
Nikada ne zaboravi zavičaj i uvijek se vraćaj!
Dok pišem ove redove, razmišljam kako definisati pojam zavičaja. Moglo bi se reći da je to mjesto gdje smo rođeni i odakle su naši preci, međutim to mi i dalje zvuči nekako kao površna definicija. Zavičaj bi u suštini trebalo da bude mjesto za koje svaki put kad čuješ, staviš ruku na srce a suza zasija u oku. Svako od nas ima mjesto na kome osjeća da je baš ondje gdje i treba da bude, mjesto ultimativne sreće. Njemu se uvijek vraćaš gdje god da odeš i uvijek iznova oživiš kada ti se ukaže pred očima. Tada srce zaigra, duša ozdravi a vazduh počne ponovo imati miris borove šume i













