Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Izlaganje na VI međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu održanoj 2014. godine u Banjoj Luci
Logor Jadovno i višebrojne bezdane jame su mjesta koja nam govore o najvećem zločinu protiv čovječnosti i međunarodnog prava, o zločinu nad tek rođenom djecom, bakama, djedovima, majkama, očevima, braćom i sestrama, čiji je glas užasa danima bespomoćno odjekivao iz bezdanih jama Velebita i na masovnim gubilištima na otoku Pagu.
Ustaški logor na Velebitu – Jadovno, simbolično je mjesto, mjesto smrti, strave, užasa, uzdaha i teških uspomena.
To je jedan od prvih najbrutalnijih i najzvjerskijih logora – stratišta u Evropi.
Hrvatski ustaški logor Jadovno bio je preteča jasenovačkog, ustaške tvornice smrti, najvećeg sistema logora uništenja Srba, Jevreja, Roma i antifašista, kako Hrvata i drugih na jugoslavenskim prostorima, 1941 – 1945. godine.
Preuzmite prilog u PDF formatu:
SRPSKI ENGLISH
Ali, Jadovno je mjesto o kojem više od 68 godina nije objavljeno nijedno cjelovito djelo. Istinu o ovom kompleksu hrvatskih ustaških logora smrti zatočenici su odnosili sa sobom u bezdane jame i ponore, čiji je glas užasa danima bespomoćno odjekivao vrletnim Velebitom, gubilištima na otoku Pagu i valovima Jadranskog mora.
Većina ljudi ponešto zna o logoru smrti Jasenovac, koji je trajao četiri godine, Aušvicu i Treblinki u kojem su proradile gasne komore 4. jula, gdje su s „industrijom ubijanja“ nacisti započeli 23. jula 1942. godine, ali vrlo malo zna o kompleksu hrvatskih ustaških logora smrti Jadovno, koji je trajao nepuna četiri mjeseca, od 11. aprila do 25. augusta 1941. godine.
Logori na Velebitu i otoku Pagu su vremenski prethodili većini velikih logora smrti u Njemačkoj. Ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), s Antom Pavelićem na čelu, nadmašio je njemačke naciste u rasističkim progonima.
Čim je došao na vlast, uz pomoć Nijemaca i Italijana, Pavelić je preduzeo sve da istrebljenjem srpskog i jevrejskog stanovništva stvori čistu katoličku državu Hrvatsku. Za razliku od svojih nacističkih gospodara, ustaše za masovna umorstva na Velebitu nisu trošili novčana sredstva, nisu podizali tvornice smrti, gdje bi žrtve gušili u za tu svrhu podignutim gasnim komorama, već su iskoristili prirodne jame. Nad njihova grotla su dovodili povezane muškarce, žene i djecu, koje su udarali drvenim maljevima ili noževima, uglavnom nekoliko prvih bespomoćnih, da bi oni povukli ostale, koji su se, kako su sami zločinci pričali, stropoštavali u tamu jame munjevitom brzinom. Drugi su ubijani nad jamama koje su morali sami da iskopaju, ili su s kamenom povezanim za tijelo bacani s brodova u more.
Ustaše su uživale u sadističkom mučenju žrtava – silovanju žena, djevojčica, pred bakama, djedovima, supruzima i bacanju tako okrvavljenih, poluživih i živih, u bezdanuše. Ako se za Aušvic kaže da je bio fabrika smrti, onda je u Kompleksu stratišta Jadovno, smrt, kao „na fabričkoj traci, nanošena ručno“.
Maks Luburić je na stratištima logora Jadovno i Paga postavljao temelje jasenovačkog pakla, postavši šef svih Pavelićevih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ne postoji pero kojim bi se ispisale strahote žrtava u Kompleksu hrvatskih ustaško-domobranskih logora, stratišta Jadovno. To nadmašuje svaku ljudsku fantaziju. Kompleks hrvatskih ustaških logora Jadovno 1941. godine sastojao se od sabirnih logora: Zgrade kaznionice Okružnog suda, njenih hodnika i dvorišta u Gospiću, logora „Ovčara“[1] kraj Gospića, Stupaničevo kod Baških Oštarija, logora kod Risove glave na Velebitu, logora gubilišta Slana i Metajna na otoku Pagu, sabirališta na željezničkoj stanici u Gospiću, logora stratišta u Čačić dolcu, Jadovno na Velebitu, te višebrojnih bezdanih jama, o kojima sam, o njih 32, saznao dugogodišnjim istraživanjem izvornih dokumenata i obilazeći vrleti Velebita i njegove okoline i detaljno ih opisao.[2]
Logori u Gospiću bili su sabirno-tranzitnog karaktera i u funkciji već od aprila 1941. godine, znatno prije 2. juna, kada je poglavnik Ante Pavelić izdao zvanično naređenje o osnivanju logora.
Logor Jadovno bio je smješten 22 kilometara sjeverozapadno od Gospića, duboko u gustoj šumi velebitskog masiva, na 1200 metara nadmorske visine, gdje su noći veoma hladne, a danju vrućina bez vode, zatočenici na otvorenom bez krova nad glavom. Daleko od očiju u velebitskoj zabiti.
Ogradiše ga mučenički pod ustaško-domobranskom stražom sami zatočenici četiri metra visokom dvostrukom bodljikavom žicom, već u maju 1941. godine, 50 X 25 metara. Vremenom su ga proširivali sve do 24. juna, kada je dobio svoj konačni oblik 188 X 90 metara, pa je taj dan uzet kao dan osnivanja logora, jednog od prvih masovnih gubilišta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. godine.[3]
Prva jama bezdanuša, 1.880 metara udaljena od malog hrvatskog sela Jadovna po kome je logor na Velebitu dobio ime, je Šaranova jama.[4]
Navedene ustaške logore su formirali državni organi Nezavisne Države Hrvatske uz pomoć dijela katoličkog klera. Organizovalo ih je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH na čelu s Andrijom Artukovićem, Eugenom Kvaternikom, ravnateljem za javni red i sigurnost, Jucom Rukavinom, ustaškim pukovnikom, emigrantom Juricom Frkovićem, velikim županom Like i Gacka, Stjepanom Rubinićem, šefom ustaškog redarstva u Gospiću, Rudom Ricom i Dragutinom Pudićem Paralizom. Upravnik logora bio je zloglasni ustaša, učitelj Rude Ric.[5]
Logor je osiguravalo 200 ustaša i 50 domobrana, među kojima je bilo i onih sa fesovima na glavi.
Jadovno je bio direktno podređen Redarstvenoj ustaškoj bojni u Gospiću pod komandom bojnika Stjepana Rubinića.[6] U njenom sastavu bila je posebna jedinica, čiji su pripadnici izvodili Srbe i Jevreje iz logora na njegova okolna stratišta, jame, i ubijali. Njima su komandovala četiri ustaška oficira, kojima su bili podređeni ustaše i domobrani, straže oko logora Jadovno. Upravitelj kaznionice u Gospiću bio je zloglasni ustaša Milan Staračeh koji je imao neograničenu vlast kako u mučilištu, kaznionici, tako i u svim drugim zločinačkim radnjama.
Ante Pavelić je iz Italije, u pratnji s oko 250 ustaških emigranata, stigao u Ogulin 13. aprila 1941. godine. Pratila ih je grupa italijanskih okupatorskih fašističkih oficira i u automobilu je kraj njega sjedio italijanski general. U Ogulinu su ustaše predvođene župnikom Ivanom Mikanom, i advokatom Lovrom Sušićem, pripremile Paveliću svečani doček. Župnik Ivan Mikan je u svom govoru gromoglasno pozivao na „čišćenje“ svega što nije hrvatsko i Pavelić je u svom nastupnom govoru okupljenoj masi mještana sasvim jasno i otvoreno najavio teror i pokolje, slugansku pokornost fašističkim okupatorima. Istakao je koljačku parolu „bježe psine preko Drine“, koju je samo mjesec dana kasnije „doglavnik“ Mile Budak u svom govoru u Karlovcu pretvorio u još krvoločniju parolu „Srbe na vrbe“.
Vođa Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček je već 10. aprila 1941. godine, pet dana prije dolaska poglavnika Ante Pavelića u Zagreb, izdao proglas svojim mnogobrojnim pristalicama i cjelokupnom hrvatskom narodu kojim ih poziva da potpomažu novu hrvatsku vlast.
Isto tako podršku novoj ustaškoj vlasti dali su i najveći katolički crkveni dostojanstvenici, nadbiskup Alojzije Stepinac, sarajevski nadbiskup Šarić i više njih drugih, a sve uz blagoslov Vatikana i glasovitog fašiste pape Pija XII. Nadbiskup Stepinac već 11. aprila 1941. posvećuje dr Milovana Žanića, ministra policije u ime svoje i katoličke crkve.[7]
Na Veliku subotu uzvratio je posjetu vojskovođi NDH Slavku Kvaterniku, koji je u ime poglavnika Ante Pavelića 10. aprila 1941. objavio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, čestitao mu na objavljivanju NDH, što je značilo i uspostavljanje uske saradnje između ustaškog poretka i najvišeg predstavnika rimokatoličke crkvene vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
U ustaškoj štampi posebno je bila zabilježena posjeta Alojzija Stepinca, koju je učinio 16. aprila 1941. poglavniku Anti Paveliću, već treći dan po njegovom dolasku u Zagreb, te svečanost koju je pripremio u svojim dvorima ustaškim emigrantima – oficirima. Time je Stepinac pokazao kojim će se pravcem kretati djelatnost njegova i katoličkog klera u vrijeme postojanja ustaškog režima.[8]
Slijedi i Okružnica 28. aprila 1941. godine kardinala Alojzija Stepinca kojom pozdravlja Nezavisnu Državu Hrvatsku kao „sin hrvatskog naroda“ i kao „predstavnik svete crkve“ i poziva katoličko svećenstvo „na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH“.[9] Slijedili su govori mržnje i pozivi na čišćenje Srba i Jevreja, upućeni od ustaških ministara, pojedinih biskupa, župnika, te genocidnih zakona, naredbi i odredbi.[10]
Već prvi dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske jasno su pokazali da će prema Srbima i Jevrejima biti zauzet zločinački stav. Bili su označeni kao lica izvan zakona.
Jevreji su bez obzira na starost morali nositi „židovski znak“ Ž. Srbi su morali nositi oko ruke plavu traku na kojoj je bilo veliko slovo P, što je pored političkog imalo i čisto vjersko obilježje. Morali su preći na katoličku vjeru, „vjeru pradjedova“, i postati Hrvati ili nestati iz Nezavisne Države Hrvatske, iseljenjem u Srbiju ili ubijanjem.
Već 3. maja 1941. godine donijeta je Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu koju je potpisao ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak, v. r .r.[11]
Uslijedilo je i Uputstvo o prelaženju iz jedne u drugu vjeru.[12]
Pokrštavanje ili „pohrvaćenje“ srpskog naroda predstavlja zajednički cilj hrvatskog biskupata i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Provodio ga je Odbor trojice na čelu s kardinalom Alojzijem Stepincem i Radni odbor za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u dogovoru s Ministarstvom pravosuđa i bogoštovlja.[13]
Ustaše su na razne načine okupljali Srbe, pozivali su ih da se okupe na određenim mjestima, gdje će im se dati novi dokumenti, ili da će doći katolički župnici koji će ih prevesti u katoličku vjeru, pa će kao Hrvati mirno raditi i živjeti kod svojih kuća. Na više mjesta to je uspjelo zločincima da okupe i po više stotina srpskog življa, a umjesto župnika došle su ustaše u kamionima, opkolili ih, povezali i odveli u smrt. Akcija za katoličenje služila je ustašama da dođu na lak način do što većeg broja sakupljenih Srba i da ih tako pohapse i ubiju na samom mjestu okupljanja ili ih odvedu u pravoslavne crkve i u njima ih zvjerski pokolju.[14]
Genocid na tlu Nezavisne države Hrvatske provođen je na javnim mjestima i sadističkim iživljavanjem: u srpskim pravoslavnim crkvama, školskim zgradama, kućama, vrtovima, njivama, šumama, masovnim stratištima, bezdanim jamama. U kompleksu ustaških logora Jadovno dovode se Srbi, Jevreji i antifašisti već od 11. aprila 1941. godine, prije bilo kakvog otpora toj nacističkoj tvorevini, što predstavlja početak pomno planiranog i sprovedenog zločina – genocida nad srpskim narodom i holokausta nad Jevrejima.
Na željezničku stanicu Gospić svakodnevno od sredine maja do 18. augusta 1941. godine stizali su vozovi sa stočnim vagonima, u kojima je znalo biti po 250 – 370 Srba i Jevreja izmučenih žeđu, glađu, batinama, koje su ustaše i domobrani pohvatali širom Nezavisne Države Hrvatske kod njihovih kuća, u gradovima, selima, na radnim mjestima, crkvama, njivama. Svuda gdje bi ih zatekli, bilo danju, bilo noću. Njima su svakodnevno popunjavali sabirne logore u Gospiću i onda kada bi zlikovci popunili navedene logore, odvodili bi ih povezane žicom dvojicu po dvojicu i uzdužnim lancem po dužini u logor smrti Jadovno na Velebitu i logore na otoku Pagu.
Više puta su ih dovozili kamionima ili pješice samo do prvih *usputnih jama, gdje bi ih poubijali uglavnom hladnim oružjem ili ih onako izmučene jednostavno pobacali u jame bezdanuše, ne stigavši do navedenih logora i njihovih višebrojnih jama. Dok su zatočenici čiji život nije završavao u usputnim jamama bili i dalje paćeni, gladni, žedni, uz psovke, kundačenje, udaranje kolcima i noževima sve do logora na Velebitu ili otoku Pagu, gdje bi im život u strahovitim mukama bio prekinut, uz veselje zločinaca.[15]
Ustaška, kvisliška i klero-fašistička tvorevina NDH je od prvog dana uspostavljanja, 10. aprila 1941. godine, svakodnevno, dosljedno i svestrano, provodila znatno ranije osmišljeni plan genocida nad srpskim i jevrejskim narodom, u cilju njihovog potpunog istrebljenja u Hrvatskoj.
*Logor Jadovno na Velebitu, sa svojim pomoćnim logorima i bezdanim velebitskim jamama, bio je prvi logor masovne smrti u NDH. U njemu su ustaške vlasti organizovano i sistematski zlostavljale nevine ljude, mučeći ih na neopisive načine.
Ustaše su poznate po nezamislivim i neshvatljivim okrutnostima, bez presedana u modernoj istoriji. Nije teško zaključiti da su ustaše u njihovom sadizmu i okrutnosti prevazišli naciste pri holokaustu i Mladoturke u genocidu nad Jevrejima.[16]
Okrutnošću ustaških zvjerstava bili su šokirani i njemački i italijanski nacisti i fašisti. Zgražavali su se nad ustaškom krvoločnošću. S razlogom, jer u cijeloj Evropi tokom Drugog svjetskog rata nije bilo takvih zločina. Njemački šef odbrane u Zagrebu Arthur Heffner obavijestio je 24. aprila 1942. godine Berlin o strašnim zločinima nad Srbima i njihovom imovinom koji ovdje žive od drevnih vremena. Piše da ne može shvatiti da je nositelj tog ustaškog zločina i veći dio svećenika katoličke crkve. Navodi sarajevskog nadbiskupa Sorića koji je u Katoličkim novinama, 11. maja 1941. godine, napisao: „Bio sam s našim ustašama u Sjevernoj Americi. Pjevao sam svim srcem sa suzama u očima naše ustaške himne. Uvijek smo pružali odanost i vjerost domovini Hrvata! Više katolika! Bog i Hrvati!“ izjavljujući da je ustaša. Heffner spominje franjevca Francetića koji je učitelju Osnovne škole naredio da izdvoji srpsku pravoslavnu djecu od ostale, pa ih ustaše ubiše pred njihovim učiteljem i vršnjacima.[17]
Isti navodi još nekoliko imena katoličkih svećenika sa zlikovačkim namjerama i uputstvima kako očistiti Nezavisnu Državu Hrvatsku od Srba, Židova i Roma.
Njemački historičar Valter Gerloc piše: „Nažalost, jedna od prvih mjera koje je primijenio katolički ustaški režim bio je užasni vojni poduhvat istrebljenja uperen protiv stanovništva koje je pripadalo grkopravoslavnoj vjeroispovjesti“[18]
Pukovnik Đuzepe Anđelini, komandant jednog puka divizije „Re“ (Kralj), piše u svojim memoarima: „Na hiljade Srba bjehu oslijepljeni i zvjerski mučeni, čitave porodice su masakrirane bez ikakvog obzira na pol i dob. Organizatori i izvršioci često su slavili klanje, veselo se časteći,* kao kad su u augustu 1941. proslavili ubistvo sina direktora srednje škole u Gospiću koji je bio njihova hiljadita žrtva.“[19]
Slična svjedočanstva još u toku rata i poslije u svojim memoarima zapisali su mnogi drugi italijanski i njemački vojnici i oficiri. I sami Nijemci i Italijani ostali su preneraženi zločinima hrvatskih vojnika poglavnika NDH Ante Pavelića.
Sve članice trojnog saveza Rajha i njihove sizerenske države imale su logore smrti u kojima su život gubili nevini ljudi. Ali, ono što je stvorila i zakonski organizovala Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945. godine, po monstruoznosti i neljudskom nagonu prema zatočenicima Srbima, Jevrejima i Romima prevazilazi životinjsku surovost onog što se dešavalo u logorima smrti Trećeg Rajha.
Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja na terenu i mnogobrojne izvorne arhivske građe različite provenijencije, u ovom kompleksu ustaških logora smrti, koji je trajao kratko, od 11. aprila do 21. augusta 1941. godine, prije bilo kakvog dotad otpora toj kvislinškoj državi, došao sam do zaključka da su ustaše u 132 dana njegovog postojanja dovele 42.246 pohvatanih Srba, Jevreja i antifašista Hrvata, iz svih krajeva NDH, od kojih su usmrtile 40.123.
Zbog italijanske reokupacije Hrvatskog primorja i Like, započete 15. augusta, a uslovljene razvojem ustanka u Lici, Kordunu, Baniji i Kninskoj Krajini, ustaše su, plašeći se reakcije Italijana, na brzinu likvidirale logore Jadovno, Slana i Metajna. U samoj ogradi logora Jadovno na brzinu su pobile 763 zatočenika, od kojih 256 nad jamom koja je samo 40 metara udaljena od logorske žice. Preostala 2.123 zatočenika iz logora na otoku Pagu i drugim logorima, žureći pred nailaskom Italijana, potrpali su u stočne željezničke vagone, u kojima su ih i dovezli i 19, 20. i 21. augusta 1941. prevezli u ustaški logor Jastrebarsko kraj Zagreba. U posljednjem transportu, 21. augusta, bilo je 900 Srba, koji su istoga dana iz Jastrebarskog otpremljeni u logor Jasenovac i tako se našli među prvim njegovim zatočenicima. Ostali dopremljeni iz Gospića su tokom nekoliko sljedećih dana odvezeni iz Jastrebarskog u logore Kruščicu, Lepoglavu, Jasenovac i neke druge. Njih 200 su ubile ustaše u logoru Jastrebarsko.
Među 40.123 ubijena u kompleksu logora Gospić, Jadovno, otok Pag bilo je 38.010 Srba, 1.988 Jevreja, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet muslimana, dva Čeha, dva Mađara, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac.
Navedeni podaci pokazuju da su ustaše na stratištima logora Jadovno ubijali u prosjeku 304 uhapšenika svakoga dana, gotovo onoliko koliko bi ih istoga dana i doveli ili dovezli iz Gospića.[20]
Punih 68 godina vapila su stratišta logora smrti Jadovno na Velebitu za istinom i pisanom riječi. Nastojalo se da tragovi zločina koji su hrvatski vojnici, ustaše i domobrani, planski i smišljeno počinilili nad srpskim i jevrejskim narodom, budu uništeni. Da se zločin zataška, vremenom i zaboravi. A sve pod parolom bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije. Ustaše su tragove zločina još u vrijeme rata uništavale, u vrijeme njihovog izvođenja i poslije. Žrtve su istinu o svireposti ustaških zločina odnosile sa sobom u bezdane jame i ponore, čiji je glas užasa danima bespomoćno odjekivao iz jama vrletnog Velebita, gubilišta na otoku Pagu i valovima Jadranskog mora.
Sve do današnjih dana niko ih nije ekshumirao, prebrojio ni dostojanstveno sahranio. Govorilo se „zbog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti to ne treba činiti, neka im kosti mirno počivaju, tamo gdje i jesu.“[21] Nije još vrijeme, treba distanca od 50 godina, treba sačekati, to bi vrijeđalo osjećaje naroda kome su ustaše pripadale. Sve to zlo neka čeka bolje prilike. Ne treba prikupljati, zapisivati i objavljivati o tim užasnim ustaškim zločinima. Čemu evidentirati masovne grobnice, stratišta, otkrivati bezdane jame, ekshumirati iz njih žrtve. To vrijeme će se vječno pamtiti po zlim domišljajima da se istrijebi cijeli jedan narod.
Ćutanjem se prikrivalo mnogo toga. Umjesto da se svi zločini iz vremena Drugog svjetskog rata 1941 – 1945. godine najsvestranije istraže i naučno prikažu javnosti, kako bi potomci znali šta je ljudsko zlo, kako se nikad nikome ne bi ponovilo, te da se takva ruka zločina nikada više ne podigne ni na koga i nigdje.
Tako je iz prećutkivanog sjemena zla nastalo izvorište novih zala.
Došla je 1991. godina. Srpskom narodu u Hrvatskoj oduzeta je konstitutivnost i državotvornost u njihovoj domovini. Pretvoren je u nacionalnu manjinu te od 12.16% ukupnog stanovništva Socijalističke Republike Hrvatske, prema popisu stanovništva iz 1991, sveden na postotak od 4,54% prema popisu 2001. godine u Republici Hrvatskoj.
Srpska naselja u Hrvatskoj su gotovo nestala. Njihovi stanovnici protjerani s vjekovnih ognjišta. Kuće i gospodarske zgrade opljačkane, velikim dijelom spaljene ili naseljene Hrvatima, i ne samo izbjeglicama, nego i iz gradova i naselja Hrvatske gdje nije bilo nikakvih sukoba niti borbi. Porušena su i skromno podignuta spomen-obilježja žrtvama iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Nestala su tako i njihova imena – po drugi put su ubijeni. Izmijenjeni su nazivi ulica, mjesta, škola, domova.
Tako i na mjestu Srpske pravoslavne crkve Rođenja Bogorodice (1826) u Glini, gdje su ustaše i domobrani krajem jula i početkom augusta 1941. poklali 1.564 Srbina, bio podignut Spomen-dom a ispred njega spomen-ploče s imenima žrtava, 25, 26. i 27. septembra 1995. godine spomen-ploče su razbijene i uklonjene, a umjesto ranijeg naziva Spomen-dom ispisano je Hrvatski dom.
Današnja slika kompleksa ustaških logora smrti Jadovno, kako na Velebitu tako i na otoku Pagu, više je nego nehumana. Negatori istine u naše vrijeme falsifikuju i vlastitu biografiju, a istovremeno nastojanje da se objavi istina i činjenicama odgovori falsifikatorima potpuno je onemogućeno.
Ipak, ostala je neuništiva i neizbrisana utroba bezdanih jama i stratišta sa posmrtnim ostacima bezbrojnih žrtava. Niko ih nije ekshumirao, prebrojio i dostojanstveno sahranio.
[1] „Ovčara“: Staje Srbina, trgovca Matije Maksimovića, koji je pored štamparije, knjižare i čitaonice u Gospiću pokraj rijeke Novčice imao i tri velike staje u kojima je držao ovce, krave i nekoliko konja za pružanje usluga drugim trgovcima. Već u maju 1941. su ustaše njegovo imanje opljačkale, a njega i nekoliko njegovih članova porodice mučenički usmrtile. Staje su ustaše pretvorile u sabirni logor za Jevreje i Srbe koji sami zatočenici nazvaše „Ovčara“.
[2] Vidi opširnije: Dr Đuro Zatezalo: Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941, knjiga I, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2007, str. 169 – 189
[3] Isto, str. 112 – 125.
[4] Do 1939. godine zvala se Vodena jama, kada je po mladiću Bubašu, čiji su roditelji imali nadimak Šarani, koji je pao u nju, jer je htio preskočiti, i ostao mrtav, i jama se od tada naziva Šaranova.
[5] Ustaški natporučnik, star 40 godina, dobro je poznavao teritoriju Like i Krbave, pa je to koristio pri hapšenjima i ubijanju Srba. Isticao se jugoslavenstvom, vješto skrivao mržnju prema Srbima; Historijski arhiv Karlovac (HAK), Zbornik 20, 1989, str. 148, 155, 189, 191, 202, 205, 798, 800, 806, 816.
[6] Dr Đuro Zatezalo, nav. dj. Str. 112 – 113.
[7] „Hrvatski narod“ 14. IV 1941.
[8] Vidi fotografiju u: Dokumenti o protunarodnom radu, 156; Viktor Novak:
Magnum Crimen, str. 544
[9] Dr Đuro Zatezalo, nav. dj. str, 44; Cvitković Ivan, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo, 1966. 73 – 87; Viktor Novak, n. d. Jelić Butić Fikreta, Zagreb 1977, str. 59.
[10] „Katolički list“ 1941. br. 17, 197, 198.
[11] „Narodne novine“ 27. V.1941.
[12] Uputstvo o prelaženju iz jedne vjere u drugu, Ministarstvo bogoštovlja i nastave, br. 178, Zagreb, 27. V. 1941.
[13] Viktor Novak, nav. dj. str. 16.
[14] Isto.
[15] Đuro Zatezalo, nav. dj. str. 298.
[16] Poglavnik Ante Pavelić, obraćajući se ustašama često je ponavljao: „Dobar ustaša je onaj koji umije da upotrijebi nož i izvadi srpsko dijete iz majčine utrobe.“.
[17] Glasnik Svetog Ante, br. 7 – 8, str. 88,81,1941.
[18] Marko Aurelio Riveli, Nadbiskup genocida, Jasen, Nikšić, str. 121.
[19] Isto.
[20] Đuro Zatezalo, nav. dj. str. 382 – 384
[21] Od brojnih bezdanih jama i stratišta samo na Kordunu, Baniji, Lici i dijelovima Gorskog kotara evidentirao sam njih 337. Za većinu njih se danas gotovo ništa ne zna. Gotovo sva mjesta ustaškog ozakonjenog zločina su neobilježena i nepristupačna: Dr Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – Svjedočanstva genocida – Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, 2005. Str. 332 – 357.
Preuzmite prilog u PDF formatu:
SRPSKI ENGLISH
„Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
