Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (6. deo)

ILI SE UKLONI ILI SE PRIKLONI

Kad je ubijen nadvojvoda Franc Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada bi Srbe trebalo uništiti

Kada je reč o Srbima u Hrvatskoj, hrvatski ban Pavao Rauh imao je odrešene ruke. Car Franja Josif je pred njim otvoreno ispoljio ljutnju na Hrvatsko- srpsku koaliciju, posebno na Srbe, koji su, po njegovom uverenju, u Koaliciji igrali odlučujuću ulogu. Po svedočenju Isidora Kršnjavija, koji je bio odlično obavešten jer je i sam učestvovao u svim ovim događajima kao značajan činilac, da Srba u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo oko 700.000, Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti.

Dr Ivan Ribar, hrvatski političar, pripadnik napredne jugoslovenski opredeljene omladine, pristalica politike Hrvatsko- srpske koalicije, kao aktivni učesnik zbivanja u Hrvatskoj uoči Prvog svetskog rata, zabeležio je da su ban Rauh i Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije Bosne i Hercegovine, sklopili sporazum koji „je glasio da se izvrši pokolj i iseljenje svih Srba iz Hrvatske”.

Hrvatski političar i profesor Zagrebačkog sveučilišta Isidor Kršnjavi, koji je jedno vreme bio i ministar bogoštovlja i nastave, a učestvovao je u svim važnijim političkim zbivanjima u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. veka, u svojim „Zapiscima” zabeležio je i sledeće: „Bilo je jedno vrijeme, kada se je pisalo da treba sve Srbe sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe, i to nešto vrlo važno; ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način, kojim bi se dala provesti ’hrvatska misao’. Drugo je, dakako pitanje, bi li se Srbi dali tako jednostavno utući, kao u Sjevernom moru ona dobroćudna morska telad nazvana tuljani. Mogao bi čovjek prilično sigurno proreći da bi se oni dosjetili narodne poslovice, po kojoj batina ima dva kraja.”

Sama pomisao na fizičko uništavanje Srba, kao i rasprava koju je Rauh o tome vodio sa svojim istomišljenicima, najbolje svedoči o protiv- srpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko tadašnjeg hrvatskog bana i o tome kojim su idejama oni bili zaokupljeni i na koji su način nameravali da reše pitanje tamošnjih Srba.

Višedecenijske pripreme za brutalni obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj ideologiji u okvirima Austrougarske do 1914. godine. Kada je te godine u sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Franc Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe treba uništiti. Na dan atentata, usred Zagreba, javno je rečeno da se „i u našem krugu na našem tielu nalazi sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj!”

U jednom izlaganju iz 1917. godine Radić je, indirektno, priznao da su Srbi u Hrvatskoj i te kako bili ugroženi samo zato što su se izjašnjava li da su Srbi. Iznoseći u Hrvatskom saboru svoje viđenje o tome kako će izgledati nova Hrvatska, koja će iznići posle rata, Radić je, između ostalog, kazao „da neće više Srbinu u Hrvatskoj pasti ni jedna vlas s glave, ako bude i sto puta na dan govorio, da je Srbin.”

Kad se kaže da neće više, jasno je da je dotle, i te kako, Srbin u Hrvatskoj mogao da strada, i da je stradao, samo zato što je bio Srbin i što nije hteo da postane pravoslavni Hrvat. A pravoslavni Hrvat morao je postati zato što je živeo u hrvatskoj domovini. Tu, u hrvatskoj domovini, po shvatanju Radića i svih hrvatskih političara koji su programe gradili na hrvatskom državnom i povijesnom pravu, „mora da vlada samo hrvatska državna ideja”, koja je, po oceni Radića, „čisti nacionalizam u podpunome skladu s državnim pravom”.

U svojim još neobjavljenim zabeleškama i Ivan Ribar je napisao da je u programu frankovaca bilo da 1914. razbiju Hrvatsko-srpsku koaliciju i najradikalnije, pokoljem se obračunaju sa Srbima.

Ako se uporede navedeni dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski političari, pravaši i frankovci iz druge polovine 19. i početka 20. veka, nameravali da reše pitanje Srba u Hrvatskoj sa činjenicama kako su to pitanje rešavale Pavelićeve ustaše i kako ga je rešio Franjo Tuđman, onda je lako uočiti da u svemu postoji neraskidiva logična i organska veza, da postoji kontinuitet. Jasno je i da je hrvatska politička misao, zasnovana na hrvatskom državnom i povijesnom pravu, bila i da je do naših dana ostala duboko prožeta idejom genocida. Navešću samo nekoliko dokaza za to. U „Katoličkom listu” od 29. juna 1941. Mile Budak, Pavelićev ministar za bogoštovlje i nastavu, napisao je da je ustaška lozinka, koja se odnosi na Srbe „Ili se ukloni ili se prikloni”. Takav način rešavanja srpskog pitanja sadržan je i u njegovoj izjavi: „Jednu trećinu Srba ćemo po klati, jednu trećinu protjerati a jednu prevjeriti”.

Nastaviće se

Vezana vijest:

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 1.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 2. deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 3.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (4.deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (5. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (7. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (8. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (9. deo)