Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Blagoslov za krvava djela

Datum objave: sreda, 10 maja, 2017
Veličina slova: A- A+

Sem rijetkih živih svjedoka, slučajno preživjelih i spašenih žrtava, malo je drugih svjedočanstava o onome što se u proljeće i ljeto 1941. godine zbivalo u Livnu i okolini. Iako uvjereni u vječnost svoje nove države i bezgrešnost i pravovjernost ustaške ideologije, krvnici su pomno brisali krvave tragove i svim silama se trudili da brižljivo operu svoje do ramena okrvavljene ruke.

Mora se reći da im je u tome dobrano na ruku išlo to što su mnoga njihova zlodjela poslije rata, u ime mira u kući, u ime bratstva i jedinstva — te svete zastave pod kojom se pjevajući umiralo za slobodu – svjesno ili nesvjesno prećutkivana ili zataškavana, što su bezbrojna gubilišta i neopojene grobnice nevinih žrtava ostali neobilježeni i zaboravljeni kao da se ne zna da se zaboravljeno zlo uvije može i ponoviti.

Ostalo je ipak dosta neporecivih dokaza da svijet nije zapamtio krvoločniju soldatesku od one koja je formirala, čuvala i do posljednjeg daha branila Nezavisnu državu Hrvatsku, da je čak i nacizam u nekim oblicima genocidnosti i mržnje prema pojedinim drugim narodima, prije svega prema Srbima, u odnosu na ustaški pokret bio amaterizam i milosrđe.

Tragajući za dokazima i originalnim svjedočanstvima te 1990. i 1991. godine došao sam do jegnog zapisa, ako ne sasvim nepoznatog, a ono sasvim sigurno do tada neobjavljivanog.

Na deset rukom ispisanih stranica nepotpisani „hroničar“ je zabilježio mnogo toga što se u livanjskom kraju zbilo u proljeće i ljeto 1941, odnosno te prve ratne godine. Zabilježio je događaje, zapisao imena brojnih žrtava, prije svega iz samog Livna, sačuvao od zaborava podatke o više sasvim zatrvenih srpskih porodica, ali — što je posebno zanimljivo i daje naročitu važnost dokumentu — zapisao i imena pedesetak najistaknutijih ustaških krvoloka iz ovog gradića.

Dokumenat nosi pečat Muzeja narodne revolucije u Splitu (br. 1-101-1), ali se ne može sa sigurnošću i sasvim pouzdano kazati gdje je nastao niti kad je nastao.

Ima mnogo osnova za tvrđenje da je nastao u jeku ustaških orgijanja i pokolja ili neposredno poslije toga — kada su vlast u Livnu ponovo, po drugi put, uzeli Italijani, ili kada su Livno, nešto kasnije, zauzeli partizani.

U svakom slučaju zapisivač je bio ili rođeni Livnjak ili neko ko je veoma dobro poznavao ljude i prilike, ne samo u gradu nego i šire u okolini. Možda su mu čak na neki način bili dostupni i ustaški spiskovi i druga arhiva.

Dokumenat je pisan latinicom, dobro ispisanim rukopisom,a po nekim pravopisnim greškama i jezičkim osobenostima, naročito po tome što brka upotrebu glasova „č” i „ć” ili „dž” i „đ”, dalo bi se zaključiti da je dokumenat pisao Musliman za čiji je govor u Bosni i Hercegovini karakteristična ova jezička mana.

Na drugoj strani, po nekim izrazima koji su rjetkost ili se uopšte ne mogu čuti u govoru ljudi ovoga kraja mogao bi se izvesti zaključak da autor čak i nije Livnjak.

U svakom slučaju ostao je dragocjen zapis i svjedočanstvo, a to što se autor nije i potpisao može se tumačiti ili kao strah od posljedica ako bi to došlo ustašama u ruke, ili je ovo, možda — što izgleda logičnije — samo dio njegovih zapisa koji je ko zna kojom slučajnošću sačuvan i dopro do nas.

Faksimil jedne stranice dokumenta koji se čuva u splitskom Muzeju narodne revolucije
Faksimil jedne stranice dokumenta koji se čuva u splitskom Muzeju narodne revolucije

Zbog autentičnosti dokumenat prenosim u cjelini i bez ikakvih pravopisnih, jezičkih ili stilskih intervencija:

„Pokolj u Livnu koji su izvršili ustaše i njihovi pomoćnici:

1) Još za vrijeme Talijanski vlasti u Livnu u maju mjesecu, dolazi iz Zagreba Nikola Blažević kao obučeni ustaša, potlje nekoliko dana boravka u Livnu, za koje je vrijeme održao predavanje u Hrv. društvu ‘Dinara’ i muslimanskom društvu ‘Merhamet’, odlazi u Donje polje sa 25 pomoćni žandara. U selo Sajković poziva pravoslavnoga popa Ristu i još 12 seljaka većinom mladića od 20 god. da dođu na sasušanje u žandarsku stanicu u selo Strupnić. U Strupniću bez da su ih izvodili iz auta povežu ih i u blizini Livna skrenu u brdo gdje se je nalazila neka jama više sela Suhača, izrane ih sa puškama i bace u jamu iz koje ih se 3 izvadilo koji su lakše bili ranjeni. Poslije ovoga upućuje se ucjena nekim srpskim građanima koji su morali platiti u roku od 6 sati.

2) Drugi prepad učinjen je za vrijeme Talijana u Livnu. Dolazi u Livno ustaški pobočnik Babić, upućuje poziv da dođu u ustaški Logor radi hitnoga saopštenja Dr Dušan Mitrović Dr Krsto Zubić starešina suda u Livnu i Ranko Margeta advokat. Čim su došli u Logor strpani su u auto i otjerani na Bugojno. Na putu između Prozora i Bugojna pobijeni su.

3) Treći događaj odigrao se na 13. VII. Tada su ztvoreni 13 viđeniji srpski građana. Na 15. VII. zatvorena je Marija Zirojević Vojkina (riječ je o supruzi narodnog heroja Vojina Zirojevića, prim. B. S.) a 17. VII. zatvoreno je 8 ljevičara te su držani u zatvoru do 24.VII. U noći od 23-24 odvedeni su sa drugaricom Zirojević 3 seljaka i 13 uhapšeni srp. građ. u Bugojno, te su iz Bugojna u noći na 24-25 odvedeni u Koprivnicu (planina između Livna i Bugojna) i tu svi na zvjerski način poubijani.

4) Četvrto masovno ubijanje počelo je na dan 28-VII. Tada su počeli sa zatvaranjem svih Srba i njihove odraslije djece od 13 godina. Oni su se odvodili od kuće, sa ulice, iz kancelarije, i gdje je god koji bio zatečen. Isti dan zatvoreno je i nekoliko radnika Hrvata i Muslimana, ali su slijedeći dan pušteni kučama, u noći 29-30 VII. poćima ubijanje svih zatvorenika koji su vezani žicom (četvorostrukom) po rukama preko leđa trpani u automobile teretne i autobuse gonjeni van Livna uglavnom pod Prolog, selo udaljeno 15 kil. na putu premaa Sinju i tu ubijeni i pokapani u jednom rovu, koji je bijo ukopan za temelj žične željeznice. Tu je vezano skupa 6 po 6 ljudi skupa vezani, kojima je bio ispaljen metak iz puške u zatiok (mali mozak). Ova ubijanja traju od 29. VII— 2.VIII. Za sve ovo vrijeme ljudi su sabirani iz Livna i okolni sela a neki odma u auto strpani i na mjesto groznog ubijanja gonjeni. Za ovo isto vrijeme izvršena su ubijanja ljudi, žena, djece i staraca po selima Čelebiću, Čaprazlijama, Rujanima gornjim i dinjim, Golinjevu. U ovim selima ubijeno je sve od najmanjeg djeteta do starca. U selima Guber, Zastinje, Priluka, Žabjak, Potoćani, Smrčani, Bila, Komorani, Baljci i drugim zaseocima većim dijelom su sve muške pofatali i poubijali a nekim je uspjelo pobjeći. Ubijanja po selima su se vršila na razne načine puškom, nožem, lopatom, bacanjem živi u jame duboke i provalije a zatim bi bacali bombe među njih i navaljivanjem velikoga kamenja odozgor na baćene.

Bilo je slučajeva da se poslije 4-5 dana vadili iz jame živi i ranjeni te ponovo ubijani. U Čelebiću je izvađeno iz jame 4 djevojke i jedno dijete. Djevojke su bile prisiljene da pređu na katolićku vjeru zatim (govori se) silovane te poslije ubijene. Djete koje je dato u bolnicu na liječenje bilo je poslije u bolnici zaklato na oči svih bolesnika i bolesničkog osoblja skupa sa još jednim teškim bolesnikom. (U pitanju su svakako već pominjane Ruža Radoja, Boja Crnogorac, Mara Erceg i Dana Šunjka, čija je tragična sudbina već opisana, a takođe je već opisano kako su u livanjskoj bolnici, nakon spasavanja iz jame, poklani Božo i Vaso Crnogorac iz Čelebića. prim. B. S.).

5) Peti pokolj učinjen je odmah po ponovnom dolasku talijanske vojske. Vojska je došla četvrtkom 21. VIII a 22 – VIII pozvano je 17 srpskih obitelji ubijenih radi seljenja (odnosi se na porodice onih koji su ranije pobijeni, prim. B. S.). U pozivu je bilo naznaćeno da se ponese malo stvari i što više novca i zlata (nakita). Mjesto sabiranja bilo je Osnovna škola. Smješteni su u auto i otjerani put Bugojna pod pratnjom 1 ustaše i 4 pomoćna ustaše. Kad je autobus sa porodicama došao u Koprivnicu šumu na putu prema Bugojnu, tu su ih dočekali ustaše, koji su ranije otišli pred njima. Zaustavili su auto i sve žene, djecu i dva starca među njima su poubijali noževim na najgrozniji način, tako da su majkama u krilo bacali rasparatu i zaklatu djecu koja su stara bila neka po tri mjeeca.

Sva ova zvjerstva su činjena po ustašama i njihovim pristašama, koje su sa revolverom nagonili na ubijanje ljudi, djece i žena, naročito mladići od 16 — 20 godina koji su bili upisani u ustaški podmladak, da bi se privikli i svoje živce naućili da se ubuduče ne bi gnušali pri ubijanju.

Poslije svakoga ubijanja pristupalo bi se pljaćkanju ubijenih a takođen i njihove imovine, kuća, trgovina, blaga, zemlje i svega drugoga preostalog i to su prisvajali sebi uglavnom gradski Bogataši, a mrvice bi bacali sirotinji koja im je služila pri izvršenju ovih krvavih i groznih djela.

Za izvršenje tih zloćina pozvat je Ivo Čelan bivši narodni zastupnik H.S.S. da održi govor u ustaškom logoru ustašama, što je isti i učinijo i njihovom se pozivu odazvao i održao govor i tako blagoslovijo njihova krvava djela kao što je ćinijo i radijo Fra Srećko Perić.

 

Pale žrtve iz grada

1. Marija Zirojević Vojkina rođ. Mloč iz Zagreba 35 g.
2. Lovren Dane zidar iz Livna 42 „
3. Čalić trg. pom. 18 „
4. Ilija Radić Gostioničar 50 „
5. Drago Vuleta poštanski namještenik 34 „
6. Nikola Zagorac Ćebedija 55 „
7. Vojin        „  „ 39 „
8. Glišo      „  „ 55 „
9. Špiro Radeta Sirar 61 „
10. Serdarević Dana Kafeđija 40 „
11. Serdarevič Ljubo Policija 35 „
12. Serdarević Momo šoferski pomoćnik 20 „
13. Ljuboja Simo Kafeđia 45 „
14.    „         Nikola Gostionićar 52 „
15. Skoko Vlado  „ 48 „
16. Duran Gojko Zidar 44 „
17. Tomanović Ljubo Bankarski čin. 30 „
18.     „              Uroš Poštar 43 „
19. Gligić Gligo 70 „
20. Konjih Ljubo Mlinar 32 „
21. Babić Dane Ćebadija 48 „
22.Borak Simo  „ 55 „
23. Čurković Jovo Egzikutor 28 „
24. Arnaut Dušan Ribar 28 „
25.      „     Branko Poslužitelj 21 „
26. Vidović Uroš Posjednik 42 „
27. Lalić Tole Penzioner 72 „
28.     „      Slobodan pom. Šoferski 20 „
29.     „      Ilija Gostioničar 54 „
30. Pavlović Risto Kafeđija 59 „
31. Duvnjak Gavro Limar 52 „
32.   „    sin    „ Sluga 18 „
33. Kukrika Simo Poslužitelj 42 „
34. Pavlović Živko Trgovac 42 „
35. Dobrijević Jovo Hanđija 45 „
36.       „             Savo  „ 22 „
37. Jovanović Ranko Gostioničar 41 „
38. Mitranić Đorđe Trgovac 48 „
39.       „       sin   „ Student 17 „
40. Kravarušić Nikola autobusko preduzeće 55 „
41.       „              Ilija Poštar 52 „
42.        „             Tomo 19 „
43. Ždero Tode Radnik 30 „
44. Nerlović Sveto Šumar 30 „
45. Maljković Slavko Učitelj 31 „
46.        „          Ranko Šumar 28 „
47.        „          Sveto priv. namj. 32 „
48. Đuran Mitar Samarđija 70 „
49.          „        Pero  „ 37 „
50.          „        Ilija Šuster 41 „
51. Anđić Drago Remenar 42 „
52. Pokrajac Vojin Radnik 36 „
53. Kojunđić Mijan  „ 27 „
54. Basera Jovo Pekar 48 „
55. Lovren Ilija Radnik 70 „
56.              Đuro čin. iz bolnice
57. Milićević Nikola Šofer 38 „
58. Mitranić Pero radnik 35 „
59. Željković Mile Podvornik 35 „
60. Stanišić Kosta Pop 60 „
61.      „   žena    „ Domaćica 52 „
62.      „   kćer Smilja Učiteljica 29 „
63. Čančar rad. 23 „
64. Šešum Stevo 70 „
65. Ždero Stojan Sluga 70 „
66. Mračilo Božo Mlinar 60 „
67.     „           Rade  „ 40 „
68. Bilbija Radnik 21 „
69. Mamarko Prosjak 70 „
79. Stanišić Dejan Tehničar 24 „

Također mnogi podatci još fale te će se pokupiti. 

          ( Lako je zapaziti da se „hroničar“ u nekoliko slučajeva ne sjeća potpunih imena i prezimena već samo jednog ili tek nadimka koji je gotovo sastavni dio imena svakog čovjeka iz ovih krajeva i ljudi se bolje pamte i znaju po nadimcima. U Livnu sam te 1990. godine takođe saznao da se na ovom spisku nalazi i nekoliko ljudi koji su u to vrijeme bili još živi ili nijesu stradali u ovim pokoljima što je, čini se, samo dokaz više da je ovaj zapis zaista nastao u toku rata, odnosno u trenucima kada se još nije znalo kakva je čija sudbina bila, odnosno kad se  za neke ljude vjerovalo da su pobijeni, prm. B. S.)

Obitelji koje su sasma iskorijenjene:

1) Dr Mitrović Dušan sa ženom i 2 dece 7 — 9 g.

2) Bajlo Jovo trg. sa ženom sinom Uglješom i njegovom ženom i dvoje djece jednog od 10 mjeseci drugog od 4 god. i kćerkom od 18 god.

3) Jove Bokića žena sa dvoje djece jedno od 8 mj. a drugo od 3 god.

4) Radeta Tomo trg. žena sa dvije kćerke

5)    „         Rade   „    sa dva sina mala

6) Kujundžić Milojko posjed. žena kćerka i dva sina od 16 — 18 god. studenti

7) Stević Mirko trg. žena sa 4 djece od 3 — 16 god.

8) Ivica Nikola   „       „       3 djece najstarije 10 dog.

9) Lalić Rajko šofer  „       i sin od 3 god.

10) Staka Pucarić sa sinom Milanom od 18 god.

11) Gligić Ranko sa majkom i dvije sestre od 18 — 30 god.

12) Zubić Krsto sudija sa ženom

13) Margeta Simo sa ženom i sinom Rankom advokatom

 

još za neke obitelji nisu podatci pokupljeni.

Sinovi livanjskog trgovca RADA RADETE, NIKOLA, DEJAN I MILOŠ poklani su u šumi Koprivnici zajedno sa majkom VESELINKOM i bakom, sedamdesetjednogodišnjom MILKOM ANĐIĆ, samo mjesec dana poslije oca ( zanimljivo je da se u ovdje citiranom dokumentu spominju samo „dva sina mala“ Rada Radete, nema ni njihove majke, ni babe)
Sinovi livanjskog trgovca RADA RADETE, NIKOLA, DEJAN I MILOŠ poklani su u šumi
Koprivnici zajedno sa majkom VESELINKOM i bakom, sedamdesetjednogodišnjom MILKOM
ANĐIĆ, samo mjesec dana poslije oca ( zanimljivo je da se u ovdje citiranom dokumentu
spominju samo „dva sina mala“ Rada Radete, nema ni njihove majke, ni babe)

Slijede ogavna imena jednog djela zloćinaca dok se sakupe podatci za sve saućesnike ovih groznih zloćina nad mirnim Građanima:

1) fra Srećko Perić, župnik iz Livna

2) Dr Dragan Urumović advokat

3) Kaić Vlado Samsar

4) Gotovac Petar i sin Stipić

5) Čevra Ivić sa sinom Pericom koji je iz Splita otišo u Livno da ubija i pljačka, vlasnik gostionice „dva seljaka” na pazaru kod mosta u Splitu

6) Fratri iz samostana Gorica

7) Vlado Slipčević vlasnik autobuskog preduzeća

8) Slipčević Luka trg.

9)       „            Stipo     „

10)     „            Anto       „

11) Polić Jozo fuzle trg.

12)    „           Jice          „

13)    „            Nikola gostionićar

14)    „            Mijo        „

15)     „         Stanko privatni namještenik

16)     „         Anto Jojo maltar

17) Đogić braća sva familija

18) Lisica zv. Marković isto „

19)Jozo Kaić zv. Čublina trg.

20) Niko   „                       trg.

21) Kaić Ljubo trg.

22)    „     Điđi hotelijer

23)    „      Boško     „

24)    „      Krstan    „

25) Jozo Kolumbuz trg.

26) Tadić Slavko i braća

27) Pavo Sučić ćebeđija

28) Luka     „      tipograf

29)Ljuban  „      ćebeđija

30)Jako Jazvo posednik

31) Sučić Alojzije trg.

32) Nikica Blažević (pronevjeritelj novca)

33) Križman Jute pisar

34)Gamulin (apotekar u Livnu)

35) Brača Đaje (trojica ji)

36) Fustenic Vlado krojač

37) Smajo Čakar mesar

38) Kajić Antija upravnik pošte

39) Borić Hamid šofer

40) Gasal Jakub        „

41) Jarić Salko ciganin

42)      „      Meho       „

43) I ostali cigani

44) Meho Bubalo „Kliponja”

45) Borić Hejko hamal

46) muslimanski hođa stari

47) Lijović Jozo, Logornik

48) Jurišić iz Bugojna

49) Bodrov Mato gostionićar iz Livna

50) Grabovac ustaški porućnik

51)Franić Bokrica stolar

52) Mijo Omazić kafeđija

53) Kikić Mato šofer

54) Isko Piragić

55) Mirko i Marko Franić prevoznici robe autom Livno — Split

56) Safić Nasko i šofer Čenter

57) Markelja i sin Stipić Kaić

te mnogi drugi koje ćemo sakupiti koji je i najmanje ućestvovao u ovim zloćinima…“

*   *   *

Neke naknadne provjere i saznanja unekoliko mijenjaju prvobitni utisak o ovom zapisu i njegovoj apsolutnoj vjerodostojnosti. Da li slučajno ili (zlo)namjerno, tek nepobitno je da su se nepoznatom autoru potkrale neke greške i pri nabrajanju imena žrtava i pri nabrajanju imena zločinaca. U tom pogledu, čini se, najveću nepravdu je učinio prema braći Sučićima.

Naime, ovaj dokumenat sa propratnim tekstom kako je naprijed dat objavio sam najprije 1990. godine u „Ilustrovanoj Politici” u seriji reportaža o pokoljima Srba u Livnu i okolini. Sasvim razumljivo, izazvao je veliko interesovanje i kao do sada nepoznat i neobjavljen dokumenat, a naročito zbog velikog broja imena koja se u njemu spominju. Više čitalaca, poglavito Livnjaka, i to sve tri vjeroispovijesti, odmah mi je potom ukazalo da su Sučići nepravedno upisani u spisak koljača i zločinaca, prvenstveno Ljuban Sučić čije ime, kao istaknutog partizanskog borca nosi čak i jedna ulica u Livnu. (Bilo je tako do 1992. godine, odnosno do dolaska novoustaša na vlas u Livnu. Tada su gotovo sve ulice preimenovane, a posebno one  koje su nosile imena heroja i prvoboraca iz Narodnooslobodilačke, antifašističke i antiustaške borbe. Među njima, naravno, i ulica Ljubana Sučića. Njegov unuk Mićo, sin Veselina Pavlovića i Ljubanove ćerke Mile, međutim, na vrijeme je sam skinuo jednu tablu sa djedovim imenom i sada je kao dragu uspomenu čuva  u  stanu u Beogradu,prim.B.S.)

LjUBAN SUČIĆ (gore) i tabla sa njegovim imenom u jednoj od livanjskih ulica
LjUBAN SUČIĆ (gore) i tabla sa njegovim imenom u jednoj od livanjskih ulica

Pismom mi se, pored ostalih, tada obratila i Mila Sučić — Pavlović, ćerka Ljubana Sučića, koja je svojim iskrenim, razumnim i ubjedljivo dokumentovanim kazivanjem zaokružila sva reagovanja i nedvosmisleno potvrdila da je prema njenom ocu učinjena nepravda.

U želji da na ovu knjigu niko ne pokazuje prstom kao na knjigu razbratnicu i svađalicu, kao na knjigu mržnje i pakosti, neistina i fralsifikata, i u iskrenoj namjeri da ispravim svaku moguću nepravdu i dokučim cijelu i potpunu istinu, da joj se približim koliko je to najviše moguće sa distance od pola vijeka i više, objavljujem dio pisma Mile Sučić — Pavlović, jer dokazima koje nudi i mene kao autora, a siguran sam i svakog dobronamjernog čitaoca oslobađa sumnje u njenu objektivnost.

Na ovaj način želim da razbijem i sva druga moguća podozrenja i eventualne sumnje u moju dobronamjernost ako je objavljivanjem ovog dokumenta ili bilo kojeg drugog podatka možda još neko na sličan način pogođen.

Uvjeren sam, uz to, da ovo pismo zavređuje pažnju i kao zanimljivo viđenje stanja u Livnu u tim mučnim predratnim i ratnim vremenima u kojima se izleglo zlo i nesreća ovoga naroda:

„Prije nego li počnem da branim moga oca Ljubana Sučića — piše Mila Sučić — Pavlović — od izmišljenih kleveta nepotpisanog, ispričat ću Vam jednu priču:

Jednom u nekom selu poštena djevojka ostane trudna, rodi dijete i slaže da je otac mjesni svećenik. Branio se svećenik branio, ali badava. Crkveni velikodostojnici ga oslobode zakletve i ražaluju od svećeničkog čina.

Mučio se svećenik, mučio i razbolio. Kad je bio na samrti dođe mu u posjetu ona djevojka:

– Oče, oprosti mi grijeh i moju veliku laž, sve ću učiniti što želiš…

– De, raspori ovaj jastuk i prospi perje kroz prozor — reče joj svećenik i pruži ispod glave veliki perjani jastuk.

Djevojka bespogovorno posluša.

– E sad idi pa kupi po ulici svo to perje…

Kao što je njoj bilo nemoguće sve perje sakupiti, tako je isto i meni nemoguće svima koji su pročitali klevetu kazati da baš i nije sve tako kako ‘nepotpisani’ kaže, ali, eto, neke stvari ću pokušati barem Vama da kažem…

Rodila sam se 1941. godine, nije mi žao, kao Htvatica. Živim nacionalno opredijeljena kao Jugosloven, a rađam srpsku djecu (Mila Pavlović je bila udata za sada, nažalost, već pokojnog Veselina Pavlovića, Srbina, sina poznatog i već spomenutog Živka Pavlovića, čuvenog predratnog livanjskog trgovca, jedne od prvih  žrtava ustaških pogroma 1941,prim. B.S.).

U kući u kojoj sam rođena žive svi zajedno: i baka, i djed, i otac i stričevi, i zaove, i tetke. Ja se ipak toga života ne sjećam, ali svakodnevna prepričavanja preživjelih su u meni održali sliku moje rodne kuće i ukućana: žene zaposlene ručnim poslovima, a muški, bolesni od viška slobodnog vremena, žive na trokutu posao — ‘Dinara’ — kuća (Hrvati), posao — ‘Sundečić’ kuća (Srbi), posao — ‘Merhamet’ — kuća (Muslimani).

Na hipotenuzi se sve dešavalo, sve što se imalo desiti u jednoj varošici: takmičenja, podvale, rivalstva, humor, kultura — sve…

Hipotenuzom ‘Dinara’ — ‘Sundečić’ — ‘Merhamet’ (riječ je o kulturno-umjetničkim društvima koja su u Livnu djelovala uoči rata, prim. B. S.), moji Hrvati se diče hrvatstvom, ovi drugi moji srpstvom, oni treći moji ‘pustim turskim…’

Pad Jugoslavije otac je dočekao u mobilizaciji u Sinju, odakle se vratio pješice preko Kamešnice sa Antom Krezom. Sa sobom su nosili i oružje koje je kasnije iskorišteno za oružani ustanak. Predratni revolucionar Hasan Brkić je odmah okupio komuniste i revolucionare i održao sastanak na kojemu je bio prisutan i moj otac (prisutni su još bili, sem Hasana Brkića, i Mustafa Latifić, Krezo Komo, moj otac i drugi čijih se imena ja ne sjećam, ali postoje dokumenti o tome i imena svih prisutnih).

Mlađi brat mog oca, Pavo, jedne večeri dovodi na spavanje neke nepoznate ljude. Poslije su ih zvali ustaški emigranti. Otac Ljuban ih istjerao iz kuće, a u svađi sa bratom Pavom napada istog nožem. Djed Tale se ubacuje između sinova tako da je Pavo samo ranjen u lijevu nadlakticu. Vrlo brzo je moj stric Pavo uvidio kojeg zla ga je spasio brat jer su malo iza toga zaređala masovna klanja…

U partizane prvi odlazi brat moje majke Željko Krešić i stric moga oca Florijan Sučić, pa moj otac, pa stric Darko, pa stric Luka, pa stric Pavo.

Marta 1943. godine gine Pavo (10. hercegovačka, Gornji Vakuf), juna 1943. gine moj otac Ljuban (10. hercegovačka, Tara), a jula iste godine gine stric Darko (2. dalmatinska, Sutjeska).

LjUBAN i ZLATA SUČIĆ
LjUBAN i ZLATA SUČIĆ

Stric Luka svo vrijeme rata radi u partizanskim tiskarnama — još je živ…

Dok su braća u partizanima u kući smo stalno na smjene po zatvorima i zbjegovima.

Jednom prilikom djeda Tala hapse sa motivacijom da ima radio-stanicu i da javlja partizanima šta se dešava u Livnu. Eh, kamo od boga sreće da je imao radio-stanicu…

Djeda odvode u zatvor i osuđuju na smrt…

Osuđenici sami kopaju vlastiti grob u muslimanskom groblju (Firdusovo groblje). Još i danas postoji rupa. Na djedovu sreću nailaze saveznički avioni i bombarduju Livno. U općoj panici bježe i ustaše-dželati i zatvorenici. (Sa djedom su bili još i Mato Andobak, Šukrija Huskić i drugi čija sam imena zaboravila).

Moju majku i tetku Kristinu nekoliko puta hapse, što ustaše, što Njemci, da bi na kraju, moja majka završila u logoru u Jasenovcu.

Faksimil jednog od sačuvanih pisama Zlate Sučić iz logora Jasenovac - upućeno 1. decembra 1943. godine
Faksimil jednog od sačuvanih pisama Zlate Sučić iz logora Jasenovac – upućeno 1. decembra 1943. godine

( Mila Sučić Pavlović, pored ostalog, čuva i jednu dopisnu kartu, datiranu 1. decembra 1943. godine, koju je njena majka iz Jasenovca uputila rodbini u Sarajevu. Logorašica broj 1.025, Zlata Sučić, kojoj je, kako stoji u pismu, pravo na pisanje i primanje paketa obezbijedio dobar rad i vladanje“, u kratkoj poruci koja nije smjela premašiti dvadeset riječi, piše: Dragi moji. Paket primila. Molim bezuvjetno i nadalje i češće. Kruh, puru, grah, začin, sapun. Pobrinite se zame. Zahvaljujem i pozdravljam — Zlata…

           Zlata Sučić je, inače, bila rodom od Krešića,  najstarije od petoro  siročadi bez majke. Kao petnaestogodišnja djevojčica se starala o braći Vladimiru, Željku i Vlatku i sestri Toni, da ih podigne i izvede na put.  Uoči Drugog svjetskog rata se udala za Ljubana Sučića i ubrzo rodila ćerku Milu. Preživjela je užas Jasenovca, vratila se u Livno, podigla Milu, a onda sedamdesetih godina, kad je otišla u penziju, prodala porodičnu kuću i odselila  u Derventu, gdje je blizu sestre Tone kupila kuću,prim. B. S.) 

Rat se završio… Vrijednost života moga oca je svedena na Spomenicu za vječnu uspomenu i slavu palih boraca Narodnooslobodilačkog rata (dodjeljivana je kao spomen na one „koji su odazivajući se pozivu Komunističke partije Jugoslavije, u borbi protivu fašističkih okupatora i njihovih domaćih najamnika položili svoj život za slobodu i nezavisnost, za bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije, za vlast radnog naroda i pobjedu narodne revolucije“, prim. B. S.).

Pedesetih godina počastiše posljednji put svoje pale drugove živi ‘heroji’ te nekoliko ulica nazvaše imenima boraca, među kojima je i moj otac…

Ovo je treće pismo koje Vam pišem pa ga uništim. Ovo ću poslati kao jedan mali dio skupljenog perja, kao jedan mali napor da se prestane generalizovati i prihvatati svačija tvrdnja o genocidnosti svih Hrvata.

Isto tako mogu reći da su Slavko Tadić, Alojzije Sučić, braća Džaje, Anto Dolić (trgovac, kožar) stvarno čestiti Hrvati koji su osuđivali i prezirali sve te užase, a ne podržavali ih ili u njima učestvovali…“ – piše na kraju Mila Sučić – Pavlović.

Nadam se da sam objavljivanjem ovog pisma „spasio dušu svoju” i potvrdio da mi je stalo do istine i da — a do toga mi je posebno stalo — nijesam od onih koji smatraju da su svi Hrvati zločinci niti prihvatam tvrdnju o kolektivnoj genocidnosti i odgovornosti bilo kojeg naroda već je uvijek u pitanju tragično posijano sjeme zla i raskola, mržnje do iskopanja, da zlo nema ni mjere, ni vjere, ni nacije – da je zlo zlo bez obzira ko ga čini i u ime  koga, u ime kojih ciljeva …

*   *   *

          Ni Hrvatica Mila Sučić, ni njen muž, Srbin Veselin Pavlović, kao ni toliki drugi dobromisleći i dobroželeći ljudi, nijesu ni slutili devedesetih godina da bi ponovo mogla sijevnuti nacionalistička mržnja do te mjere da potpali i još jednom raspiri ratni požar. I oni su  vjerovali da se može zaratiti i u njihovoj  kući ali ne i u Bosni i Hercegovini gdje su se ljudi za pedesetak minulih godina toliko  izmiješali i isprepletali, gdje su – mislili su – vjerski, nacionalni i svi mogući drugi plotovi odavno obaljeni, rovovi i međaši zatravljeni, stare mržnje i zađevice prevaziđene i sve ono što je ljude dijelilo i svađalo  zaboravljeno:

          – Mislim da nas je, ako ne  sasvim otrijeznio, a ono sigurno zabrinuo i prenuo iz naših zabluda jedan telefonski poziv – sjeća se Mila Pavlović. – Jedne noći, mislim da je to bilo 1991. godine, zove moj stric, stari  fra Lovro Sučić. Traži moga Veselina i kaže mu: moj, Veseli, ovo nešto ne valja i ne miriše na dobro. Ako, ne daj Bože, do nečeg dođe, ja znam da ćeš se tiovdje među Srbima nešto pitati i imati nekog uticaja.Kumim te Bogom i svim svetim spasi i sačuvaj fra Marka Gela, dobar je čovjek…

          (Brzo će se pokazati da se fra Lovro Sučić nije niučem prevario. Imao je mudri starac, preko kojeg su pregrmjeli pogani ratni zemani i svakakve smute i prevrate, neko posebno čulo da prije mnogih osjeti zadah zla i rata, ali i da dobro procijeni ljude, za koga se valja založiti. Fra Marku Gelu, tada mladom livanjskom  svešteniku, kumčetu fra Lovra Sučića, nije trebala pomoć Veselina Pavlovića, ali je  on opravdao  povjerenje starog kuma i dobročinstvom  zadužio livanjske Srbe, a sebi vječno  obezbijedio mjesto među časnim ljudima i dobročinima: kad je ratno ludilo i ustaška histerija i srbomrzačka pomama zahvatila Livno, kad su svi Srbi, oni koji  nijesu pobijeni ili dospjeli u ustaške logore i mučilišta, pobjegli i spas potražili daleko od Livna – među njima i mjesni paroh, pop Mirko Jamedžija – fra Marko Gelo je, rizikujući i glavu,  iz srpske pravoslavne crkve pokupio sve ikone i relikvije, sve svetinje i važnu pokretnu imovinu  i sklonio ih na sigurno, a potom, kad je zlo minulo javio popu Mirku da ne brine, da je sve sačuvano, prim. B.S.)

Ja sam u to vrijeme još živjela sa sinovima u Splitu i radila u jednoj apoteci – sjeća se dalje Mila Pavlović – a vikendom bismo dolazili kod Veselina u Livno. Jednog vikenda bili smo u Livnu samo ja i mlađi sin Dražo, a stariji Mićo, već stasali momak, ostao u Splitu. Nas dvoje se vraćamo u ponedjeljak, Mićo nas čeka na autobuskoj stanici, ali vidim nešto nije normalno, sav unezvijeren i nenaspavan. Šta je, sine, pitam. Mama, moraš u Paraginu policiju, ne pitaj ništa, evo ih iza mene. Sledih se, njih četvorica, ošišani i zakopčani, stoje iza njega i čekaju da krenemo.

          Idem, a noge mi klecaju. Mićo mi usput tiho došaptava da su prethodne noći bili u stanu, da su sve pretresli i ponijeli slike i sve ako je igdje išta bilo rukom napisano.

           Kad se u kancelariji nekog njihovog pretpostavljenog ukaza ogromna Pavelićeva slika, sve mi se za trenutak smrači i zamuti pred očima, ali  mi se isto tako brzo i razbistri od straha za djecu. Svud okolo oružje raznovrsno, cijeli arsenal, a na stolu ispred „islednika“, pored ostalog,  prava pravcijata protivtenkovska mina.

          Poče propitivanje, sve, reklo bi se, fino i kulturno, a malo, malo, čim mu kažem nešto što mu nije po volji, njemu škrgutnu zubi. Najviše kad mu ne priznah da sam se udala za srbočetnika, da sam promijenila i pljunula na svoju vjeru, i objasnih  da postoji samo jedan Hrist i da je nebitno kako se ko krsti.

Faksimil zloslutnog ustaškog letka koji su ktrajem osamdesetih godina prošlog vijeka dobija li Srbi u Splitu
Faksimil zloslutnog ustaškog letka koji su ktrajem osamdesetih godina prošlog vijeka dobija li Srbi u Splitu

Sve je to bilo veoma mučno i trajalo, čini mi se, cijelu vječnost. Najteže bi kad izvuče breme naših porodičnih fotografija i moj telefonski podsjetnik, ali sam se vješto i pečobrazno  branila i snalazila: vrdala sam i pravila se da ne razumijem šta me i za koga pita sve dok ne bih smislila dobar i ubjedljiv odgovor.

          Najviše ga je zanimalo kad će moj muž  doći u Split. Kad mu tvrdo obećah da će to biti idućeg vikenda, on se malo smiri, a onda mi priprijeti najstrašnijim mukama i odmazdom ako ikome o tom našem razgovoru pisnem i jednu riječ. Ovo   može soliter poravnati sa zemljom  pa zato pripazi da ne pukne u temelju ispod tvoga prozora – reče i nježno pomilova onu minu ispred sebe.

          Zakleh se, naravno,  kako sam najbolje i najtvrđe umjela da ću držati jezik iza zuba i da će Veselin doći idućeg vikenda, a sve mislim kako što prije da se dokopam vrata i umaknem iz Splita – nećete vi više vidjeti ni mene ni ikog moga…

          Javila sam, naravno, odmah Veselinu šta je bilo. Majci koja me svakog dana zvala telefonom jer je, kako će mi kasnije ispričati, predosjećala da se nešto opasno valja, nijesam smjela ništa kazati jer sam znala da mi telefone prisluškuju. Jednom sam joj samo rekla: mama, Jasenovac je na putu…! Ona je, naravno, sve shvatila i više se nijesmo čule sve dok sam stigla u Livno.

          U Splitu sam ostala do četvrtka, dok smo skovali plan kako neopaženo da se izvučemo jer mi je bilo jasno da nas prate u stopu. Odlučili smo  da prvo krenemo ja i Dražo, a Mićo da ostane tobož kao zaloga i garancija da ćemo se mi vratiti. Udesili smo tako da nam jedan Mićov drug, Hrvat, fin i dobar momak – neću mu ni sad spominjati ime da mu kakvo zlo ne pričinim – odnese torbe i ostavi  ih u garderobi na autobuskoj stanici, a ja sjutradan krenem s tašnicom u ruci kao da pratim Dražu u školu – on tada bio tek u drugom razredu.

          U onoj gužvi na autobuskoj stanici na brzu ruku  ubacimo stvari u autobus i sjednemo nekako po sredini, nema nikoga živoga sem vozača i jednog momka, sjedi iza vozača i nekako nas pakosno i zloćudno mjerka.

          Na graničnom prelazu prema Bosni i Hercegovini eto kontrole. Ja pokažem ličnu kartu u koju sam namjerno ubacila jednu specijalnu  dozvolu za nesmetano kretanje – to dijelili zdravstvenim radnicima, pa i nama  po apotekama. Onaj policajac pogleda, ljubazno se osmjehnu i krenu ka vratima  autobusa, a onaj mu momak iza vozača, čujem, prosikta: što ovu četnikušu puštaš da prođe, majku joj jebem…

Policajac mu  mirno objasni da imam propusnicu i izađe, a onaj nas još jednom bijesno odmjeri kao da će nas očima proždrijeti…

          Mića nam sjutradan javi da je našao nekog poznanika Hrvata koji hoće da ga doveze do Livna, ali traži 5.000 maraka. Ne pitamo za cijenu, imamo toliko, samo da on izvuče živu glavu. Ja spremila fini ručak, računam  dolazi nam u kuću prijatelj i dobrotvor koji je založio svoju za glavu našeg sina. Đavola! On hladno uze pare, pažljivo ih izbroji i ne zahvali ljudski, a kad krenu s vrata osmotri još jednom  namještaj u kući i veli: ovo će i onako uskoro sve biti naše! Mi se skamenili, gledamo ga i očima pitamo šta to priča, a on likuje: naše, naše, već smo mi tu u Livnu, samo što to vi još ne vidite i ne shvatate, a kad shvatite biće kasno – reče i bez pozdrava ode…

          Kad su Paragini uvidjeli da ih je Mila Pavlović namagarčila i umakla iz Splita, u prvom narednom broju (11. „prosinca“ 1991)  njihovog „Slobodnog tjednika“, na dvije strane je objavljena velika reportaža pod naslobom „Srpski puč u Lori“.To je priča o navodnoj tajnoj akciji „zločinačkog KOS-a“, (kontraobavještajna služba Jugoslovenske narodne armije, prim.B.S.),koji je tobož iz ovog čuvenog vojno-pomorskog centra iz Splita kidnapovao i u Beograd u vojni zatvor prebacio trojicu čelnih oficira, komandanta Lore viceadmirala Dragoljuba Bocinova, Makedonca, i njegove prve saradnike kapetana bojnog broda Sibina Petrovića, Srbina, i kapetana fregate Božidara Frankovića, Hrvata. Njih trojica su, po toj priči, optuženi za veleizdaju, da su bez metka htjeli  da predaju ovaj mornarički centar „Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice“, odnosno lično admiralu Svetu Letici.

          Zločinački čin navodnog kidnapovanja i hapšenja ove trojice visokih oficira pripisan je  pukovnicima KOS-a Dojčilu Isakoviću i Radiću Jovanoviću koji su, kako piše „ST“, malo prije toga  stigli u Loru sa specijalnim zadatkom da spriječe njenu predaju Hrvatima i organizuju  jaku špijunsku mrežu i „petokolonašku“ organizaciju privrženika Jugoslaviji i Jugoslovenskoj vojsci. U sami centar te organizacije stavljeni su upravo Veselin i Mila Pavlović:

          „Kako funkcionira petokolonaška mreža u Splitu – piše „Slobodni tjednik“ – najbolje ilustruje  slučaj Veselina Pavlovića, bivšeg direktora „Emone“ i osobnog prijatelja Sime Dubajića i Jove Opačića. Pavlović je rođen u Livnu 15. svibnja 1938. godine i ima stan u ulici Henrika Znidaršića, broj 24, ali ga već duže vremena nema u Splitu. Dok je ovdje boravio, pod motom ‘lojalnog Srbina’, bio je zapravo uključen u  petokolonašku mrežu, ali je poslije vlastitog diskreditiranja preselio u rodni grad, gdje zajedno sa parohom Danilom iz livanjske pravoslavne crkve skuplja dobrovoljne priloge namijenjene financiranju četničkog pokreta, a poslane iz Splita. A njih mu je iz Splita vjerojatno dostavljala  supruga Mila Pavlović, koja je sve do prije tjedan dana normalno živjela u ovom gradu i radila u ljekarni na Voćnom trgu, ali je onda dala otkaz i zajedno sa sinom Dražom (!) otišla suprugu u Livno! Gospođa Pavlović uspjela je dosta vremena neopaženo djelovati u Splitu, prije svega jer se predstavljala kao Hrvatica, iako je riječ o posrbljenoj Hrvatici, o čemu svjedoči fotografija na kojoj je ona snimljena na Gazimestanu 1989. godine, na Vidovdan, dakle onog dana kad je Slobodan Milošević govorio na proslavi kosovske bitke. Na poleđini te slike Pavlovićka je vlastoručno napisala – „ja među svojim, Gazimestan, Vidovdan“!

„Ilustracija“ iz „Slobodnog tjednika“ : VESELIN PAVLOVIĆ, prvi s lijeva, u društvu MILIĆA OD MAČVE i SIMA DUBAJIĆA, prvi i drugi s desna
„Ilustracija“ iz „Slobodnog tjednika“ : VESELIN PAVLOVIĆ, prvi s lijeva, u društvu
MILIĆA OD MAČVE i SIMA DUBAJIĆA, prvi i drugi s desna

Tekst je ilustrovan fotografijama uzetim prilikom pretresa iz stana Pavlovića. Na jednoj je Veselin Pavlović sa Simom Dubajiće, Milićem od Mačve i drugima, a na drugoj je Mila Pavlović snimljena pored spomenika voždu Karađorđu u Beogradu.

           Zanimljivo je i posebno naglašavanje da se sin „posrbljene Hrvatice“  Mile Pavlović zove Dražo:

          – Ta zajedljiva aluzija je u duhu te cijele prljave propagande i nema nikakve stvarne veze sa Dražom Mihailovićem – kaže Mila Pavlović. Mog pokojnog djevera Nikolu, zapovijednika na brodu „Bratstvo“ koji je  u decembru 1981. godine stradao  u brodolomu u Sredozemnom  moru (nije htio  da napusti komandni most već je, kad je kompletnu posadu  nagnao da skače u more i spasava se, zajedno sa lađom otišao na dno – u legendu, prim. B.S.), svi su zvali barba Dražo. Kad sam nepunu godinu poslije te tragedije rodila sina, da bih mužu i ostaloj rodbini, a posebno mojoj svekrvi, Nikolinoj majci, koliko-toliko ublažila bol i sačuvala uspomenu na ovog divnog i plemenitog čovjeka, bilo je potpuno prirodno da sinu dam ime Dražo.

Spaljena kuća Veselina Pasvlovića
Spaljena kuća Veselina Pasvlovića

Nije, naravno, napis u ovom proustaškom glasilu ostao bez odjeka iako su, prije svih svi Livnjaci, dobro znali da on, barem što se tiče Pavlovića, vrvi od samih laži (U Livnu, primjerice, nikada nije bilo nikakvog paroha Danila o kojemu se govori u tekstu kao o glavnom pomagaču Veselina Pavlovića za prikupljanje pomoći za „četnički pokret“). Brzo se pokazalo da novoustaška soldateska i vlast  ima i te kakvog uticaja i u Livnu: počeli su telefonski pozivi i prijetnje Pavlovićima i oni u jesen 1992. godine odlučuju da bježe i odatle i utočište potraže u Beogradu kao i toliki drugi Srbi iz livanjskog kraj. A oni koji su im radili o glavi ubrzo su im spalili i razurili staru porodičnu kuću i imovinu u Livnu u želji da im ugase svaku nadu i pomisao  da se ikada vrate u taj grad:

          – Čim smo se malo skućili u Beogradu – kazuje dalje Mila Pavlović – k nama je iz košmara u Derventi dobježala i moja majka Zlata i tu ostala sve dok se stanje u Derventi nije malo smirilo. Nekako u vrijeme kad su Srbi tamo uspostavili vlast, Veselin i ja se jednog dana vraćali iz Prijedora i odlučimo da svratimo u Derventu i obiđemo majčinu kuću.  Sve uništeno i opustošeno. Ni prozora ni vrata, niti igdje ičega u kući. Samo hrpa pravim čudom neuništenih knjiga i papira na sred dnevne sobe. Na vrhu Gogoljeve „Mrtve duše“, a ispod njih nekoliko majčinih sačuvanih pisama iz Jasenovca…!

          ( Zlata Sučić se kasnije, čim je na tom  području utihnulo oružje, vratila u Derventu i ispod tog svog krova nije više kročila sve dok se, 2002. nije vječno smirila i  počinula, u osamdeset sedmoj godini života, tiho, iznenada, „s nogu“, potpuno svjesna tog sudnjeg trenutka,  ne propuštajući  da i u tom času poruči da je jedino važno šta čovjek u srcu nosi, a ne kojem se bogu i kako moli. Ćerka i zet su joj ispunili potonju želju, sahranili su je u Livnu, a u Livnu će, nedugo potom, vječno počinuti i njen zet Veselin, koji je iznenada umro u Herceg-Novom, prim. B.S.)

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

budo-ognjena_marija_livanjska.jpg

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top