Obračun u Crnom Lugu

Datum objave: subota, 3 juna, 2017
Veličina slova: A- A+

ognjena_marija_livanjska.jpg

Kako je ustaška vlast više pojačavala teror srazmjerno je raslo nezadovoljstvo i ogorčenje srpskog stanovništva, a u selima sa mješovitim stanovništvom, naročito u onima u kojima je većinu predstavljalo hrvatsko stanovništvo, i strah od sukoba i odmazde — da bi mogle isplivati stare mržnje i zađevice i sijevnuti iz korica nikad zarđali krvavi noževi nacionalnih raskola i netrpeljivosti.

Najkritičnije stanje je bilo u selima u Livanjskom polju gdje ih je bilo i čisto hrvatskih i čisto srpskih i mješovitih. Tako su sela Lusnić, Strupnić i Kovačić, bila naseljena isključivo Hrvatima, u Čelebiću je živjelo otprilike pola jednih pola drugih, dok su Bojmunte, Radanovci, Vrbica i Bogdaše bila poglavito srpska.

Na drugoj strani, u donjem kraju Livanjskog polja, Odžak i Lištani su bili naseljeni pretežno Hrvatima (u Odžaku je živjela samo jedna srpska porodica — Arnaut — i svi su poklani, dok su u Lištanima živjele četiri srpske porodice — Cvijetića — i od njih je preživio samo jedan član). U Gornjim i Donjim Rujanima bilo je gotovo podjednako i jednih i drugih (prema najnovijim podacima u ova dva sela je pobijeno 339 stanovnika srpske nacionalnosti).

U Čaprazlijama su većunu činili Srbi, a u selima Provo, Gubin i Sajković nije bilo nijedne hrvatske kuće.

Donjem Livanjskom polju pripadaju i sela koja su nekada činila opštinu Crni Lug u sastavu sreza Bosansko Grahovo. Pored Crnog Luga tu su i Bastasi, Nuglašica, Jaruga, Grkovci, Donje i Gornje Peulje, Uništa i Kazanci. Sem u Uništima i Crnom Lugu u kojemu je živjela hrvatska porodica Paškić, u svim ostalim selima je živjelo isključivo srpsko stanovništvo.

Kada je ubijen pop Risto Ćatić i grupa oko njega, postalo je sasvim jasno da do sukoba mora doći, da je samo pitanje dana kada će se glasnuti puške. Iako je bilo puno onih koji su to dobro osjetili i shvatili, koji su na vrijeme upozoravali Srbe da se sklanjaju, ispostavilo se da je ogromna većina srpskog življa ispala naivna i da je tu svoju naivnost krvavo, glavom platila.

Potpuno uništenje i istrebljenje Srba na ovom području bilo je planirano za 2. avgust 1941. godine, za Ilindan, kada se u Crnom Lugu po tradiciji sjazi silan svijet iz svih sela u kojima žive Srbi. Bili su naumili da taj tradicionalni sabor pretvore u dan sudnji, a da se niko jadu ne bi dosjetio počeli su da šire propagandu da će to biti dvostruki praznik — da će tog dana biti proglašena i proslavljena Nezavisna država Hrvatska i da će lično poglavnik Ante Pavelić doći da Srbima čestita novu domovinu.

Da sve izgleda ubjedljivije, u ustašku postaju u Grkovcima tih dana je dovezeno nekoliko stotina litara vina i rakije. Učinjeno je to nametljivo, javno, uz objašnjenja da je tako naredio poglavnik, da je to njegova čast i prilog proslavi NDH u ovom kraju.

Sve su, međutim, pokvarili komunisti koji su po direktivi Sreskog komiteta 27. jula podigli ustanak. Pod rukovodstvom Nikice Gašića i Vasa Ivetića iz Peulja, napadnuta je upravo ustaška postaja u Grkovcima kao centar i tvrđava u kojoj je kovan krvavi plan.

O tim danima i prvom obračunu ustanika sa ustašama u Crnom Lugu piše Milan Radoja:

„U selu Čelebiću bila je organizacija Hrvatska mladež. Toma Pašalić, omladinac, po njihovoj naredbi piso je sve srpske kuće i njiovu familiju i sav imetak. To je trebo svaki domaćin kuće kazati, imena i stanje.

Katoličke kuće nije piso.

Onda, na deset dana prije ustanka, kraj teste đe se vadila pržina za kuće, pet stariji ljudi čistili su te rupe dva dana. Mi se čudili kako nije i Srbe odredilo pa da zajedno čiste. Pitali smo načelnika i kneza što se one rupe čiste i pitali još poneki ljudi. Oni jednako govore da je to naređeno od logornika ako to zatreba za vojnu upotrebu da ima gotovo.

A mi nismo mogli ni pomisliti da će to biti grobnica naši porodica.

Za ustanak ništa ne znamo, ali bilo nam je zabranjeno, naročito od kneza, da odlazimo iz sela, da budemo kod svoji kuća i da se ništa ne bojimo. Ko bude odlazio u druga sela da će ustašama odgovarati.

Pitali bi: pa što je oćeralo popa Rista?

Bijo je odgovor: pa on je vođa četnika.

Pa što je one druge seljake?

Odgovor je bijo: oni su branili popa i davali otpor pa su i zaslužili ono što su zaradili, ko bude nosio drugu propagandu taj će odgovarati ustašama…

Onda čujemo od katolički žena kad su išle na misu u Lištane da je župnik Božo Šimleša govorijo kad je održavo crkvenu prediku:

— Braćo i sestre, kršćani i kršćanke, ja vam kažem sa ovoga svetoga mista da su Jevreji i Srbi van našega zakona. Ko ubije Jevreja i Srbina, Sveta stolica odobrava, ja mu grije opraštam i biće nagrađen i pofaljen od našega poglavnika…

Naročito su se čudile žene tome zakonu kada su čule njegovu riječ. Ustaški povjerenici su govorili da to neće biti a već u užemu krugu podijelili srpsku imovinu, šta će kome dati, ko se bude bolje pokazao u pokolju Srba da će dobiti bolji imetak.

Preko ustaški povjerenika svako je selo donosilo odluku đe ima Srba. Neka sela su donosila odluku: pobiti sve Srbe i podjeliti njiovu imovinu. Neka sela: pobiti ljude, žene i djeca da prime katoličku vjeru. To je đe su pomiješani Srbi i katolici.

Livno, đe su imućniji trgovci — sve. Ostalo — samo ljude. Golinjevo — sve. Guber — ljude, ostalo da priđe u katoličku vjeru. Lištani, Gornji i Donji Rujani — sve. Čelebić — sve, i bila je podijeljena imovina…

Nije uspjelo to učiniti, uspjelo je dosta pobjeći u srpska sela. Pobili su i u jamu ubacili žena, djece i ljudi tri stotine sedamdeset i četvoro (misli samo na Čelebić, prim. B. S.). Uspjelo je pobjeći i što su iz jame izišli osamdeset i četvoro.

Ustanak se sprema. Mi ništa ne znamo. Prije na dan ustanka, iz Grkovaca, sa stanice žandarske pobjegli su žandari i ustaše i jedan učitelj katolik. Neki prijatelj njima kazo da bježe.

Došli su u Čelebić kod opštine i ustaške stanice, a tu je i krčma Ljube Besare. Tu se odmorili, popili po rakiju — sad su slobodni. Čuo sam toga učitelja, govori: ako bude vjerski ustanak ne valja, biće pokolja. Ako bude komunistički bolje bi bilo nego vjerski…

Sutradan, nešto oko 9 sati izjutra, dođoše dva teretna kamiona i jedna limuzina. U njojzi advokar Urumović i satnik Petričević što je bijo jugoslovenski oficir. Na dva kamiona ustaše i domobrani pod šljemovima na glavi. Na svakome kamionu po jedan teški mitraljez.

Govori jedan vodnik:

— Gospodine satniče, ja bi odma počo ubijati.

Satnik:

— Jok, ništa ne dirati dok ne dođemo na lice mjesta pa ako bude istina onda ima municije, ubijaj i pali…

Ja to slušam. Nama niko ne obraća pažnju. Kamioni odoše. Ja odma brzo natrag. Kazivam Jovi i Luki Vujanoviću i Špiri Kozomari i još nekim što sam čuvo. Svi su mi govorili podjednako: dobro bi bilo skloniti se, ali nisu smjeli pošto je naređeno od kneza i ustaša da se niko od Srba ne smije udaljiti od svoje kuće.

Nešto oko pola sata kašnje dođe jedan teretni kamion pred opštinu pun pušaka i municije. Naši seljaci, katolici, dolaze i nose puške, koliko koji reče da ima u svojoj kući ljudi toliko mu daju pušaka.

Odma, malo kašnje, dođoše tri teretna kamiona ustaša, domobrana i civila seljaka. Tude su se te rulje iskupile i napravili raspored, postavili straže oko sela i odma počeli kupiti ljude Srbe i dogoniti u školu.

Vratila su se ona dva kamiona iz Grkovaca kad su ustanici zapucali na nji.

Ja to gledajući uspijo sam pobjeći iz sela i otišo u Sajković.

          (Milan Radoja je predosjetio da se zlo sprema ili mu je neko od  poštenih i dobronamjernih komšija, Hrvata, skrenuo pažnju, tek on se dan uoči pokolja izvukao iz sela. Sa kosijerom preko ramena zaputio se niz polje kao da će  tobož nešto da radi tako da ga ustaške straže i oni koji su bili zaduženi da motre na kretanje mještana – Srba nijesu ni zapazili ili su, ako su ga i zapazili, ostali u uvjerenju da će se on sigurno vratiti do večeri.

          On se, izgleda, vratio tek  nakon tri dana i zatekao pustu kuću. Prevario se u nadi da ustaše neće dirati žene i djecu, da svoju mržnju i bijes neće iskaljivati na nejači. U čelebićkoj školi su mu pobijeni sedamdesetjednogodišnja majka Mara, jedanaestogodišnji sin Ilija iz prvog braka – prva mu supruga, inače, bila sestra Milana Rosića, sa kojom je imao sinove Jovicu i Iliju, umrla na porođaju sa trećim djetetom –  zatim druga supruga Boja i oboje djece koje je imao sa njom, petogodišnja Draginja i jednogodišnja Milka. Najstariji  Milanov  sin Jovica iz prvog braka još ranije je, kao golobradi mladić, otišao u partizane, ali se nikada nije vratio niti je zlosrećni otac ikada saznao  kad je i gdje poginuo, prim. B.S.).

Sutradan poslim podne skupila se jedna dobra grupa ljudi iz Sajkovića i Kazanaca na mramorju između Kazanaca i Sajkovića. Dođe kurir sa gornje strane, Mirko Jović iz Vrbice, donese vijest da su Srbi svi u Čelebiću povatani i bačeni u jamu i da su neki izašli iz jame krvavi.

Odma uvati se graja: ne dati u selo, boriti se na smrt i život, ko ima pušku neka je pokaže, ko je strašiv neka dadne drugome.

Cvijo Oraščić, kako se i prije krijo od ustaša, on se najbolje istico i njemu prepuštali da komanduje i da ćemo ga svi slušati. On daje raspored. Ko ima pušku neka bude u prvim redovima. Mi koji nemamo da budemo pozadi.

Kad se pribrojalo bilo je devet pušaka i jedan puškomitraljez i nekolike lovačke puške. Puškomitraljez, koliko se sjećam, bijo je iz Kazanaca.

Cvijo daje raspored: kad počne pucanje da svi vičemo najačim glasom — uraaa…

Koliko se sjećam, bilo je nešto oko tri sata poslim podne. Neko zavika: eto ji idu vamo!

Svi napregli oči. Gledamo. Iz Kulašice testom izađoše na pustopolje. Kolona je bila dugačka nešto oko pola kilometra. Vojska ide u dva reda ivicom teste, a nekoliko kamiona sredinom teste, neki galame koji su strašljivi. Sve u svemu ima ji više od tri stotine, nemoguće se toj sili oduprti.

Kad su prvi stigli do Banića mlina, pade komanda: pali i ura u glas.

Odma, u dva reda kako su išli, potrčaše ulijevo u onoj šumi vataju položaj. Odma iz topa ode kugla u Troglav. Stoji jeka planine. Spuštaju niže i u selu već nekoliko kuća gori i one zidove raznose topovske kugle. Blizu nas iz teškog mitraljeza sa kamiona gađaju.

Izbacili su nešto oko trideset topovskih granata…”

Razljućeni porazom i ozbiljnim gubicima u tom prvom obračunu sa ustanicima, ustaše su bijes iskalile na nedužnim golorukim ljudima i nejači i u narednih nekoliko dana počinili nečuvene pokolje i zvjerstva kakve ne poznaje istorija ljudskog roda. Izjalovio im se stravični plan pokolja na ilindanskom saboru u Crnom Lugu, ali su zato ceh platili nedužni, pogotovu u Čelebiću, Golinjevu, Gornjim i Donjim Rujanima, Lištanima, Čaprazlijama, odnosno u svim sredinama u kojima je stanovništvo bilo mješovito.

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgKnjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top