Alen Novalija: Još nas ima

Ove godine sam na poklonjenje svetim mučenicima u Jadovnu poveo i svoga sedmogodišnjeg sina. Za put se iskupilo jedva nas petnaestak s raznih krajeva Slovenije – živa slika uhvaćenosti naših ljudi u kolotečine svakodnevnice i poklonjenje ikonama u obliku različitih ekrana.

Bez novčane podrške našeg ljubljanskog sveštenstva teško da bi nas bilo i ovoliko, pošto troškovi prevoza vrtoglavo rastu.

Već sam prije nekoliko godina bio na ovakvom putovanju. I tada je bilo upečatljivo i potresno, ali ovaj put mi je sve u duši odjekivalo trostrukom snagom. Možda i zbog prisustva mog dječačića zbog kojeg su mi daleko doživljenija bila podsjećanja na hiljade takve bez milosti usmrćene djece čija tjelašca još uvijek leže u jamama (barem ona koje vlasti R. Hrvatske još nisu stigle u posljednje dvije godine da izbace iz jama i spale, proglašavajući ih za „strvine“).

A svakako i zbog dubokih, preteških i veličanstvenih stihova prognane Ličanke Đurđice Dragaš, koje je pjesnikinja sama čitala uz mračna okna svetosti i zvjerstva.

Kao i radi pročitanih svjedočanstava onih par preživjelih stradalnika, koje je Gospod lišio vijenaca mučeništva u ovoj jami, ali im je dao da ih nose kroz čitav svoj život kao spolja i iznutra ispisani spomenici i hodajuće presude krvoloka.

Zapanjujuće su bile predsmrtne riječi brata jednog od preživjelih – glas istovjetan ispovjeđivanju vjere drevnih mučenika:

Nisam ja ni Hrvat ni katolik, niti sam kukavica, krvnici i izrodi ljudski!

Srbin sam i pravoslavac, i takav ću umrijeti kad se mrijeti mora. Srbin je Hristov čovjek i njegovo je Carstvo nebesko!

A vi, zvjerovi u ljudskoj koži, bićete kažnjeni od Boga i na onom svijetu i na ovom, jer će vas progoniti grobovi Srba koje ubijate. Za vas će pakao početi na zemlji…

Braćo, mi smo žrtve vjere u bratstvo sa ovim zvjerovima!

Poboli smo krst kod Tučić jame i svi ga učvrstili donošenjem po jednog-dva kamena, ugrađujući i sebe u taj spomen i obećanje vaskrsenja. I tu kao i na onih nekoliko mjesta koje se crvena obmana udostojila da obilježi – spomenici razrušeni od strane potomaka koljača, od kojih su se neki sakrivali određeno vrijeme ispod crvene zvijezde.

U Štikadi razrušen velelepni hram koji država-nasljednica obnavlja prosto kao dostignuće poznatog njemačkog arhitekte, kao što je u Smiljanu vaspostavljena crkva i Teslina rodna kuća bez ikakvog pomena da dvadesetak metara od njih stoji grobnica sa djelićem ostataka 590 Teslinih srodnika i suseljana.

U takvom raspoloženju nepravoslavnima nedokučive ljepote nije mi bilo teško da sinčiću po ko zna koji put objasnim kako se svijetom širi nezajažljiva rak-rana čovječanstva, prikladno nazvana Zapadom – smrknućem i bezdanom, kako ona stremi da obuzme sve narode svijeta besmisleno im isisavajući krv i uvlačeći ih u svoje crnilo lišeno i Hrista i najosnovnije čovječnosti, te kako nas je kao najbliže sebi bezbroj puta ujedala i odgrizala, prinuđena svaki put da nas ispljune i zaobiđe.

Shvata on sve ovo svojom dječijom dušom, u što sam se uvjerio lani puštajući mu pjesmu „Nad Kraljevom živa vatra seva“. Upozorio sam ga da je pjesma tužna pošto su jednog našeg borca ubili Nijemci a drugog komunisti, a on mi odgovori: „Nije tužna“.

Mislio sam da me nije shvatio i ponovih mu priču o dvostrukoj pogibiji, a on mi na to odgovori: „Ma nije tužna, zato što su njih dvojica sada kod Hrista“.

Tokom čitavog pokloništva pratile su nas molitve i tamjan hrabrih mjesnih sveštenika, koji u svojim crnim odorama blješte i brinu da blagodat ne bude samo na moštima ispod zemlje nego da svijetli „svima koji su u Kući“, koji mogu da je vide.

Na kraju putovanja u Gračacu crkva gdje nas nahraniše, žagor i dječija igra.

Još nas ima. 

Autor: Alen Novalija, Ljubljana