Preživjela logore na Pagu: Izvodi iz iskaza svjedokinje Nade Fojerajzen datog 8. septembra 1944.

Datum objave: ponedeljak, decembar 17, 2018
Veličina slova: A- A+
Nekadašnja Spomen ploča žrtvama Slane na Pagu
Nekadašnja Spomen ploča žrtvama Slane na Pagu

»Zovem se Nada Fojerajzen (Nada Feuereisen ) rođena u Zagrebu, zavičajna Cernik-Čavle, udata majka 2 djece. Sada stanujem u gradu Bari u Italiji, Via Dante Aligieri 270/III k.

9. jula 1941. u Zagrebu bila sam lišena slobode od ustaške nadzorne službe. Istom prilikom lišen je slobode i moj muž i dete od 4 ½ g. Redarstveni organi koju su došli po nas ostavili su kući staru mi majku zato, što sam im dala izvjesnu količinu novca. U Zagrebačkom zboru bili smo zadržani 4 dana. Šef samoga logora u Zboru bio je ustaški dužnosnik Baraković šef židovskog odjela.

U istom logoru nalazilo se nekoliko ustaša, koji su nas maltretirali, no njihova imena mi nisu poznata. Iz Zagreba smo otputovali u noći između 12. i 13. jula, po mom proračunu bilo nas je oko 650. Svi mi nalazili smo se u plombiranim vagonima. U Gospić smo stigli 13. jula poslije podne. Ovdje smo bili smješteni na otvoren prostor. Ustaški funkcioner Pudić[27] održao nam je govor, u kojem nam je saopćio: svatko ko pokuša bježati da će biti streljan kao i izvjestan broj drugih interniraca. Nakon održanog govora bili smo podijeljini zasebno muški, a zasebno žene i djeca. Tom prilikom nam je kazato, da će ženske i djeca ići kamionom za Karlobag, a muški da će pješke preko Velebita za Karlobag.

Nisu mi poznata imena ustaša koji su nas pratili. Po dolasku u Karlobag bili smo ukrcani na jedrenjake i motorne čamce.

Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli na Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. Jedan dio ustaša bio je uz vile, a drugi veći dio bio je smješten kod takozvanom Merkata. Ovdje smo naišli na žene od Prvog i drugog transporta. Od prvog transporta jedino smo našli 4, dok su ostale bile utopljene za vrijeme putovanja, i to oko 44.

Ove 4 ostale su žive iz razloga što su šivale košulje ustašama.

Tu smo prvi put sreli i šefa logora Slano, ustaškog poručnika Devčića (sada ustaški pukovnik) zvani Pivac. Ishrana je bila minimalna. Primali smo pasulj za ručak, pasulj za večeru, hranu bez začina i 12 dg kruha. Ustaše su nam preprodavali sir, voće i ostale artikle za ishranu po strahovito visokim cijenama. Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja među njima poznala sam gđu Milinov  stariju, suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu.

U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu veče ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more. Druga večer isti ustaše došli su uzeti i malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti, jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili, da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim da je ostala u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti svoju obavezu. O svršetku male Banjanin nije mi više poznato, jer smo mi prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu.

Iz Metajne krenuli smo za Slanu, vozeći se trabakulima. Po tom smo krenuli jedrenjakom i nakon pola sata stigli smo u jednu uvalu, kasnije smo saznali da je to uvala Slana i tu nas iskrcali. Prilikom iskrcavanja ustaše su nas tukli, mlatili nogama psovali sve živo i mrtvo. Jedan visoki Bosanac bio je najgori od svih. U Slanu bili smo smješteni u drvenoj baraki. Zidala se kuća od kamena, u koju su se kasnije smjestili ustaše.

U logoru Slana počelo je stvarno mučenje ljudi. Kruha se više primalo, a od druge hrane jedan obrok u toku 24 sata i to skuhanog pasulja bez začina. Vode nije bilo dovoljno. Jedan mali izvor trebao je podmiriti potrebu cijelog logora. Pošto se izvor nalazio u visini razine, to se voda uvijek miješala sa morem kad su bili valovi. Pod ovakvim načinom života izbila je u logoru dizenterija. No pošto se u toku noći nije smjelo poći izvan barake, to se je nužda silom prilika morala obavljati u samoj baraci po noći. Za vreme dana bili je određeno mjesto za obavljanje nužde pored puta, gdje su muškarci ili na rad u kamenolom. Pošto nas je nekolicina imala termometre i nešto medikamenata, uzeli su nam sve sa motivacijom da kad nemamo termometra ne možemo ni biti bolesni. Šef logora Devčić dozvolio je da se kupamo i to nas je on lično vodio na kupanje, no na drugu stranu otoka tj. na onoj strani prema Karlobagu. Razumljivo je, da smo se morale skinuti gole. Po povratku sa kupanja, Devčić i ostale ustaše zadržavali bi pojedine žene i nagovarali na odnošaj.

Mogu iznijeti i slučaj sa gđom Brajković. Gra Brajković nije se htjela podati Devčiću, i za osvetu nije je htio pustiti iz logora, iako je došlo rješenje iz Ministarstva da se je mora pustiti. Verovatno je ova žena i stradala u Pagu što nije htjela udovoljiti ličnom ćiefu Devčića. U logoru Slana bilo nas je smješteno oko 600 žena i 78 djece. Brojno stanje muškaraca nije mi poznato. Žene nisu ništa radile u ovom logoru, dočim su muškarci radili na kamenolomu. Pošto je ishrana bila vrlo slaba, to su muškarci padali od slabosti u nesvijest, ali nisu nam dozvoljavali ni da im pružimo čašu vode. Pošto je stvarno zavladala glad to se je ovo stanje najgore odražavalo na djecu. Ustaša zvani Debo zabavljao se na taj način što bi doneo komad kruha rezao male komadiće bacao po podu i gledao kako se djeca tuku za parče hleba.

Krajem augusta ili početkom septembra krenuli smo sa otoka Paga preko Karlobaga za Gospić. U Gospiću bili smo ukrcavani u vagone. Čim bi se jedan vagon napunio, bio je odmah zatvoren i plombiran. Ja sam krenula sa prvim transportom. One žene, koje su ostale za drugi transport, ostale su u Gospiću nekoliko dana. Ove žene bile su silovane pred vlastitim muževima. Istom prilikom ustaše su im otimali prstene i ostale dragocjenosti, pa makar kod toga nanijeli i težu fizičku ozlijedu.

Nakon polaska iz Gospića vlakom smo se vozili do Draganića. Ovdje smo bili smješteni pod vedrim nebom, i potom opet ukrcani u vagone zatvorene i sprovedeni do Zagreba. U Zagrebu smo ostali na kolodvoru nekoliko dana. Iz Zagreba vozili smo se dalje i došli do Slav. Broda. U Slav. Brodu ukrcali smo se u kamione i prebacili preko Save u Bos. Brod. Po dolasku u Bos. Brod ukrcali smo se u vagone uskotračne željeznice i krenuli smo dalje do Fesa. Za sve ovo vrijeme bili smo bez hrane. Od Fesa dalje išli smo neko vrijeme pješke a potom šumskom željeznicom do logora Kruščica. U logoru Kruščica bilo je što nas što Srba oko 1.300.«

Navodi moji su istiniti.

Nada Fojerajzen v.r.

Saslušanje je vršio kapetan Katalinić

Katalinić v.r.

Da je gornji izvadak vjeran svom originalu tvrdi

M. P.

Predsjednik Okružne komisije

Dopuna i riječ o njoj

Jerolim Katalinić (r. 1906) koji je Nadu Fojerajsen saslušao u Bariju zaslužan je što nam je spasio ovo njeno dragocjeno kazivanje. Godine 1985. on je podastro i daljnji tok njene izjave koji objašnjava pretežak put deportirke osuđene da još mnogo osim Slane podnese na svojim leđima.

»Sa Paga smo – kaže Nada – preko Karlobaga, Gospića, Draganića, Zagreba i Slavonskog Broda došli do Fesa i logora Kruščica gdje nas je bilo, što Srba, oko 1.300. Postupak ustaša u logoru Krušica bio je strašan. Šef logora bio je ustaški poručnik poglavnikove tjelesne bojne, Mandekić. U logoru Kruščica najčešće su ustaše dolazili pijani i silovali, pogotovu Srpkinje.

Ustaša je ovdje bilo 64 i to mladića od 15 do 20 godina. Ovdje je vladala u pravom smislu riječi glad. Više puta dnevno padala sam u nesvjest – ja i dijete. Tako isto bilo je i s ostalim ženama u logoru.

U logoru Kruščica ostali smo do konca listopada. Poslije Kruščice preko Broda, stigli smo u Zagreb, gdje nas je ustaška vlast predala u ruke njemačkoj manjinskoj organizaciji u Jugoslaviji – »Kulturbundu«. Poslije dva dana boravka na zagrebačkoj stanici krenuli smo – preko Zlatara – u logor u Lobor gradu. Ovdje smo bili podijeljeni po sobama. Komandant logora bio je Karel Hegel, »kulturbundovac« inače drevni pijanica. Ishrana je bila stvarno loša. Osim toga što je narod umirao od gladi, umirao je i uslijed toga što je bunar bio inficiran zahodskom jamom, te je kao rezultat slabe ishrane i zagađenja vode bilo 365 mrtvih.

Tu sam ostala bez djeteta. Nakon što sam izgubila dijete posvetila sam se poslu bolničarke. Za boravka u logoru u Lobor gradu pomagao nas je neki Ivan iz mjesta, kao i neki Zuber. Preko njih smo uspijevale dobivati vijesti, novac i ostala sredstva za život. U ovom logoru ostali smo do 9. avgusta 1942. godine.

Iz Lobor grada nas 265 i 1.300 iz drugih mjesta krenuli smo, pod njemačkom komandom, za Poljsku, i to u Aušvic, blizu Katovica. Bili smo svi poređani i pitani tko je mađarski ili italijanski državljanin. Činjenica da sam bila zavičajna iz Cernika, Čavle, koje je u to vrijeme bilo anektirano područje Kraljevine Italije, to sam, koristeći ovaj fakat, bila oslobođena od ulaska u logor. Vratila sam se u Zagreb, a zatim, koristeći talijanski konzulat, dobila neke isprave i prebacila se do Sušaka gdje sam bila osuđena na tri mjeseca zatvora zbog nedozvoljenosti prelaska granice.«

Jerolim Katalinić, kojemu se ponovo vraćamo, godine 1941. radio je kao službenik u lučkoj kapetaniji Crikvenice. Kao takav posjetio je područje Slane u toku rata tri puta. Na Pagu se upoznao sa svjetioničarem Ivanom Bilićem, Dujom (kasnijim komandantom slavnog partizanskog broda »PČ 4« – »Junaka«). Skupa su obilazili Slanu.

»Prvi put u listopadu ili studenom 1941. god… Iskopi masovnih grobova logoraša što su ih izvršili Talijani još su bili svježi. Nalazili smo ostatke kostiju. Bili su vidljivi tragovi lomača i spaljenih ljudskih kostiju… Drugi put sam bio na Slani u ožujku ili travnju 1942. godine, ponovo s Ivanom Bilićem – Dujom. Tragovi logora i grobišta još su bili vidljivi. Jame iz kojih su Talijani iskopali leševe i spalili ih još su bile duboke… Slanu sam posjetio treći put 15. ožujka 1943… U jami u kojoj su bila zakopana djeca našli smo nekoliko lubanja. Sve su imale od jedne do tri rupe načinjene nekim šiljastim predmetom, najvjerovatnije zidarskim čekićem, tzv. »martelinom«. Našli smo i četiri mumificirana, sasušena mozga. Prizor je bio jeziv. Uhvatila me mučnina. Povraćao sam.«

Katalinić se 1944. našao pri Vrhovnom štabu na Visu. Iste godine sav materijal prikupljen o Slani nosio je u Bari radi dostave Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina pri savezničkoj komandi u Rimu.

»… uz zapisnike o izjavama svjedoka, tu su još bile skice logora i logoraških grobova… U Bariju nam se javila Nada Fojerajsen sa željom da posvjedoči o zločinima u ustaškim logorima kroz koje je prošla a posebno o koncentracionom logoru Slana i Metajna na Pagu. Ja sam dobio zadatak da je saslušam što sam i učinio. Nada Fojerajsen je bila upisana u knjigu državljanstva u Cerniku, Čavle (pokraj Rijeke)… Originalni zapisnik s izjavom Nade Fojerajsen poslan je Savezničkoj komandi u Rim, a kopiju sam sačuvao.«

Imamo razloga zahvaliti Jerolimu Kataliniću.

[27] »Paraliza« – sada satnik – inače bivši namještenik špeceraja »Omčikus i Katušić« u Nikolićevoj ulici u Zagrebu.

Izvor, knjiga: Ante Zemljar: Haron i sudbine

Vezane vijesti:

FEUEREISEN-JELINEK, Nada – Židovski biografski leksikon


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top