Kako je ustaška vlast više pojačavala teror srazmjerno je raslo nezadovoljstvo i ogorčenje srpskog stanovništva, a u selima sa mješovitim stanovništvom, naročito u onima u kojima je većinu predstavljalo hrvatsko stanovništvo, i strah od sukoba i odmazde — da bi mogle isplivati stare mržnje i zađevice i sijevnuti iz korica nikad zarđali krvavi noževi nacionalnih raskola i netrpeljivosti. Najkritičnije stanje je bilo u selima u Livanjskom polju gdje ih je bilo i čisto hrvatskih i čisto srpskih i mješovitih. Tako su sela Lusnić, Strupnić i Kovačić, bila naseljena isključivo Hrvatima, u Čelebiću je živjelo otprilike pola jednih pola drugih, dok su Bojmunte, Radanovci, Vrbica i Bogdaše bila poglavito srpska. Na

U nizu svjedočanstava o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, svakako je zanimljivo i ono što je zapisao dr Dušan Lj. Kašić u svojoj brošuri o srpskoj pravoslavnoj crkvi Uspenija presvete Bogorodice u Livnu. Sem što i on nabraja imena istraženih porodica i navodi spisak pobijenih Srba u Livnu, koji je, što je svakako zanimljivo, nešto kraći od onoga koji je ostavio nepoznati već citirani „hroničar“, Kašić posebno govori o stradanjima sveštenika na koje su ustaše imale poseban pik: „Ostvarilo se jedno od onih nesretnih vremena — piše Kašić o trenutku formiranja Nezavisne države Hrvatske i zavođenja ustaške strahovlade — za koju je Hristos kazao: ‘Doći će vrijeme, kad će

Sem rijetkih živih svjedoka, slučajno preživjelih i spašenih žrtava, malo je drugih svjedočanstava o onome što se u proljeće i ljeto 1941. godine zbivalo u Livnu i okolini. Iako uvjereni u vječnost svoje nove države i bezgrešnost i pravovjernost ustaške ideologije, krvnici su pomno brisali krvave tragove i svim silama se trudili da brižljivo operu svoje do ramena okrvavljene ruke. Mora se reći da im je u tome dobrano na ruku išlo to što su mnoga njihova zlodjela poslije rata, u ime mira u kući, u ime bratstva i jedinstva — te svete zastave pod kojom se pjevajući umiralo za slobodu – svjesno ili nesvjesno prećutkivana ili zataškavana, što su