Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu.

O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala:

“29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića, rodom iz sela Unčani, opkolili su naše selo Šegestin. S majkom Anđelijom, 53 godine i bratom Nikolom, 16 godina, bila sam u kući. Došla su dvojica nepoznatih ustaša i pitali gdje su nam muževi, da se ne bojimo, a zatim otišli.

Opet su došla dvojica drugih ustaša i ispitivali nas. U to je naišao ustaša Dragan Knežić, 40 godina, iz sela Divuša, vodeći sobom Despota Ilibašića, 62 godine, i odmah ga iz puške ubio na cesti ispred naše kuće. Knežić je došao do kuće Dmitra Ilibašića i pitao ga gdje je oružje. Čula sam kada je Knežić pitao Dmitra voli li dati oružje ili glavu, a Dmitar je odgovorio: “Slobodno glavu, ja oružja nemam.” Na tomu je Knežić iz karabina ispalio zrno u glavu. Dmitar je na mjestu ostao mrtav. Knežić je zatim došao u naše dvorište.

Majka i ja stajale smo na pragu kuće. Pitao je majku gdje joj je čovjek, majka je odgovorila tu negdje. Na to je izišao moj otac Radovan, 61 godina, digao ruke pred Knežićem i rekao: “Predajem se.” Hajde sa mnom, ne boj se ništa. U isto vrijeme dvojica nepoznatih ustaša istjerali su majku i mene iz kuće. Kad smo pošle, moj brat koji je ležao bolestan, zaplakao je i rekao majci da ne ide. Na to je majka rekla meni da ja idem. Još je otišlo puno žena i djevojaka iz našeg sela.

Ja sam izletila van, pratila su me dvojica ustaša, i dok sam oblačila kaput u dvorištu, moj je otac bio daleko od mene 5-6 koraka, a uz njega je stajao Knežić. Pustio je oca ispred sebe 5 koraka i ispalio mu zrno u glavu. Otac je ostao mrtav.

Ustaše su me potjerale, ja sam se opirala, a Knežić je uperio pušku u mene da me ubije.  U tom času naišla je putem Evica Nožinić, dvadeset sedam godina, sa dvoje djece, jedno 3 godine, jedno 2 godine, uplašena pucnjavom u selu. Knežić ju je zapitao gdje joj je kuća i kuda bježi.

“Moja je kuća zidana, bježim da ne poginem”, rekla je ona. Knežić joj je opsovao srpsku majku uz riječi: “Ti hraniš četnike, a ta tvoja djeca bit će četnici.” Zatim je ispalio na Evicu jedno zrno iz puške. Kad je pala mrtva, djeca su jako plakala, a Knežić je na to ispalio u muško dijete jedno zrno, a u žensko tri metka i tako ih jadne male ubio.

Produžila sam kroz selo, a Knežić je ušao u kuću Mile Janjića. Nisam vidjela šta je tamo radio, ali sam čula plač i zapomaganje. Mene su ustaše otjerale sa još 44 žene i djece i 12 muškaraca u Zrin. Putem su nas tukle ustaše kundacima, a Sofiju Adamović, 50 godina, kada je pala, gazili su nogama. U Zrinu su žene i djecu izdvojili od muškaraca. Muške su zatvorili u jednu učionicu u školi, a nas u jednu sobu u opštini, gdje su nas čuvali dvojica ustaša.

Prvo jutro došli su k nama dvojica zlikovaca krvavih noževa u rukama i šinjela. Držali su u rukama jedne čarape, od jednog Srbina koji je s nama doveden iz Šegestina. Nešto su međusobno šaputali i smijali se. Jedan od njih je rekao: “Kad sam ga maznuo u leđa nožem odmah mu je krv špricnula, samo viče joj, joj”. Tu smo bili tri dana. K nama je navraćao ustaški časnik Bećirević i govorio: “Narode, vidite šta ste dočekali da nevini stradate radi raznih beskućnika.” Tada su nas pustili kući.

U Šegestinu su tada spalili 22 kuće i 15 štala, a svu rogatu stoku i živežne namirnice su opljačkali. Za 12 ljudi koji su s nama dotjerani u Zrin, nije nam poznata njihova sudbina, niti smo kasnije šta čuli o njima. Mi smo zaključili da su ih ustaše iz Zrina poklale onu noć kada su sutradan u jutro, krvavih noževa došli k nama i donijeli čarape u rukama. Njih je nestalo zauvijek.

Arhiv Hrvatske, broj ZK-RZ Zx 14 998.

Imenički popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, Beograd, 1991, str. 376-439.

Vezane vijesti:

Radio sam svoj seljački i kovački posao – Đuro Zatezalo

Ilibašić – Nenad Menićanin, „Prezimena Banijskog Pounja“