Uvod iz knjige: Đuro Zatezalo – „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945.

Svjedočanstva izbjeglih od smrti samo su dio istine preživjelih svjedoka što se sve događalo i na koje sve načine mučenički stradalo i umiralo. Mnogi su ranjeni umrli, a da nitko nije zapisao njihove patnje. Zločinci koji su svoje izjave davali na poslijeratnim suđenjima, tek djelomično govore o istini i o onome što se sve dešavalo na gubilištima, jer je svaki zlikovac i na sudu kada se branio, svim snagama umanjivao zlodjela koje je počinio.

Zbog toga su mnoge istine o ozakonjenim ustaškim zločinima ostale nedorečene ih prešućivane, i zbog onoga – nije još vrijeme, treba distanca od 50 godina, treba sačekati, to bi vrijeđalo osjećaje naroda kome su ustaše pripadale. Naljutiće se prijatelji, ah i neprijatelji sa kojima u budućnosti mislimo da budemo prijatelji. Sve to zlo neka čeka bolje prilike. Ne treba prikupljati, zapisivati i objavljivati o tim užasnim ustaškim zločinima, čemu evidentirati masovne grobnice, stratišta, otkrivati bezdane jame, ekshumirati iz njih žrtve. Bolje je da one u miru počivaju tamo gdje jesu i tome slično. Ćutnjom se prikrivalo mnogo toga. Ćutalo se sve pod izgovorom da bi sve to smetalo bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.

Da se o zločinima nije ćutalo, da su socijalističke vlasti Hrvatske kroz, za to nadležne institucije, na vrijeme i organizirano prikupljale podatke, dokumente, sjećanja preživjelih, da nisu prešućivale uništavanje i ono malo sačuvane i postojeće građe, već da su stručno i naučno prikazivale istinu, sigurno se zločini ne bi ponovili. Ovako su za potomke poklanih 1941 – 1945. godine i žrtve njihovih najmilijih, bili perfidniji i još krvaviji. Kuće i gospodarske zgrade opljačkane, velikim dijelom spaljene ili naseljene Hrvatima i ne samo izbjeglicama, nego i iz gradova i naselja Hrvatske, gdje nije bilo nikakvih sukoba niti borbi. Od 1991. do 2000. godine, porušena su i skromno podignuta spomen obilježja žrtvama iz vremena Nezavisne Države Hrvatske.

Nestala su tako i njihova imena – po drugi puta su ubijeni. Tako i na mjestu Srpske pravoslavne crkve Rođenja Bogorodice (1826.) u Glini, gdje su ustaše krajem jula 1941., poklale 1.564 Srbina, bio je podignut Spomen dom, a ispred njega spomen ploče s imenima žrtava. U septembru (25., 26. i 27.) 1995. godine spomen ploče su razbijene i uklonjene, a umjesto ranijeg naziva „Spomen dom” – ispisano je „Hrvatski dom“. Ovim sadržajem htio sam da budem uz nedužne žrtve i sve one koji nisu mogli da ispričaju svoju grozomornu istinu, kako su se i na koje bestijalne načine rastajali sa svojim životima. Dok sam prikupljao i zapisivao ova svjedočanstva, a posebno sada, kada sam ih ponovo nakon 70 godine od vremena izvršenja tog genocida, čitao i pripremao za njihovo predočenje današnjim i budućim generacijama, nisam se osjećao ni kroničarom ni historičarom.

I svi oni koji budu pažljivo čitali ova potresna svjedočanstva, uvjeren sam, neće moći ostati bez veoma jakih emocija. U svakom ljudskom stvoru snažno ganuće mora izazvati čitanje priloga s naslovima: Klali sa nas u jednom jarku; Jauk nas djece i zapomaganje majki i baka; Nemojte nas, nemojte, mi smo žene i djeca; Uboli su me četiri puta u vrat i jednom u leđa; Gledao sam smrt moje majke; Mrtvo moje dijete ležalo je na meni izbodenoj nožem; Izvukla sam se ispod mrtvih; Iz puške nikog nisu ubili, samo noževima, sjekirama i batovima; Zaklao mi dvoje djece na rukama; Koga prvoga da zakoljem, djecu ili vas? – upitale su ustaše moju majku!

Ni danas ne znam šta smo mi djeca skrivili da su nas tako mučili, tukli i ubijali; Ustaše ih noževima bodu i bacaju u zapaljenu kuću; Tu izgori i moj sinčić Danilo – Dane od četiri godine, i tako dalje. Ova svjedočanstva ne ostavljaju nikakve dileme šta je tko radio i kakvu je ulogu imao u zločinu. Ona precizno optužuju zločinca, objelodanjuju mu ime koje je ovdje utisnuto. Potpisao se punim imenom i prezimenom – neizbrisivo. Muškarci, žene i djeca klani su noževima, ubijani sjekirama, čekićima i maljevima, strijeljani u čelo ili potiljak, pečeni u vatri, spaljivani u vlastitim kućama povezani žicom ili lancima, bacani u bezdane jame, u jame koje su si sami morali iskopati prije strašne smrti, strmoglavljivani u morske dubine, u rijeke, vješani i satirani batinama, glađu i žeđu… i tko da izbroji. Zločini genocida predstavljaju najteže zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Genocid ustaša Nezavisne Države Hrvatske, 1941 – 1945. predstavlja zločin sa predumišljajem, programirani zločin, što ga čini teškim zločinom među najtežim i najsvirepijim. Genocid nad djecom, tek došlom na svijet iz majčine utrobe, predstavlja najteži među najtežim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava zasnovanog na zakonu. Nezavisna Država Hrvatska bila je jedina država u svijetu koja je imala koncentracione logore za djecu – od kolijevke do 14-te godine života. Postoji imenom i prezimenom popis 19.432 djeteta umorena na najokrutniji način u ustaškom logoru Jasenovac, 7.000 u logoru Sisak i u jamama samo na Kordunu: 6.677 dječaka i djevojčica. Genocid naci-ustaške NDH je bio propisan kojem podliježu djeca „kolektivnoj odgovornosti” kao nepoćudna i nepoželjna.

To je zločin koji se pamti, to je zločin bez presedana u historiji svijeta. Dani u godinama 1941. do 1945. bili su stravični i krvavi. Nikada toliko suza, hajki, patnji i ljudske nevine krvi po dolinama i brežuljcima, mrazu, snijegu, vijavici i ledu. Oni koji slučajem preživješe, utkaše u psihu teške uspomene, urezaše doživotne brazde i sjećanja. To vrijeme će se vječno pamtiti kada su majke i bake nosile u naručju tek rođenu djecu, ostavljale ih u špiljama, šupljim bukvama, u dubokim dolinama, kanjonima rijeka i sa zvijerima ležaj dijelile, a od zvijeri u ljudskoj spodobi spašavale gole živote svoje djece i svoje. To vrijeme će se vječno pamtiti po zlim domišljajima da se istrijebi cijeli jedan narod. Nauka je još uvijek ostala dužna da rasvijetli i objasni odakle i iz kojih bestijalnih pretinaca i sklopova ljudske podsvijesti potiču načini mučenja i zločinačka praksa primijenjena protiv srpskog naroda u drugom svjetskom ratu.

Sadržaj ove knjige ne predstavlja teoretsko obrazlaganje genocida već isključivo iznosi činjenice, onako kako i pod kojim okolnostima se genocid od 1941. do 1945. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provodio.

Tko je mogao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sadilovcu, na Kordunu, 31. jula 1942. godine, poklati 422 srpska seljaka među kojima i 149 djece u starosti do 13-te godine života? Donijeti slamu, politi benzinom i spaliti poklanu, često još živu djecu s roditeljima, braćom, sestrama u hrišćanskoj svetinji – crkvi. A koliko ih je poklano i spaljeno u svojim vlastitim domovima! Tko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda (iznad Rakovice, Slunj), kada su 21. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nožice i na njih položili gole zaklane dječake! Masakrirani su nevini, djeca uz roditelje, braća uz sestre, unuci uz djedove i bake. Smrt ih je sjedinila zauvijek.

Kada danas čitamo ova svjedočanstva preživjelih i nedoklanih, ne osjećamo vrijeme dalekog, već vrijeme blizog i svježe krvavog postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Zato će i svi oni koji bilo kada budu čitali ove tragične ispovijesti uskrslih iz mrtvih, koji u sebi do kraja iscrpljenima, smogoše još snage i pobjegoše sa stratišta ili se izvukoše izranjavani, iskasapljeni i krvavi iz vječne tame bezdanuša, imati pred očima stalnu dimenziju neuništivosti ljudskog roda. Sadržaj ove knjige ne predstavlja teoretsko obrazlaganje genocida već isključivo iznosi činjenice, onako kako i pod kojim okolnostima se genocid od 1941. do 1945. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provodio.

Čovjeku staje dah i ledi mu se krv u žilama kada u svjedočanstvima čita kako se zlikovci, ogrezli u ljudskoj krvi, naslađuju mukama i smrtnim grčevima svojih žrtava, čak i dojenčadi u pelenama. Ovo je drugo prošireno izdanje knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – Svjedočanstvo genocida u izdanju Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta”, Zagreb, 2005. Ovdje je novih 80 svjedočanstava od kojih je 39 njemačkih, talijanskih generala, američkih, britanskih diplomata, katoličkih svećenika i pukovnika NDH i drugih autora koji su se bavili genocidom u NDH. Nije prijatno pisati i evocirati tužne uspomene o patnji, usmrćenju i tragediji desetaka i stotina hiljada nedužnih muškaraca, žena i djece, koji mučenički izdahnuše u najgroznijim mukama, u svojim kućama, stajama, sjenicima, na njivama, u hrišćanskim svetinjama – crkvama, školama, u šumama, na masovnim stratištima.

Još teže je pisati o svirepom ozakonjenom masovnom zločinu koga počiniše nad nevinim ljudima zvijeri u ljudskoj spodobi u vrijeme bezumlja postojanja NDH 1941-1945. godine. Pitamo se zašto? Samo zato što su bili druge vjere i nacionalnosti, a od pripadnika iste biološke vrste.

Ovo je drugo prošireno izdanje knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – Svjedočanstvo genocida u izdanju Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta”, Zagreb, 2005. Ovdje je novih 80 svjedočanstava od kojih je 39 njemačkih, talijanskih generala, američkih, britanskih diplomata, katoličkih svećenika i pukovnika NDH i drugih autora koji su se bavili genocidom u NDH.

Kažem, nije prijatno evocirati uspomene na ona stravična vremena 1941. – 1945. u vrijeme NDH, ali je to obaveza nas preživjelih ostataka etnički očišćenog naroda iz svoje vjekovne hrvatske domovine, na nedužne koji padoše i ostadoše zauvijek u znanim i neznanim masovnim grobnicama i bezbrojnim bezdanim jamama. Prema žrtvama, s druge strane, svih nas, bez obzira na bilo koju pripadnost, je obaveza da u odnosu na nas same i na generacije koje dolaze, da izvuku pouke i ne dozvole nikome i više nikada da širi mržnju među narodima i stvara zla ljudskom rodu. „Prema živima dužni smo imati obzira, mrtvima dugujemo samo istinu”, zapisao je veliki francuski filozof Volter. K tom jedinom ispravnom cilju treba ići istinom i samo istinom, o zlim vremenima iz vremena 20-og vijeka, kako onim iz 1914. – 1918., 1941. – 1945. i onom 1991. – 1995. godine. Istinom se moramo suprotstavljati učestalim iskrivljivanjima historijskih činjenica, kroz rehabilitaciju zločinačke nacističke tvorevine NDH i kroz odavanje raznovrsnih počasti nekim njenim protagonistima koji su utvrđeni ratni zločinci.

Nažalost, danas se u našem hrvatskom javnom životu množe pojave koje izazivaju zabrinutost. U nekim listovima katoličke provenijencije i ne samo u njima, raspiruje se nacionalna netrpeljivost i mržnja i direktno se vrijeđaju antifašisti, srpski i drugi narodi. Stoga nemojmo biti iznenađeni, ako se od nekih takvih listova pojavi i tekst, da se i ovdje odaje počast srpskim nepostojećim žrtvama, a u grobnicama su kosti hrvatskih žrtava koje su partizani – srbočetnici pobili, kao što pišu o Jadovnom, Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima iz vremena nacističke tvorevine NDH. Svakom razboritom čovjeku je jasno zašto su porušeni i devastirani spomenici i spomen ploče iz vremena NOB-e, kako partizanima tako i žrtvama, zašto se nisu vršile ekshumacije, žrtve imenično popisale i dostojanstveno sahranile, zašto su se izmijenili nazivi ulica i mjesta koji su bih autohtoni itd.

Odgovor je jednostavan, zato, da bi se nakon 50 i 70 godina reklo i pisalo da ih nije ni bilo. Još 1941. godine, ustaše su uništavale tragove svojih zločina. Zatrpavale su stratišta kamenjem, balvanima, zemljom, a poneka i zabetonirah. Ono što je još iza njih preostalo, uništeno je nešto kasnije, 1945. i slijedećih godina, tako da je ostalo tek ponešto. I ono što je tokom socijalističkog vremena, na inicijativu i uz minimalnu novčanu pomoć, prije svega, potomaka pobijenih, bilo skromno obilježeno, uništeno je 1991. – 1996., pa i kasnije. Ipak, ostala je neuništiva i neizbrisiva utroba bezdanih jama i stratišta sa posmrtnim ostacima bezbrojnih žrtava. Mi živući ne smijemo nikad zaboraviti pakao ovakvog masovnog umorstva nevinih. Pakao što ga je stvorio čovjek, iako je bio 20. vijek, vijek koji je i imao zvjezdane trenutke, ali i mrlje koje ne mogu da operu svi oceani svijeta.

„Ako živi obraza nemadu, Ako živi za pravdu ne znadu, Pokojni će grobe otvoriti I na mrtva usta govoriti…”
Ognjeslav Utješinović Ostrožinski

Nauka o jeziku, ni nakon 70 godina od počinjenih zlodjela, još nije pronašla ni približno primjerene riječi kojima bi se mogao izraziti stupanj nečovječnosti i monstruoznosti izvršenih zločina u toku postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941. – 1945. Ipak, uvjeren sam da će doći vrijeme kada će se moći razjasniti kako su ovi zločini nastali, kako su organizirano pripremani, kako zakonima ozakonjeni i masovno provođeni. Vjerujem da će historijska nauka razjasniti pravu i sveukupnu istinu ovih stravičnih zločina počinjenih nad stotinama hiljada muškaraca, žena i tek rođene djece u namjeri uništenja cijelog jednog naroda. Sadržajem ove knjige proširenog izdanja nisam imao namjeru optužiti bilo koga za izvršene zločine. Htio sam samo da se i ovako pridružim nevinim žrtvama: majkama, očevima, bakama, djedovima i svim tim žrtvama, neiživljenim dječacima i djevojčicama iz vremena moga tužnog djetinjstva od 1941. – 1945. godine. „.. .jer žrtve i njene muke u rastajanju sa životom traže u tome istinu…”

AUTOR: Dr. sc. Đuro Zatezalo

Izvor:

Đuro ZATEZALO „Radio sam svoj seljački i kovački posao” SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945.

II, prošireno izdanje
SUIZDAVAČI: MARTIRIA – izdavačka ustanova Eparhije gornjokarlovačke, Karlovac i Udruženje „Jasenovac-Donja Gradina” Banja Luka
UREDNIK: Janko VELIMIROVIĆ

Vezane vijesti:

Dr Đuro Zatezalo: Jadovno – Dvotomno djelo sa zbornikom dokumenata i popisom 10.502 žrtve

Radio sam svoj seljački i kovački posao | Jadovno 1941.

Intervju: Đuro Zatezalo, autor knjige “Radio sam svoj seljački …

Umro je dr Đuro Zatezalo | Jadovno 1941.