Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Ni pile nije uteklo

Datum objave: četvrtak, 22 juna, 2017
Veličina slova: A- A+
JOVAN SUNDEČIĆ: krvnici su zaboravili riječi i djelo velikog humaniste iz Golinjeva
Jovan Sundečić

Po nekim podacima za oko osam stotina žrtava ustaških pokolja u Livnu i selima u livanjskoj kotlini nije imao ko zaplakati niti svijeću zapaliti. Zauvijek su ugašena mnoga ognjišta, iskorijenjene cijele porodice, ne ostalo traga ni od odive.

U tom pogledu je sigurno najkarakterističniji slučaj sela Golinjeva, rodnog mjesta velikog humaniste, pjesnika i neumornog borca za slogu i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, Jovana Sundečića.
Krvnici su tog zlog ljeta zaboravili Sundečićeve poruke i amanete i ni iznad jednog od šezdeset srpskih šljemena nije se dan poslije te strašne Ognjene Marije zapramao dim niti je ikada više u nekoj od tih srpskih kuća vatra propirena srpskom rukom.
Kako vrijeme odmiče sve je manje nade da će se ikada tačno ustanoviti koliko je srpskih duša stradalo iz ovog sela. Koljači, a ovdje mnogi tvrde da ih još ima živih i nekažnjenih, neće da govore „o junaštvima“ i kažu koliko je iz ovog sela srpske krvi proliveno. Od onih koji bi govorili i posvjedočili, jednostavno niko nije pretekao pa otuda nije ni čudo što se ni do dana današnjeg ne zna sasvim tačan broj žrtava iz ovog sela.

Dugo se, naime, vjerovalo da je stradalo oko sto četrdeset osoba ali su neka najnovija istraživanja pokazala da je taj broj daleko veći i da ima ozbiljnih nagovještaja da se može gotovo udvostručiti.
I kao što sve u vezi sa zločinom u ovom selu pokriva veo tajne, tajna će po svemu sudeći ostati i ko su i da li su bila dva dječaka koji su se, navodno, dvije nedjelje nakon zločina, ranjeni i nagrđeni, posljednjim atomima snage uspjeli izvući iz jame da bi ih potom ipak stigao ustaški nož u livanjskoj bolnici gdje ih je neko bio doveo na liječenje i oporavak.
A da bi se barem djelimično saznalo šta se i kako odigralo u Golinjevu postarao se opet neumorni Milan Radoja:
„Septembar 1941. godine — piše Radoja — kad se raskinuo front po ustaškom rasporedu, odma je došo jedan bataljon Talijana i vod karabinjera u Čelebić.
Bilo je neko pomilovanje za granična sela koja nisu obradila svoju ljetinu da im se dadne taksa. Čelebić i Bojmunti i Čaprazlije i Provo. Ta su sela pozvata da dođu u Livno, u magazin kod stanice.
Talijani su te usluge činili kavo da su spasioci Srba, a oni su imigrante ustaše odgajili i vospitali, ali da ji Srbi zavole kavo spasioce od ustaša.
Kada su nas odveli Talijani u Livno ušli smo sa njijovim patrolama i stražom. Bila je srijeda. Pazarni dan. U gradu je bilo dosta naroda. Onda se većinom razgovaralo o događajima kako su kupljeni Srbi po gradu i okolnim selima i ko je bolje izvršijo zadatak u kupljenju Srba…
Pred kotarom iskupila se jedna grupa ljudi. Pošto me ne poznaju i ja sam se pridružio njima. Reko sam da sam iz Čelebića, katolik, Rimac Ivan, i da nam je čudo Srba uteklo, ima ji koji su iz jame izišli…
Jedan čovjek iz Golinjeva govori mi:
— Pa vi ste bili kukavice kako ji niste znali popeljati ko mi naše u Golinjevu. U nas u Golinjevu ni pile njijovo nije ostalo živo. Mi smo naše dobro sredili pa sada ove naše dvi vjere žive ko nokat i meso s drugima kada je nji đavo odnijo…
Onda jedan čovjek iz Gubera, srednjeg rasta, crnomanjast, štrucovani brkova, govori:
— Pa, brate, u nas nije bilo tako naređenje. U nas je bilo rčeno samo da se kupe ljudi, a žene i dica da prime našu viru i ko doćera deset Srba u Livno da će dobiti žutu kolajnu na prsima. To je kome oće logornik i ove glavešine.
Zapečetili srpske magaze i dućane pa oni uniđu i nose sve što begenišu da jim valja — mogu i njina dica biti bogata.
Oni što su oćerali njijove trgovce i ona dva popa, ti su proglašeni da su hrvacki sokolovi, ali to ne mere svakoga zapasti. Ona dva popa što su oćerati kažu da su nji dva zet i šura. Pop Risto je bačen više Kablića u jamu. Pop Krsta na Borovoj glavi u jamu. Neka tamo svoje molitve čandraju i dozivlju se kroz planinu pa nama šta bog dadne, neće nam nikad više zlo napast…
More biti da neće sve biti kako je nama obećavano. Pa, moj brate, ovi Talijani dođoše pa vole više njima nego nami…
Jedan stari govori:
— Djeco, ovo je rat. Ko zna kako će se sve naposletku svršiti. Tako je bilo i za vreme Austrije, pa dođoše Srbi… Ko zna kako se i sad more dogoditi…
Pa, stari, ti si lud, ti pocenjivaš našega poglavnika — govori mu jedan i glasno se smije…“

PAVO MITROVIĆ (jedna od rijetkih sačuvanih fotografija pobijenih Srba iz Golinjeva)
PAVO MITROVIĆ (jedna od rijetkih sačuvanih fotografija pobijenih Srba iz Golinjeva)

O pokolju u selu Golinjevu govori i Marija Bogunović. Njeno svjedočenje navodi jeromonah dr Atanasije Jevtić u svojoj knjizi „Jasenovac — najveći srpski grad pod zemljom”:
„Istodobno sa pokoljem Srba u Livnu, ustaše su vršile pokolje i u selima sreza livanjskog.
Selo Golinjevo nalazi se 15 kiometara od Livna. U ovom selu živjeli su zajedno Srbi, Hrvati i Muslimani. U selu je bilo oko 50 srpskih domova.
Jednog dana u mjescu julu 1941. godine došli su u ovo selo ustaše i uz pomoć domaćih Hrvata i Muslimana pokupili su sve srpske porodice i odveli ih, pod izlikom da ih vode na saslušanje.
Odvedene srpske porodice postrojili su na jednom polju kraj sela, gdje su ih najpre povezali i opljačkali, a zatim odrasle muškarce zajedno sa muškom djecom odveli su na brdo zvano Tušnica i tu ih sve žive bacili u jednu duboku jamu.
Tri nedelje posle toga, dvoje dece nekako su sami živi izašli iz ove jame. Kako su ova deca bila vrlo slaba od pretrpljenog straha i gladovanja, kotarski predstojnik smestio ih je u banovinsku bolnicu u Livnu, ali su ustaše za ovo saznale i jednog dana došli u bolnicu i ovu decu zaklali na bolničkim krevetima. Ovaj put su ustaše zaklali u bolnici i sve ostale Srbe koji su se tu nalazili na lečenju.
Žene i žensku decu iz sela Golinjeva ustaše su odvele na brdo Kamešnicu i tu ih bacili u jednu duboku jamu kroz koju protiče voda. Iz ove jame reka Cetina je izbacila pojedine leševe“
O strahoti pokolja u selu Golinjevu upečatljivo govore i podaci koje je sakupio Duško Šormaz, a objavljeni su u knjizi Milana Bulajića „Ustaški zločini genocida”. Pored ostalog, on navodi i spisak pobijene djece iz Golinjeva od novorođenčadi do četrnaest godina starosti. Samo iz porodice Bošković stradalo je desetoro djece, a iz porodice Pažin čak dvadeset i četvoro…
Kada je riječ o zločinu u selu Golinjevu zanimljivo je svjedočenje Marka-Markice Crnogorca koje takođe u pomenutoj knjizi navodi Milan Bulajić:
„Jedinice NOV i POJ su početkom avgusta 1942. oslobodile Livno. Tada su organi narodne vlasti (NOO) u selu Golinjevu organizovali prikupljanje ljetine. Tada je prvi put učinjen popis domaćinstava i žrtava ustaških zločina. Na žalost taj dokumenat nije sačuvan. Na osnovu tih podataka, Narodni sud u Livnu je osudio 1. septembra 1942. na smrt ustaškog kneza iz sela Golinjeva, Antu Kuliša, sina pokojnog Stipe, što je 1941. sa ustašama okupio sve Srbe muškarce i odveo ih, a obitelji sutradan, i bacio u jamu u Kamešnicu, prethodno naredivši da se zamrače svi prozori i da niko ne smije biti na ulici. Tih dana su partizani u borbi ubili jedan broj ustaša učesnika pokolja, 18. zarobljenih ustaša — koljača narodni sud je osudio na smrt. Nešto kasnije u ratnom metežu, sa ostalom arhivom, uništeni su i ovi sudski spisi…“
Sličnu sudbinu doživjeli su i Srbi u susjednom selu Prisoje u kojemu je uoči rata bilo petnaest srpskih porodica, a danas nema nijedne.
Nijesu bolje prošli ni Srbi iz sela Potok, Smrčani i Glavice. Milan Bulajić u svojoj knjizi navodi podatak Marka Crnogorca da je u Golinjevu, Potoku, Smrčanima i Glavicama ubijeno oko 450 osoba srpske nacionalnosti.
U selu Potok je, recimo, po tim podacima živjelo nekoliko porodica Raco. Koljačima su jedino umakli sinovi Pere Raca, Jovo i Ilija. Oni su se u momentu kad su ustaše upale u selo zatekli u polju i dali se u bjekstvo. Iz jame u koju su pobacane familije Raco kasnije su izvađeni jedna žena, zvana Pažinuša sa dvije ćerke i stari Luka Raco.
Do sada nije sasvim tačno utvrđeno ni koliko je članova porodice Ždero iz sela Smrčani završilo na gubilištu. Zna se da je kasnije iz jame u koju su bili bačeni izvađena Simka Ždero, njen maloljetni sin Ilija, pastorka Milka i bliski rođak Rajko (u ovim navodima kao i u još nekim citiranim u ovom poglavlju, ima određenih nepreciznosti i netačnosti,ali su one već razjašnjene i ispravljene pa stoga, smatram, nema razloga da to činim i na ovom mjestu, prim. B.S.).
O stradanju Srba iz sela Glavice, Milan Bulajić je u svojoj knjizi zapisao ovo:
„U srpskom selu Glavice živjelo je pet do deset domaćinstava prezimena Simići i Ristići. Pošto se u ovom slučaju radilo o većem broju Srba, ustaše su ih prevozili na gubilište kamionima, u turama. Najprije odrasle muškarce, potom žene i djecu.
Kada su potjerali posljednje, nekoliko staraca, žene i djecu, jedan broj žena i djece se spasio slučajno. Šofer, koji je bio mobilisan, kad ih je dovezao na glavni drum, otkazao je poslušnost ustašama, suprotstavio se i odbio da vozi u pravcu jame. Izašao je iz kamiona i rekao:
— Ubijte me, ali neću i ne mogu da gledam ovo što radite!
Ustaše su uperile puške na njega, šofer je ostao uporan, počeo je da povraća. Ustaša je popustio i prihvatio da kamion vozi u grad. Zatočene Srbe ustaše su zatvorile u osnovnu školu u Livnu. Nakon nekoliko dana ubile su muškarce, dva-tri starca, a žene i djecu pustile kućama. Ustaše su ovako postupale jer su rođaci šofera i nekoliko poštenih građana javno protestovali što ih na taj način ustaše uvlače u nečasnu rabotu” (Milan Bulajić navodi da je podatke o ovom slučaju dala Vuka Simić, čijeg su muža prethodno ustaše otjerale i ubile, prim.B.S.).
Zatrvena je i sedmočlana, jedina srpska porodica Arnaut u selu Odžaku. Pomenuta Marija Bogunović govori o tragediji ove porodice (doduše u tom svjedočenju se pogrešno navodi da su Arnauti iz sela Prologa, prim. B.S.):
„U selu Prologu nalazila se samo jedna srpska porodica, prezimenom Arnaut. Ostali žitelji bili su svi Hrvati. Hrvati iz ovog sela upali su jedne noći u kuću ove srpske porodice i izveli iz kuće oca, mater, sina, sinovljevu ženu i troje dece, pod izlikom da ih sele u Srbiju. Sve članove ove porodice odveli su iste noći u jedno polje kraj sela i tamo ubili iz pušaka i ostavili na polju.
Sutradan došli su isti ustaše da leševe ove ubijene porodice pokopaju pa su tada našli živu jednu devojčicu od deset godina, kojoj je bilo ime Mara. Ova devojčica imenom Arnaut Mara, sedela je među leševima i bila naslonjena na mrtvu svoju mater. Kad je ugledala ustaše molila ih je da je ne ubiju sa rečima:
— Čiko, ja sam živa, nemojte me ubiti…
Ustaše su, međutim, i ovu djevojčicu ubile i njezin leš zakopali zajedno sa ostalim leševima porodice Arnaut.“
Pravu i potpunu itinu o žalosnoj sudbini i tragediji ove porodice, ali i o uzaludnom dobročinstvu jednig plemenitog Hrvata, tek nedavno je otkrio i saznao Mićo Radeta iz Livna, radeći na prikupljanju imena žrtava ustaškog genocida i kompletiranju spiskova.
Arnauti su ostali živi u onom prvom i najvećem talasu ustaških pokolja krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. Naime, pred koljače, predvođene zloglasnim emigrantom Markom Ljubičićem, koji su Arnaute tada poveli na gubilište izašao je stari Hrvat Blaž Lovrić, njihov komšija i dugogodišnji prijatelj i na koljenima stao moliti da poštede nevinu čeljad, da oproste život ljudima koji nikome ni vodu nijesu natrunili.
Zlikovci su ga nekim čudom poslušali i tako se sedamdesetogodišnja Stana sa sinom Ilijom, ćerkom Marijom, snahom Anđom i unučadima Milošem, Ljubicom i Sofijom ipak vratila u svoj dom. No, kada se Marko Ljubičić sa družinom, mjesec i po dana kasnije, ponovo vratio više im nije bilo pomoći i molbe Blaža Lovrića su bile uzaludne. Odveli su ih noću u mjesto Trnovac ispod sela i pokosili plotunima.
Kad su se sjutradan povratili da ih zatrpaju u nekim jarugama zatekli su živu najmlađu, sedmogodišnju Sofiju kako sjedi među mrtvim tijelima svojih najbližih. Bila je samo lakše ranjena.
Kada je ugledala krvnike, tiho je zajecala i zavapila prema Ljubičiću:
—Čiko, nemojte me ubiti, čuvaću sva Lovrića goveda i vazda ću te slušati…
Bezdušnik nije čuo vapaj djeteta već mu je hladnokrvno ispalio metak u potiljak kako ne bi ostalo svjedoka.
Progovorio je, međutim, neko iz njegove zlikovačke družine i istina se ipak saznala…

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.

Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).

Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top