Kroz glavu idu misli u nizu i teku mi suze od neke čudne sreće. Pomislih. Nisu nas zaboravili kumovi. Niko nas nije zaboravio. Probudila me ekspolozija granate blizu zgrade. Čujem majku u kupatilu. Ustala je
Mnogo boli saznanje da Žutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao
Svi, koji nisu imali ili nisu htjeli da slušaju babu i đeda, završili su devedesetih kao Sveti Petar Zimonjić, te 1941 godine. Stradali su u logorima, jami Kazani i na ko zna koliko još stratišta.
Počele su barikade i čitavo jutro smo ispred televizora. Tata je zvao nekog na telefon i dok je razgovarao otjerao nas je na sprat. Ubrzo je došao gore kod nas i rekao nam da je
Da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i
Sjetih se na momenat da možda nije istina da je Darko poginuo i da mu je i na Otesu život od snajpera spasila kutija metaka u džepu košulje. A onda preko pruge se začu kuknjava
Junački smo krv prolivali u tom ratu, u duplom obruču i protiv čitavog svijeta. Mi smo svima donijeli mir i Republiku Srpsku, a onda su nas svi zaboravili. Kad sam se noćas vratio iz Sarajeva
Učinilo mi se da vidim poklane đedove ujake, o kojima sam slušao priče. Mislio sam o babinim pričama o Jasenovcu i jamama po Hercegovini. Već danima druga djeca se ne igraju sa nama. Srbi smo
Naši su napredovali i gledali smo kroz dvogled kao muslimani bježe onim Igmanskim putem u kolonama. Pričalo se, da nam treba 500 metara da se spojimo sa Đeneralom i da je to kraj rata. Mama
Što bi primirja bi! Tog dana sam izašao oko podne napolje i vucarao se po Hadžićima. Skoro da nikog na ulici nema koliko je vruće. Još jutros sam se čuo sa Jugom i bilo mi
Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva. Uvijek u februaru oživim u sebi
Ćaća mi je tek u Bratuncu nakon rata priznao, da je zamolio Sokola, da me uzme na pragu. Već peti dan traje muslimanka ofanziva. Sve grmi od granata i zemlja se trese. Dan prije ofanzive
Tog ratnog ljeta smo pregradili Zujevinu kod opštine i napravili bazen. Kupali smo se i sunčali, te uživali u čarima ljeta. A najviše u primirju, jer već danima ne puca. Negdje malo iza podne, sjetih
Leo Kapetanović je najmlađi logoraš iz Silosa u Tarčinu. Autobusom je došao sa Ilidže kod babe Savke u zaseok Ravne, kod sela Luke nadomak Tarčina, odmah poslije prvih barikada u Sarajevu. Insistirao je da ide
Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio. Još
Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
