DA LI STE ZNALI: Kako su Srbi opraštali svojim dželatima?

Datum objave: ponedeljak, novembar 4, 2019
Veličina slova: A- A+

„Narod naš, zbilja, u gnevu može da kolje,
ruši i pali;
ali mi nismo oni što smišljeno tlače,
mi ne smatramo da je svet celi
naše polje;
mi ne bismo podneli
ni urođenik prašumski da zbog nas plače;
duša nam je prostrana,
iako smo brojem mali.“
– Desanka Maksimović, Balkanac.

Pod nebom Balkana srpski čovjek je naučio da strada u svakom većem sukobu, da bude živa brana svim tiranskim bujicama koje su brazdile reljef ovog dijela Evrope. Istorija nas je naučila da su najveći krvnici bili ljudi našega jezika, otrgnute grane našega stabla. Kao što stihovi Desankini zbore, Srbi su u gnjevu itekako znali da se svete, ali nikad nismo bili „oni što smišljeno tlače“.

Ovaj tekst je spomen na naše pretke koji su tokom Drugog svjetskog rata preživjeli genocid u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od svojih rimokatoličkih i muslimanskih srodnika. Pisaćemo o primjerima kada nakon svih stradanja i muka, Srbin pobjednik u ratu, pruža ruku pomirenja svojim dželatima.

Neosporno je, da je ideologija „bratstva i jedinstva“ diktirana od strane jugoslovenskih komunista. Ipak, da nije bilo volje, samopregora, milosrđa u dušama običnih Srba, nikada ta ideja ne bi mogla zaživjeti. Uporedimo to sa današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini. Danas druga dva naroda, tj. njihovi predstavnici u javnom životu, vode antisrpsku propagandu ravnu onoj ustaškoj.

Zamislite da su Srbi nešto slično radili nakon 1945. godine. Da se u medijima trideset godina nakon rata pisalo o npr. genocidnim hrvatima i muslimanima, da oni moraju proći katarzu, da moraju odustati od svojih nacionalnih težnji itd. Srbi su, uz veliki uticaj i zalaganje u prvom redu srpskih komunista, nastojali da zataškaju sjećanje na svoje stradanje radi mira u državi. Ovdje ćemo navesti primjere gdje su obični Srbi, da ne bi vrijeđali svoje komšije, opraštali svojim dželatima zločine, pljačke i uvrede.

Ranku Toromanu rođenom u Donjoj Gradini 1934, ustaše su ubile dvije sestre. „Sestre su mi zaklane negdje u aprilu 1944. godine. Imale su 12-13 i 14-15 godina.“ U to vrijeme Ranko se sa svojim komšijama nalazio u zaseoku Švabe pod Prosarom. Partizani su organizovali da iz Orahove dođu omladinci sa volovima i plugovima da uzoru njive kako bi narod imao šta da jede. Međutim, ti omladinci „kažu ustašama gdje ima naroda i ovi porane ujutro.“ Napravili su pokolj nad Srbima koji su se tu bili smjestili.

Nakon rata, Ranko je otkrio jednog od zločinaca koji su mu ubili sestre. Bio je to musliman iz pomenutog sela Orahove. „Htio sam ga udariti ali zakočim. Odvedem ga u kafanu, i njegovog brata. Počnemo priču, svako svoju priču. Kažem mu da neću praviti osvetu, jer ću biti kao i on. Obilazio sam ga svake godine, prošetam mu kraj kuće, samo da me vidi.“

U Dubici je Toroman sa grupom Srba koji su vođeni u logor, bio očevidac ustaškog klanja. „A jedno 100 metara ispred toga gdje se dešava, kako mi nailazimo, sjedi čovjek ispred kuće, psuje nam majku i kaže: ‘Vide kako moji sokolovi rade, onako ćete svi vi!’ Poslije rata, negdje 1947. ili 1948. godine, ja sam išao u gimnaziju u Dubicu, i sjedi taj isti čiča na tom mjestu i ćuti, a mi prolazimo. Ja se sjetim te priče i priđem i kažem mu: ‘Đe su ti sokolovi?’ I nikad ga više nisam vidio da tu sjedi.“

I drugo svjedočanstvo vezano je za selo Orahovu. Mirko Cvijić rođen u selu Međeđi 1932. godine proživio je kao dječak pravu golgotu. Nakon rata, život se počeo vraćati u normalu i Mirku je zatrebala kaca za šljive. Otišao je u Orahovu „koja je dala dosta ustaša“ ali kako kaže „nije bilo osvete prema ustašama“. Mirko je kod Mustafe Lojića iznajmio kacu za novac: „poslije vidim da je to kaca moga oca koja je odnesena kad je kuća opljačkana, jer smo tada bili odvedeni u logor. Mene i majku je bilo stid reći da je to naša kaca . Ja mu platio što sam se poslužio i vratio mu kacu.“

Porodica Sretka Kukića rođenog 1928. u Gornjoj Bistrici, stradala je od svojih komšija iz sela Ivanjske i Šimića. Sretko je u genocidu izgubio 58 članova porodice. Nakon rata kada se život počeo vraćati u normalu, Sretko je mogao nastradati zbog toga što je prepoznao svoju kravu kod jednog Hrvata: „Išli preko Piskavice, vratili se preko Šimića. I naiđem tamo na Gugunovoj glavici naiđem na čovjeka čuva dvije krave. Vidim ja, sjedi on i karabin pred njim drži. I ja pozno svoju kravu. Ja vabnu (zovnu-B.R.) nju „Perova dođi vamo“. Ona pogleda, riknu, i dođe meni. Kaže, još samo jednom ako rečeš neće ti trebati. Hrvat. Ali ja radio s tim ljudima u šumi, nisam ‘ćeo da pravim nevolje. Ne znam gdje će me ko dočekati, iza bukve ubiti. I tako to i ostalo.“

Sa Sretkom je autor ovoga teksta uradio intervju 17. marta 2019. godine. Na pitanje kakav je bio odnos između Srba, Hrvata i muslimana poslije rata, Sretko je odgovorio:

„Pa dobar bio. Nikad nije niko nikom ništa reko. Mi smo miroljubivi i šutimo. Samo mi je jedan reko, da smo mi dočekali ono zlodjelo kao što ste vi od nas, mi bi napravili vama nevolju kad smo dobili vlast. Reko vidite, mi nismo. Nismo ništa.“

Sličnih primjera ima još. O tome se može napisati čitava knjiga. Srbi se nisu bunili ni kada su nakon rata, pripadnici ustaša dobijali male kazne, ili kada su nakon nekoliko godina tamnovanja bivali pomilovani i puštani prije vremena na slobodu. Nastojali su da grade državu misleći da ratova više neće biti. Početak devedesetih je pokazao da je to bila utopija. Ustašluk je skinuo petokraku sa kape i otpočeo borbu za „demokratiju“ i „evropske vrijednosti“.

AUTOR: Boris Radaković/srbiubih.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top