Ako nevolje i nesreće kale čovjeka i čine ga tvrđim i postojanijim, ako „nove nužde rađu nove sile”, onda je Božo Bošković iz sela Čaprazlija podno Dinare očigledan primjer i dokaz za to. Nije ga, čini se, samo vodenica mljela, a on traje, traje… I da nije dočekao da djecu svoju sahranjuje (dva sina mu je smrt u mladosti punoj pokosila, prim.B.S.), a to je valjda najstrašnija kazna za svakog roditelja, još bi ova tvrda starina odolijevala životu i prkosila njegovim ćudima. Roditeljska nesreća ga je, međutim, pokolebala i potresla iz temelja pa više nema ni snage ni volje da se prisjeća svega što je preturio preko glave. Srećom, Ljubica,

Po nekim podacima za oko osam stotina žrtava ustaških pokolja u Livnu i selima u livanjskoj kotlini nije imao ko zaplakati niti svijeću zapaliti. Zauvijek su ugašena mnoga ognjišta, iskorijenjene cijele porodice, ne ostalo traga ni od odive. U tom pogledu je sigurno najkarakterističniji slučaj sela Golinjeva, rodnog mjesta velikog humaniste, pjesnika i neumornog borca za slogu i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, Jovana Sundečića. Krvnici su tog zlog ljeta zaboravili Sundečićeve poruke i amanete i ni iznad jednog od šezdeset srpskih šljemena nije se dan poslije te strašne Ognjene Marije zapramao dim niti je ikada više u nekoj od tih srpskih kuća vatra propirena srpskom rukom. Kako vrijeme odmiče