
Niko ne zaostaje, gazi napred, seče, lomi
Noć je. Stojim pred svojom kućom. Drhtim… Strepim: da li su živi? Na meni francuska uniforma, šlem, karabin, dve bombe. Sve više drhtim… Ipak kucam na vrata i čujem majčin glas: „Ko je?“. Vojnik, kažem, otvori… Vrata se otvoriše i ja na kućnom pragu ugledah majku, tri sestre i najmlađeg brata … … Sestra Zorka mi polete u zagrljaj. Viče: „Živojine, brate…“. Poljubih majku u ruku i obraz. Ona plače. Poljubih ostale… Znam: dvadeset treći je oktobar 1918. Iz ovog doma sam otišao pre više od četiri godine… A došao sam na dan, samo da ih vidim, jer rat traje… … A nešto ranije, uoči onog sudbonosnog juriša, ja, redov












