Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina.

Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja.

Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što bi pravilno trebalo nazvati kulturom pamćenja. Kultura sjećanja koju mi upražnjavamo u posljednjih tridesetak godina jeste vezana za parade, manifestacije, spektakle, a takvim događajima mi skrnavimo spomen na žrtve, stavljamo sebe u prvi plan, a ne one čijih nevino oduzetih života se sjećamo.

Po tonu ove poezije , iz pjesama koje sam ja pročitao, ovo jeste zapravo ta autentična kultura pamćenja, a kada pamtimo mi naše umrle, a neumrle zapravo, prizivamo i oni živo postoje u našem sjećanju što odgovara i naslovu ove pjesničke zbirke -rekao je Pevulja.

“Krik nad Kruškovačama” prva je pjesma koju je Đurđica napisala sa samo 13 godina, u spomen na   907 nevino stradalih mještana Divosela,Čitluka i Ornica koje su u zbjegu, u noći između 4 i 5 avgusta 1941. napale ustaše, ne štedeći ni djecu, žene, starce. Kada je sa ovom pjesmom osvojila prvo mjesto na literarnom konkursu 1987, dobivši nagradu, zbirku Lorkine poezije u Spomen domu u Divoselu, nadomak Gospića, ni slutila  nije da će sa porodicom i ostalim Srbima izbjeći sa kućnog praga i da joj se neće ispuniti dječija želja da se zločin iz Drugog svjetskog rata nikada ne ponovi.

Dželati i žrtve bili su isti u Divoselu i u jesen1991, a život u njemu poptuno je ugašen u septembru 1993 . Tada je na najmonstruoznije načine  ubijeno 88 ljudi, a selo potpuno uništeno.

Đurđica je prvi put posjetila Kruškovače sa 48 godina. Na promociji je prikazan video zapis njene posjete ovom mjestu sa članovima Udruženja “Jadovno 1941’’,14. maja 2022. kada su pronašli  ostatke spomenika nevino stradalim Srbima, koji je podignut 1956. godine na Kruškovačama. Među 907 žrtava koje su ubijene samo zato što su bili Srbi bila je skoro cijela porodica Dragaš – Đurđičin stric i tetka koji su imali samo 4 i 5 godina, baba i djed Đurđičinog oca, stric i strina i njihova djeca.

Svjetlost dana ,Đurđičina zbirka pjesama, koja ovjekovječuje nevino stradale  Srbe iz Like , ugledala je zahvaljujući Udruženju “Jadovno 1941.’’ iz Beograda i Banjaluke koje okuplja potomke žrtava kompleksa ustaških logora Gospić -Jadovno – Pag. Na promociji su govorili Momčilo Mirić i Dušan Bastašić .

Sa Đurđicom su se, kažu, upoznali  2021.  i vrlo brzo doživjeli njen talenat za zborenje ,pisanje i počeli da objavljuju njene pjesme na  sajtu “Jadovno 1941”.

„Uvek je lijepo kad ste u mogućnosti da objavite prvu knjigu, a kad znate kako je do pjesama došlo onda je zadovoljstvo još veće jer to je upravo i cilj našeg udruženja – podizanje svijesti u našem narodu o zlu koje ga je pogodilo na cijeloj teritoriji NDH tokom Drugog svjetskog rata, podizanje svijesti o Pokolju.

Đurđičina pjesma je  snažna, jasna i direktna.

Poezija jeste metafizika i u svakoj njenoj pjesmi jasno možete vidjeti naše i njene mučenike kako  govore i dozivaju, stvarajući zajedno sa njom svaki stih. Neka Sveti Vukašin, novomučenik  jasenovački i klepački, slava našeg udruženja “Jadovno ‘41’’, molitvama Presvetoj Bogorodici pomogne da se ova knjiga umnoži i da je svaki Srbin  pročita“ – poručio je Momčilo Mirić.

Đurđičine stihove, na promociji je govorila Ljiljana Čekić, glumica Narodnog pozorišta R. Srpske.

Dušan Bastašić je rekao da Đurđa i on imaju sličan istorijski zapis  koji nose u duši.

„U njemu je ispisana naša pobjednička, ali i naša stradalnička istorija. Taj istorijski zapis je zapis u našem genetskom kodu. Naučnici za epigenetiku kažu da svi stresni, prelomni događaji u našem životu jednostavno budu utkani u naš genetski sistem i prenose se sa generacije na generaciju.

Mnogi od nas, pogotovo ovdje,  nose u sebi  taj istorijski zapis. On nam je duboko u duši, a posebno kod onih koji se bave ovom temom, koji nastoje brojnim  aktivnostima da se izbore i pobijede politiku  zaborava kojoj  svjedočimo. Pošto se sa ovim intenzivno bavim proteklih 15 godina onda ću reći da je i ovo što radimo naša identitetska kategorija“  – naglasio je Bastašić.

Govoreći o Đurđičinim stihovima koji su izgovoreni iznad mnogih kraških jama, Bastašić je  preporučio svima da nabave  knjigu ne samo, kako je rekao, da bi pročitali divne stihove, već i zbog toga što će sav prihod od prodaje biti usmjeren za štampanje sljedećeg tiraža i za projekte u Divoselu koje je Đurđica pokrenula. „Zahvaljujući tome, uređeno je zaraslo  seosko groblje, a u planu je i uređenje mjesta nekadašnje crkve u Divoselu koja je potpuno srušena.

To mjesto smo u toku ekspedicije 2022. uspjeli da nađemo i želja nam je da se tamo postavi Časni krst kao nad deset jama na Velebitu, u Ličkom polju i ostrvu Pagu. Đurđa piše sve više i više i siguran sam da taj izvor neće tako lako presahnuti, da ćemo se uskoro vidjeti na promociji njene  druge knjige pjesama“ – istakao je Bastasić.

O značaju međusobne pomoći onih čija je misija čuvanje sjećanja na žrtve Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH, govorio je Dragan Radović, direktor i osnivač Fondacije “Zaboravljeni korijeni’’ koji je došao sa Sokoca da pruži Đurđici podršku.

„Nijedan film, igrani, dokumentarni, ili bilo koja knjiga, bilo koje djelo, koliko god kvalitetno napravljeno ne može da bude dovoljno. Vrlo često se na autore stavlja teret da u tom djelu ispričaju sve, a to je nemoguće, pogotovo kada se nakon 80 godina po prvi put otvori neka tema na taj način. Upravo sam tim riječima u završnom dijelu dokumentarnog filma Garavice i rekao da molitvama i sjećanjem, poezijom, kulturom i pisanom rječju  podignemo hram svojim novomučenicima koji će se uzdići do nebesa i niko nikada neće moći da ga sruši . 

Svi možemo da doprinesemo u pronalaženju stratišta. Na preko 50 projekcija dokumentarnog filma svaki put sam u obraćanju “provocirao“ publiku ističući da sam mnoga stratišta  pronašao sam . Očekivao sam da bar jednom  neko ustane i kaže da to nije istina, ali ne samo da nisu znali gdje su stratišta, nego nikada za njih nisu ni čuli i zato mi je bilo drago što je Đurđica na svoj način opisala stradanja srpskih žrtava. Zato sam došao ovdje i svima preporučujem da podrže ovakve projekte i pozivam da svako od vas kupi knjigu i da na taj način podržimo Đurđicu“ – rekao je u svom obraćanju  Radović.

Nataša Drakulić, scenaristkinja filma “Dara iz Jasenovca’, autorka mnogih dramskih i dokumentarnih serija, inače Đurđičina zemljakinja Ličanka, rekla je da je plakala kada je pročitala njenu knjigu.

„Ja to ne bih mogla da napišem bolje. Svako od nas ima nekog svog koga nema. Ko zna kakvi bi naši životi bili, koliko bi Đurđicu tetka voljela, koliko bi učila o svom životu po njoj jer znamo koliko tetke vole. Možda bi bila drugačija  da je stric ostao živ… 

Ti Đurđice moraš da nastaviš da pišeš  jer nestaćemo, ali tvoja poezija će ostati. Ova knjiga mora da se deli,  da dopre do što više ljudi, a posebno zbog budućih generacija“-  poručila je Nataša. 

Svoje obraćanje Đurđica je počela pjesmom “Šest grobalja” koje nema u ovoj zbirci, a koja je posvećena Divoselu, selu koje je opustošeno dva puta, 1941 i  1993.

U Drugom svjetskom ratu Divoselo je  izgubilo 1300 stanovnika, ali uprkos svemu ponovo je oživjelo. Međutim, nakon minulog odbrambeno – otadžbinskog do danas, jedini svjedok  nekadašnjeg života Srba u ovom selu su groblja.

Nema živih, ali čuvaju ga mrtvi, kaže Đurđica u stihovima koje je pisala plačući, ali kako je rekla, osjećajući istovremeno spokoj.

„Razmišljala sam šta dugujemo nemim, ali postojanim čuvarima naših sela. Dugujemo im ono jedino što možemo u ovom trenutku da im damo, a to je nezaborav.  Dugujemo im da, dok smo živi, govorimo o njima, da ih se sećamo, da molimo Boga da podari mir njihovim napaćenim dušama, ali isto tako dugujemo i da svojoj deci, svojim unucima, svima koji će doći posle nas ostavimo taj amanet.

Dugujemo im da pišemo, pevamo, snimamo filmove, pronalazimo i osvetljavamo sva ova mesta na kojima su stradali.  Jednu važnu stvar ne smemo da zaboravimo, a to je da, pre nego što pogledamo u druge, pre nego što od  drugih bilo šta zatražimo, treba da se zapitamo – a šta sam to ja učinio.  I mislim da je to jako važno,  da svako da  maksimum od sebe, jer ako tako budemo razmišljali, nećemo ponavljati one greške iz prošlosti, neće nam preci biti bezimene i zaboravljene žrtve. 

Jedino je to način da se izbegne zaborav i da uradimo ono što nismo radili do sada, a vi svi ovde dobro znate, posebno iz ovih krajeva, koliko je opasan zaborav, koliko je opasno to što smo zaboravljali mnoge stvari“- istakla je Đurđica.

Ona je dodala da je sigurna da se mnoge loše stvari koje su se dešavale 90-ih ne bi desile  da  nismo tako lako zaboravljali i praštali. „Isto kao što su uradili, nažalost,  Divoseljani, koji su uprkos tome što su oprostili i zaboravili, ponovo doživeli ono isto što su doživeli i 1941. I čini mi se ovaj put  još teže, zato što sad  zaista tamo više nema nikoga, nema života, jedino ima  grobalja.

Mi moramo čuvati uspomenu na svoje pretke jer oni nemaju nikoga osim nas, osim nas koji smo njihova krv. Nadam se da je moja zbirka doprinos tom velikom svetom cilju. Nadam se da će moja borba da jedno od grobalja u Divoselu ostane čisto doprineti i da imamo mesto na koje možemo da odemo da upalimo sveću“ -rekla je Đurđica.

Koliko god teške i potresne, njene pjesme koje, kaže, ne piše već ih zapisuje dok joj žrtve govore, one nisu tragične, nisu pesimistične jer se u svakoj nalazi ono najvažnije – ljubav, vjera i nada.

“U njima ćete naći ono zbog čega, kako ja kažem, ne mogu da nas unište, koliko god pokušavali. Jer, kao što kažem u jednoj od pjesama – šta je njihova tama naspram svetlosti naše“ – rekla je Đurđica.

Predsjednik Udruženja „Jadovno 1941.’’ iz Banje Luke Dušan Bastašić, zahvalio se prof. dr Dušku Pevulji što je prihvatio prijedlog da se u Kući Milanovića održi promocija, kao i Đurđici, te  Momčilu Miriću velikom dobrotvoru, bez kojeg ni ovaj i neki drugi projekti ne bi bili ostvareni, Gordani Dostanić predsjednici Upravnog odbora Udruženja „Ognjena Marija Livanjska“ s kojom imaju dugogodišnju plodotvornu saradnju, Nataši Drakulić, ocu Draganu Mihajloviću koji je za ovu prigodu došao iz Smiljana i na području čije parohije se nalazi svih sedam logora, kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag, uključujući i sjeverni dio ostrva Paga, na kojem se nalazi i Metajna i rt Slana gdje su bila tri logora NDH, prof. dr Nenadu Tanaskoviću prijatelju udruženja i velikom dobrotvoru,  Draganu Radoviću i svima koji su svojim prisustvom i angažovanjem podržali ovaj projekat .