Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

Stiže oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih.

Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore.

Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija me vodi u logor“ i pročitam naglas prvu rečenicu: Bio je sam početak oktobra `42.

I mada znam skoro svaku rečenicu napamet, čitam dalje, nesvjesno sve tiše, do riječi na koje glas utihne:

„.. nekoliko noći prije spavanja (mrak u ovo doba brzo pada), sjedio sam u baraci i plakao pitajući se: „Hoćemo li se ikada svi sastati za onim našim kuhinjskim stolom”? Saznanja i vrijeme uvjerili su me, još prije godinu dana, da su mi oca i brata, i sve one koji su sa njima otjerani, ustaše ubile u Jadovnu. No, ja sam pretpostavljao i njih za tim stolom. A za majku i sestru nisam znao gdje su završile.“

I svaki put na tom mjestu u knjizi ga ugledam, bez da zatvorim oči. U polutami, u dnu barake, uvukao se u sebe, umotan u kaputić, drhti od hladnoće i musavom, prozeblom ručicom briše suze.

Jadovnička tragedija oca i brat a onda i njegova Jasenovačka, ostavile su traga. Ne ožiljke nego bolne nezacijeljene rane.

Dok je bio među nama, svjedočio je o zatočeništvu glasno i bez ustezanja. Burno bi reagovao na izvrtanje istine i na laži o Jasenovcu, Jadovnu, Jastrebarskom, Sisku. Kada je ta tema bila u pitanju, za njega nisu postojali kompromisi.

Zamjerali bi mu da je „osjetljiv“ a on bi odgovarao da je preosjetljiv.

Obradovao se kada sam mu oktobra 2009. predložio da zajedno osnujemo udruženje Jadovno 1941. Već slijedeće godine smo obnovili, do tada dva puta rušenu spomen ploču Grubišnopoljcima kod Šaranove jame na Velebitu. Iste godine uredili smo i štampali njegovu knjigu. Na sedamdesetu godišnjicu smo zajedno bili na Jadovnu. I položili vijenac u Jasenovcu i u Donjoj Gradini.

Kod Šaranove jame na Velebitu, pred obnovljenom spomen pločom Grubišnopoljcima, juna 2011; FOTO: Jadovno 1941.

Njegov glas je utihnuo ali svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac, ostaje.

Slijedi dio teksta iz knjige Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991. čiji je autor.

Komšija me vodi u logor

Bio je sam početak oktobra ’42.

Ljesa je otvorena otkako sam jutros tuda izašao iz dvorišta. Krave prolaze ljesu, prelaze veliku bašču, pa drugu ljesu i skreću u štalu. Ja sam nekako malo zaostao, kad prije nego što ću skrenuti prema štalskim vratima da povežem krave, iz naše kuće izađe Pepa Moćnik.

Vrata kuće su širom otvorena. Oba krila. U kući se prema svjetlu prozora vide neki ljudi. To me uplaši.

Pepa me svojim frfljavim govorom pita: „Gdje si do sada”? „Pa vidiš gdje sam. Čuvao sam krave”, odgovorim ja bez nekog respekta, kao što ga prema njemu nikad nisam imao – bio je kokošokradica.

„Ajde, uzmi odijelo i idi u logor. Evica i Jovanka su već tamo”, reče mi.

Produžavam u kuću, krave nisam svezao. Prelazim prag. Pepa ide za mnom. Tu sjede neki nepoznati ljudi. Piju rakiju. Nasred kuhinje je naslagano nekoliko vreća žita. Pepa me na neki način predstavi i pita ih gdje je moje odijelo. Netko reče: „Mati ti je ostavila odijelo kod Tregnera. Ovdje nema više ništa tvoje”.

Vratim se u ganjak i pređem preko puta u Tregnerovo dvorište pa u kuću. Već je sumrak. Teta Anka mi daje odijelo i braon cipele, koje smo svojevremeno kupili jer ih njihov sin Lojzo nije više mogao nositi. Na cipelama su bijele, vunene čarape. Ne sjećam se što je bilo sa vešom. Kad sam se obukao, ona reče svome mužu Slavku: „Evo, gotov je. ’Oćeš ga ti odvesti”? On nešto odgovori potvrdno (govore češki) i reče mi: „Ajmo”.

Odvede mene moj komšija, onaj što je prije šest dana sipao ustašama rakiju iz one zelene pljoske kad smo Jovanka i ja prestravljeno i paralizirano gledali u cijevi ustaških pušaka, a Dalmatinac Marijan, koji nas je poznavao par mjeseci, raspravljao se sa ustašama.

Dovede me do kapije parka-logora, pa ode. Park je pun svijeta. Malo je mjesta i za sjesti.

Nađem mamu i Jovanku. One su sebi napravile ležaj uz jedan od kestenova. Uz njih ležaj imaju kuma Milka i baka Pricina. Mama plače i grli me. Pričam joj kako sam prošao i došao.

Kasnije sam razmišljao kako me je taj naš komšija mogao sakriti, da ne idem u smrt. Saznao je i vidio da su mnogi već poubijani. Znao je da nas sada tjeraju u smrt, međutim, nije me sakrio.

Ima u tom parku i nekoliko sijalica.

Odjednom kuma Milka kaže mojoj mami: „Eno, kumo, gori Sveti Đurađ (crkva)”. Mama se propinje, gleda, a ova će opet: „Ma, je l’ ne vidiš kako gori? Gle”! Mama je jedva uvjeri da je to sijalica, pa da joj se čini jer je u pravcu crkve. Svijet uglavnom šuti ili tiho pričaju. Povremeno dolaze ustaše i odvode muškarce. Ustaše se deru, porodice plaču. Čuju se pucnji i jauci iz predstojnikovog stana. Čujem komentare: „Tuku ih i ubijaju. Kad ih sve poubijaju, doći će po druge”. Tako potraja do jutra.

Stalno odvode, stalno se čuju jauci i po koji pucanj. Spavanje je neugodno, zemlja tvrda, pod nama je samo krpara i imamo nekakve pokrivke. I zima nam je iako „spavamo” obučeni. Slušam komentare o tome kad su na ulasku u park oduzimali novac, nakit, novčanike, prstenje, džepne noževe… Dva zahoda u dvorištu iza Sokolane stalno su zauzeti. Stalno se priča kako se nema gdje vršiti nužda. Imali smo nešto kruha, ali sad nasta žeđ. Donose vodu iz bunara kod škole i iz sudskog dvorišta, ali to nije dosta. Jadne majke i bake tješe, ljuljkaju malu djecu. To je sve što im mogu učiniti.

Stalno dolazi neki novi svijet – neke sa zavežljajima istovaraju iz kola, neki ulaze u logor sa culima, koje nose u ruci ili na ramenu. Jedna baka prepozna ustašu koji je dotjerao grupu žena i djece, oslovi ga imenom pa plačući upita: „’Esi li đe vidio mog Iliju”? Ovaj se, kao, nasmija pa veli: „Eno ti ga leži gore kraj linije (prosjeke) u šumi. Neće nikuda, ne boj se”. Jadna plače, ostali se oko nje zgledaju.

Park, logor za Srbe Bilogore

Netko nije predao sve kune, nego ih je površno zakopao u suhu, tvrdu zemlju. Ne znam kako, uglavnom, ustaše su to našle. Sa balkona Sokolane ustaša Rici upozorava sve da se javi ili pronađe onaj tko je sakrio novac ili će nas natjerati u Sokolanu i među nas baciti pet bombi.

Uskoro nas tjeraju unutra. Ista priča, ista prijetnja sa unutrašnjeg balkona. Grobna je tišina, a netko uporno, vrlo glasno srče neku čorbu. Dere se Ric do ludila, ali ovaj dalje srče. Neki ga onda obuzdaše i uzeše mu zdjelicu. On je jadan bio gluh pa nije čuo niti Rica, niti svoje srkanje. Pošto se nitko nije javio za kune, Ric nas izgrdi nekim gadnim riječima i izmaršuje nas van iz Sokolane.

Izađosmo svi onako oznojeni i žedni u park, na otvoreni zrak, kad nasta neko komešanje među svijetom. Neki se kupe tamo bliže plotu, ogradi prema gornjem kraju. Odatle se vidi 200-300 metara ceste. Neki opet odvraćaju svijet da ne ide tamo. Uključim se i ja u tu znatiželju i ne dam se odvratiti.

Dođem gotovo do samog plota, a onda, već tu pred Kuzlovom i Vepšekovom kućom, vidim – idu dvije kolone ustaša sa puškama na ramenu, a na puškama bajonete. Obje kolone su podugačke, a među sobom, u istoj dužini, nose mrtvačke ladice, sanduke. Prizor stravičan za nas nemoćne sužnjeve. Tiho se govorka: „To su ustaše što su ih partizani otjerali. Znači, oni ih ubili, a ovi ih našli. Sad smo nadrljali”. Opet neki odmiču od plota, a drugi nailaze. Već je svima jasno o čemu se radi. Vijest se širi parkom u svim pravcima, a stravična kolona ide polako i približava se križanju. Kad se kolona savi uz predstojnikov stan u pravcu željezničke stanice i crkve, a tu je najbliže parku, stade.

Mi smo već svi zanijemili. Ne sjećam se da li su zvona zvonila, da li su imali glazbu, ali se sjećam što nam rekoše: „Naša braća već smrde, a vi još hodate. Sve ćemo vas poklati! Ne poubijati, nego poklati. Sve”! Prije toga bilo je još nekoliko prijetećih, bezobraznih psovki kojih se ne sjećam. Tad podigoše lijesove i odoše. Nedugo zatim opet ustaše kupe po parku muškarce i odvode ih u podrum predstojnikova stana. Neke ljude, majke i žene pokrivaju krpama i jastucima. Te, nazovimo racije, stalno se ponavljaju, a jauci uz rijetke pucnjeve sad se čuju i po danu.

Negdje predvečer, teta Anka Tregnerova donijela je jedan veliki i jedan mali kruh iz krušne peći i pečenu kokoš. Ponešto od toga smo odmah jeli, ali se sjećam da smo stalno govorili o vodi. Dodatni strah od onog prizora na cesti, učestalo odvođenje muškaraca, plač njihovih porodica, dopirujući jauci i žeđ, tvrdi ležaji na zemlji i već hladne oktobarske noći učinile su stravičnom tu noć od ponedjeljka na utorak.

Jovanka, Evica, Milan, Luka, Stevo Bastašić. Grubišno Polje 1937-1939.

Ustaše razdvajaju muškarce od žena i djece

Naš sve beznadežniji položaj i puna neizvjesnost nametali su nam najcrnje slutnje.
U isprekidanom snu, u tim, u svakom pogledu, neprimjerenim uvjetima odagnasmo i tu noć neizvjesnosti. Mnogi detalji su ostali nezapamćeni ili su ostali u sjeni najdrastičnijih. No, u cjelovitom sjećanju ostao je dio dana koji je nastupio – sa balkona Sokolane upozoravaju na tišinu i saopštavaju: „Svi muškarci stariji od deset godina, neka izađu u stroj. Ako ostane netko ijedan dan stariji od deset godina, bit će streljan. I on i majka”.

Izlaze ljudi na čistinu ispred Sokolane i nekadašnje škole. Postrojavaju nas u četiri reda, vrste. Stroj se protegnuo od ceste do nasuprot katoličke crkve i cintora, pa lijevo, sve do kuće nekadašnjeg pristava.

Majka i sestra plaču i gledaju me. Ništa ne govore. Prešutno i one i ja prihvatismo prijetnju kao realnost i ja pođoh u stroj. Majka me zovnu i dade mi krparu i neko culce u koje je nešto stavila, a ja bio pošao bez ičega. Opet me obje izljubiše i ja se izgubim u stroju. Tu postajasmo neko vrijeme. Nadzire nas nekoliko ustaša, hodaju tamo-amo ispred stroja.

Uskoro dolazi povelik broj ustaša i oni opkoliše stroj sa obje strane, uzeše puške u ruke i naređuju nam da se okrenemo u pravcu crkve, odnosno ceste. Okrenusmo se i uskoro je kolona četveroreda ili šesteroreda krenula u pratnji ustaša sa obje strane. Po izlasku iz parka, usmjeravaju nas desno cestom, a zatim lijevo u pravcu željezničke stanice. Ustaša koji je išao uporedo sa mojim redom stalno je ponavljao: „Ljudi, nemojte bježati jer je sve opkoljeno vojskom”. Bio je u civilu, ali je imao ustašku kapu i pušku na kojoj je bila bajoneta. Slušajući to njegovo upozorenje došli smo i do kraja naselja gdje se nastavlja put za Veliku Barnu, a lijevo se ide prema željezničkoj stanici. Tu je kolona savila lijevo. Naš red dolazi do kuće Miščevića odakle vidimo da je ispred Jemeršića vile postavljen puškomitraljez, a iza njega je, stojeći u grabi, ustaša.

Kolona je išla pored vagona, a onda nas zaustaviše i naređuju da se penjemo u te stočne vagone. Ljudi ulaze, uskaču, a oni počeše da tuku puškama one koji se propinju u vagon. Čuju se jauci, a onda, otuda sa čela kolone, dolazi ustaša Žiga i viče da se prestane sa tučom.

U toj gužvi nisam mogao da se uspnem na vagon, a da ne dobijem batina. Ušao sam napola uguran pod vagon. Sad, pošto su gotovo svi ušli, stariji su mi pomogli da se popnem u vagon. Još su doveli nekoliko ljudi pa su i njih utjerali u naš vagon, jer, kao, tu još ima mjesta.

Marvenim vagonima u neizvjesnost

Zatvoriše vrata. Spustiše onu tešku rezu. Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema.

Kasnije je nekako izbrojano i ustanoviše da nas ima 81 ili 89. Tih oktobarskih dana vladale su velike vrućine. Dok smo išli lošom makadamskom cestom, dizala se velika prašina. Počeše neki ljudi da skidaju košulje, a drugi uzimaju ručnike pa mašu, pokušavajući da rashlade nesnosnu vrućinu. Bilo je to uglavnom bez efekta, no situacija se pogoršava jer počinje vršenje fizioloških nuždi. Dok smo još stajali na željezničkoj stanici, ljudi su molili ustaše da ih puste van, ali odgovori su bili brutalno bezobrazni, primitivni i prijeteći.

Stajali smo tu dugo. Nikako da voz krene. „Onda će biti hladnije”, komentiraju ljudi. Ljudi prepoznaju neke ustaše pored vagona pa ih mole da im donesu vode. Opet psovke, dernjava i uvrede. Bez obzira na to što se godinama poznaju. Svi odnosi kroz godine zajedničkog življenja, druženja, međusobnog pomaganja, zajedničkog veselja i tugovanja ne vrijede niti čašu vode.

Ni danas se ne mogu uvjeriti da bi takav odnos mogao nastati ili postojati u zamijenjenim pozicijama, ulogama.

Žeđ postaje nesnosna. Stari Janjić je stupio s pameti, bunca, traži vode i šibice. Ne može nigdje da sjedne pa se navali na ljude do sebe, a za njih je to neizdrživo pa se izmiču. Drugi, opet, prigovaraju što se izmicanjem jadni starac naslanja na njih. Ljudi mole vode za njega, opet isti komentari, a jedan od ustaša sa puno zlobe u glasu viče: „Napit će se u Savi”. Tada netko reče: „Pa oni će sa nama u Jasenovac. Sava je kod Jasenovca, a tamo je veliki logor iz koga se nitko živ ne vraća”.

U neko vrijeme večeri voz je krenuo. Mali prorezi, rešetke na stočnim vagonima nisu donijeli priželjkivano osvježenje iako je bila noć. Još je jedan od starih ljudi stupio s pameti. Pošto obojica nekontrolirano viču i traže vode, ustaše lupaju kundakom u ograde vagona i prijete da će ih izvesti iz vagona i poubijati. Ništa nije pomoglo. Po jedan ustaša u pratnji voza nalazio se između dva vagona. Vrućina je nesnosna, ljudi vrte ručnicima i košuljama. Smrad postaje sve jači i nesnosniji. Vagon je toliko pun da se radi nužde gotovo i ne može doći u onaj ugao u kojem smo, kako smo se svi saglasili, vršili nuždu. Teško je, gotovo nemoguće, i čučnuti, prostora ima samo za stajanje.

Već smo dvije noći proboravili u tom tijesnom prostoru, nesnošljivo vrućem i zasićenom nepodnošljivim smradom od vršenja velike i male nužde, ostataka đubra od ranije prevožene stoke i znoja nas jadnika. Nema više ni razgovora šapatom. Čuje se samo poneko grublje disanje i pokoji kašalj. Povremeno nastaje, sada prešutno, pomjeranje, guranje, jer netko u nuždi pokušava da čučne. Valjda je to bila posljedica zamora, ubitačne žeđi, vrućine, vlažnosti smrdljivog ambijenta i konačno mirenje sa sudbinom nasilnog umiranja i putovanja u smrt.

Jedan od viđenijih ljudi koga sam poznavao iz viđenja, mislim da je radio u paromlinu, odjednom poluglasno kaže da ćemo uskoro znati voze li nas u Njemačku ili u Jasenovac. On to objasni narednim, skorim usmjerenjem voza iz stanice u kojoj smo stajali cijelu noć. On je svitanjem prepoznao stanicu na kojoj se nalazimo.

Voz je u neko vrijeme dana krenuo i to na onu stranu koju je on označio da je u pravcu Jasenovca. On to još jednom potvrdi: „Voze nas u Jasenovac, a odatle povratka nema”.

Ljudi se uskomešaše, neki tiho plaču, neki tiho nariču: „Joj, teško nama”. Neki negiraju sada već jasnu smrtnu slutnju prizivanjem razuma po kome se to ne može dogoditi sa tolikim brojem nevinih ljudi. Neki to osporavaju navodeći već počinjena masovna krvoprolića ustaša u Gudovcu, u „Danici” kod Koprivnice, Jadovnu, oko Pakraca, u Lici i najsvježije, na Kozari.

Opet je dan nesnošljivo vruć, ljudi stoje nekako nahereni jedni na druge, bez snage, malo ih stoji uspravno. Nema nikoga od mojih vršnjaka. Ni ja ne stojim uspravno. Kako me sa koje strane naguraju na drugu, u takvom se položaju nađem do drugog pomjeranja, svaki otpor je jednostavno nemoguć.

Netko se oglasi: „Evo, piše Jasenovac. To je željeznička stanica Jasenovac”. Poče komešanje, svi nastoje da provjere tu zlokobnu istinu.

U logoru Jasenovac

Svaki se nastoji nekako progurati do one rešetke pri vrhu vagona koja jedina omogućuje nekakvu izmjenu zraka izvana i užasnog smrada u vagonu. Tko to uspije, odmah izgovara to zloslutno ime – Jasenovac.

Poče naguravanje vagona, udaranje amortizera u nizu vagona, a zatim voz krene. Ide polako i uskoro stade. Oni kraj rešetki (postoje dvije u vagonu) glasno izgovaraju: „Eno Save, voze nas prema Savi”.

„Eno vode”, glasno govore drugi, „O Bože, koliko ima vode”.

Konačno, nekako doguraše i mene do rešetke na lijevoj strani vagona. Osjetim svježinu zraka iako vani sja sunce. Čini mi se – da me bace u Savu, plivao bih i pio vodu. Čuju se izvana sve jači glasovi sa puno psovki. Više glasova ljudi koji stoje pored rešetki prenosi nam obavijest da se oko vagona raspoređuju ustaše i da na puškama imaju bajonete. Tamo negdje desno od našeg vagona čuje se jauk i prestravljeni plač nekog čovjeka praćen psovkama ustaša.

Pitaju ustaše one kraj rešetki: “’Oćete vode, jeste žedni”? Svi jadnici koji to čuše viču: „Jesmo! Dajte nam vode”, pa se naguravaju prema rešetkama. Umjesto vode, ustaše, dovikujući razne pogrde, bacaju u rešetke suhu zemlju sa šoderom i prašinom. Jauk sa desne strane sve je bliže.

Otvaraju se vagoni uz zaglušno lupanje vratima, viku i psovke ustaša. Naređuju nam da izlazimo iz vagona.

Jauk onog nesretnika ne prestaje, ide u našem pravcu. Ustaše ga tuku nekakvim komadima drveta. Dvojica ljudi ga naprosto nose – stavili mu ruke ispod pazuha, a noge mu se vuku po zemlji. Prolaze mimo nas. Ta drva, kojima tuku toga, već raskrvavljenog čovjeka, meni se učiniše kao oni „cijepci” od tare (stana za tkanje) ili su baš bili tako oblikovani i podešeni za batinanje.

Po izlasku iz vagona, postrojavaju nas uz vagone. Vika i mahanje rukama ustaša usmjeravaju nas u onom pravcu u kojem odvukoše jadnog postarijeg čovjeka za koga neki rekoše da je Joco iz Grđevca, čini mi se da rekoše iz Velikog Grđevca.

Razabirem da ustaše viču: „Goni u raku! Svi u raku”! Pošto se kod nas raka zove iskopana jama gdje se sahranjuje sanduk, ladica sa pokojnikom, sve se propinjem u znatiželji i strahu da vidim tu raku u koju svi idemo. Kolona ide po suhoj utabanoj i prašnjavoj zemlji, nije to nikakav put, pa ni staza. Uskoro skrećemo i idemo pomalo nizbrdo u nekakvu široku iskopanu jamu, vrlo veliku. Izgleda mi to kao jama od ciglane iz koje se vozi zemlja za pravljenje cigle. Sad se iz neprekidne vike ustaša razaznaje da nas nastoje razdvojiti u dva reda (vrste).

Zaustaviše nas.

Gledam tko je u mojoj najbližoj okolini. Malo dalje vidim Stevu Smiljanića, mog vršnjaka. On i ja smo povremeno i naizmjenično sisali zajedno njegovu majku Mariju i moju majku Evicu, ovisno kakve su poslove i obaveze imale na svojim imanjima ili u uzvratnim mobama. Ima tu još mojih vršnjaka i onih koju godinu starijih, ali nikoga ne poznam. Nešto dalje opazim Milana Adamovića. On je dotjeran sa Kozare i bio je dva, tri mjeseca kod Jere (Jaroslava) Goldštajna (Gottstein), čuvao krave i radio ostale poljoprivredne i domaćinske poslove.

Desno od mene je kum Šandor Amidžić, psihijatrijski bolesnik, povratnik iz Amerike. Svi su ga zvali kum. Stavio je obje ruke na svoj štap ispred sebe. To je komad grabovine, “prigla” od grabovine, kako su ga mještani nazivali. Sjećam se toga štapa, kojeg sam viđao prilikom povremenog dolaska kuma Šandora u našu kuću radi hrane i da se ogrije. On je imao svoj raspored u selu, pa nije nikoga posebno opterećivao svojim skromnim potrebama. Netko ga zapita: „Kume, kako je”? „Ne valja kume”, odgovara Šandor. To me se nekako posebno čudno dojmilo jer na takvo pitanje u našoj kući ili na ulici, kum Šandor je uvijek odgovarao: „Dobro kume”! Hodaju ustaše između naše dvije vrste, pa u onu vrstu sa druge strane prevode iz naše starije i djecu, a otuda u našu vrstu prevode mlade ljude. Ode preko i kum Šandor. Bio je on prosjed, ali nije bio toliko star da bi spadao među starce. Valjda se tako dojmio zato što je bio neobrijan.

Shvatim, konačno, iz ustaških komentara i molbi nekih ljudi da idu među starce, jer nisu sposobni za rad, da sam ja ostao među onima koji su sposobni za rad. Još je i Stevo u ovoj vrsti, ali, eto, ode i on na onu stranu. Kad to vidjeh, krenem ja sam na onu stranu. Vidi me ustaša, podviknu mi: „Marš natrag! Tko ti je rek’o da prelaziš”. Poluglasno komentiram kako to da Stevo ode tamo, a ja ostajem ovdje gdje nikoga od vršnjaka ne poznam. Netko reče: „On je pokazao ruke da vide kako ne može sa njima raditi”. Shvatim ja to, ali opet krenem preko. Izgrdi me ustaša najpogrdnijim riječima, da ih ne spominjem, te zaprijeti: „Probaj samo još jedanput”! Pomirim se sa sudbinom i ostanem tu gdje jesam. Čuje se zapovijed: „Goni ove, goni natrag u vagone”. Okreću se starci i neki vršnjaci u vrsti gdje je i Stevo i odoše natrag u vagone. Uskoro okrenuše i nas, ali u drugom pravcu.

Napuštamo raku i uskoro ulazimo u žicu. To je veliki prostor ograđen žicom, u njemu nema nikakvih kuća niti baraka. Teren je vrlo neravan, sve nekakve kvrge. Kao da je tu hodala stoka po blatu pa ostale rupe i kad se osušilo, ostalo je ovako. Tek sad sam vidio koliko nas je puno dotjerano. Malo kasnije opet dolaze, poznajem neke, razgovaraju oni i ovi što dođoše sa mnom. Čujem kako zaključuju da nismo svi stali u raku pa će ih još doći.

Posjedasmo po toj neravnoj zemlji i odjednom se stvori neka gužva iz koje dolazi vijest: „Donose nam vodu”! Svi smo na nogama. Žeđ je dosegla kulminaciju. Sad vidim jednog čovjeka koji nosi kantu, vjerojatno sa vodom budući da ga svi presreću sa nekakvim svojim posudama. On pokušava da im udovolji, ali više se vode prosipa nego što se uspe u te kantice, zdjelice i tanjure koje ti žedni ljudi pružaju. Eto još nekoliko ljudi sa kantama, a gužva se smanjuje jer neki presreću donosioce vode. Dobio sam i ja vode u moju zdjelicu. Popijem je i čekam dolazak sljedeće kante. Opet su gužve, no ipak dobijem još vode. Strah i torture koje smo preživjeli od izlaska iz vagona, izbacili su iz naše psihe osjećaj žeđi. Jači je bio nagon za održanje života i borba protiv fizičkog uništenja, čega smo čak i mi djeca postali svjesni. Stravična slika starca Joce iz Grđevca mora da je kod zrelih ljudi izbrisala svaku iluziju o opstanku i povratku kući u život. U meni je neshvatljiv položaj tog jadnog starca budio veliki strah i osjećaj da to mogu i meni učiniti.

Tu mi se prvi put nametnula pomisao i stvorio osjećaj da se nikada neću vratiti kući. Doživljaj u raki, grozna psovka ustaše to je još potvrdila. Sve to osjećaj žeđi stavilo je negdje izvan nas. Tek pojavom donositelja vode, osjećaj žeđi dobio je svu svoju vrijednost – postali smo svjesni nepodnošljivosti i izmaka fizičke snage. Tom posljednjom snagom, svi smo na neki način učestvovali u gužvi, nastojeći doći do vode. Valjda je to bio posljednji ulog izbezumljenog uma u usmjerenju nagona za samoodržanje. Odrasli, zreli muškarci među sobom komentiraju o ljudima koji su donosili vodu. Govore kako su mršavi, kako jedva nose onu kantu sa vodom, kako su izgorjeli od sunca, kako su gladni, traže kruha… Netko reče: „Onaj jadni Joco sigurno je završio u jami”. Jadnoga Joce nigdje nema.

Idem i ja nešto pojesti iz moga zavežljaja, culca (kako smo kod kuće zvali takav zavežljaj). Razvežem culce, a onaj komad piletine smrdi mi po đubretu iz vagona, komad kruha, isušen i djelimično izdrobljen, ima isti miris. Probam jesti, pa nekako mi ne ide. Osjećam sada i glad, ali ne ide. Sjedim kraj te moje jadne sofre u dvojnosti, dilemi i naprezanju između osjećaja gladi i nepodnošljivog, smrdljivog, đubretarskog vonja i izazovno lijepog izgleda komada pilećeg mesa. Tu je valjda i asocijacija na posljednji poklon moje brižne majke koji mi je u zadnji čas ugurala u ruke, kad me ustaše u grubišnopoljskom parku utjeraše među odrasle muškarce.

Dok sam sjedio sa mojom nepomičnom dilemom, dakle, isto sjedećom, naiđe jedan od donosilaca vode pa me zamoli da mu dam malo kruha. Dadem mu cijeli komad i kažem da bi mu dao i meso, ali da ono jako zaudara na đubre iz vagona. Nisam ni završio, a on uze ono meso i ode. Kad, eto i drugoga, pita imam li još što za jesti. Kažem mu da nemam pokazujući na moju lanenu salvetu, a on se sagnu, pokupi mrve sa salvete, a onda je istrese na jedan dlan, preklopi ga pred ustima i sasu mrve u usta.

Valjda sam malo zadrijemao kad netko viče da se ide na šišanje. Govore da šišaju do gole kože, a odrasle šišaju i ispod pazuha, a i dolje. Netko pronese glas da je među bricama i Mile (Milan) Bosanac, brico iz Grubišnog Polja, koji je 26. aprila 1941. otjeran u Koprivnicu među onih 504 Srbina. To je bilo veliko iznenađenje jer smo mi već imali uvjerljive podatke da su svi ti ljudi otjerani iz Koprivnice u Gospić i poubijani u Jadovnu i na otoku Pagu.

Idem i ja na šišanje i stvarno vidim kuma bricu (tako smo ga zvali u Grubišnom Polju), javim mu se i on me prepozna, izmjenismo par riječi i ja odoh jer su drugi nailazili na šišanje, a mnogi ljudi željeli su sa njim da porazgovaraju. Vratim se tamo gdje sam maloprije sjedio i složim moju krparu da prilegnem. Razmišljam – kako to da tu nema nikakve zgrade u kojoj bismo svi spavali, kako ću spavati pod vedrim nebom, vani, a imam samo krparu i plahtu što mi je mama dala na odlasku iz parka u Grubišnom?!

Opet poče neko komešanje, kretanje, razgovaranje… To se odmah čuje jer je inače tišina, svatko je sa svojim mislima, svi uglavnom šute. Sad kažu da se dijeli hrana, a mnogi nemaju u što da je prime. To je neka čorba. Dijele je sa kutlačom, šefljom. Mnogi nemaju ni kašike, neki srču iz tanjura pa pri tome i prosipaju. Ne znam kako sam došao u situaciju da i ja srknem iz tanjura. Okus je bio gotovo odvratan. Radi se o dosta bistroj tekućini, neslanoj, a u njoj pliva po koji komadić ljuske od krumpira i vidi se po koja mrva krumpira. Jedan od logoraša, koji se još tu našao, traži da mu prepustim taj tanjur i naprosto mi ga uze. Ja, bez životnog iskustva, mislim – bit će sutra nešto bolje, nešto drugo, pa ću sutra jesti. Neki u blizini mene komentiraju, razgovaraju o susretu sa bricom Bosancom, pa o tome kako je u vodi bilo i kose, a da mi onako žedni to nismo vidjeli. Pa onda o hrani koju smo dobili bez kruha. Kažu: „Bar da je bilo kruha, ipak bi se nešto pojelo”. Pored ranije žeđi, mnogi ljudi su bili i gladni već nekoliko dana jer su par dana boravili u logoru u parku, a bili su iz sela van Grubišnog Polja. Ja sam imao piletine jer je mama poručila Anki Tregnerovoj da ode u naše dvorište i da uhvati pile ili kokoš i da nam ispeče. Ona nam je to učinila. I kruh je ispekla i donijela u park.

Pada pomalo mrak. Ljudi liježu na onu golu suhu, tvrdu i neravnu zemlju. Nikako da se smjestim za spavanje, uvijek neka kvrga žulja, naprosto nema niti za korak ravne zemlje. Postaje zima, stavljam pola krpare pod sebe, a polovicom se pokrijem. Malo zadrijemam pa se opet budim drhteći od zime. Povremeno se čuje tihi razgovor, ništa razumljivo. Pošto ne spavam, naprežem se da čujem koji razgovor, šaputanje, ali ništa. Neki ljudi hodaju, s večeri ih je bilo nekoliko, a sada gotovo svi hodaju, neki sjede. Ta nesana noć, hladna, a nikakvog rješenja ili izgleda na bolje nema, ulijeva neku zlu slutnju, osjećaj bezizlaznosti, a bespomoćnost je već tu. Ljudi razgovaraju o tome kako je jučer bio vruć dan, noć vedra, a evo, pred zoru se navuče ova magluština puna vlage. Kažu da se jutros manje vidi nego noćas.

U toj magluštini osvanu i jutro. Ne znaju ljudi ni koliko je sati, nitko nema sata. Na ulazu u logor bila su dva stola, svaki sa jedne strane. Naredili su nam da sav novac, oštre predmete, noževe, škare, novčanike, prstenje, zlatninu, olovke i penkala stavimo na te stolove – uz obaveznu prijetnju: „Tko nešto ne preda, bit će streljan”. Ljudi su sve predavali, a neke su i opipavali ne bi li štogod našli.

Neki se zapitkuju hoće li biti kakvog doručka? Bilo čega, samo da bude toplo. Međutim, ništa se ne događa, a poče pomalo i kiša da pada. Ona magluština poče da se pretvara u sitne kapi, hladne kao solka. Tako, pored hladnoće, poče i vlaga. Ne znaju ljudi što će sa sobom. Neki su samo u košuljama, a većina samo u ljetnim kaputićima jer su tako zatečeni kod kuće ovog, do jučer vrućeg oktobra. Solka konačno pređe u kišu. Ja sam imao šešir – lijep, braun, a krparu sam stavio preko ramena. Od doručka nema ništa, a nekako početkom kiše počeše nas postrojavati.

Stojimo u stroju, kiša pada, čekamo neko vrijeme i onda krećemo. Toga jutra držao sam se bliže Peri Amidžiću i njegovom očuhu čika Toši. Tako sam se našao u redu iza njih. (U Grubišnom Polju smo bili komšije, peta kuća preko puta). Kolona ulazi među neke barake, tu opet stojimo, pa malo krenemo i uto čika Tošo izvadi iz džepa nevelik komad kruha, otkinu komadić i dade ga Peri. Ja gladan, bez ikakvog srama, rekoh: „Čika Tošo, dajte i meni malo”. „Nemam, Milane, više od šake. Moram čuvati za Peru”. Iznenadih se i zašutim. Sjetim se onog komada kruha što ga dadoh onom jadnom donosiocu vode.

Pred nama je neka šupa – nadstrešnica, postavljena poprijeko u odnosu na naše kretanje. Sa desne strane na povišenom mjestu, kao na nekakvoj tribini, nalazi se poveća grupa ustaša. Ima njih i sa lijeve strane, ali ovdje nema tribine. Glasno govore, valjda komentiraju naš dolazak, smiju se, zabavljaju se…

Odjednom Pero glasno reče: „Eno Đur`ća”! Dovikuje: „Đur`ć, evo i mene”, i mahnu rukom. Gledamo na tu stranu i čika Tošo i ja. Ne poznam ja Đur`ća iako sam ga nekad, prije par godina, viđao kod Pere. Ali, vidim, jedan ustaša prestade da se smije i odgovori Peri: „’Esi doš’o, pička ti materina srpska“! Pero zašuti, a čika Tošo mu istovremeno reče: „Šuti Pero”.

To me je strašno pogodilo. To je bio još jedan prilog slutnji o beznađu. Kiša pada i ne pada, hladno je i vlažno, a i naši kaputi su mokri.

Đur`ć, Đurić, Đuro Kramarić je najmlađi sin izvjesnog Kramarića sa Borovca, više Velike Peratovice. Najstariji sin mu Mile Kramarić, živio je u zaseoku Stalovica u Grubišnom Polju. Za srednjega sina ne znam. Za Đurića znam da je poslije završene osnovne škole bio kod Pere, tu se hranio, sa Perom spavao. Nije to bilo par dana, niti par mjeseci, već više godina. Pero je bio od mene stariji četiri godine, a Đurić od njega dvije-tri godine tako da smo se rijetko zajedno igrali. Zato ga sada ne bih prepoznao, osobito među jednako uniformiranim ustašama. Eto zahvalnosti!

Konačno ulazimo u tu nadstrešnicu, koja je već gotovo puna, ima malo mjesta. Uskoro poče vika iza nas. To ustaše viču i nagone ljude da se guraju i ulaze u već ispunjeni prostor. Eto, mi smo sretni što smo stali pod krov. Drhtim od hladnoće, ali je sve veći problem stajanje. Nema se gdje sjesti, a da i ima mjesta, dolje je zemlja, a i blato. Ne daju nam ništa jesti, a ni vode nismo danas pili. Negdje u noći kiša poče jače padati. Stojim i drijemam, svi šute. Svatko je valjda bio svjestan svoga i položaja svih nas.

Za moje godine to je bilo nešto teško, neizdržljivo, strašno. Ni od koga ne možeš tražiti i očekivati pomoć. Za razliku od odraslih, bio sam pošteđen razmišljanja o sudbini svih, to mi je bilo nedokučivo, hrvao sam se sa svojom nemoći. U toj mojoj nemoći stojim, drijemam, ljudi se guraju pa me pomjeraju, ne možeš, a nema ni pomisli o tome, da se opireš, odupireš. U tome guranju i nesvjesnom pomjeranju nađem se na mjestu gdje na mene curi kiša sa krova nadstrešnice. Zlo! Sva sreća da imam šešir, ali i on se kao napunio pa to curi po ramenima i vratu. Ne mogu da se pomaknem. Nitko ne bi pristao da se zamijenimo za mjesta ako mu kažem razlog. No, guranje se ipak nastavi, jer valjda to nije bilo jedino mjesto gdje je krov curio pa se netko jači uspio pomaknuti i tako tu prenoćismo.

Sutra prije podne dadoše nam opet onakve neslane krumpirske čorbe. Posrkao sam je iz moje zdjelice, ostale su samo ljuske. Ipak, topla je i malo me je okrepila.

Sad mi nastaje amnezija sve do smještaja u jednu baraku blizu kuhinje u kojoj je pored odraslih ljudi bilo dosta muške djece. Većinu barake zauzimali su odrasli, djeca su spavala i boravila na kraju lijeve strane od ulaza. Sad mi je najbliži bio Milan Adamović, dječak dotjeran sa Kozare, oko dvije godine stariji od mene. Moju krparu smo stavljali pod sebe, a kaputima smo se pokrivali stisnuti jedan uz drugoga. Njegov kaput je bio sive boje, od vojničkog sukna. Ja mu prigovorim da nije dobro da nosi taj kaput jer će ga ustaše smatrati partizanom. Pitam ga kako to da nije ponio neki drugi kaput. „Ama, nemam drugoga. Ovaj sam donio sa Kozare jer ga nitko drugi nije htio. Kad su nas Nijemci i ustaše opkolili, partizani su skidali sa sebe sve vojničko, bacali to nama, a oni oblačili sve što su mogli obući. I onda je po noći bilo zima, pa sam ja uzeo taj kaput i eto, do sada ga stalno nosim. Ne znaš brate kako je na Kozari bilo strašno”, kaže. „Sjedi čitava familija oko ručka, a ono udari granata među njih. Naiđe avion pa baca male bombe pa njima sve poubija i izranjava. Onda puca mitraljezom, pa se vraća, pa opet. A onda kad dođoše ustaše i muslimani, poklaše jako puno čeljadi. Klali su cijelim putem, neke izvodili u šumu, a neke odmah tu u jarku, grabi”, govori. Reče mi da ima brata u partizanima. Ne zna da li je živ. Za sebe je govorio da je od Prijedora, ništa pobliže.

Jedno jutro vidimo – dotjerano dosta naroda. Muškaraca, žena, djece, staraca… Znači, njih nisu razdvajali, to su cijele porodice. Sjede u prosušenoj, povisokoj travi, tu, pedesetak metara od nas, desno od pumpe gdje se daje voda, i tu je uvijek gužva. Taj narod nije tamo gdje smo mi bili, na onoj goloj zemlji, nego sa ove strane žicom opletenog prostora.

Milana su odredili da ide praviti gajbe od letvica za voće, jabuke i šljive, pa se viđamo tek uvečer na spavanju. Tako ja odlutam tamo prema pumpi, gledam taj svijet za koji kažu da je dotjeran iz Crkvenog Boka i da će ih vratiti kući. Pomišljam kako bi bilo dobro kad bih mogao do njih, pa da i ja izađem iz ovog pakla. Vidim da neki nešto jedu i to me privuče k njima. Kad, eto ti na konju onog zastavnika koga zovu „101” (Stojedan). Opsova me izdaleka, ja potrčim prema baraci, a on baci nekakvu batinu za mnom. Mislio sam da sam gotov, ali on na sreću ne pođe za mnom. Priča se po logoru da je naziv „101” dobio po tome što je negdje odjednom zaklao stotinu i jednog Srbina! On se tu vrlo često motao, najčešće sa konjem, tako da smo ga brzo upoznali.

Oni iz Crkvenog Boka su kroz jedan ili dva dana nestali sa onog prostora.

Naiđe opet po koji lijepi dan. Nekakvi redari počeli su, jedanput ili dvaput dnevno, odvoditi grupu djece u kuhinju da gule i režu krumpir i slatku repu. Vidim jednog dana dugački red ljudi od pumpe za vodu (tu je i prolaz, vrata) pa tamo do onog ograđenog prostora gdje smo prvu noć noćili. Priđem nešto bliže i u redu vidim Peru Amidžića. Možda mi se on i javio iz toga reda. Uglavnom, pitao sam ga kamo idu, a on odgovori: „Za Njemačku na rad”, i pomalo se nasmiješi. Čika Tošu ne vidim. Zavidim Peri gdje ode iz ovog zla, a ja ostajem. Ne vidim nekolicinu drugih mladića iz Grubišnog Polja koje sam vidio u parku. To su Đuro Gašparević i Milan Vekić, dečki od 16 do 17 godina.

Još sam prepoznao nekoliko odraslih ljudi koji ’41. nisu otjerani u Koprivnicu – jedan od Dražića i jedan kočijaš iz paromlina, mislim da se prezivao Kovačević (poznavao sam ga po imenu Milan Kijurina).

Ujutro dobivamo čorbu, uvijek gotovo istu kako sam je opisao. Uz nju dobijamo oko petnaest deka ’leba. Mali komad, ali težak kao cigla. To je za mene bio novi termin – proja. Razmišljao sam o tome kako ću je kuhati ako odavdje izađem. Nekad je za večeru slatka repa (to se kod nas zvalo cuko repa, od nje se pravio sirup). Sad sam je prvi put probao kao jelo – neshvatljivo loša, ogavna. Svi je prime kao obrok, no unatoč nepodnošljivoj gladi, uvijek je ima u kiblama ispred kuhinje, ne pojede se.

Počesmo mi djeca ići na rad – čupanje prediva (lana). Idemo u redu po dva, prati nas nekoliko ustaša. Ne idemo daleko. Zima je, blato, vlaga, solika… Zebu ruke. Ali, ruljimo sjeme lana i jedemo. Podnošljivo je. Puno bolje od cukor repe. Nažalost, dobismo proljeve, teške proljeve. Neki odrasli redari, koji nas ponekad vode umjesto ustaša, kažu nam da je to od sjemena. Ne znam da li smo ih poslušali.

Kad nas postrojavaju za doručak ili večeru (to je ujedno i ručak), ustaše viču: „Nastup”! Tu se moramo žuriti jer bude i batina. Onda obično idemo u redu po dva, svaki sa svojom porcijom. Prije večere u nastupu daju se i poneka obavještenja, priopćenja. Tu se nekad izriču i osude. Jednom prilikom narediše nastup, još se vidi, upravo su se vratile kolone sa poslova na nasipu. Nekako puno viču: „Nastup, nastup, ajde, trkom”! Strčasmo se. Postrojiše nas u nekoliko vrsta. Ljudi nešto komentiraju: „Ma, zašto oni leže? Ma, kako to, zašto leže”? Znatiželjni zapitkuju one naprijed: „Šta je, kako leže, kol’ko i’ je”? Sad tu ispred nas stoji više ustaša nego obično. Jedan stoji ispred naše grupe, a oni ljudi što leže su između njega i nas. Imamo saznanje da ljudi leže na leđima, da su im ruke svezane na leđima. Ustaša nam glasno saopći da su ti ljudi, dok su pomagali kuharima u kuhinji, pokrali i jeli krumpir koji je bio određen i namijenjen za prehranu svih zatočenika, tj. nas. Za to nedozvoljeno djelo kažnjavaju se smrću strijeljanjem. Izdvoji se jedan ustaša i čuju se pucnji. Mi se sledili. Poslije njega nastaviše drugi, ubiše šesnaest ljudi.

Viču: „Odstup! Večera”! Nahrupiše ljudi prema kazanima, koji su bili izneseni iza nas, da što prije dobiju večeru. Kako je masa nagrnula, pričalo se da su neki stradali od vruće pure, opržili ruke, glave, upali u kazane. Noć je bila nespokojna – strah, nemir. Nikako da se zaspe, a tome pomaže i hladnoća. Zima je i odozgo i odozdo. Poslije ustajanja i doručka odrediše jednu grupu djece da idu na rad u kuhinju.

Nekad sakupe dosta djece, pa nam neki učitelji drže nastavu. Pričaju o tome kako kod nas ima puno voća, osobito jabuka, po zemlji, a nitko ih ne kupi. Kažu da Nijemci od takvih jabuka prave marmeladu, te da bi tako trebalo i kod nas raditi. Za jednog učitelja kažu da je Stevo Rebrović. On je mlad čovjek. Ima i jedan stariji. Njega zovu „učo”. On mi je jednom prišao i kaže mi: „Ti si novi. Odakle si”? Kažem: „Iz Grubišnog Polja”, a on se zainteresira i postavi mi dosta pitanja. Ja mu ispričam šta se sve događalo. Najviše pita o partizanima. Kad god bi me vidio prigrlio bi me i postavio po još koje pitanje. Jednom me pred jednim čovjekom pitao nešto što me je već ranije pitao, valjda da i ovaj to čuje. Prilikom mojega nekakvog motanja oko kuhinje, taj isti čovjek mi priđe i dade mi korijen od kupusa, neoguljen, sa dosta kupusa oko njega. Halapljivo sam to pojeo na osami, dalje od pogleda svih gladnih očiju. Sjećam se da je bio ravno podšišan i rekoše da je on šef kuhinje.

Kad se vrate oni sa rada u kuhinji, uvijek donesu po koji krumpir, sirov. Dakle, ni ono strijeljanje neki dan nije bila prepreka nagonu za održanjem, niti kod djece! Neka djeca iz drugih krajeva duže su tu od nas sa Bilogore. Oni stavljaju te krumpire u džepove, sašiju džepove pa se krumpiri skuhaju kad odijelo ide na parenje, raskuživanje. Kupanje i čekanje na robu iz pare (gdje smo naprosto umirali od zime ispred nekakve barake, goli), zvali su „dezinfekcija”.

Povremeno vidimo u logoru dvojicu malih ustaša. U crnim su uniformama, za opasačom im pripasan nož. Priča se da oni narede odraslom čovjeku da se sagne kako bi ga šamarali.

Poslije jednog doručka, probraše između nas priličan broj djece i kažu da idemo graditi “nasip”. Postrojiše nas, vičući na nas da se žurimo: „Trk, trk”! Sustigosmo kolonu odraslih, koji su išli ispred nas. Uskoro ulazimo u nekakav put, blato, u pravom smislu riječi, do koljena. Ustaše idu po nasipu i stalno nas požuruju: „Trk, trk”. Nekima ostaju cipele u blatu, nekima ispadne kakva torba ili porcija. Tko pokuša da potraži cipelu pa se zadrži i tako ometa druge u kretanju, biva prebijen. Odmah ustaše silaze sa nasipa i tuku. To je bilo stravično. Konačno iz toga blata, ali i iz žice, izlazimo na prelaz pruge. Tu nas ustaše prikupiše u kraću kolonu. Čelo kolone je pred prelazom. Nailazi vlak. Ustaše viču na one u prvom redu da priđu bliže, a neki stavljaju kamenje u prostor između šina na prelazu. Vlak prođe, a kamen pod naletom točkova nije izletio i nije nikoga od logoraša udario. Tako su propali šala i veselje ustaša. Nitko, na njihovu žalost, od tih jadnika nije bio povrijeđen. Poslije nekog vremena dođosmo do „nasipa”. To je gomila vlažne zemlje, široka kao put, sa nekoliko metara nagnutim, skoro strmim stranama.

Ne vidi se koliko je dugačak. U te nagnute strane udara se kolje, između kolja pravi se pleter, a onda se to nasipa zemljom. Logoraši voze zemlju u tačkama. Ima i konja sa nekakvim kolicima u kojima se vozi zemlja. Mi djeca donosimo granje. Ustaše stalno požuruju na rad. Naložene su i vatre, ali ne daju da se grijemo. Kod jedne vatre naleti neki ustaša na konju pa nekakvom batinom, kolcom rastjera dva, tri čovjeka što su pokušali da se ogriju. Jedan pade, a ustaša navraća ponovo konja prema njemu i svaki put udara gdje stigne. Osta jadnik ležati. Mi nastavljamo posao bez zastoja. Rekoše kasnije da je zatrpan u nasip. Navodno se to češće događalo.

U predvečerje se vraćamo u logor pa idemo u stroj za večeru. Za večeru obično pura. U toku dana na nasipu se daje i kratak odmor. Onda se može sjesti na granje, a tko ima što za jelo, može to prigrijati na vatri. Jedan čovjek je imao nekakvu duguljastu kutiju od bombona (piksu), a u njoj nešto kukuruznog brašna i masti. To je zagrijao i jeo, a cijeli nasip je zamirisao – to mi je ostalo nezaboravno. U vrijeme jednog takvog odmora, pozove me jedan ustaša i dade mi svoje blatne gležnjake da ih oruljim i očistim. Bili su polusuhi. Mučim se ja, jadan, ruljim, a ruke mi crvene od zime i ruljenja. Otirem gležnjake i o svoje hlače, samo da budu što izgledniji. Poče on da me ispituje štošta, ja odgovaram kako bi njemu bolje „pasalo” i tako sam nekako ostao živ – nije me za moj trud nagradio ni nožem, ni metkom, ni batinom. Mogao je kako je htio, a ja sam toga bio svjestan i stalno sam se bojao da će kraj biti takav. Uze gležnjeke i veli meni: „Ajde ti sad dalje radi”! Vlaga i magla, solka pada, hladno je.

Opet u povratku: „Trk, trk”! Opet batine, prebijanja, jauci, vika i kreveljenje ustaša. Ulazimo u žicu, tu je manje blata iako ga i tu ima dosta. Hlače su mi blatne do koljena, otežale. „Nastup” za večeru i ručak zajedno, pa u baraku. Idem prema svome ležaju. Kao i obično, tu nađem Milana. On je odlučio da noćas iz „zastavnikovog vrta” ukrade glavicu kupusa. Tako je i učinio i mi je u tišini cijelu pojedosmo, ni mrve traga nije ostalo. Tamo gdje radi, čuo je od nekog mladića sa Kozare da oni povremeno donesu po neku glavicu. Jedne od narednih noći ubili su nekog čovjeka sa glavicom zelja u ruci. Dosta se pucalo i sutradan smo čuli šta se desilo.

Milan Adamović predloži da će od svoga peškira napraviti obojici torbe, a moj ćemo peškir prepoloviti da obojica imamo za brisanje. Ja sam to veselo prihvatio jer je bilo nespretno vezati zdjelicu za kaiš, a kašiku nositi u džepu. I sa peškirom je nezgodno. Milan to uradi na naše veliko zadovoljstvo, prebacimo uprtu preko ramena i divota. Njegova je porcija nekakva kantica sa poklopcem. Poslije jednog povratka sa „nasipa” ne nađoh Milana u baraci. Čekam, mislim doći će, negdje se zadržao. Prođe i večera, a njega nema. Nemam koga pitati, nisam nikoga znao tko je s njim radio. Prođoše tako dva, tri dana, a njega nema.

Meni su počele da otiču noge. Kako sam nekad čuo, narod kaže: „Otekle k’o stupe”. Osjećam pritisak kao da je na potkoljenicama koža tijesna. To sam primjetio ujutro kad sam rastavljao blatne nogavice koje su se za vrijeme spavanja slijepile. Znao sam da ima bolesne djece i da neki ne idu na posao. Tako se i ja javim nekom redaru, pokažem mu noge i on reče da mogu ostati ležati. Pomalo šetam oko barake do kuhinje i natrag, po nekoliko puta. Opazim na jednom mladiću Milanovu torbu! Priđem mu i upitam: „Otkud ti ta torba? Gdje je dečko čija je”? On se sve nećka da odgovori, ali ja mu pokažem da je ista kao moja i kažem kako su napravljene. „Njega je zaklao jedan ustaša tamo na poslu. Neki njemu poznat, iz njegovog kraja”, odgovori dječak. Sav sam se sledio. „A torba je ostala, pa sam je ja uzeo”, dodade on. Gledamo se nijemo i ja ga zamolim da meni dade Milanovu kanticu, a da ću ja njemu dati zdjelicu. On pristade. Kantica je pogodnija, ima poklopac.

U ta dva, tri dana kad nisam išao na „nasip”, upoznam neka dva čovjeka što spavaju tu, blizu ulaza u baraku. Pitaju me s kim spavam, pa im ja upola ispričam što se dogodilo sa Milanom. Pitaju s čim se pokrivam. Imam krparu i plahtu. Imam i još jedne hlače od ovog kaputa. Predložiše mi da ja spavam između njih, da oni imaju po ćebe i jednu „celtu” – šatorsko krilo. Ja odmah pristanem i te noći mi nije bilo zima a „celta” se ujutro sva bijelila od mraza, skorila se. Idemo sva trojica najprije na „kible” da mokrimo i sad ih ja upitam: „Kakvi su to mrtvaci na toj hrpi”? Već sam to vidio nekoliko jutara. Onda dođu zatočenici (zovu ih grobari) pa ih po dvojica bacaju u kola i odvoze. Ako ne stanu svi odjednom u kola, desi se da ljudi komentiraju: „Pa, eno, onaj je još živ”. Navodno je tu blizu bolnica pa su to umrli bolesnici.

Negdje treći dan kako ja ne idem na „nasip”, dođe Učo i kaže mi: „Idi sutra na posao jer će sva bolesna djeca ići preko Save. Svakako idi”! To „preko Save” je poznati, svakodnevni termin i svi smo znali da znači: „U Savu!” Za Gradinu sam tamo čuo, ali to se vezalo za rad na poljima u Bosni. Nisam imao saznanja da se tamo masovno kolje i ubija.

Govorilo se da najviše ljudi strada na nekakvom „Graniku”, koji ja sebi nisam mogao pretpostaviti. Da se ljudi masovno ubijaju, to sam znao.

Čak sam jednom prilikom čuo slogan, polupjesmicu: „Za tri dana, trideset hiljada, naše braće, poklaše ustaše”! Čujem jednoga dana od starijih: „Ma, kakvu Njemačku? Nitko nije otišao u Njemačku! Sve su ih poklali! Pa jesi li vidio šešir, pa jesi li vidio kaput…” (od ovoga ili onoga, koje su jučer ili prekjučer, navodno, otpremili za Njemačku).

Odem ja sutradan, po Učinom zahtjevu-preporuci, raditi na „nasip”. Ista tortura, „trk”, „trk”, zima, ne smijemo se grijati (pali se sitno granje koje ne ide u materijal za „nasip”). Dadoše nam kratak odmor. Kad – poče pucnjava i vika ustaša. Uperiše puške u nas i viču: „U nastup, u nastup”! Samo što ne pucaju u nas. Potraja ta pucnjava još neko vrijeme, sve je gušća, pa prestade.

Mi stojimo, a ustaše oko nas sa puškama, a na njima bajonete. Vraća se poneki ustaša. Pričaju kako je nekoliko zatočenika pobjeglo. Jedan od ovih što paze nas reče: „Pa neće moći živi preko one vode. Morat će stati”. „Ajmo za njima”, neki povikaše i odoše. Rad se prekida, idemo u logor. Opet se čuje pucnjava. Iz priča ustaša neki od nas su saznali da su ti jadnici, koji su pobjegli, zaista naišli na neku vodu, te da su ih ustaše tu sustigle. Jedan je skočio u vodu i tu ga ubiše. Navodno je to bio trgovac iz Peratovice (Male?) Stevo, kojem nije upamćeno prezime. Ostale na mrtvo prebiše i staviše im „bukagije”. Ljude sa „bukagijama” sam sretao po logoru, u stroju za jelo. To je bilo strašno za gledanje. Pojedinci su o tim sužnjevima davali komentare: „Taj sigurno neće odavle živ izaći”!

Stižemo u logor. Prije „nastupa” za večeru, navratimo u baraku – nema bolesne djece! Idemo u onaj dio barake gdje spavaju djeca i gdje su ležali bolesni. Nađemo jednog dječaka, pitamo ga gdje su ostali, šta se dogodilo, a on kaže: „Ja sam spavao, nisam ništa čuo, a nitko me nije zvao”. Na posljednjem u nizu tih dječijih ležaja nađemo Stojana Dardića iz Peratovice, mladića od nekih 15, 16 godina. Pitamo njega, a on reče: „Kad su počeli vikati i izgoniti nas napolje, ja sam se zatrpao ovim pokrivačima i bojao sam se izaći. Nisam se javio”. Odrasli komentiraju: „Ma, o’šli su svi preko Save. Neće da ’rane bolesne. Neće da liječe, nego ubiju”. Neki dječaci, koji su ležali među tim bolesnicima, a išli su na nasip ili radili druge poslove, počeli su, tko zna zašto, prevrtati pokrivače i uzglavlja otjeranih. Pod jednim uzglavljem (gdje sam se i ja našao jer sam se pridružio ostalima) netko otkrije nekoliko tanjih šnita proje ili kruha, koji smo sledovali. Svaki brzo dohvati po jednu šnitu, očekuju da i ja uzmem jer sam tu, a ja ne uze! Netko uze ono što ja nisam htio, i ta hrpica, najvrednija od svih materijalnih „dobara” koja su nas okruživala, nestade. Ja nisam uzeo, nešto me zaustavilo, nešto je u momentu bilo u meni jače od višenedjeljne gladi. Nešto mi nije dozvolilo da uzmem taj komadić, tu šniticu kukuruznog kruha koji je pripadao nekome – koga više nema. Gdje ga je dobio, tko mu ga je dao, koliko ga je dobio, koliko ga je dugo čuvao – nikad se neće saznati. Jedino se zna da ga nije do kraja pojeo, sudbina je odlučila drugačije. Dade to kruha na radost i snagu drugima. On je svoj dio pojeo.

Stalno sam razmišljao o toj hrpici kukuruznoga kruha koja je predstavljala neuporedivu radost i najveću utjehu svakom nagonu i umu, izbezumljenom od gladi u jasenovačkom logoru novembra 1942. godine. Uslijedio je „nastup” za večeru, a onda nazad u baraku.

Sutradan nismo išli na „nasip”. Neka djeca išla su u kuhinju, a neka u „ekonomiju” na razne poslove. Tu se moglo naći koje zrno kukuruza na putu, u blatu. Našla se tu jednom kavrga – tvrda kora od misirače, ogolićena sa unutarnje strane da ni vrabac na njoj ne bi našao zalogaj. Međutim, kako bi je koji bacio, videći da na njoj zaista nema ništa, drugi bi je odmah uzimao i pokušavao da na njoj nešto nađe. Onda jedne večeri dođoše poslije večere one male ustaše i saopćiše: „Djeca sutra ne idu nikuda na rad”. Neka ostanu u baraci. Znači, nešto će se opet dogoditi sa djecom, a sigurno ne dobro. Smještamo se za spavanje. Svi šute, muk u baraci.

Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno, „celta” se bijeli. Promijenim hlače – one blatne u torbu, a one kao kaput obučem. „Nastup” za doručak. Prođe doručak. Vratim se nazad u baraku do moga ležaja. Vidim tamo lijevo nekoliko dječaka. Neki su sa Bilogore. Ranije ih nisam poznavao, ali tu smo se upoznali. Bili su to Milan Sužnjević iz Velike Barne, Nikola Pelinović iz Malog Grđevca, ranije spomenuti Stojan Dardić i još neki čijih se imena više ne sjećam. Ostali su oni koji su ranije dotjerani sa Kozare, Korduna i Banije. Svi smo uplašeni jer se pročulo da su bolesna djeca poubijana, poklana. Jedni se tješe da ćemo ići u Gradinu, u Bosnu, kupiti voće pa ćemo se i najesti.

O smrtnom ishodu nitko ne govori iako je to u svakome na svoj način prisutno. Uz sve to, ta neizvjesnost nas udrvenjuje. Nalazim se u jednom posebnom stanju. Slutim kraj, gotovo sam ga svjestan. Rastanak sa životom… Međutim, strah je odsutan. Valjda zato što nema nikakvog drugog izlaza. Postoji samo smrt. Eto, ona treba svaki čas da dođe u obliku ustaškog poziva „u nastup”. I time je prva faza završena. Slijedi komad puta do Save ili Gradine. A sama smrt, čin umiranja – to mi nije jasno, o tome nemam nikakve predodžbe. Znam što je smrt, ali kako ona ovdje nastaje, čime, što je to – to ne znam, nemam predstave o tome „činu”. Taj „čin” nije u mom zloslutnom razmišljanju prisutan. Puno, često, gotovo stalno se ovdje govori o smrti, o klanju, o ubijanju… Vidio sam i strijeljanje one šesnaestorice. Vidio sam onog jadnog starca Jocu za koga isto rekoše da je završio u Savi. Vidio sam na nasipu onog ustašu na konju kako je batinom ubio čovjeka pa su ga, kažu, zatrpali u nasip.

Vidio sam kako ustaša „iz vica” tjera onog jadnog Adama (Maksima?), po manirima i prozvanoga luđaka, „da legne”. On jadan kleči, plače i moli: „Joj, nemojte, joj, molim vas!” To je u logoru za pojedine ustaše bila zabava – narediti zatočeniku da legne i opaliti u njega metak, najčešće u glavu. To nisam vidio, ali se o tome često pričalo. Eto, znao je to i jadni Adam. Kažu da se poslije toga negdje sakrio, da su ga ustaše tražile „radi zabave”, no nisu ga našli dok se nije sam pojavio (izvukao se iz nekih drva, dasaka).

Jednom prilikom sam vidio kako jedan mladić (16-17 godina) glasno plače: „Joj, ubili su moga taju, ubili su moga taju! Joj, šta ću, ubili su moga taju”! Viče jadan i gestikulira, nitko ga ne pokušava tješiti. Priđe tu neki ustaša i kaže: „Ma, tko ti je to rek’o? Nisu ga ubili, otišao je na rad”. Nastavlja jadni mladić, glasno i stereotipno: „Joj, ubili su ga, ubili su mi moga taju”! U to dolazi zastavnik „101” na konju, stade i sluša pa reče: „Pa nisu ga ubili, jebo t’ on. Šta se dereš”? „Joj, jesu, jesu! Ubili su ga”! „Vodi ga tamo taji”, zapovijedi „101”, „pokaži mu taju”. Ustaša ga povede za rame, a nama je bilo jasno šta će mu se dogoditi. Jadan mladić u tome svom jadu nije mogao ni pretpostaviti da će ga ustaša ili ubiti ili, što se daleko češće radilo, zaklati. Valjda u tim odsutnim uvjetima nema razuma ili u tim uvjetima normalan razum ne može realno zaključivati. Čim sam čuo bolno naricanje jadnog mladića, slutio sam što će mu se dogoditi. Zaključio sam da se nije smio tako izložiti, da je morao razmišljati o tome što bi mu se moglo dogoditi.

Pred taj događaj, nekoliko noći prije spavanja (mrak u ovo doba brzo pada), sjedio sam u baraci i plakao pitajući se: „Hoćemo li se ikada svi sastati za onim našim kuhinjskim stolom”? Saznanja i vrijeme uvjerili su me, još prije godinu dana, da su mi oca i brata, i sve one koji su sa njima otjerani, ustaše ubile u Jadovnu. No, ja sam pretpostavljao i njih za tim stolom. A za majku i sestru nisam znao gdje su završile. To fiksiranje kuhinjskog stola mora da je bilo nametnuto osjećajem gladi. Eto, da se sakupimo baš za tim stolom.

A i samoća je tu dala svoje. Proživio sam nestanak Pere i čika Toše, a vijest o tome kako je u smrt otišao Milan Adamović bila je još svježa. Eto, sve to nije mi „dočaralo” jedan ili više načina kako ću uskoro završiti. Tjeraju nas u smrt, idemo tamo gdje nas više neće biti živih. To se mora, tamo nas tjeraju da nestanemo. To je shvatljivo, eto, upravo to u zloslutnji čekamo. Ali, u meni „čina” nestajanja nema, to je potpuno odsutno. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A u stvari, on, taj „čin” – to je smrt.

„Djeca u nastup”, čuju se glasovi ustaša. Glasovi se ne čuju ispred, već tamo niže naše barake. Brzo izlazimo. Meni je daleko tamo do moga ležaja pa, budući da ne bih htio da izađem zadnji, umjesto moje krpare, tu sa nečijeg ležaja uzmem nekakav jorgan. Jer, zima je, hladno, vlažno, pada solika, a pokrivača je ostalo od bolesne djece koja su poubijana prije dan, dva. Postrojavaju nas tu u blatu. Oko nas je pet, šest ustaša. Zapovijedaju da stanemo u dvije vrste, u dva reda. Držim onaj jorgan na ramenu, a ustaša stade preda me i kaže: „A što će ti to”? „Pa to je moje. Treba mi”, odgovaram. „Za pola sata ništa vam neće trebati. Svima će vam se grkljani bijeliti. Baci to”! Bacim onaj jorgan iza leđa u blato i šutim. Tu postojasmo nešto poduže kad narediše „odstup”. Raziđosmo se – neki u baraku, neki hodaju oko barake, neki odoše prema kuhinji. Netko reče da u kantama ispred kuhinje ima dosta slatke repe. Nas nekoliko pođe tamo, vadimo komade repe. Pokušavam jesti, oblizujem je, ali ne ide. Bacim natrag i odoh u baraku.

Jedni leže, drugi stoje u baraci, neki su vani. Već smo dobro ogladnili. Nas nekoliko opet idemo do kanti sa repom. Ponovo probavamo, ali ne ide. Vraćamo se prema baraci. Kad – opet „nastup”. Postrojimo se i čekamo. Opet iste ustaše. Hodaju oko nas. Dolazi još jedan pa ga ovi pitaju: „’E l’ da vežemo”? „Nemojte, neće oni biti gotovi još sat, dva. Dajte im ’odstup’”. Opet se raziđemo, hodamo, malo prilegnemo. Svi uglavnom šute. Osta nejasno ono: „Je l’ da vežemo”? Poče priča oko toga da li se to odnosi na nas. Slijedi pitanje: „Zašto bi nas vezali”, ali odgovora nema. „Bar da nam dadu nešto jesti”, komentiraju neki, pa opet navraćaju do kanti sa slatkom repom. Sad raspravljamo o tome kako to da je repa tako slatka, a ne može se jesti. Ja razmišljam za sebe, znam da su (osobito Pemci) pravili od te repe sirup a eto, za jelo ne valja.

Prošlo je podosta vremena. Maglovito je, sumorno i sumračno. Prema nama sad ide nekoliko ustaša više, kad sa nasipa koji je tu pet, šest koraka iza nas, neki čovjek pita: „Koji je tu Milan Bastašić”? „Ja sam”, odgovorim nekako suzdržljivo, poluglasno. „Ajde ’vamo, žuri se”, kaže on i ja krenem prema nasipu. On me sačeka. Ide preda mnom, ja za njim. Čujem, ustaše se tamo nešto deru oko „nastupa” i postrojavanja. Ništa se ne odnosi na mene. Nisu niti zapitali kamo me ovaj odvede.

Svi ti detalji ostali su mi duboko urezani u sjećanje. No, iako svjestan toga da su svi koji su ostali tada otišli u smrt, o završnom činu njihova stravičnog nepovratnog puta nisam nikada razmišljao. Sve se završilo momentom moga odlaska prema nasipu.

Tek mnogo godina kasnije, pošto sam pročitao knjige dr Nikole Nikolića Jasenovački logor smrti i Kozaračka djeca, u ovoj drugoj našao sam tekst koji me je podsjetio na pitanje ustaše koji je prilazio stroju još dok sam ja bio u njemu: „’E l’ da vežemo”? Tada, pošto nam je ponovo dat „odstup”, mi djeca nismo mogli sebi objasniti da se to odnosi na nas. Na pitanje – zašto bi nas vezali – nismo mogli naći odgovor. O postupcima prema djeci, koja su u stroju čekala likvidaciju – klanje, i o događanjima u tom stroju, Nikolić piše: “Pokunjeni učitelji povukoše se do umjetne bravarije Jurice Pandića i Drageca Plečka i stadoše iz nje viriti, potreseni saznanjem što će se dalje događati s djecom. Malo zatim opkolio ih je ustaški sat i počeo im žicom vezati ruke iza leđa. Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 sati, u sam sumrak 15. listopada 1942. sat je poveo djecu, već napol mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu.

Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, proklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari”.

Dr Nikola Nikolić opisuje ovakve scene u više navrata, sa datumima, brojevima i svjedocima. Prema tim opisima, dade se zaključiti da je stroj djece-zatočenika (iz koga me izbavio Žiga) poklan 29. listopada/oktobra 1942. godine.

Idem ja za Žigom po blatnom nasipu, pa siđosmo u veće blato. Idemo mimo „Bajer”, gdje su nam nekad učitelji pričali o marmeladi. Sad tu ima dosta vode. Prođemo niže ciglane, tu je i „munjara”, skrenemo lijevo i uđemo u neku malu, toplu prostoriju. Tu sjedi jedan čovjek. Ovaj što me doveo kaže: „Ja sam Žiga, a ovo je Geza. Ti ćeš sa nama raditi u ovoj sapunari. Jedva smo te našli. I to u zadnji čas”. Skinem moj kaput i kapu, koju sam negdje dobio (kožna kapa sa naušnjacima, ali bez šilta). Šešir mi je ostao u baraci gdje sam spavao. U toj prostoriji je nekakva metalna peć, okrugla, visoka možda metar, ima kao neki poklopac koji se skida. Upravo sad ga oni skinuše i jedan od njih polako diže nekakvu žicu, izvlači je okomito. Na kraju žice je nekakvo proširenje, a na njemu nekakav rahli, rijetki, sav šupljikav grumen uglja koji se još žari i crveni. Nekako mi staviše do znanja da je to ugalj od krvi, da se upotrebljava protiv proljeva. Međutim, nikad nisam shvatio zašto se ta prostorija zvala „sapunara” kad nikad nisam vidio da se tu proizvodi sapun. Nisam učestvovao u bilo kakvoj proizvodnji. Moja je briga bila da ložim u peć, da brišem prašinu, počistim prostoriju.

Poslije su mi proširili obaveze. Odveli me u „munjaru” i pokazali nekoliko strojeva i površina sa kojih trebam brisati prašinu. U munjari nije bilo toplo kao u sapunari, ali posao tu nije puno trajao. Dobro da su mi dali taj posao jer što bih inače radio cijeli dan sa njima u onoj maloj prostoriji. Stalno sam se bojao da me zbog neimanja posla nekamo ne premjeste, a u sapunari je bilo toplo.

Po kasnijem razmišljanju, to je bilo oko polovine novembra, dok sam još spavao u baraci. Kad se probudim od zime, do jutra se veselim kako ću doći u toplu sapunaru. Kad bih došao ujutro na posao, već je bilo toplo. Ne sjećam se da sam ikada ja ložio vatru. Žiga i Geza su tu možda i spavali. Drva sam donosio sa nekakvog drvljanika gdje je uvijek bilo drva. Više puta u danu sam odlazio i u munjaru. Tamo sam „popravljao” brisanje prašine, tu se zadržavao, pa opet odlazio u sapunaru, nastojeći da ne budem besposlen i suvišan. Topla sapunara bila je dar božiji u ovom blatu, magli, solki i zimi, koje nisu bile manja opasnost od stalno prisutnog smrtnog straha.

Poslije nekog vremena morao sam se preseliti na tavan jedne zgrade ekonomije. Tamo su spavali svi koji su radili u radionicama. Tu je bilo bolje nego u baraci, bilo je suho i zatvoreno. Baraka je imala tri ulaza, ali ni na jednom nije bilo vrata. Podloga za spavanje je i ovdje bila tvrda, ali je bila suha, a na mojoj krpari ujutro nije bilo mraza kao u baraci. No, i taj nekakav osjećaj sigurnosti za samoodržanje nije dugo potrajao. U neko doba noći poče neka galama, vika… Eto ustaša na tavan. Trkaju nas cipelama, gaze po nama i između nas blješte baterijama i viču: „Slušaj ovamo! Koga prozovemo, neka ustaje i neka silazi dolje, bez oblačenja”. Ljudi ustaju, nitko ništa ne govori, grozna tišina. Dolje već čujemo jauke. Valjda tuku. Zatim čujemo zapovijed: „Spavaj dalje”.

To su bile stravične noći, bilo ih je nekoliko, a svaku večer sam lijegao očekujući opet takvu noć. Tavan je ipak uvijek bio pun jer bi dolazili drugi zatočenici-majstori. Stvari onih koji su prošle noći poklani (o tome se uvijek govorilo) preko dana bi uvijek bile pokupljene. Dešavalo se da pokupe i stvari živih, pa počinje tražnja, svađanje oko ćebadi i kaputa, preostalih od onih koji više nisu među živima.

Blizu munjare bila je i jedna manja brijačnica u kojoj je radio Mile Bosanac, naš dalji kum. Možda je on tu i spavao ili je dolazio povremeno pa tu brijao. Ja sam to primijetio i javio mu se. Bio je zadovoljan što sam u sapunari. Nisam ga nikad posjetio, da mu ne smetam u poslu. Kad ga vidim, pozdravim ga, on obično nešto upita i to je sve. Tu u blizini je bila i ciglana. Kroz nju je prolazio kolosijek. Jednog dana sam na kamionetima vidio presovane čvarke u povelikim pločama. Za mene izgladnjelog to je bio veliki izazov. Pošao sam prema kamionetu u namjeri da otkinem komad od te ploče, ali se otuda prodera neki glas na mene. Vidio sam toga čovjeka i brzo pobjegao. Po opisu koji su dali preživjeli logoraši za inženjera Pićilija, mislim da bi taj što se na mene proderao mogao biti upravo Pićili. U pisanim materijalima preživjelih logoraša često se navodi da je on bio autor krematorija za masovnu likvidaciju zatočenika koji je bio smješten u ciglani.

Nevjerica, kažu da idem kući

Negdje oko 14 dana poslije mog dolaska u sapunaru, čistio sam prašinu u munjari kad me pozva Žiga: „Mišo, dođi ovamo”. Kod njega je bio logorski redar Dušan Keco koga sam poznavao kao redara. Protrnuo sam od straha i zaključio: „Vjerojatno su pronašli po nekakvom spisku da sam ostao živ i sada su me našli”?! Keco reče da ja idem kući i da me mora odvesti u brijačnicu gdje me čeka jedan ustaša.

Slutnja u moj kraj se produbila – čeka me ustaša! Bio sam sav izbezumljen. Ne sjećam se ni kako sam se rastao sa Žigom i Gezom. (Tu je potpuna amnezija.) Nisam uzeo ni svoj šešir, koji je visio na čavlu, lijevo od vrata. Odoh u mojoj kapi bez šilta i sa torbicom. Ide Keco ispred mene, gazimo po blatnjavom nasipu. Susretosmo Milana Bosanca, bricu. Upitao me: „Kuda kume”? Odgovorio sam: „Izgleda, preko Save”. „Šta možeš”, reče on, pa krenu dalje. Vrijeme je bilo maglovito, vlažno i hladno. Uđosmo Keco i ja u brijačnicu. Prostorija povelika, ima tu tri stolice za brijanje, toplo je. Rekao sam: „Dobar dan”, a jedan gospodin sa slovom „U” na reveru upita me: „Jesi li ti Bastašić Milan”? Rekao sam da jesam. Taj ustaša me pozva da idem sa njim, pa izađosmo iz brijačnice.

Na prozoru jedne nastambe-zgrade, vidim Uču. Kaže mi: „Ideš kući, evo ti ovaj ćilim da ne ozebeš”. Uzeo sam ćilim i sa mojim vodičem došao u nekakvu kancelariju. Provjeravaju mi podatke, pitaju gdje mi je otac? Rekao sam da su brata i oca otjerale ustaše. Tek kad sam to rekao, shvatio sam šta sam time učinio i prepao sam se. Da bih se ispravio, na pitanje da li znam da čitam, odgovorio sam: „Kako da ne znam. Bio sam ja u ustaškoj uzdanici (ustaški pioniri)”. Dali su mi dva papira. Jedan je bio sa naslovom „Otvorena zapovjed”, a za drugi ne znam šta je predstavljao. Datum na papiru je bio 30. novembar 1942. godine, ponedjeljak. Potvrdu je potpisao lično Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik logora.^[8]

Shvatio sam da mogu da se vozim vozom. U papiru se mole ustaške i nadzorne vlasti da me ne diraju i da mi vrate svu moju imovinu. Upozorili su me da će me vratiti u logor ako budem bilo kome pričao šta sam ovdje vidio i o tome šta se tu radi. Onaj ustaša u civilu negdje nestade, a jednom drugom ustaši narediše: „Vodi ga u magazin da ga obuku i dovedi ga ovamo da ga vidimo”.

Idem ja za njim i uskoro uđosmo u veliku prostoriju u kojoj je naslagano puno odjeće. Zimski kaputi vise na aufingerima. Pod je betonski. „Skidaj se”, reče ustaša koji me doveo. Prisjetim se ja priča starijih ljudi o toj robi koju su nosili u magazin poslije klanja i ubijanja. Ponovo me uhvatio smrtni strah da će i sa mnom ovako golim biti ista stvar i da se oni sa mnom samo igraju. Osim toga, strašno je hladno. Papire sam ostavio na nekakvu klupu i svlačim se. Čovjek koji mi bira odjeću dade mi neku lijepu šarenu košulju sa uzdužnim tankim šarama. Pita: „Je li dobra”? „Jest”, odgovaram. Sad mi daje šarene hlače pumperice, nekako sivobijele sa uzdužnim i poprečnim tamnim prugama koje prave kvadratiće. Pumperice nisam nikada nosio, viđao sam ih na gospodskoj djeci. Sa njima sam bio nekako mnogo zadovoljan. Brzo sam ih obukao tako da nisam niti gaće dobio – zaboravio onaj čovjek, a ja ga nisam podsjetio.

Kažem mu da su mi cipele dobre, a on mi dobaci vunene čarape. Dade mi ljetni kaput, pita da li je dobar, pa mi dade šarenu prtenu kapu sa šiltom. Ona mi pade na uši i na oči. Pita: „Je li dobra”? Odgovaram potvrdno iako „ćepicu” nisam nikada nosio, niti ja niti bilo tko moj. (Srbi su nosili šešire ili šubare).

Sad mi se nekako pojavilo uvjerenje da zaista idem kući, jer – zašto bi me oblačili?! Dok je magacioner nešto premetao oko kaputa, ja sam se obukao. Dade on meni zimski kaput, kratki, kakav sam i ja nekad nosio. Obučem, on opet pita: „Je li dobar”? Ja tad kažem, moram priznati, za mene nešto neobjašnjivo. Vidim ja tamo na aufingeru jedan dugački kaput koji bi otprilike meni odgovarao, pa tome čovjeku kažem: „A da li bih ja mogao dobiti onaj tamo dugački kaput”? On vrati onaj kratki, dodade mi onaj drugi pa opet pita: „Je li dobar”? Odgovaram potvrdno.

Dakle, smrtni strah, koji sam imao prije par minuta, gol u magazinu robe zaklanih i ubijenih-golih, zamjenjuje nekakva vrijednosna želja. (Po pričanju starijih logoraša, a kasnije i u pisanim materijalima preživjelih logoraša, klanje i ubijanje logoraša je vršeno pošto su oni svučeni. To potvrđuje i ono odvođenje logoraša u toku noći iz nastambe gdje sam spavao posljednjih petnaestak dana: „Ustaj, ne oblači se, silazi niz stepenice”). Prvo sam pomislio da su me svukli kako bi me zaklali, a kad se pojavio tračak nade da je moj odlazak kući istina, prvobitna pomisao se mijenja i javlja se nešto, valjda iskonsko i nagonsko, nekakva neobjašnjiva pohlepa – ja tražim bolji, vredniji, ljepši kaput od onog koji mi je bio ponuđen! To je za mene do danas ostalo neobjašnjivo.

Zamolim toga čovjeka, magacionera, da mi u torbi ostanu još i moje štofane hlače, kantica i peškir, te da ponesem i ćilim. Ne sjećam se kojim riječima ili grimasama, ali on mi je to odobrio.

Odmah potom oglasi se ustaša koji me doveo: „Ajde, idemo”. Uđosmo ponovo u prostoriju gdje sam već bio i dobio papire. Tu su prisutni ponešto rekli, a jedan zatraži one papire da ih još jednom pogleda. Ja nešto reče pa jauknem. Prekorim sebe i brže trčeći odem natrag po papire. Magacioner ih je držao u ruci, no ja mu ih gotovo istrgnem iz ruku, govoreći da sam ih zaboravio. Donesem ih u kancelariju, a tamo me upozoriše i prekoriše da ih više nigdje ne smijem ostaviti. Rekoše da sačekam ručak pa da će me taj isti ustaša otpratiti do željezničke stanice.

Izašli smo van iz kancelarije. Stalno hodam tu u blizini, razmišljam kako se oni neće predomisliti ako me stalno imaju na oku. Najradije bih se odrekao „ručka”, samo da se što prije odavde maknem. Ali kako to izvesti? Naiđoše neki koji nose izrezan ’leb za ručak. Zamolim ustašu da mi dade komadić koji me sleduje, a da ne čekam ručak. On mi odobri.

Stavim ’leb u torbu i krenemo prema izlasku iz logora. Tu traže papire. Ustaša razgovara sa ustašom-stražarom. Kad je vidio papire, stražar mi reče: „’Oćeš ponijeti pušku ćaći da ide u partizane”? „Nemam ja tate. Otjerali su ga nekakvi ljudi”, oprezno odgovaram. Ugledam tu čovjeka u žutom kaputu – jedan od Vekića iz gornjeg kraja. Zapravo sam ga i prepoznao po tome kaputu u kome je pored moje kuće često išao u varoš. Javim mu se i kažem da idem kući, ostalog se ne sjećam. Stražar mi dade papire, pa me upozori da ih dobro čuvam.

Ustaša ide naprijed, ja za njim. Ispred nas vidimo jednog željezničara kako žuri na stanicu istom stazom. Ustaša mi reče da požurim za onim željezničarom jer i on ide na stanicu. Požurim ja, ali ne mogu da trčim. Okrećem se prema ustaši, a on stoji sa puškom i gleda u mome pravcu. Razmišljam: „Valjda me neće ubiti”. Ide i neki voz, dimi se iz lokomotive. Ode onaj željezničar, ne vidim ga više. Pokušavam trčati, nemam zraka, pomalo se žurim. Konačno, stižem na stanicu.

Izašao sam iz toga pakla svojim posljednjim snagama. Pokazaće se da su već počeli prvi znaci tifusa. Dakako da onda nisam znao koliko je te jeseni ljudi, dječaka i starijeg svijeta, Srba sa Bilogore, pored onih koje sam poznavao i tamo upoznao, pogubljeno. Prema podacima Muzeja genocida u Beogradu, sa tog područja je od 1941. do 1945. godine u Jasenovcu zaklano, tvrdim predmetima udarcem u glavu usmrćeno ili ubijeno 1.071 zatočenik (imenom i prezimenom).

[8] Zanimljiva je „sudbina“ ove potvrde, koja je za mene uistinu predstavljala propusnicu za život. U septembru 1943. godine mama je predala molbu za moj odlazak u Daruvarsku banju na oporavak. Uz molbu je priložila moju otpusnicu iz logora, nadajući se da će na taj način moj prijem u banju biti osiguran. Prevarila se. Molba je odbijena, a za plaćanje troškova mog boravka u banji mama je obezbijedila novac prodajom krave. Dragocjena potvrda o otpustu iz logora nikad nam nije vraćena. Puno kasnije, pokušao sam doći do potvrde, ali, nažalost, bezuspješno. Možda negdje, u nekom od arhiva, moja potvrda još uvijek postoji.

U vlaku za Zagreb

Tu je mnogo svijeta. Najviše je žena, ali ima i puno djece. Hladno je i propadiva nekakva solka – kiša, kao i prethodnih dana. Nitko nije vani. Netko mi je objasnio da u onoj kancelariji pitam koji vlak ide za Zagreb. Propitao sam se kada i na koju stranu ide vlak za Zagreb. Stojim tu negdje da vidim kad vlakovi dolaze i sa koje strane.

Neki dječačić, od nekih šest, sedam godina, sa fesom na glavi, jede kukuruzni kruh. Odmah i ja izvadim svoj komadić (150 g) ’leba (izgledom i tvrdoćom cigle) i jedem. Mali mi postaje interesantan jer drži u rukama povelik komad kukuruznog kruha. Jedna žena me zapita da li bih prodao ćilim. „Hoću gospođo. Koliko bi mi dali”, pitam ja. „Sto kuna”, odgovori ona i ja joj dadoh ćilim. Valjda je bilo jeftino, pa druga žena upita imam li još što. „Imam kanticu”, odmah je izvadim iz torbice i prodam je za deset kuna.

Kupio bih nešto za jesti, ali tu nema ništa kupiti. Uporno gledam u dječaka sa kukuruzom, koju on baš sa merakom jede. Izvučem one moje hlače iz torbe. Sve su slijepljene od blata, malo su poderane na desnom koljenu, ali inače su nove. Ponudim ih dječaku, a on pozva mamu. Objasnim ja da su malo poderane i malo blatne, ali su štofene i nove. Žena reče da nema baš novaca a ja ih brže ponudim u zamjenu za kukuruzu. „Nemam baš ni kukuruze puno”, reče ona. „Pa otkinite mi komad. Koliko možete”, kažem. Izvadi ona kruščić kuruze, više nalik na pogaču, i otkine mi lijep komad. Još se ispričava kako ne može više otkinuti. Ja se odmah zaposlim oko te kuruze koja je bila upravo slatka u odnosu na kruh – moje posljednje jasenovačko sledovanje.

Konačno dolazi vlak koji ide za Zagreb. Provjerim to kod nekoliko putnika koji se isto spremaju prema izlazu da bi ušli u vlak za Zagreb. Bila je gužva, ali sam uspio ući u jedan vagon u kojem je bilo mjesta za stajanje u hodniku. Voz je krenuo. Gledam logor kroz prozor, on nestaje, a voz prelazi preko puta kojim smo išli na rad na nasip. Naviru sjećanja na požurivanje od ustaša: „Trk, trk”, blato duboko, spadaju cipele, tko ostane tražiti cipelu, ostane bez glave – dotuku ga kundacima. Konačno iz voza vidim onaj dimnjak u koji sam toliko puta gledao i poslije više dana saznao da je to dimnjak ciglane u Novskoj.

Poslije nekog vremena dođe kondukter i traži vozne karte. Dajem mu moje dobro čuvane papire. Gleda papire pa gleda mene. Pita: „Odakle ideš”? „Tu piše”, odgovorim mu. „Pa što si tamo radio”, nastavlja on. „Bio sam kod rodbine”, kažem i tako me ostavi na miru. Nije prošlo dugo, kad ponovo dođe kondukter. Reče mi da idem sa njim, da ima mjesta za sjesti. Pristajem bez riječi. Idem za njim između ljudi koji stoje u hodniku. Provlačim se za njim jer je tu i puno stvari, prtljage na podu hodnika. Otvori vrata, tu sjede ljudi sa obje strane, pokazuju mi nešto mjesta sa desne strane kraj jednog gospodina. Sjedoh.

Sjedim, šutim, gledam dolje, negdje u krilo. Taj moj komšija sa desne strane izvadi dunju, prereže je nožem i polovinu pruži meni. Uzmem je sav sretan i rekoh „hvala”. Više je jedu oči nego zubi. Brzo i lakomo, halapljivo sam to pojeo, a taj čovjek me upita da li sam gladan. Klimnem potvrdno glavom bez riječi. Uskoro se opet vrati kondukter i nađe mjesto, sjede preko puta moga darovatelja. Traži ponovo moje papire, daje ih čovjeku pored mene i reče: „Kaže da ide od rodbine”. „Kako je bilo kod rodbine”, pita me ovaj. Kažem: „Dobro”, a on opet: „Koliko si bio”? Šutim. Za to vrijeme daje mi šaku čvaraka. Podmetnem moju pregršt (sastavljene dlanove okrenute na gore). Jedem iz pregršti direktno ustima jer je čvaraka bilo dosta. On se nekako izgovara da nema kruha, a ja se nisam ni sjetio kruha. Glavno je da se jede, nije važno šta i sa čime ili bez čega. Priča sa kondukterom da će me boljeti stomak, da ne valja bez kruha. Shvatam to kao pretnju da će mi oduzeti čvarke i samo jedem. Netko tada pruži kekse, složiše se da neće biti dobri kao kruh, ali mi ih dadoše u desnu šaku koja je već bila slobodna od čvaraka.

Opet me zapitkuje. Konačno im kažem da ne smijem ništa pričati dok ne dođem kući, da su tako rekli oni koji su mi dali papire. Tada shvatam da su papiri još uvijek kod konduktera, a on mi ih uto pruži i reče da ih čuvam. Valjda sam tada zaspao. Ne sjećam se nikakvih detalja dok me nije probudila nekakva graja, gužva, ustajanje u toj prostoriji gdje smo sjedili (nisam tada znao da se to zove kupe). Da li netko drugi, ili mi je taj gospodin ili kondukter rekao, uglavnom, shvatam da je to Zagreb i da tu moram izaći. Znam da je Zagreb velik grad, najveći u Hrvatskoj, ali tamo nikad nisam bio.

Puno je svijeta, velika gužva pred vagonima (da ne kažem – na peronu, jer ja taj izraz nikad prije nisam čuo). Guram se kroz tu masu, idem prema toj velikoj zgradi sa puno osvjetljenih prozora. Nadam se da je unutra toplo jer već mi je hladno iako sam tek izašao iz vagona. Vidim da u toj gužvi stoji neki „rođo” – nosi ispred sebe salamu, kobasice i šnite kruha. Zaokupio je moju pažnju jer sam se sjetio da imam 110 kuna. Dođem do njega. Kupio sam kobasicu i kruha, jedem i provlačim se prema vratima – ulazu u tu veliku stanicu. Unutra je veća gužva nego vani. Puno je žena i djece, sjede na raznim culima, vrećama, punim košarama, neki spavaju. Nigdje mjesta ni prostora da se sjedne. Da se i nađe malo mjesta na betonu, ja nemam na šta sjesti osim na moju, od peškira napravljenu torbu. Ubrzo sam ožednio pa odem tamo gdje na šanku prodaju piće. Kupim nekakav napitak u flašici. Nije himber, ali je bolji od sode.

Na više mjesta sam se interesirao kad ide vlak za Bjelovar. Provlačim se između mnoštva tih žena, djece i prtljage. Zima je, a nemaš se gdje zgrijati. Ćilim sam prodao još na stanici u Jasenovcu. Ima još koji sat do polaska vlaka. Lijepo sam sit, popio sam i bočicu pića, ali ipak samo gledam, tražim i uočavam gdje se prodaje nešto za jelo. Oči bi pojele sve. I, eto nezgode. U toku te moje šetnje između žena i djece za koje saznam da su uglavnom iz Hercegovine i Bosne, te da bježe ispred četnika i partizana, nešto me zašarafi u trbuhu, pa, začas, opet. Krči mi trbuh, šarafi, moram brzo u zahod, a tu nigdje ne vidjeh vrata od zahoda. Nigdje ništa ne piše. Mislim, valjda je negdje vani. Krenem prema vratima za izlaz iz zgrade, ali u toj brzini već poluglasno pitam svakoga gdje je zahod, nužnik. Netko reče da idem niz basamake, a ja ne znam šta su basamake. Još mi poneko dopuni informaciju o mom problemu i ja u trku niz basamake stignem na vrijeme. Radost i olakšanje (za kasnije životno iskustvo).

Nekako doznam da vlak za Bjelovar ide u dva sata poslije pola noći. To je još dugo, a sve je hladnije. Nadam se da će u vagonima biti toplije. Već jedva stojim, zima mi je, nema mjesta za sjedenje. Neću nigdje da se stišćem da bih sjeo jer sva prtljaga toga svijeta, pa i sam taj svijet, nekako mi djeluju neuredno, zamazano. Djeca su bila svakako ubundana da im ne bude zima, a žene su imale marame na glavi, drugačije zavezane nego naše žene. Nisu zavezane ni kao rubac ni kao šamija, nego su nekako zabrađene – kraj rupca ide preko brade. Povremeno se ta masa svijeta zatalasa, jedni idu na vlak, drugi dolaze i pokušavaju da se nekako smjeste sa svojom prtljagom. Slijedi opet nekakav zamorni mir.

Vlak za Bjelovar kreće u dva

Opet poče komešanje, provlačim se prema vratima i dobivam potvrdne odgovore na pitanje da li se ulazi u vlak za Bjelovar. Zima mi je, drhtim, cvokoćem. Imam dobar kaput, ali ispod njega je samo kaputić i tanka košulja. Pitam lijevo i desno da li idu u vlak za Bjelovar. Odgovaraju potvrdno. Grupa je povelika, izlazimo van zgrade. Pada kiša i snijeg – susnježica. Drhtim od hladnoće. Napola hodam, napola me guraju i nose. Svi oni, koje sam pitao da li idu u vlak za Bjelovar i koji su mi dali potvrdan odgovor, pokrenuli su se. Jedni idu desno, drugi lijevo i guraju se na ulazu u vagone.

Vagon pred kojim stojim u nedoumici nalazi se između dva vagona u koje se svijet ozbiljno gura da uđe. Ponovo pitam u toj gužvi da li i oni idu za Bjelovar, odgovaraju potvrdno i oni s lijeve i oni s desne strane. Znači, ide i ovaj između ta dva vagona. Ne mogu da se guram, izgledi da uđem u vagon lijevo ili desno su gotovo nikakvi. Penjem se na stepenice slobodnog vagona. Pokušavam otvoriti vrata – otvaraju se. Uđem u hodnik i stanem odmah kod vrata jer se bojim da ne bi taj vagon na kraju ipak ostavili. Ne znam ni ja kako bi to uradili, ali bojim se. Još uvijek traje graja, a i gužva oko ulaza u susjedne vagone.

U moj vagon ulaze domobranski oficiri i jedna žena. Odmaknem se dalje od vrata, a oni ulaze u prvu prostoriju. Uto dođe kondukter i pita me šta tu radim – zar ne vidim da je to rezervirano. Dosta grubo tjera me van, a ja se ne dam. Pokazujem mu moje papire i kažem da me nitko ne smije dirati, da tako tu piše. On pregleda oba papira, ali i dalje inzistira da moram ići u drugi vagon. Kažem mu da se ne mogu gurati, da sam slab i da ću tu stajati da ne smetam nikome. Vrata prostorije u koju su se smjestili oficiri i ona žena otvorena su, pa jedan od njih zapita konduktera o čemu se radi, zašto me tjera. Ovaj mu odgovori neka bude bez brige i da će me on odvesti u drugi vagon. Ja se opirem riječima da me nitko ne smije dirati, da tako piše u papirima i da se ja ne mogu gurati sa ljudima u drugom vagonu. Opet onaj oficir nešto upita, kondukter reče da idem iz logora i da mu stalno guram pod nos papire koje sam tamo dobio.

Valjda su to čuli i ostali, pa jedan reče: „Ostavi jadno dijete, ne smeta nikome”! Ja sav sretan (iako sam mrzio i ustaše i domobrane). Tako ostadoh u tom vagonu, a uskoro me pozvaše i u kupe. Nećkam se, uvjeravam ih da mi je i u hodniku dobro, međutim nagovoriše me, te mi dadoše i mjesto da sjednem. Tu je i toplo. Jedan stariji oficir, oslovljavaju ga sa „dopukovnik”, pita: „Kakve to papire ima”, misleći na mene. Onaj što se zauzimao za mene kod konduktera reče mi da mu dadem papire, što ja poslušno učinim i on ih pruži dopukovniku. Ovaj glasno reče: „On je iz Jasenovca”! Počeše da me pitaju odakle sam, koga imam od familije, tko me izvadio iz logora, imam li kuću… Odgovaram da su mi 1941. oca i brata od 18 godina otjerale ustaše, da su majku, sestru i mene otjerali iz kuće u logor, park u Grubišnom Polju, a onda mene odvojili među muškarce i otjerali u Jasenovac. Za majku i sestru ne znam gdje su. Tko me izvadio iz logora, također ne znam. Pričam da su u našu kuću odmah uselili neki drugi ljudi. Što me čeka kod kuće, ostade nejasno i njima i meni.

Žena me nije ništa pitala. Šuteći mi pruži jabuku koju sam odmah počeo jesti. Kad sam je pojeo pruži mi drugu i ja odmah nastavim jesti. Komentiraju nešto o mojoj gladi. Ja šutim. Vlak odjednom stade, stoji već podugo. Oni spominju Križevce – kao, tu se čeka neki drugi vlak. Pitam ih da li ovaj naš ide dalje za Bjelovar. Kažu da ide. Gledam kroz prozor, a tu pored našeg vagona stoje otvoreni teretni vagoni puni repe. Ispred prozora je vagon sa tužinom (žuta repa). Valjda sam se uznemirio pred tim prizorom: vagoni repe, vagoni tužina, tu na domak ruke. Nitko ga ne čuva, a ja ne mogu do njega. Netko od njih upita šta to gledam, a ja brže odgovorim da gledam repu. Pitaju da li bih htio jednu. „Bih, ova žuta je jako dobra za jesti”, odgovaram ja, a oči već jedu repu. Onaj najstariji oficir reče jednom od ostalih da ode po repu. Brzo se vratio i donese veliku repu – bijelu, vodnjaćku, kako je Pemci zovu. Nisam zadovoljan i to im stavim do znanja jer sam želio tužin.

Uto i vlak krene. Dalje gledam vagone sa repom i razmišljam kako da načnem repu. Repa je u torbi, ali način kako da je načnem i počnem jesti, stalno me kopka. Konačno je vadim iz torbe i palcem desne ruke pokušavam da je načnem i počnem jesti. Prisutni to primjete pa pitaju što to radim. „Ma, načeo bih je pa da jedem, ali nemam noža”, odgovaram ja. „Ma, nemoj. Pojeo si dvije jabuke. Neće ti biti dobro. Ostavi repu za kasnije”, govore. Teška srca poslušam i vratim vodnjaćku u torbu.

Pita me dopukovnik koliko imam godina. „Dvanaest”, odgovaram i osjećam kako mi je vruće, raskopčavam kaput. „Ako nemaš nikoga kod kuće, ’ajde ti sa mnom pa ću te ja lijepo obući i bit ćeš moj pratilac”, kaže dopukovnik. „Pa moram najprije vidjeti gdje su mi mama i sestra. Moram ići u Grubišno Polje”, odgovorim. „Dobro. Idi pa se vrati u Bjelovar i samo pitaj za dopukovnika sa velikim brkovima”, kaže mi on. Oni navješćuju skori dolazak vlaka u Bjelovar. „Evo, vidiš kako je Bjelovar lijep, kako ima puno svjetla. Ti samo dođi kako sam ti rekao”, kaže mi opet dopukovnik. „Dobro”, odgovorim. Oni izađoše pa i ja za njima.

Oni odoše, a ja stojim pred zgradom. Gledam kamo ću. Susnježica pada. Već mi je opet zima. Vrata u zgradi su zatvorena, svi su ušli unutra. Krenem prema ulazu, kad otuda izađe Stevo, Ciganin iz Grubišnog Polja. Sretosmo se i ja ga oslovim imenom, a on stao i gleda me. Konačno sa čuđenjem reče: „Milane, jesi li to ti, otkuda ideš”? „Iz logora. Pustili su me kući”, kažem. „Mama i Jovanka su već došle”, reče Stevo kao da mi saopćava uobičajenu, svakodnevnu vijest. „Kad su došle”, grozničavo pitam. „Još prije petnaest, dvadeset dana”, odgovara mi Stevo. Pun sam radosti i sav nestrpljiv. Pitam ga kad ide vlak za Grubišno, a on reče da polazi negdje za dva ili više sati.

Pita me u kome logoru sam bio. „U Jasenovcu”, odgovaram, a on nastavi: „Pa ja idem u Jasenovac. Dali su mi potvrdu da mogu otići po ženu. Ti znaš da su je otjerali još ljetos, a kod kuće imamo malo dijete”. Odmah vičem: „Joj, Stevo, ne idi tamo, nećeš se vratiti, vidiš kako ja izgledam”. Pitam ga da li ima nož da ogulimo repu. Izvadi on nož i ja mu dadoh repu. „Šteta što nije tužin”, veli Stevo. Ispričam mu kako sam je dobio i saopćim da više nitko od Grubišnopoljaca, koji su otjerani u Jasenovac, nije živ. Pojedosmo nešto od one velike repe, ja uđem u zgradu, a Stevo se negdje izgubi. U stanici je prilično toplo. Našao sam i neko mjesto da sjednem. Ima dosta stolova za kojima sjede domobrani, poneki ustaša, ljudi i poneka žena.

Za jednim stolom prepoznajem šnajdera Majna. Sjedi u domobranskoj uniformi i razgovora sa još nekoliko njih za stolom. Nešto jedu, vidim da imaju kukuruzni kruh. Oči jedu kuružnjak premda nisam gladan jer sam pojeo dosta repe. Ipak, poslije nekog vremena priđem njihovom stolu i zaželim majstoru dobro jutro. On pita tko sam, odnosno čiji sam. „Luke Bastašića”, velim ja i on me prigrli, predstavi me da sam komšija, da mu je moj otac bio mušterija. Majn je šio odijela od „Tivodara”, njegovih štofova i cajga (to je kasnije „Varteks”). Pita me šta tu radim, otkuda idem… Nudi me kukuruznim kruhom. Kažem da idem iz logora i da sam čuo da su mama i Jovanka već kod kuće. „Onda si sigurno gladan, a vidiš da i vojska jede kukuruzni kruh”. Uzmem ja komadić kruha sa stola, ali jedan od domobrana izusti: „Je l’ on Srbin, je li”, pa pogleda u mene. Šutim. „On je dijete, a što se tebe tiče šta je”, odgovori mu Majn. Ovaj opet nešto loše nastavi, a ja se odmaknem od stola. Majn me privuče natrag stolu: „Ne idi ti nikuda! A ti više ništa ne pitaj”.

Stojim ja, glođem onaj kuružnjak. Zaključim da mi je najbolje stajati uz Majna, jer budem li otišao dalje, onaj mi može svašta učiniti. Pita majstor tko je još bio sa mnom, koga su još pustili… Odgovaram oprezno: „Ne sjećam se, ne znam”, i sve tako. Sad oni pričaju svoje priče, piju rakiju i psuju rat, stradanja itd. „E, ’ajdemo sada u vlak, već je postavljen. Idemo zauzeti mjesta”, dovikuju jedni drugima. Idu oni svi u taj vlak, ja se držim najbliže Majnu i kajem se što sam mu se javio, pa je onaj gad saznao šta sam i tko sam.

Ima mjesta u vlaku, oni posjedaše, a osta mjesta i za mene. Opet mi je zima, ne griju vagon. Drijemam, a oni razgovaraju. Onaj loši čovjek opet počeo nešto o Srbima i četnicima. Majn ga prekide sa par riječi, upozoren je da o tome neće raspravljati i da je najbolje da ode negdje drugdje sjesti. Majn se dobro ustobočio protiv njega i on zašuti. Ja se pravim da spavam. Vlak je krenuo. Čujem gdje mu kaže: „Šta je dijete krivo, kako bi da je tvoje”? Sad se već osjećam zaštićenim. Hladno mi je, no uskoro počeše i grijati.

Svanjiva, vidi se kako snijeg prolijeće. Neki iz majstorovog društva su otišli. Otišao je i onaj gad. Ostao je Majn, još jedan čovjek i ja. Vide da ne spavam pa mi kažu: „Još malo pa smo u Grubišnom”. Čujem kako željezničar viče: „Zdenci”! Majn me pita kako je bilo u Jasenovcu, koliko dugo sam bio, tko je još bio sa mnom… Kaže da sam mršav… Ponešto odgovaram, oprezno. Za ponešto kažem da ne znam. Sad, preda mnom i tim još jednim čovjekom, psuje onoga gada. On ga naziva „gadom”. Psuje rat i priča o stradanju.

Eto nas u Grubišnom Polju! Vlak stade, pada više kiša, nego snijeg. Dobro curi.

Ponovo u Grubišnom Polju

Na glavi mi kapa koju sam dobio u logoru. Sjela je na uši, a šilt velik pa me štiti od kiše. Kad sam odavdje otjeran, prije dva mjeseca, bio je lijep, sunčan dan. Toplo, prašina, kesteni puni zelenoga lišća… Sada je sve mokro. Na pločniku mokro, trulo lišće, grane gole, grabe zarasle visokom, istrulom i mokrom travom. Majn je otišao, žuri radi kiše, a ja idem nekako sporije. Stevu također ne vidim. Prolazim mimo katoličkog cintora, mimo stare škole. S lijeve strane se nastavlja visoki debeli zid “predstojnikovog stana”. Na zidu je više manjih rupa-puškarnica i jedna velika kroz koju viri nekakva cijev, a ostali dio oružja pokriven je celtom, ceradom. Prisjećam se onih krikova i jauka, pucnjeva iz podruma… U tom zdanju su mučili, klali i ubijali ljude koje su odvodili iz parka u kome smo svi bili zatvoreni.

Park isto izgleda izobličen u odnosu na onu sliku kada smo tu prvih dana oktobra bili zatvoreni, spavali na tvrdoj suhoj zemlji. Sve je sumorno, nekako tamno od te vlage po zemlji i drveću koju još zamagljuje mješavina snijega i kiše koji ne prestaju. Sve djeluje nekako umorno, beživotno. Nikoga od ljudi ne srećem, nikoga ne vidim u cijelom vidokrugu križanja na kome se nalazim. Razlog je valjda hladno jutro. Rano je, a i te stalne padavine… Ulazim u našu ulicu koju, poslije varoša, zovemo „gornji kraj“. Moja kuća je na broju 43. Ruševine Brkića kuće, katnice koju su zapalili partizani prilikom napada na Grubišno krajem septembra, djeluju nekako zastrašujuće.

Idem tako sam, nigdje nikoga, a već je lijepo svanulo. Vrata cintora pravoslavne crkve Sv. Đurđa su otvorena, otvorena su i crkvena vrata. Na farofu još je onaj natpis „ŽAP”, koji sam upoznao negdje u zimu 1940. godine. Bartlov sokak je jako razlokan i blatnjav. Sa strana, visoka pocrnjela trava. Eto i kuće krojača Majna sa kojim sam bio u Bjelovaru i u vlaku. Visoka kapija zatvorena, vrata radnje isto zatvorena. Amidžića sokak je gotovo isti kao Bartlov. Još malo hoda pa ću vidjeti moju kuću sa njezinih pet dvokrilnih prozora koji su ofarbani svijetlo zelenom bojom. Taj vidik puca od Šegića kuće, od lipe koja se nalazi na samom rubu trotoara. U tu kuću su 1941. godine useljeni Slovenci iz Trbovlja – profesor Stanko Ponikvar, njegova žena Anka, učiteljica, i troje djece.

Gledam moju kuću i mislim kako ću ih iznenaditi. Utom se pojavi netko na kuhinjskom prozoru. Ne raspoznajem odmah tko je. Još nekoliko koraka i vidim da je to Ranka Bobića, naša kuma koja je pobjegla sa mjesta grupnog strijeljanja i tom prilikom bila ranjena. Majka i mlađi brat Ranko tu su joj ubijeni. Njezin otac i stariji brat otjerani su aprila 1941. godine i ubijeni u Jadovnu. Ona sada nema nikoga.

Mahnem joj rukom, ali ona ne odmahuje. Uskoro se na prozoru pojavi i moja Jovanka. Sada mi je srce puno, mašem im rukom. One ne odmahuju, a onda odjednom nestadoše sa prozora. Pokušavam da se žurim, ali mi nekako ne ide, umoran sam.

Eto, sada iz dvorišta izađe mama i trči prema meni, a za njom izađoše Jovanka i Ranka. Sretosmo se pred Singerovom kućom, ljubimo se i svi plačemo.

Upućuju mi puno svakakvih pitanja i vode me kući. Kažu da su vidjele gdje mašem, al’ me nisu prepoznale. Njima je rekao Stevo Ciganin da ja dolazim pa su me očekivale, ali me nisu prepoznale. Stevo se od mene izgubio još u Bjelovaru (valjda radi onih domobrana) i više ga nisam vidio. On je mlad i snažan i došao je puno prije mene. Ipak me je poslušao i nije produžio za Jasenovac. Poginuo je u partizanima 1944. godine.

Mama, Jovanka i Ranka nisu me prepoznale kada sam mahao od Šegića kuće jer sam im ostao u drugačijoj uspomeni. Nikad nisam imao “dugački” kaput. Ne znam da li ga je itko imao u gornjem kraju. Imali su Slovenci, pa su valjda mislile da je to netko od slovenske djece. Isto tako, došao sam u hlačama “pumpericama”, svijetlo šarenima, a kapu sa šiltom, koju smo zvali “ćepica”, nosila su poneka djeca komšija Čeha, a od Srba nitko. Valjda sam i drugačije hodao, onako slab i već bolestan.

Kasnije mi je mama pričala: „Kada si došao, imao si samo glavu i koljena. Tako si bio mršav”.

Ulazimo u dvorište, vrata od štale su zatvorena. Mislim da li su Ceda, Malenka, Milova i Goluba unutra. U kuhinji je toplo, lijevo je nekakva sećija koja tu nije bila, desno je zidani šporet, a pod prozorima je naš kuhinjski sto. Ploča je od dvije kruškove, debele planke, na čelima povezane sa gvožđem u obliku latiničnog slova „S”. Lijevo od stola je kuhinjski kredenac, ali bez krila, otvoren. Prozori su zastakljeni, ali ona debela stakla u donjem dijelu, bijele i zelene boje, zaljepljena su jer su popucala, ali nisu ispala iz ležišta. Najviše gledam u stol jer njega sam puno puta u Jasenovcu oplakao i pitao se da li ćemo se ikada ponovo sakupiti oko njega.

Izvadim ostatak repe iz torbe, a one se smiju i čude se otkuda mi repa. Pričam im. Nude me jelom, ali mi nekako ne ide. Boli me glava i opet mi je zima iako se loži. Dajem mami papire koje sam dobio u logoru. Ona ih čita i kaže da sutra moramo otići u ustaški logor da se prijavim i da im pokažemo papire. Slab sam, izvalio sam se na onu sećiju, a mama kaže da ću ja tu spavati. „Tu je toplo, a ti kažeš da ti je zima”, rekla mi je.

Mama mi ujutro priča da sam nemirno spavao, da sam vikao i da je ona dolazila. Ja se ne sjećam. Ujutro glava dalje boli, čas zima, čas vruće, a moramo ići u ustaški logor. Idem sa mamom, a jedva hodam, glava me strašno boli. Komšije nas sreću, ponešto pitaju, mama odgovara i kaže im da sam slab i da me jako boli glava. Pokazali smo papire, pitaju me kako mi je bilo, koliko sam bio u logoru… Odgovaram da je bilo dobro, da sam bio dva mjeseca. Jadna mama govori im da me jako boli glava, da izgleda imam vatru. Idemo kući, kao, žurimo se kući, a ja se jedva držim na nogama. Jedva sam čekao da legnem na onu sećiju. Mama me izula i nečim me pokrila. Glava boli pa ne mogu zaspati. Nude me hranom – ne jede mi se, nagovore me – probam, opet ne ide. Nema više one pohlepe za hranom kad sam očima jeo sve što se jesti moglo. Konstatiraju da imam vatru, pa groznicu koja me trese, i kažu da će mama ići po doktora.

Ima neki doktor Slovenac koga su isto dotjerali negdje od Maribora. Nude mi mlijeko, pa ja zapitah da li se Goluba doji. To je bila jaka i lijepa junica, bijela sa blijedim braunastim pjegama. „Ma, joj, ne pitaj. Sve je otjerano, sve – i blago, i sve svinje. Ni kokoši nisam našla”, reče jadna mama. „Ovaj stol sam našla više štaglja u snijegu. Tamo sam našla i onaj lonac, ’željeznjačić’, u kome smo kuhali žgance. Kum Lojzo Ringl nam je dao onu svoju Malenku sa jednim rogom (stara krava), pa, eto, bar mlijeka imamo. On nam je dovezao i lonac masti. Molila sam ga da nam poore ogradu da nešto posijem. Došao je, poor’o i svojim žitom posijao, već je bio snijeg. Poslije toga, odmah sam išla tebe tražiti”, priča mama.

Taj kum Lojzo Ringl, Švaba, bogat gazda, bio je nama kum kod pokrštavanja (negdje u julu mjesecu). Imao je dva mlađa brata. Jedan je bio u domobranstvu, drugi u gestapovcima. Onaj najmlađi, u gestapovcima, je poginuo. Navodno, u pokušaju da prebjegne partizanima (Lojzina verzija).

U kuhinji se loži, ali meni je stalno zima. Sutradan je došao doktor i rekao mami da smijem jesti samo griz i čaj od kamilice . „Čaj pa kamilco”, tako reče doktor. Povremeno je dolazio i hrabrio nas da ću ozdraviti jer da sam ranije imao dobar miraz. Čujem iz razgovora mame, Jovanke, Tine i kume Milke, njezine mame, da imam tifus. Kažu da samo griz i čaj od kamilice mogu sačuvati moja crijeva. Daju mi taj griz i kamilicu, a ja ne mogu više ni da zinem. Počeše da me bole zubi, vrijeđa me i griz. Nos mi je pun krasta, zubi počinju da se ljuljaju. Mama me nagovara da mućkam kamilicu u ustima, a kad to pokušam, kažem joj da me boli sve u ustima. Netko je odnekuda donio stipse, da njome ispiram usta da se zubi ne bi ljuljali. Kad je mama ispričala doktoru da ispirem usta sa stipsom, on se naljutio, psovao je i zabranio taj postupak.

Iz razgovora čujem da po noći buncam, da vrištim. Dolaze neke žene da pitaju za svoje sinove – dječake koji su sa mnom ostali u Jasenovcu. Molim mamu da ih otjera iz kuće jer ja ne smijem ništa pričati o logoru. Rekli su mi kod otpuštanja da ne pričam kako mi je bilo u logoru. U suprotnom, vratit će me u logor. Plaču te žene, plače i mama, ali ih nekako odstrani iz kuće. Onda me ona pita u povjerenju da li je sa mnom bio mali Pelinović, Pelinković, Sužnjević… Kaže da su to njihove mame. Odgovaram joj da su bili. Nisu više dolazile u kuću, a mama im je prenijela moju potvrdu (pričala mi poslije rata). Tako su te jadne majke ostale u nadi do kraja rata iako su ti dečki završili svoje živote u onom stroju iz koga me izveo Žiga ili Geza, neposredno prije vezanja.

Ne mogu ni da ustanem, jedino smognem snage da okrenem glavu kada mi mama donosi griz ili kamilicu. Sav sebi smrdim od kamilice i griza. Ne mogu više da podnesem miris kamilice niti okus griza, ali prisile me da malo uzmem „jer mi to čuva crijeva”. Pričaju da snijeg pada već nekoliko dana. Ne vidim snijeg jer sam tako smješten na ležaju. Čujem i djecu kako se igraju na snijegu, a glasna su i kad idu iz škole. Jedno jutro dođe majstor, zidar Kišosondji, da nam prezida kuhinju. Radi moje zimogroznosti mama ga je zamolila da nabavi cigle i prezidom izolira dio kuhinje sa peći. Tako je nastalo predsoblje koje je imalo troja vrata, a ovaj topli dio imao je samo jedna vrata. On je to završio u jednom danu. Postavio je i štok, ali ne i krilo vrata (dok se sve malo ne prosuši). Snijeg je puno napadao, zima je oštra, prozori se lede, a mi čekamo da se zid prosuši pa da se postavi krilo vrata.

U moj jelovnik je unesen med u mlijeku, ali griz i kamilica i dalje imaju prednost. Počinjem osjećati glad. Glava me ne boli. Sjedim, pomalo, na krevetu, vidim i koliki je snijeg preko puta – ne vidi se Tregnerov plot. „A od našeg se vide samo vrhovi ’šteketa’”, dodaje mama. Kad prolaze djeca, nekima se vide samo glave, a neki su kao u tunelu. Putem projure po koje saonice, na nekima se uhvatila djeca. Stoje na krivama, a drže se za lotru. Prisjećam se, prije koju godinu dana tako sam se i ja sanjkao, pa me gospođa Božica Orlušić kaznila lupanjem mojom rukom o stol. Ozlijedila mi palac.

Tada još nisam znao da me upravo ona „izvadila” iz logora.

Mama i Jovanka puštene su iz logora na Svetu Petku, dakle 27. oktobra 1942. godine. Po povratku u Grubišno, u našoj kući su našle novopostavljene gazde. Kad su se nekako njih riješile, sredile to malo ostataka imanja pa posijale i nešto žita (uz pomoć ratnog kuma Ringla), majka je pošla da me traži.

Otišla je kod logornika Luke Pejašinovića, inače dobrog prijatelja njezinog brata i kuće Đukića. Redovno je dolazio na krsnu slavu, a međusobno su se obilazili i na Božić i Uskrs (iako taj Luka Stevu Đukića, brata moje majke, i njegovog sina 1941. godine nije spasio od tjeranja u Koprivnicu). Bila je nedjelja poslije podne, mama je otišla kod njega u stan, u kojem je bio i njegov ured, i zamolila ga da joj da nekakvu potvrdu na osnovu koje bi ona mogla ići tražiti mene iz Jasenovca. On joj je odgovorio: „Evice, ja ti to ne mogu nikako dati, osobito ako je on u Jasenovcu. A onda, znaš, ako je stvarno ostao tamo…“. A ona, siroče, potvrđuje: „Da, da, da, jeste“. „Vjerojatno ti nije više ni živ“, nastavio je Luka. „Pa znam“, veli ona, „ali ja te eto, molim. Ja bih voljela ići vidjeti…“.

Pejašinović je, međutim, bio neumoljiv. Nekako ju je naprosto uputio prema vratima i izmarširao van iako je ona tu i dodala: „Pa znaš, Luka, da mi je sa mojim Lukom nestao i stariji sin, pa sad da mi je bar ovog mlađeg izvaditi“.

Izašla je van, ni sama ne znajući kamo ići – da li kući ili kamo drugdje. Utom se sjeti kome bi se mogla pojadati. Ode gospođi Božici Orlušić, respektnoj učiteljici, koja je odgojila generacije đaka, uključujući tu i moga ujaka, i moju majku, i moga oca, i moga brata i sestru, pa čak je učila i mene. (Dobro se sjećam kako mi je jednom prilikom razbila dlan – nešto me je kaznila radi nekog sankanja, a imala je običaj da nam za kaznu lupa šakom po stolu). Otišla je kod nje kući i požalila se: da je, eto, bila kod Luke, da joj je ovaj mlađi sin ostao u Jasenovcu, da je Luku molila za propusnicu, da joj je rekao da on to ne smije, da ne može dati, da je pitanje da li joj je mlađi sin i živ…

Mama je to ispričala, a gospođa Orlušić je odmah ustala (kako mama veli: „Ona je odmah ustala, ja još nisam ni sjela“), obukla kaput i rekla: „Ajmo“. I vratiše se natrag do Luke Pejašinovića. Pozdraviše tamo sa „dobra večer“ (već je padao mrak), a Orlušićka odmah s vrata reče: „Luka, što ti nisi Evici dao tu potvrdu, tu propusnicu za malog“? „Ma, znate, gospođo Orlušić, mi to ne smijemo davati, posebno ne za Jasenovac, a Evica kaže da je on ostao u Jasenovcu. I da vam kažem – pitanje je da li je i živ pošto je ostao u Jasenovcu“. „Luka, nemoj o tome je li živ. Ti svoje napravi – daj joj tu potvrdu“, neumoljiva je bila gospođa Orlušić.

Ovaj stao, gleda… Da ponovim, gospođa Orlušić je bila respektna učiteljica, koje se i Luka Pejašinović i u tom času pribojavao kao njen bivši đak. To je respekt. I – Luka sjede, napisa cedulju, udari nekakav žig i propusnicu pruži mami. A mogao je obje te žene – tu staru Orlušićku, učiteljicu, i moju mamu – zatvoriti, narediti nekome da ih zatvori.

Također, da i to ovdje spomenem, meni nije nikada kasnije bilo jasno, a nisam ni pitao kako je moguće bilo da gospođa Orlušić sa svojom kćerkom Ivankom nije otjerena ‘42. u logor? Doduše, nisam ni siguran da nije bila u logoru. Božica Orlušić bila je kćerka pravoslavnog popa, prote Jovana Markovića. Imala je dvije sestre – Milicu i Leposavu.

Paradoks i kontrast! Dakle, mene je u stvari iz logora izvadila kćerka pravoslavnog popa, kojeg su ‘41. za bradu odveli iz farofa, stavili ga u vlak i otjerali ga u logor Caprag kod Siska, a iz Capraga u Srbiju. (Poslije rata se vratio iz Srbije).

Kad su Božica i moja mama sa propusnicom izašle od Luke, majka je otišla ravno kući i na brzinu spremila u svoju košaru to što je mislila ponijeti da ima jesti usput. Vlak iz Grubišnog Polja za Zagreb išao je ujutro, negdje u četiri sata.

U vlaku je srela Nikicu Cvikića, našeg Grubišnopoljca koji je prije Drugog svjetskog rata bio pilot Kraljevine Jugoslavije, a sada je bio u njemačkom vazduhoplovstvu. Cvikić je bio na kratkom odsustvu, u posjeti roditeljima u Grubišnom Polju. Mama mu je ispričala kojim se poslom zaputila u Zagreb, a on je počeo da plače (bili su sami u kupeu). Počeli su da razgovaraju i o tome kako su ti naši stradali u Koprivnici, a tamo je otjeran i njegov mlađi brat Gojko.

Mama kaže: „Sva uniforma mu je na prsima bila mokra od suza“. „Evo, vidite, kumo, moj Gojko je završio u Koprivnici, a ja“, veli on, „nosim ovu uniformu i sramim se“. Rastali su se dolaskom u Zagreb.

Nakon rastanka sa Cvikićem, mama je otišla pred Ustašku nadzornu službu, koja se nalazila na trgu (kasnije Trg žrtava fašizma) na kojem se tada nalazila džamija. Međutim, ponedjeljak nije bio uredovni dan i ustaša, koji se nalazio na ulazu, glatko joj je odbrusio: „Odbi’“. I na njene zamolbe, bilo je samo: „Odbi’“. Neće on da razgovara. Ona, siroče, stade tamo kod nekog kestena, plače, ne zna šta će.

Kad, poslije nekog vremena, izlazi iz tog ustaškog stožera neka žena. Vidi mamu kako plače kod onog kestenja (od vrata nadzorne službe do tog mjesta gdje je mama uplakana stajala ima nekih 15, 20 metara). I pita ta žena: „Ćerce, što ti plačeš“? Ova odgovara: „Ma, znate…“, i ispriča joj sav taj svoj jad ukratko. Žena veli: „Dobro, ‘ajde sa mnom“. I odvede ona moju mamu u svoj stan, koji se nalazio u blizini. Upozna je sa svojom djecom (dva dečka, gimnazijalca) i reče joj da bude u stanu dok se ona ne vrati: „Tu sjedi, toplo ti je, dok ja ne dođem sa posla“. Mama ju je poslušala. Zanimljive su bile reakcije dječaka kad im je, na njihova pitanja, ispričala svoju muku. Dečki počeše da psuju i Hitlera i Pavelića. Ona se tad, siroče, čudi – kako to Hrvati, pa psuju Pavelića, psuju Hitlera? To se kod nikoga kod nas u Grubišnom Polju nije događalo. Izvadila je ona i jelo iz košare, počastila ih. Jedu, dečki gladni – Zagreb, konac ‘42.

Konačno se ona žena vratila kući po mamu i povela je da me traže. Išle su u Zavod za gluhonijeme, u Zavod svetog Jerolima i u još neke institucije. Uzalud. Gledaju oni tamo spiskove, a mama uporno govori: „Nije on nestao, on je u Jasenovcu ost’o. Odvojen je još u Grubišnom Polju, ost’o je među muškarcima, a djeca su ostala s nama. Tu djecu su kasnije otjerali i ona su možda po tim domovima, ali on nije. On je u Jasenovcu“.

Već pada i mrak. Idu natrag. Ona žena kaže mojoj mami: „Slušaj me, idi ti natrag u Grubišno Polje. Ako je živ, doći će“. I ova jadna, šta će, posluša je. To joj je jedino i preostalo. Ispratila ju je na vlak. Vlak je u to vrijeme išao negdje oko dva sata iza ponoći iz Zagreba. Tim sam se i ja kasnije vratio u Grubišno.

Mama je, dakle, otišla na vlak. Bio je utorak kad je došla kući. Ja sam došao u četvrtak. Kasnije mi je pričala: „Kad si došao, imao si samo glavu i koljena“.

Poslije rata ni ja ni mama, nažalost, nikad nismo pokušali uspostaviti kontakt sa tom ženom koja joj je pomogla. Tek negdje sedamdeset i neke, osamdesete, pitao sam tadašnjeg ministra zdravlja Zorića, mislim da mu je Ivo bilo ime, da li možda zna izvjesnu gospođu Danicu Zorić, koja je stanovala tu u Zagrebu, u blizini. Ispričao sam mu da me je ona spasila.

Neshvatljiva je ta nekakva nebriga, taj neki zaborav koji je kod nas nastupio. Ne znam kako bih to nazvao? Da li je iza svega toga nastala nekakva amnezija o svim tim događanjima prije moga izlaska? Kako je moguće da ja nikad tu ženu nisam potražio? A mati mi je rekla i ime i prezime. Ni ona nije nikada, ni kad je dolazila kod mene u Zagreb, izrazila želju da je potražimo.

Mama je od nekoga saznala da su na odsustvo došli Đurić Kramarić i neki iz Pemije – Novačić (?), ustaše iz Jasenovca. Čula je da govore kako su saznali da sam došao iz Jasenovca pa će i do nas navratiti. Sav sam uplašen. Iščekivanju „posjete” nikad kraja. Stalno o tome pričamo. Valjda me neće odvesti natrag. Bojim se, a nemam kamo pobjeći. „Ako te budu pitali kako ti je bilo u logoru, ti reci: ’Dobro, samo sam bio gladan’”, savjetuje mi mama. „I ništa drugo nemoj govoriti”, kaže. Radije pijem mlijeko sa medom, nego kamilicu i griz. Međutim, mama ne preskače griz i kamilicu, oni čuvaju crijeva.

Tu je već i jedno žalosno iskustvo: Kata Gašparevića našla je svog mlađeg sina (pet, šest godina starog) negdje kod Dugog Sela. Dala mu jesti koliko je htio, pa je za par dana umro. Katin stariji sin Đuro otjeran je, kada i ja, u Jasenovac. Ne znam kada je tamo nestao. Njezin muž Stevan otjeran je u Koprivnicu. Tamo je predlagao našim ljudima da bježe, a da će on ustaši oteti puškomitraljez (bio je mitraljezac u vojsci). Svi su to odbili bojeći se za familije.

U kuhinji je lijepo toplo – to je i dnevna tema kad naiđe Tina ili njezina mama, kuma Milka. Loži se manje drva, a toplije je. Vrata na pregradnom zidu su postavljena. Ona su, kako kažu, sklepana od dasaka među kojima ima dosta zazora pa su ti međuprostori popunjeni krpama. Prije su se, govore, „otvorizala“ troja vrata, a iz svakih polije ledeni zrak kad se otvore.

Marijan ne stanuje kod nas. Našao je stan negdje u varoši. U njegovoj sobici se ne loži, pa možda dođe na proljeće, kad otopli. Uz pomoć Jovanke i mame dođem do prozora i tu sjedim – gledam kako se djeca igraju, poznate ljude koje nisam dugo vidio… Neka djeca mi mašu kad prolaze. Nitko od njih ne dolazi jer ja imam zaraznu bolest tifus. Na štoku prozora, dolje, položene su krpe da otuda ne piri, a kad se topi led na staklima, da kupe vodu. Sve više osjećam glad, tražim mlijeko i med. Doktor dolazi rjeđe. Rekao je da mogu jesti svježi sir, a pomalo i pileću juhicu. Kaže da ne moram jesti griz, ali čaj od kamilice moram, i da sa kamilicom ispiram usta. Zubi se još ljuljaju, osjetljivi su, ali su mi kraste nosa i oko usta nestale.

Jedno jutro kažem mami da pita doktora smijem li jesti malo pečenoga mesa. To mu je rekla prilikom sljedeće posjete. Odobrio je teletinu, ali sitno narezanu i malo. Mučio sam se dok sam jeo jer su me zubi boljeli. Doktor je rekao da bi trebalo uzimati limuna, ali toga nema. Kaže doktor da mogu piti rasola, po nekoliko gutljaja prije podne, pa opet poslije podne. Čim se ujutro probudim tražim hladnu pečenu teletinu. Poslije mi je mama pričala da je kod ljudi koji su klali telce i prodavali meso molila da joj dadu, odvagnu, teletine (nije imala novaca), a da će im ona vratiti kad bude klala tele ili kad nabavi novaca. Dakako, uvijek je rekla da treba za mene, a svi su uglavnom znali kako sam prošao.

Doručkovao sam i dalje u krevetu – pola sjedeći, pola ležeći. Ujutro je hladno, ali za ručak bi se toplije ogrnuo i sjedio bi za stolom. Kuma Milka i mama često pričaju kako su pomagale Ranki u vagonu kad su vožene u logor. Ranka je bila ranjena kad je pobjegla sa grupnog strijeljanja. Tamo su joj ubijeni majka i mlađi brat Ranko. Otac Petar i stariji brat Milan, kako rekosmo, otjerani su u Koprivnicu i ubijeni u Jadovnu. Eto, da ponovim njenu jadnu sudbinu.

Ojačao sam i sve češće sam kod prozora. Čas sjedim kod prozora, čas kod stola. Ne pijem hladnu vodu, nego mlaku, ohlađenu kamilicu. Sad mi se ne gadi. Rasol mi isto godi, ali mama ga posuđuje od Tregnera. Teta Anka nekad sama donese pehar, pa opet imam par dana. Išao bih i napolje, ima dosta snijega, ali i sunca, ali ne puštaju me, boje se da ću se prehladiti. Tijesna mi je kuhinja i uglavnom sam na prozoru.

Gotovo redovito, uz doručak koji tražim rano, mama kaže: „Opet si nešto bunc’o i vikao u snu”. Pripitivala me što sam sanjao.

Obično sam u snu bježao od ustaša, a kad bi me uhvatili ili kad bih se sudario s njima, tada se probudim. Nekad sanjam poznati ambijent u logoru i konstatiram kako se nikako ne može izaći ili pobjeći. Ustaše sam sanjao u njihovoj uniformi, sa puškom o ramenu, nikad nisam sanjao njihovo lice.

Nikad nisam sanjao lica sa kojima sam bio u logoru: bricu Bosanca, Milana Adamovića, Uču, Žigu ili Gezu, nikad. Nekad sam i kasnije sanjao tipičan logorski ambijent, ali ne onaj koji sam poznavao, u kome sam bio.

To su teški snovi, puni beznađa, straha od neposredne smrti.

Ponekad u teškom snu, pun straha, u bezizlaznoj životnoj opasnosti, sam bih sebi rekao: „To nije stvarnost”, pa bih se probudio. Takvih snova bilo je i pedesetak godina kasnije. Sada ih već nema.

Ali, sjećanja se nameću, sama od sebe ili na bilo koji, i najmanji, podsticaj, utisak ili podatak.

Iz knjige: Milan Bastašić, Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.

„Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Milan Bastašić: Ustaški teror ne sme u zaborav

Tagovi: Jasenovac, Milan Bastašić, NDH, Pokolj, ustaše, GrubišnoPolje, DrugiSvjetskiRat, Jadovno, jasenovac, Milan Bastašić, Pokolj, Srbi

Popis 10.502 žrtve

Atlas Pokolja

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

nada kaže:

2. oktobar 2021. u 14:20

Sa najdubljim poštovanjem i iskrenim divljenjem se sećam gospodina Milana Bastašića, njegove neiscrpne duhovne snage, humanizma, istinoljublja i pravdoljublja. Odoleo je svakom zlu. Istinski David protiv Golijata dvadesetog veka.

Odgovori

Ostavite odgovor Odustani od odgovora

Pratite nas na društvenim mrežama:

Cookie	Duration	Description
cookielawinfo-checkbox-analytics	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional	11 months	The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance	11 months	This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy	11 months	The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

Popis 10.502 žrtve

Atlas Pokolja

One Response

Ostavite odgovor Odustani od odgovora

UDRUŽENjE

Kompleks Jadovno

Ratovi u 20. vijeku

Foto i video

Kontakt