Svjedočanstvo o zločinima u gospićkoj kaznioni 1941.

Datum objave: četvrtak, maj 18, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Zatvor - Gospić

Ubijali su svakodnevno, odvozili na Velebit i tako ubijali nad bezdanim jamama. Gotovo koliko su ih dnevno odvozili iz Gospića na Velebit, toliko su dovozili novih zatočenika.

Svoju izjavu o hapšenju i ubijanju Srba u gospićkoj kaznionici Okružnog suda u Gospiću i logoru Jadovno na Velebitu dao je Ante Antunović iz Mašaluka, u Gospiću 6. jula 1952. godine.“ Za vrijeme Jugoslavije bio sam stražar kod Centralnog zatvora Okružnog suda u Gospiću. Tu sam ostao i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, sve do 1943. godine. Mjesto dotadašnjeg upravitelja zatvora Nike Rukavine zauzeo je 1941. godine Mijo Staraček, prijatelj po idejama Jurice Frkovića, samo malo kasnije Velikog župana za Veliku župu Gacka i Lika sa sjedištem u Gospiću. Odmah još u aprilu uslijedilo je hapšenje Srba u Gospiću i okolini. Već u junu pohvatale su ustaše oko 100 Srba, od kojih je odmah iz zatvora kamionom odvezeno njih 40 noću u šumu u Ličkom Lešću i tamo su pobijeni.

Uslijedilo je masovno hapšenje Srba, muškaraca, žena i djece. Dovažani su iz raznih krajeva NDH-a. Napunila se kaznionica i dvorište. Staraček i njegovi Ivan Kovačević, Tomo Šarić, Nikola Milinković i drugi stražari postupali su s njima na najzvjerskiji način.

Ulijetali su u ćelije i na razne načine tukli i mrcvarili pohapšene Srbe. Ljudi su pod batinama umirali. Svojim sam očima vidio kada su mučili i ubili u ćeliji Milivoja Zeca. Gledao sam kada je Pudić zaklao jednog Srbina kome se ne sjećam imena. Krajnović Nikola, starac od 70 godina došao je u Gospić da si kupi duhana, uhapsili su ga Tomo Šarić i Nikola Milinković. Zvjerski su ga u zatvoru mučili, odrezali su mu uši i nos a tek onda ga ubili iz puške. Ubijali su ih svakodnevno, odvozili na Velebit i tako ubijali nad bezdanim jamama. Gotovo koliko su ih dnevno odvozili iz Gospića na Velebit, toliko su dovozili novih zatočenika. O ubijanju se nije vodila nikakva evidencija. Noću su ih ubijali u ćelijama i iznosili, te ih zakopavali negdje vani ili ih odvozili i bacali u prirodne jame u okolici Gospića.

Sjećam se razgovora stražara Nikole Frkovića i Mije Staračeka u hodniku. Frković je upitao upravitelja, šta bi s dvije babe koje mu smetaju u stanu. Staraček je smijući se rekao: “Naša je zgrada široka, imaju se gdje smjestiti i lako ih je likvidirati.”

Te dvije žene već istu noć dovedene su u zatvor i bile ubijene. Jedna od njih zvala se Mirić, drugoj je bilo ime Zlata, a mužu njenom Nikola. Mirićka je tek nedavno bila došla iz Amerike. Bile su bogate i dobivale su novaca iz Amerike. Njihova tijela bila su pokopana, zatrpana tek s malo zemlje nedaleko samog zatvora. Imovinu su im opljačkali ubojice: Nikola Frković, Ivan Kovačević, Nikola Pavičić i drugi.

U srpnju 1941. otišle su ustaše i s njima Ivan Kovačević i Tomo Šarić u Smiljan po naređenju upravitelja Staračeka. Nije ih bilo od 10 do 15 dana pa sam upitao Staračeka gdje su oni. Drsko mi je odgovorio da se to mene ne tiče gdje su oni, da on zna kuda ih je poslao i rekao da su oni više učinili za ovo 10 dana, nego ću ja za 50 godina svoje stražarske službe. Našao sam se uvređen i zapitao ga, šta su oni toliko učinili, a on mi je odgovorio, da su počistili čitavo selo

Smiljan od srpske gamadi. Ubrzo sam saznao da su ustaše i naši stražari izvršili masovni pokolj Srba u selu Smiljanu. Poklali su muškarce, žene i djecu.

Odmah nakon toga izvršili su pokolj srpskih seljaka u selu Smiljansko Polje. Doveli su u zatvor Simića Lemajića i još nekoliko Lemajića, njih su s drugima otpremili u Jadovno i tamo likvidirali. Kad sam jednog dana upitao Staračeka kuda odvoze tolike zatvorenike i šta rade s njima, rekao mi je da ih odvoze na Velebit, a da bi i ja trebao da vidim šta se od njih tamo radi i da vidim kakvi trebaju biti ljudi koji su za današnjicu, misleći na ustaše koji ubijaju zatočenike.

Na upit šta se tamo radi, rekao je da se pohapšeni dovode k jami i udara ih se macolom ili nožem i tko živ, tko mrtav pada u jamu.

Poslije ovoga razgovora prijavio me Mijo Staraček Velikom županu Jurici Frkoviću, koji me je pozvao na odgovornost, rekavši mi ako mi se ne sviđa služba, da je napustim…”

Ante Antunović s.r. Historijski arhiv u Karlovcu, kutija – zločini.

 

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

 

Vezane vijesti:

U Teslinom rodnom Smiljanu, Nezavisna Država Hrvatska je pobila 119 njegovih prezimenjaka

Na Jadovnu je pobijeno Srba za pune dve beogradske arene

O kraškim jamama, klepetu lanaca i istraživanju zločina

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

© 2015 Jadovno 1941. Sva prava zadržana. Dizajn: BLMEDIA
eXTReMe Tracker
Top