili
Na ustaški način sve pobili
Ni psa kućnog nisu poštedili.
Građevine sve su popalili,
Popalili i još minirali
I bunarske vode zatrovali.

Ilija Vujnović

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top