Kao mlad milicionar, autor je bio lični čuvar nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi od maja 1950. do decembra 1951., kada je Stepinac izašao iz zatvora. Autor je knjigu snabdio slikovnim materijalom koji zorno predočava uslove pod kojima je nadbiskup tamnovao. To je, kako možemo uvidjeti, najliberalniji zatvorski režim koji je bio moguć u to vrijeme. Upravitelj zatvora i njegov pomoćnik ustupili su za nadbiskupov smještaj svoje kancelarije, od kojih je manja služila kao kapelica. Hrana mu je posebno spremana u mjestu i donošena topla. Nije dolazio u doticaj s drugim zatvorenicima osim sa dva sveštenika zatvorenika koji su mu ministrirali kod mise. Veliku pažnju autor posvećuje svemu što je pisano i

Kninska presuda nije nikakav presedan, nego tek formalizacija općedruštvenog i općeinstitucionalnog – a to će reći sistemskog – odnosa prema hrvatskom fašizmu. Parola „Za dom spremni“ postala je ona vrsta društvene rutine koja ilustrira društvenu nutrinu. Pretprošloga ljeta jedna je djevojka na komemoraciji žrtvama ustaškoga stratišta u Jadovnom stavila na glavu kapu s grbom Republike Srbije. Upozorena je na to da kapu skine i sprovedena prekršajnom sucu koji joj je, još istoga dana, razrezao novčanu kaznu. Ovaj primjer ažurnosti pravne države sadržavao je zgodnu specifičnost: djevojčin postupak – makar po svemu sudeći izveden s namjerom provociranja – nije imao formalna obilježja prekršajnog djela. Presudan je bio sudački dojam: privatno isticanje

Novosadska Jevrejska opština na vreme se založila za saradnju Grada i Srpske pravoslavne crkve. Bila je inicijator i ove godine, biće i dogodine, a bila je i lane: da na Kej žrtava racije izađemo zajedno i dokažemo koliko je jaka ta snaga, da održimo pravi pomen svim žrtvama. Važno je da povodom 70 godina od Racije govorimo više o tom događaju, da kažemo mlađim generacijama šta se desilo te 1942, da je neverovatno da se to zbilo u Evropi i da ih upoznamo zašto i kako se to dogodilo. Samo kada znamo istoriju nećemo je ponavljati…. Ovako je predsednik JONS Goran Levi izneo za „Dnevnik“ svoje viđenje stare novosadske boljke,

Predsjednik Društva za očuvanje sjećanja na holokaust Aleksandar Veljić izjavio je danas da se u susret 70. godišnjici zloglasne „Novosadske racije“ u javnosti šire neistine da je u toj akciji mađarskih fašista u januaru 1942. godine u Novom Sadu stradalo najviše nedužnih ljudi jevrejske nacionalnosti. „Od 4 000 nedužnih žrtava Novosadske racije po imenu i prezimenu identifikovano je do sada ukupno njih 2 326. Među njima je 1 340 Jevreja. U gradu je u vreme Racije boravilo oko 300 jevrejskih izbeglica neznanog identiteta, pa je mogući broj stradalih Jevreja oko 1 700, što svakako nije najviše kada je reč o nevinim žrtvama te racije“, naveo je Veljić u saopštenju za

Pojedine ulice u Mostaru i dalje nose naziv po nacističkim ratnim zločincima, objavila je Al Jazeera Balkans, kojoj je ova priča poslužila kao ilustracija podijeljenosti Mostara. Jedan od ustaških zločinaca koji i dalje ima svoju ulicu u Mostaru je i zloglasni Jure Francetić, zapovjednik „crne legije“. No, takvi se nazivi ne mogu naći u „oba“ Mostara. Na istočnoj strani grada, ulice i dalje nose nazive koje su imale u bivšoj Jugoslaviji. Na zapadnoj strani grada ulice, trgovi i škole dobili su nova imena tijekom 1993. i 1994. godine. Promjenu uvredljivih naziva ulica svojevremeno je tražio i Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Od strane Gradskog vijeća Mostara