Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Porođajnim mukama koje potrajaše, neki bi rekli čak punih 80 godina, je hrvatski Pokolj nad Srbima dobio svoj umjetnički izraz i ugledao svjetlo dana.
Bilo je, istina, i ranijih pokušaja traganja za umjetničkim izrazom i formom koji bi dočarali krv prolivenu u ime revolucije. Ti izrazi i forme nisu jasno govorili čija je krv, a ni revolucija. I svi su bili neuspješni, nezgrapni, ružni i – lažni, jer ispostavilo se da je na ovim našim prostorima krv bila uglavnom srpska, a revolucija tuđinska.
Tako je neopisivo stradanje Srba, zapamćeno gotovo isključivo zahvaljujući Crkvi i u Crkvi, na potpuno nevjerovatan način ostalo skrajnuto i obskurno u široj jugoslovenskoj socijalističkoj javnosti, nešto o čemu se ne govori, ne uči dovoljno, najbolje da se ne pominje nikako.
I desi se sinoć „Dara“.
„Dara iz Jasenovca“. Nepuna dva sata života, krvi i emocija obojenih zlaćanim filmskim filterima. Dva sata ni približno brutalna i surova kao što je bio Jasenovac i ostala stratišta Neovisne Domovine Hrvatske, a dovoljna da se davnašnji čemer konačno skotrlja u suzu. U potok suza.
Potpuno apsurdno, suze su tekle što od muke, jer je film uspio da približi užas brutalnog stradanja, što od radosti jer je ta dugo zataškavana istina konačno otišla u svijet.
A otišla je na kvalitetan i korektan način.
Potpuno je jasno zašto ovakav film nije mogao biti snimljen punih 80 godina. Umjetnost, a film ponajviše, veoma je moćan medij. Izaziva snažne emocije, ostavlja trajne utiske, šalje ozbiljne poruke. Da je snimljen prije 40 ili 50 godina, raspad Jugoslavije bi izgledao drugačije, pitanje je kako bi počeo i završio, a sigurno je da bi Srba danas bilo više i da bi se sve jugoslovenske iluzije koje smo njegovali i gajili, davno raspršile.
O ovom filmu je nemoguće razgovarati kao o dobrom ili lošem filmu. Film o Pokolju nad Srbima može biti samo istinit ili neistinit, nedorečen.
„Dara“ je istinita.
Teško je za povjerovati, ali, iako istinita, ova filmska priča nije dovoljno detaljna, pa čak ni brutalna, jer nema uvoda u srpsko stradanje i kako je i zašto do njega došlo, a, kako rekoh, sve, sve je bilo daleko brutalnije i krvavije od onog što je prikazano. Ipak, ovo je tek prvi film. Vrijeme je da se misli na drugi, treći, četvrti…
Drugi narodi decenijama prave filmove o sopstvenom stradanju. Nije mi poznato da nas pomenuše ijednom, ali mi je poznato da su se neki već žalili na „Daru“ kako raspiruje mržnju, remeti mir žrtava i narušava dobrosusjedske odnose s Hrvatima.
Nije mi poznato ni da je Jevreje neko optužio za raspirivanje mržnje prema Nijemcima ili kvarenje dobrih odnosa između jevrejskog i njemačkog naroda nakon što su napravili desetine, ma stotine filmova na temu sopstvenog stradanja. Pa ni Jermene ne optužiše da kvare odnose s Turcima. Ali, eto, mi Srbi bi trebalo da se zabrinemo da se dželati ne uvrijede što su nas klali.
Dakle, ovo je tek prvi film. Tek smo počeli. I više nema nazad. Ima li iko ko nije svjestan da od jutros više ništa nije isto?
U isto vrijeme, dok je Darina univerzalna priča o Genocidu sinoć počinjala svoj život, posljednjim roptajima umrla je Jugoslavija.
Nju su voljeli samo oni koji su za nju i u njoj najviše stradali, a umirala je dugo, punih 46 godina, još od nakaradnog Ustava bez presedana iz 1974. Nije posustala ni nakon odlaska skoro svih njenih republika. Nije posustala ni kad je od nje ostala samo Srbija, konačno primorana da se vrati sopstvenom imenu, ali ne i suštini. Izdahula je, najzad, pod svojim crvenim teretom zla i nepravde tek sad, sinoć, ustuknuvši pred Darinim Zavjetom ispričanim kroz filmsku kameru.
Šta to uradi, moja Daro? Šta učini, dijete?
Razbi jugoslovenski san pokazavši ga potpuno iracionalnim! Sa’rani bratstvo i jedinstvo, tu zjenicu srpskog oka iskopanog u Jasenovcu, zajedno sa ubijenom majkom i bratom, tetkama, ujacima, stričevima!
Dokaza zašto su svi dijalozi o „sjedinjenju svih“ samo dijalozi na koje smo obavezni, znajući da je to sjedinjenje nemoguće, odnosno moguće samo ako se otpali vrate Majci Crkvi!
Ostalo je još da pomete Kuću cvijeća. Dalje će se stvari dešavati same po sebi. Počelo je. Nema nazad.
Oni koji su sinoć na trgovima srpskih gradova palili parafinske svijeće preminulom pjesniku i kantautoru popularne muzike i jecali na njegove stihove, manje ili više patetične, jednostavno su propustili jedinstven istorijski trenutak srpske sabornosti u oživljavanju sjećanja na prećutano stradanje predaka i sunarodnika, koje je jedno od ključnih pitanja našeg identiteta.
Zanimljiv izbor. Ne osuđujem ih, tako nesvjesne veličine trenutka. Žalim ih.
Od jutros, zaista, više ništa nije i ne može biti isto.
Autor: Zorica Đoković
Od istog autora:
Zorica Đoković: Na kapiji Raja | Jadovno 1941.
Istina mijenja pogled na život i smrt
Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.
Povodom Vašeg dopisa koji ste uputili ministru Aleksandru …
Šta očekivati od filma o Jasenovcu u produkciji i režiji stranaca?
