Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishU Domu Narodne skupštine Srbije, 9. aprila 2026. godine, održana je međunarodna konferencija
„Stradanje Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u periodu
1941-1945. godine“. Učesnicima se kao jedan od izlagača obratio i dr Dušan Bastašić osnivač i predsjednik udruženja Jadovno 1941. Banja Luka.
Od drugog vijeka hrišćani poštuju grobove mučenika. Idu tamo da se mole. Taj put se zove hodočašće.
Pamtim slijedeće riječi Njegovog visokog preosveštenstva, Mitropolita gornjokarlovačkog Gerasima:
„Lika nema velikoga grada, ima Jadovno, to je najveći grad ali pod zemljom. I kada pogledamo i kada se ozrcavamo šta se sve događalo i kuda su sve ti ljudi trnovit put prošli, danas im je samo potrebna molitva i naše sećanje“.
Petnaest godina za redom, nad samim centrom tog podzemnog grada, udruženje Jadovno 1941. je organizovalo molitveno – komemorativna hodočašća i Sabranja i do sada na to mjesto dovelo hiljade Srba, potomaka i poštovalaca žrtava Pokolja, genocida počinjenog nad našim narodom od strane Nezavisne Države Hrvatske.
Sabirali smo se na Velebitu i ostrvu Pagu, Divoselu, Smiljanu i Medku da se pomolimo Gospodu i našim svetim novomučenicima Jadovničkim i Paškim, svetim novomučenicima Gornjokarlovačkim.
Da ih molimo da uz skute Gospodnje, sklope ruke i umole Cara Nebeskog da čuva njihovo potomstvo.
Ima nas još potomaka, sinova i unuka, sinovaca i sinovki naših nevino postradalih članova porodica.
Nas koji smo odrastali bez djedova, baka, stričeva i ujaka uz one voljom Gospodnjom preživjele, uz lica uokvirenih u crne rubce, suznih očiju.
Njih koje nakon zlih vremena Pokolja, nisu imale pravo ni da tuguju za svojim najdražima, za svojim rodom.
I mada nas je sve manje, iako su već kose sijede i razaraju nas bolesti, još nas ima, da govorimo našoj djeci i unučadi, prenosimo bolnu istinu i naravoučenije o Jadovničkoj i Paškoj golgoti.
O golgoti, jer je i ondje naš Jerusalim i tamo je naša druga Sveta gora.
Velebit.
A nedaleko odatle, u akvatorijumu rta Slana na ostrvu Pagu je naša druga plava grobnica.
Tamo u plavetnilu Jadrana leže i mnogi od onih koji su izbjegli sudbinu svojih saboraca koji nakon albanske golgote skončaše u plavoj grobnici Jonskog mora.
Taj strašni bezdan, jama Šaranova, samo je jedna od brojnih kraških jama Like i Velebita pred koje su Hrvati dovodili Srbe vezanih dvojicu po dvojicu za mišice i lancem duž kolone pa ih često još žive bacali u tamno grotlo.
Survavali u bezdan uz klepet lanaca i vrisak žrtava.
Neki su, u unutrašnjosti jama, izranjavani, među mrtvim tijelima danima umirali.
Teško je pojmiti tu patnju o kojoj je svjedočio samo mali broj onih koji su se uspjeli spasiti.
Ali, Gospod se pobrinuo da sa tih mjesta stradanja uvijek neko pretekne.
Danas, kada se na ulicama i stadionima Hrvatske ore glasovi koji opravdavaju i opet zazivaju zlo, kada se na transparentima i zidovima ispisuju zloslutne parole, kada se sve češće u javnom prostoru, pa čak i sa govornice hrvatskog državnog parlamenta, uz smješkanje govori kako u jami Jadovno nema ništa osim smeća… danas gospodo, braćo i sestre, trebamo više nego ikada podsjećati se, govoriti, učiti i pamtiti istorijsku lekciju koju nam naši Sveti mučenici krvlju svojom ispisaše.
Nema jame Jadovno. Ne postoji jama koja nosi to ime.
Svođenje cijelog kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag na samo jednu jamu, onu Šaranovu jamu koju sa zlom namjerom nazvaše jamom Jadovno, ponavljanje je zločina nad žrtvama ali je u isto vrijeme i zločin nad nama potomcima i sunarodnicima žrtava.
Tokom petnaest godina rada, terenskim, vrlo zahtjevnim i rizičnim radom, tražili smo i našli, snimili koordinate, uradili video i foto zapise jedanaest stratišta, kraških jama i masovnih grobnica na Velebitu i Pagu.
Sve smo to radili „o svom ruvu i svom kruvu“.
Posljednja jama, koju su otkrili i do nje nas odveli hrvatski speleolozi (svugdje ima dobrih, časnih ljudi) je jama nazvana Stratište.
Do sada nigdje evidentirana od strane istraživača.
Za vidjeti, najstrašnija od svih koje smo pohodili.
Nalazi se svega 1.400 metara vazdušne linije od mjesta logora Jadovno.
Speleolozi koji su se spustili u tu jamu, zabilježili su da je duboka 131 metar i da su na zidovima jame, cijelom vertikalom, našli ljudske kosti.
Zapisali su da je hrvatska policija uradila zapisnik, formiran je predmet u Tužilaštvu.
I ništa! A, to su mjesta ratnog zločina, tu su tjelesni ostaci žrtava zločina. Zakon je predvidio kako se postupa u takvim slučajevima.
Ali, ništa!
Postoje svjedočenja da bi se sat vremena nakon odvođenja zatočenika iz logora Jadovno, čula rafalna paljba pa postoji osnovana sumnja da su mnoge žrtve logora Jadovno ubijene upravo u toj jami.
Iskustvo mi govori da ovo nikoga u Srbiji i Srpskoj ne interesuje u mjeri da bi ozbiljnije reagovao.
Ako već oni, kojima je od države Srbije i Srpske ali i Svetog Sabora Srpske pravoslavne crkve, dato da reaguju na opisane pojave u hrvatskom društvu i ove nalaze na terenu, ako oni ćute ili tihim glasom zbore, nema druge nego da potomci žrtava govore sve glasnije na što više mjesta, gdje god da su u prilici da to čine pa i ovdje pod krovom Skupštine Srbije.
Budimo pamtiše, govorimo, prenosimo istinu da je kompleks logora smrti Gospić – Jadovno – Pag bio prvi, planirani likvidacioni centar Nezavisne Države Hrvatske. Preteča Jasenovačko – Donjogradinskog kompleksa logora.
Pronosimo istinu da to nisu bili nikakvi radni logori, već logori smrti u kojima je od 11. aprila do 20. avgusta 1941. prema neumornom istraživaču, sada već pokojnom dr Đuri Zatezalu ubijeno ne manje od 40.123 žrtve. Ne manje od 38.010 Srba.
Među njima 71 sveštenoslužitelj Srpske pravoslavne crkve uz Mitropolita Petra Zimonjića i Episkopa Savu Trlajića.
Učimo one koji ne znaju, jer to iz udžbenika nisu mogli naučiti, da su žrtve ove gospićke grupe logora, dovožene ovdje sa cijelog područja Nezavisne Države Hrvatske. Da su u kaznionici u Gospiću i u takozvanim sabirnim logorima Slana, Metajna, Stupačinovo, Jadovno i Ovčara čekali na odvođenje i pogubljenje u jamama ili Jadranskom moru.
Ono malo preživjelih koje u tom ozakonjenom hrvatskom državnom zločinu, egzekutori, nakon italijanske reokupacije tog područja nisu stigli da pobiju, bili su prvi jasenovački logoraši, logora Krapje i Bročice.
Ni jedan Srbin nije preživio logore na ostrvu Pagu.
Samo jedna Srpkinja, Slavica Oklobdžija porijeklom iz Medka, udana za zagrebačkog industrijalca, Jevrejina Josipa Fleša, sa njihovom četverogodišnjom ćerkicom Renatom preživjela je logore na Pagu.
Prema raspoloživim podacima Stevan Ćirić je jedini Srbin koji je pušten iz logora Jadovno.
Stevan Ćirić, sin vladike bačkog Irineja, bio je gradonačelnik Karlovaca, narodni poslanik, ministar prosvjete i predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije u četiri mandata.
U vrijeme kada je predsjedovao Skupštinom završena je i svečano otvorena nova skupštinska zgrada, 18. oktobra 1936. godine. U to zdanje, Ćirić je fizički i psihički ugradio samog sebe.
Kako bi ubrzao radove na izgradnji zdanja Stevan Ćirić je zaprijetio da će sjednicu održati pod otvorenim nebom, a poruka koju je on uputio svojim kolegama poslanicima te 1936. prilikom ulasku u novi Dom Narodne Skupštine mogla bi da posluži i danas.
Obratio im se riječima:
„Hoću da vas pozovem kada vas uvodim u ovu kuću da duhovnu veličinu u nju unesemo kao najlepšu tradiciju Narodne skupštine. Hoću da svako od vas zastane na pragu i da se zapita koliko unosi ovog blaga i ako se oseća slabim ili umornim neka ne prekorači prag ove svetinje“- rekao je tom prilikom i time postavio visoke standarde ponašanja i djelovanja unutar nje.
Gospodo narodni poslanici sadašnjeg Saziva ove Skupštine, kada slijedeći put budete u prilici da glasate za Rezoluciju o genocidu nad Srpskim narodom, sjetite se ovih riječi Stevana Ćirića.
U svojim zapisima vezanim za boravak u logoru Jadovno, Ćirić iznosi da je jednog dana iz sjenice u kojoj je bio sa Karlovčanima premješten u „hrvatsku sjenicu“ i da mu je saopšteno da će sutra biti upućen u Gospić. Iako u bilješkama ne navodi datum svog izlaska iz logora Jadovno, on je usmeno dao podatak da je to bilo 17. VII 1941. Iz Gospića ga je jedan ustaški oficir sproveo autom u Zagreb, a iz Zagreba poslije oporavka u bolnici Sv. Duha jedan njemački oficir, koji je specijalno poslat po njega, odveo ga je u Beograd.
Katolički nadbiskup Alojzije Stepinac je na suđenju 1946. godine u svojoj odbrani naveo da je „lično intervenisao kod poglavnika kako bi se postiglo oslobađanje iz koncentracionog logora gospodina Stevana Ćirića, bivšeg jugoslovenskog ministra, brata „pravoslavnog“ biskupa“.
Tjelesni ostaci žrtava iz Velebitskih jama nikad nisu ekshumirani i dostojno sahranjeni.
Ovdje treba pomenuti da se već nekoliko godina, pod maskom „ekologije“, brige za, kako se navodi „čisto“ hrvatsko podzemlje, iz jama vadi smeće i sve „ono“ šta se na dnu jama nađe. To se odvozi u spalionice.
U poratnom razdoblju, podignut je spomenik žrtvama kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag kraj pravoslavnog groblja u Jasikovcu kod Gospića koji je kao i centralni spomenik kod Šaranove jame i ono malo spomen ploča, uništeno u proteklom ratu.
Ona mala spomen ploča u uvali Slana na ostrvu Pagu, koja je svjedočila o stradanju ne manje od 8.020 žrtava, tri puta je postavljana, tri puta je rušena i danas je tamo nema.
Nad kraškim jamama i ostalim masovnim grobnicama Velebita i Ličkog polja, osim onih kod Šaranove jame, spomen ploča nema. Uz neke od njih, uzdigli smo tokom proteklih petnaest godina drvene krstove.
Na Velebitu i rtu Slana, svijetli deset velikih Časnih krstova koje su postavili Jadovničani.
Ako Bog da, nedaleko od Šaranove jame, na mjestu gdje je postavljen jedan od tih krstova, niknuće Jadovnička kapela.
Kapela koju je projektovao veliki Peđa Ristić, posvećena našim svetim novomučenicima srpskim.
Mnogo više na ove teme možete naći na našem sajtu na adresi Jadovno.com kao i na društvenim mrežama.
Amin!
