arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Đurđica Dragaš: TRAG

Kad god vidim ovakav trag na nebu i čujem daleki zvuk aviona, setim se leta provedenih kod babe i dede na selu.
Foto: Đurđica Dragaš

Baba me je često vodila sa sobom kad bi išla da obiđe krave u polju i „prepne“ ih tj. premesti kočiće za koje su bile vezane kako bi dobile još koje parče netaknute trave.

Išle smo kilometar – dva u jednom pravcu, po najjačem suncu, u sred dana (jer baš tad to i mora da se uradi), ali nije mi bilo teško.

Trčkarala sam uz njen odlučni i žurni korak, držeći je za ruku i nadajući se da ćemo u povratku svratiti na kafu kod njene „druge“, Milke Sokine. Tamo je uvek bilo životinja, maca, kuca, pilića i jagnjadi, poneki slatkiš, a nekad su mi dozvoljavale i da sa njima popijem po gutljaj kafe. I danas se sećam tog slatkog, pomalo ukradenog i zabranjenog ukusa…

Kad bismo stigle do njive, baba bi me smeštala u hladovinu, prostirući ispod mene ili prsluk ili zaslan ( kecelju) i odlazila da premesti krave.

Sedela sam, igrajući se s travčicama i cvećem, a najviše sam volela da legnem i gledam u nebo.

Čekala sam da naiđe avion i ostavi svoj beli trag. Osluškivala sam daleki, magični zvuk mlaznjaka i zamišljala te neobične i srećne ljude koji negde putuju, potpuno nesvesni da ih, sa babinog zaslana, iz hladovine, sa jedne obične njive u Vrebačkom polju, posmatraju jedne znatiželjne oči. Gotovo da sam mogla da ih vidim, namirišem, osetim. Žene su imale frizure poput Kristl Karington ili Lejdi Di, muškarci su ličili na Ričarda Čembrlejna, deca su nosila vokmene…

I svi su mirisali zanosno, nepoznato, kao oni stranci koje sam ponekad viđala u gradu kad putuju ka moru.

Želela sam da i ja letim tim avionom, da otkrijem svet, da ga pokorim, da imam „Kristl frizuru“ i mirišem na skupoceni parfem.

Pitala sam se hoću li ikada uspeti u tome dok je trag aviona polako bledeo, a baba me zvala da krenemo kući.

Pružala sam joj ruku i molećivo ispitivala hoćemo li kod Milke…

Nema više Milke, otišla je i moja baba pre deset godina, selo je pusto i daleko, a nema ni onog polja na kojem sam sanjarila.

Izgradiše autoput preko njega pa sada hiljade stranaca jezde našim njivama ka moru i ne sluteći da smo nekada ja i baba tu „prepinjale“ krave.

Nebo nekako i nije više toliko plavo, letela sam dosta puta avionom, videla delić sveta, ali ponekad dignem pogled i vidim beli trag pa se setim one devojčice sa babinog zaslana…

I zavidim joj na snovima!!!


Od istog autora: Đurđica Dragaš – Kolumnisti – prijatelji

NAJNOVIJE VIJESTI

Dobrila Kukolj

Banjaluka Svjedoči: Rođena sam u jednom od najljepših sela ko­je je smješteno na

Svjedoci pakla

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a

Uvod

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za

Rezime

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu

Vasilije Karan

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona

Branko Graonić

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen

Danica Praštalo

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933.

Miloš Ćirić

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja

Đuro Savatić

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine.

Tomo Lučić

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče Kazuje: Moji roditelji

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​