
Priča o srpskom dječaku – jasenovačkom logorašu
Kroz gvozdenu kapiju u najveću i najstražniju fabriku smrti Drgog svetskog rata ušao je kao zdrav i jedar jedanaestogodišnjak, a iza sebe ju je ostavio kao nepuni četrnaestogodišnjak. Bolestan, gladan, oboleo od pegavog tifusa i sam – bez sestara koje su zauvek ostale u jednoj od grobnica jasenovačkog logora… Prilazi mi lagano. Tromo vuče noge po betonskim pločama. Osam i po decenija teškog života puzi se za njim. Dogovorili smo se da se nađemo na otvorenom. Kaže, prija mu svež vazduh, zatvoren prostor mu sputava misli i sećanja. Prilazi mi, osmehuje se… sa sede glave skida beli šeširić i blago se naginje ka meni. Pružam mu ruku. – Lepo je













