arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
dara_banovic.jpg

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi svjedok pokolja koji su izvršile ustaše nad stanovništvom sela Palančišta i Gornji Jelovac, 22. i 23. oktobra 1942. godine. U pokolju je ubijeno 650 ljudi, mahom žena i djece, a Dara je svojim očima vidjela masakr nad oko 300 žrtava. Dara Banović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ovaj ustaški pokolj, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu. Ona je jedan od svjedoka koji je najvjerodostojnije ispričao odvijanje pokolja. Njen lik na malim ekranima vidjeli su milioni gledalaca širom bivše SFRJ, prilikom otkrivanjaspomenika na Mrakovici, 1972. godine. Dara je tom prilikom uručila predsjedniku Josipu Brozu Titu,

Milorad Ekmečić

Milorad Ekmečić: Broj stradalih u Jasenovcu od 500–600 hiljada minimum koji se naučnim ispitivanjima dokazuje

Nijedan naučni skup ne može dati konačne odgovore na istoriju genocida 1941–1945. Cela srpska nauka je osuđena da to bude trajan napor koji se ne sme smatrati završenim. Srpska nauka je posle Drugog svetskog rata bila prikraćena da do kraja istraži istorijske korenove genocida koji je izvršen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nad srpskim, jervrejskim i romskim narodom. Jugoslavija je nakon 1945. bila jedina država na svetu čija vlada nije prebrojala svoje mrtve. Improvizovalo se sa uspostavljanjem ustanova za ispitivanje broja mrtvih, grobovi i jame (foibe) na kraškom području nisu otvoreni, sve do rasula države 1991. To je ostavljalo vidljive tragove na sve pokušaje da naučnici umisle naknadno i sami da

milan_bastasic_tv.jpg

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

Stiže oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore. Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija

Zavjera hrvatskih komunista protiv Srba u Lici

Srpski narod u Lici, doživio je veliku tragediju za vrijeme krvavih pohoda ustaških bandi utoku rata. Možda bi ta tragedija bila umanjena da se hrvatski komunisti nisu umješali u srpske redove i u srpski pokret otpora protiv Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatski komunisti su činili sve da se taj pokret razbije i da se Srbi razjedine. Kako je moglo to da se dogodi? Kako to da je lička tragedija postala još veća i to u vrijeme kad su srpski krajevi bili oslobođeni od ustaša? O tome postoje mnogi dokumenti koji sve objašnjavaju i oni će ovdje biti obnarodovani. Ako je poslijeratna hrvatska istorijografija skrivala ustaške zločine, na drugoj strani se potrudila

Uskočka šuma - ekshumacija

Predmet: Izveštaj o ekshumaciji žrtava ustaškog logora u Staroj Gradišci

Izveštaj Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini – Povereništvo za okrug Sremski u Zemunu od 23. aprila 1946.  Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Beogradu, o rezultatima ekshumacije žrtava ustaškog logora u Staroj Gradiški[1] ZEMALjSKA KOMISIJA ZA utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini POVERENIŠTVO ZA OKRUG SREMSKI U ZEMUNU Broj 397 Predmet: Izveštaj o ekshumaciji žrtava ustaškog logora u Staroj Gradiški[2] DRŽAVNOJ KOMISIJI ZA UTVRĐIVANjE ZLOČINA OKUPATORA I NjIHOVIH POMAGAČA BEOGRAD Smatrajući za važno da se i pre početka rada upoznam sa pojedinostima i svim predradnjama ove ekshumacije odmah sam otputovao, i 14. IV 1946. god. u 9 sati

Saranova_jama.jpg

Milan Ružić: Noćas zvale su me jame

Noćas zvale su me jame, usta sam im zapušio tamjanom i oči oslepeo svećama. Sad svi polako, svako u svoju jamu. Dok je jama, biće i Srba što nad njima, to u njima. Jama Kapavica (Foto: Slobodna Hercegovina) Noćas zvale su me jame – crne rupe srpske istorije. Obilazio sam ih lak poput pera kojim nisu ispisana imena svih onih koji su u jamama zanoćili zanavek. U svaku sam glavu proturio prema onima koji su svoju u tom mraku gubili i ljubio stene, palio sveće, suzama spirao prašinu zaborava sa njih. Ne znam da li ste ikada bili blizu tih jama, a neko vaš sigurno jeste ako ste srpskim imenom

Slavko Vasić iz Adaševaca, preživeli zatočenik Jasenovca

Pokušaćemo da iznesemo potresni deo jedne životne istorije, kratku istinu čoveka koji pune tri godine nije nosio zvučno ime – čovek – jer to nije bio – ne svojom krivicom. Živeo je pod okolnostima gde se ljudski život nije cenio – bio je bezvredan. Nosio je samo broj kao zatočenik Jasenovca. Spasao se poslednjeg dana iz „fabrike smrti“, iz strašnog pakla, 1945. godine, ispred poslednjeg krvavog obračuna ustaša nad preostalim zatočenicima, pred njihovo bezglavo povlačenje i izbezumljeno bekstvo sipred jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Hteli su svaki trag i svedoke da unište, što im je samo delimično uspelo. Slavko Vasić, ćurčija u krojačkoj zadruzi u Šidu, pričajući otresnu priču o užasnim nedelima

Sve barake u Slani bile su ograđene bodljikavom žicom u nekoliko redova

Na današnji dan zatvoren logor Jadovno

English Na današnji dan 1941. godine zatvoren je ustaški kompleks logora smrti Gospić-Jadovno-Pag, koji je bio preteča ozloglašenog jasenovačkog logora, podsjećaju iz Udruženja “Jadovno” Banjaluka. “Svega oko 2.000 preživjelih stiglo je 21. avgusta 1941. preko Jastrebarskog u Jasenovac”, rekao je predsjednik ovog udruženja Dušan Bastašić. Bastašić podsjeća da su zatočenici na željezničku stanicu Jasenovac stigli u 7.00 ujutro, gdje su ih ličke ustaše predale zločincima iz sastava 17. ustaške satnije. “Tek nakon sata pretraživanja i ispitivanja, istjerali su ih iz vagona, svrstali ih dva po dva, povezali žicom i poveli prema logoru, udaljenom od željezničke stanice oko pet kilometara”, naveo je Bastašić. On je rekao da je jedan od preživjelih

Feljton: Logor Slana – Pag 1941.

Feljton „Pakao u kamenoj pustinji“ stravična je priča o ustaškim koncentracionim logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu koje su ustaše osnovali polovinom juna i rasformirali krajem avgusta 1941. godine. Pročitajte feljton: Pakao u kamenoj pustinji Autori: Borislav Ostojić, Mihael Sobolevski Feljton „Pakao u kamenoj pustinji“ stravična je priča o ustaškim koncentracionim logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu koje su ustaše osnovali polovinom juna i rasformirali krajem avgusta 1941. godine. U feljtonu su opisana mučenja i zvjerstva ustaških krvnika koji nadmašuju srednjovjekovne primjere mračne inkvizicije. Imena i događaji su autentični. To su kazivanja očevidaca, rijetkih preživjelih logoraša i preslušanja uhvaćenih ustaških krvnika.Slana i Metajna, more oko njih, sabirni centar

Nemanja Zivlak: Tužna poema

Zaboravi li Srbine? Ili te rane više ne bole? Ili su ti pamćenje izbrisali? Možda su sami sebi krivi, Što su se Srbima, Pravoslavnim, U zlo doba pisali i zvali? Još su svježe humke, A ljeta su prošla. Svako ima nekog ko je tamo strada, Zbog vjere i krsta sa čet’ri ocila Što se Srbin zvao, I što nije htio, Da prebjeg bude, Iz Hristovog pravednog, Stradalnoga stada. Teška je tuga, Kao kamen mlina, Kao bol oca za nejaka sina. Što dušmanske kame pogubiše nejač, Na pravdi Boga, Bez smrtnog’ grijeha, Ostaviše vječno nezaraslu ranu Na srcu naroda, srpskoga, moga. Sedamstotina hiljada! Ili milion i hiljada trista. Stradalna vojska, Svevišnjeg

Škola na rubu dviju pustinja, morske i kamene

Da li će se učenici u Metajni zapitati ko su bila ta djeca i te majke i žene što su posljednje dane života provele u njihovim učionicama? Piše: Zorica Ćoković Bijela, svježe okrečena, u suncu okupana zgrada Područne škole Antun Gustav Matoš u Metajni na Pagu je mjesto gdje je lekcije iz znanja i života ove školske godine dobilo devet mališana. Djeca, kao svaka druga djeca, radoznala i nestašna, rastu i odrastaju u toj školi, jedinoj u Metajni, malom ostrvskom seocetu na rubu dviju pustinja, morske i kamene. Kada će ta djeca saznati šta se dešavalo u njihovoj maloj školi? Šta će postati od njih kada saznaju da je neko

Tanjug (video)

Sozercanje

Osim neshvatljivog zaborava, nemara i nemanja odnosa prema stradanju predaka, najgore što može da se desi je da i sami zaboravimo da smo pravoslavni. Piše: Zorica Đoković Ne zaboravimo da su naši preci stradali samo i jedino zato što su bili pravoslavni. Ne što su bili bogati ili siromašni, pismeni ili nepismeni, crnci ili bijelci, već vjernici Istočne crkve. To je bio jedini kriterijum koji je određivao život ili smrt. Dželatima nije bilo toliko važno ni da li su žrtve Srbi, jer, ukoliko bi ih pokrstili po obredu Zapadne crkve, vremenom bi gubili identitet, zaboravljali često ko su i šta su i stapali se sa krvnicima. Krvnici su bili i

spomen područje Šušnjari – Sanski Most

Sofija Praća – Veljović, Genocid u Sanskom Mostu

Tačno 3. avgusta 1941. godine ustaše dolaze u kuću Zurunića i traže učiteljicu Dragu, jer je ona muslimanka prešla na pravoslavnu vjeru, da bi se mogla vjenčati sa Zurunić Pericom. Bosu je odvode do Mašinskog mosta, gdje su strijeljani Vidovići, maltretiraju je dok ona skače u Sanu, oni je vade, rasijecaju joj grudi i stavljaju na rane so i tako krvavu bacaju u rijeku, pucaju u nju, ubijaju je i u klečećem položaju je zakopavaju. To je činio ustaša Zukić Himzo zv. Čiko. Sanski Most (162 metra nadmorske visine, 44-45 stepeni geografske širine i 15-17 stepeni geografske dužine) leži u dolini rijeke Sane, u jugozapadnom dijelu Bosanske Krajine, između planina

klecka-jama.jpg

Klečka jama kod Ogulina – stratište žrtava ustaškog zločina genocida

Nad Klečku jamu teško je i doći, a još teže govoriti i pisati o svirepom ozakonjenom masovnom zločinu koga počiniše nad nevinim ljudima zvijeri u ljudskoj spodobi u vrijeme bezumlja postojanja satelitske Hitlerove tvorevine, NDH Ante Pavelića, 1941 – 1945. Mi živući ne smijemo nikad zaboraviti pakao ovakvog masovnog umorstva nevinih koji mučenički izdahnuše u najgroznijim mukama bilo u svojim kućama, stajama, sjenicama, na njivama, u kršćanskim svetinjama crkvama, školama, u šumama, na masovnim stratištima u bezdanim jamama, kao što je i ova ovdje pod Klekom – Klečka jama gdje su ustaše u vremenu od maja do kraja augusta 1941. godine, uglavnom hladnim oruđem usmrtile 452 čovjeka, samo zato što

27.07.2013 - Sadilovačka crkva, Kordun

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Sadilovcu na Kordunu

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA KORDUN SADILOVAC Srpsko selo Sadilovac imalo je 1941. godine 762 stanovnika. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. godine, izgubilo je život 460 njegovih žitelja, što iznosi čak 60% populacije ovog kordunaškog naselja. Od toga broja ustaše i domobrani ubili su ili poklali, spalili u kućama 419, dok ih je u borbi protiv fašizma palo 41. Među žrtvama bilo je 185 djece i to: 16 još u kolijevci, 81 dijete u dobi od 1 do 7 godina i 88 njih od 7 do 14 godina starosti. Samo u jednom danu,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.