Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio.
Još nisam sreo čovjeka, koji je više volio djecu i životinje od mog đeda Drage. Više je ličio na nekog lika odbjeglog iz bajke, već na ljude koji danas žive.
Rođen je u Pazariću kod Sarajeva 1918. godine. Drugi svjetski rat dočekao je kao vojnik u Mostaru. Iz Mostara je pobjegao odmah po kapitulaciji i došao kući. Kući je bio sve dok je imao duvana i kad mu je nestalo otišao je da ga kupi.
Tu su ga ustaše uhvatile i sprovele u Sarajevo. Tačnije neki ustaša Mensur. Isti dan je čuo, da ih deportuju u Jasenovac i tražio je da ode u toalet. Odakle je kako kaže, naglavačke niz oluk sišao i pobjegao. A na Ilidži ga je sreo isti ustaša, koji ga je uhapsio, ali bio je već pijan i zamjenio ga je sa đedovim bratom Blagojom. Rekao mu je, da je odveo Dragu i da se pripazi i on.
Od toga dana, đed više nije pušio. A više nije smio kući i otišao je kod tetke na Ušivak, selo pod samim Igmanom. Tu je proveo čitav rat. Nosio je hranu u Igman četnicima, radio oko stoke i zemlje, a kalemio je i voće, koje je brao u ovom zadnjem ratu. Jer je opet morao da bježi i opet je došao na Ušivak kod istih tih rođaka od tetke.
Poslije rata komunisti su ga regrutovali u miliciju. Nju je napustio, kad je priveo ustašu Mensura, a vlasti ga isti dan pustile. Oženio se babom Milkom i zaposlio se na željeznici. Službu nije volio i vjerovao je samo u sopstveni rad. Komunizam nije volio, kao ni Tita, ali to smo znali samo mi ukućani. Radio je sve što se raditi moglo, ali na svojoj zemlji.
Dobio je prvo dva sina, koji su umrli kao djeca, a poslije je dobio tetku i tatu. Oni kažu, da ih nikad nije udario, a nije ni mene ni brata. Jer, udario je svog prvog sina Dragišu prutem, kad je imao već 4 godine. Malo poslije toga Dragiša se razbolio i umro. A on je vidjevši masnicu od pruta na mrtvom sinu rekao, da više nikad neće udariti dijete.
Životinje su bile njegova najveća ljubav. Imao je neki dar da ih liječi i to u doba kad nije bilo veterinara. Mnogo krava, konja i ovaca je izliječio, a kad bi prolazio pored njih one su, rikale, rzale i blejale, uvjek ga pozdravljajući. Imao je goluba, kojeg bi baba istjerala iz kuće, čim bi đed otišao na posao. A taj golub bi mu na rame slijetao, kad bi ga vidio da ide iza krivine i kad bi ulazio u kuću golub je krilom tukao babu i gugutajući joj prijetio. Tako je baba morala da njegov mantil u kojem je išao u štalu okači na vidljivo mjesto, ako su puštene krave ili ovce, da ne bi neprkidno rikale, blejale i tražile ga.
Tata kaže, da je u kući moglo svega nestati, dok su bili mali, osim hrane za životinje. Kažu i da je zimi hranio srne i da su mu dolazile kad bi zviznuo. Zimi je i šumske ptice držao i hranio, da bi ih u proljeće puštao. Babu je to izluđivalo, jer je bio veliki trošak.
Nedeljom nije radio nikad i uvjek bi se spremio, obukao odjelo, stavio šešir i išao bi u crkvu ili u kafanu. Iako nikad nije pio, osim koju kad je red.
Ali volio je družbu i razgovor. Vjerovatno je jedini čovjek, kojeg nikad nisam čuo da trača i ogovara. Njega jednostavno tuđi život nije interesovao i sve što je sa ljudima besjedio, bila je šala i pripovjedanje, nekih njegovih priča. Bio je dobar besjednik i odličan pripovjedač.
Znao je i rukama napraviti svašta, pa bi nam pravio od gipsa i gline razne figure životinja, ili bi od drveta isklesao konja kojeg bi jašili.
Nikad nije bio ljut i uvijek bi tom svojom opuštencijom, babu strašno nervirao. Takvo smirenje samo je brat naslijedio od njega. Mi ostali smo svi na babu i uvijek lako planemo.
Sa đedom sam zavolio i ja životinje. Posebno pse, koje je on znao da nauči baš sve. Moj prvi pas Lila je kupila jaja u kanticu i donosila, uvijek u isto vrjeme. Jednom smo i živu lisicu uhvatili, što nam nije niko vjerovao, pa ni tata, sve dok mu je nismo pokazali.
Mene je trpio i nekad bi za mnom išao i po nekoliko kilometara, da bi me uhvatio i doveo kući, ali me nije nikad udario. Jednom me poveo sa sobom kod nekog svog prijatelja, a dok smo prolazili kroz Pazarić, ljudi su se divili našem šarplanincu Šipsiju, koji je bio ogroman. Kad smo se vraćali, Šipsi je išao pušten, a ja svezan, jer napravio sam 101 belaj.
Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio.
Sjećam se noći kad je zamolio mamu, da vodi mene i brata, jer dolazi rat. Mama nije htjela, a đed joj je rekao, zar misliš da će ti Bojana ostavit živa, poslije svega što im govori i radi. Govorio sam im svašta, jer bio sam oduvijek Srbin i nikad ih nisam volio, pa ni kao dječak. Mama nas je nakon par dana spremila i otišli smo u izbjeglištvo.
Đeda su odma na početku rata uhvatili i odveli u logore za Srbe. Ljudi su nam rekli ko ga je tukao u tim logorima, ali on to nikad nije priznao. Bojao se da se ne svetimo i mržnjom ne trujemo. Ostali logoraši kažu, da su mu se prvih dana smijali, jer radio je fiskulturu. Kad su se svi od betona i batina ukočili, đed je vodio fiskulturu, a ostali bi za njim vježbe radili.
Jednom kad ih je posjetio upravnik logora i pitao ima li ko šta da kaže, đed se javio. Svi su mislili da će dobit batine, jer niko se nije usuđivao da bilo šta pita. Rekao mu je da mu je rahmetli dedo živ, imali bi po krišku hljeba više. Ujutru je povećana porcija.
Dan kad smo ga razmjenili je jedan od mojih najradosnijih dana u životu. Ali bio je to jedan strašan prizor. Đed je imao oko 35 kila, ogromne brkove, a u stan smo ga unijeli u ćebetu. Jer, jedva da je mogao dva koraka napraviti. Bio je to strašan prizor i na toj starini vidjela se svaka kost. Suze su mi išle, dok smo ga ja i tata kupali. Oporavio se za nekoliko dana i rekao, da je njemu u stanu isto kao u Silosu, samo, eto, ima da jede.
Pokupio se i otišao na isto mjesto kod rođaka, gdje je proveo i Drugi svjetski rat. Našao je neku vikendicu i za godinu dana je imao razne životinje. Kad smo pošli poslije Dejtona za Bratunac, tata je morao da plati kamion samo za njegove životinje. Imao je oko 20 koza, psa, mačku, goluba i svi su došli s njim u Bratunac. Njih je imao sve dok nismo uselili u našu kuću i jedva je pristao da ih se riješi. Poslije toga je malo bašte sadio i vrtio se po njoj svaki dan do mraka.
Kad sam otvorio kafić, đed bi često svratio. Uvijek sređen i sa šeširom. Nije postojala šansa da ne plati. Govorio je, da je to sve ista kuća. Jedino tu je pogriješio, jer bio sam u tom dobu veliki rasipnik i pijanac.
Nikad nije bio bolestan i hranio se po nekom svom receptu. Nikad poslije sedam uveče nije jeo, a tad bi sebi izrendao jabuke i mrkvu, te popio šolju mlijeka.
Taj dan kad je umro, radio je nešto u bašti, iako je imao 90 godina. Ušao je u kuću tačno u dva poslije podne kao i svaki dan da odmori i spava. Samo taj dan se nije probudio.
Umro je sa osmjehom.
Jedini želju koju je imao bila je, da ne pada kiša kad mu bude sahrana. Da mu ljudi mrtvom ne bi majku jebavali, jer pada kiša, pošto je čuo na očevoj sahrani psovke zbog nevremena.
Čitavu noć i jutro je padala kiša. Kad smo ga ponijeli na groblje, sunce je probilo oblake i zasjalo. Tata i ja smo se pogledali i otela nam se suza. Kiša je počela, čim smo se vratili sa groblja.
Da je živ, danas bi napunio 106 godina.
Napisano 28.01.2021.
Od istog autora:
Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic
Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN
Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA
Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR
Bojan Vegara: DANAS HLjEBA OD JUČE NE MOGU
Bojan Vegara: RECI ĆAĆI DA TRAŽI KAMION
Bojan Vegara: MITIG NA KRAJU RATA
Bojan Vegara: JEDAN SKORO PA MIRAN DAN
Bojan Vegara: MUJICA I BROVING
Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike
Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije
