Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području kompleksa logora smrti Gospić – Jadovno – Pag

Datum objave: četvrtak, 3 decembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

GOSPIĆ – JADOVNO – PAG

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Ante Antunović, Mušaluk, Gospić

Bio sam stražar u Zbirnom ustaškom logoru u Gospiću 1941. godine

Svoju izjavu o hapšenju i ubijanju Srba u gospićkoj kaznionici Okružnog suda u Gospiću i logoru Jadovno na Velebitu dao je Ante Antunović u Gospiću 6. jula 1952. godine.

„Za vrijeme Jugoslavije bio sam stražar kod Centralnog zatvora Okružnog suda u Gospiću. Tu sam ostao i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, sve do 1943. godine. Mjesto dotadašnjeg upravitelja zatvora Nike Rukavine zauzeo je 1941. godine Mijo Staraček, prijatelj po idejama Jurice Frkovića, samo malo kasnije Velikog župana za Veliku župu Gacka i Lika sa sjedištem u Gospiću.

Odmah još u aprilu uslijedilo je hapšenje Srba u Gospiću i okolini. Već u junu pohvatale su ustaše oko 100 Srba, od kojih je odmah iz zatvora kamionom odvezeno njih 40 noću u šumu u Ličkom Lešću i tamo su pobijeni.

Uslijedilo je masovno hapšenje Srba, muškaraca, žena i djece. Dovažani su iz raznih krajeva NDH-a. Napunila se kaznionica i dvorište. Staraček i njegovi Ivan Kovačević, Tomo Šarić, Niko la Milinković i drugi stražari postupali su s njima na najzvjerskiji način.

Ulijetali su u ćelije i na razne načine tukli i mrcvarili pohapšene Srbe. Ljudi su pod batinama umirali. Svojim sam očima vidio kada su mučili i ubili u ćeliji Milivoja Zeca. Gledao sam kada je Pudić zaklao jednog Srbina kome se ne sjećam imena.

Krajnović Nikola, starac od 70 godina došao je u Gospić da si kupi duhana, uhapsili su ga Tomo Šarić i Nikola Milinković. Zvjerski su ga u zatvoru mučili, odrezali su mu uši i nos a tek onda ga ubili iz puške. Ubijali su ih svakodnevno, odvozili na Velebit i tako ubijali nad bezdanim jamama. Gotovo koliko su ih dnevno odvozili iz Gospića na Velebit, toliko su dovozili novih zatočenika.

O ubijanju se nije vodila nikakva evidencija. Noću su ih ubijali u ćelijama i iznosili, te ih zakopavali negdje vani ili ih odvozili i bacali u prirodne jame u okolici Gospića. Sjećam se razgovora stražara Nikole Frkovića i Mije Staračeka u hodniku. Frković je upitao upravitelja, šta bi s dvije babe koje mu smetaju u stanu. Staraček je smijući se rekao: „Naša je zgrada široka, imaju se gdje smjestiti i lako ih je likvidirati.” Te dvije žene već istu noć dovedene su u zatvor i bile ubijene. Jedna od njih zvala se Mirić, drugoj je bilo ime Zlata, a mužu njenom Nikola. Mirićka je tek nedavno bila došla iz Amerike. Bile su bogate i dobivale su novaca iz Amerike. Njihova tijela bila su pokopana, zatrpana tek s malo zemlje nedaleko samog zatvora. Imovinu su im opljačkali ubojice: Nikola Frković, Ivan Kovačević, Nikola Pavičić i drugi.

U srpnju 1941. otišle su ustaše i s njima Ivan Kovačević i Tomo Šarić u Smiljan po naređenju upravitelja Staračeka. Nije ih bilo od 10 do 15 dana pa sam upitao Staračeka gdje su oni. Drsko mi je odgovorio da se to mene ne tiče gdje su oni, da on zna kuda ih je poslao i rekao da su oni više učinili za ovo 10 dana, nego ću ja za 50 godina svoje stražarske službe.

Našao sam se uvrijeđen i zapitao ga, šta su oni toliko učinili, a on mi je odgovorio, da su počistili čitavo selo Smiljan od srpske gamadi. Ubrzo sam saznao da su ustaše i naši stražari izvršili masovni pokolj Srba u selu Smiljanu. Poklali su muškarce, žene i djecu.

Odmah nakon toga izvršili su pokolj srpskih seljaka u selu Smiljansko Polje. Doveli su u zatvor Simića Lemajića i još nekoliko Lemajića, njih su s drugima otpremili u Jadovno i tamo likvidirali.

Kad sam jednog dana upitao Staračeka kuda odvoze tolike zatvorenike i šta rade s njima. Rekao mi je da ih odvoze na Velebit, a da bi i ja trebao da vidim šta se od njih tamo radi i da vidim kakvi trebaju biti ljudi koji su za današnjicu, misleći na ustaše koji ubijaju zatočenike. Na upit šta se tamo radi, rekao je da se pohapšeni dovode k jami i udara ih se macolom ili nožem i tko živ, tko mrtav pada u jamu.

Poslije ovoga razgovora prijavio me Mijo Staraček Velikom županu Jurici Frkoviću, koji me je pozvao na odgovornost, rekavši mi ako mi se ne sviđa služba, da je napustim…”[1]

Ante Antunović s.r.


Jelena Basarić, Gospić

Posljednji put iz zatvorske ćelije u Gospiću vidjela sam svoga oca Dmitra

„Godine 1941. bila sam u 19-oj godini života. Završila sam školovanje na Gimnaziji u Gospiću. Na sam dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila 1941. godine na ulicama Gospića pokazale su se ustaše, rukovođene trgovcem Juricom Frkovićem. Već sutradan 11. aprila uhapsile su ustaše Srbe: trgovca Nikolu Dukića, trgovca Nikolu Obradovića, upravnika kaznionice u penziji Božu Plećaša, činovnika Iliju Plećaša, advokata Bogdana Stanića i nekoliko desetaka drugih čijih se imena ne mogu sjetiti. Zatvorili su ih u gospićku kaznionicu. Tu su ih mučili 15 dana te ih odveli na Velebit i ubili.

Ustaše su se podijelile i krenule u dva pravca na lov po gradu Gospiću i okolnim srpskim selima. Svakodnevno su dovodile kolone Srba, tukle, zatvarale i mučile u ćelijama i dvorištu kaznionice. Odvozili su ih kamionom na Velebit i ubijale.

Gledala sam kada su vodili i tukli: trgovca Nikolu Vojvodića, trgovca Miloša Pjevača, Stojana Obradovića, željezničara Iliju Obradovića, gostioničara Miletu Makana, željezničare Janka Dimića i Stevu Plećaša, seljaka Đuru Počuča i domaćicu Mariju Teslić. Vođeni su sa nekoliko desetaka drugih Srba povezani žicom prema kaznionici i dalje u logor Jadovno na Velebitu.

Upale su ustaše u gostionicu Dragice Plećaš, čijeg su supruga Vasu ubile, te se opijale cijelu noć, pa ubile i Dragicu, a gostionicu opljačkale. U selo srpsko Lipe upale su ustaše 1. augusta 1941. godine i poklale sve srpsko stanovništvo koje nije uspjelo pobjeći smrti. Kuće su opljačkale i zapalile.

Šaranova jama, Foto: Jadovno

Idućeg dana, na Ilindan, 2. augusta 1941. hvatale su ustaše Srbe po Gospiću. Ubile su učenika 7. razreda Gimnazije Dmitra Teslića u njegovoj kući. Odvele porodice: Janka Dimića, Steve Plećaša, Počuče, Novakoviće, Glediće i mnoge druge. Zatvorile ih u ćelije kaznionice, te odvezli s mnogim drugim u logor Jadovno i tamo bacile u bezdane jame.

Ja sam toga istoga dana kao još neki Srbi uspjela pobjeći sa svojim ocem Dmitrom, majkom Perom, sestrom Sofijom, bratom Jovom, snahom Anicom i njihovom djecom Vladom, devet godina, Brankom osam, i Bogdanom šest godina starim na Velebit. U šumu gdje smo u zbjegu zatekli već mnogo srpskog stanovništva.

Nakon četiri dana mučeničkog života u šumi, moj otac se odlučio da se vrati kući u Gospić. Govorio je da on nije nikom ništa i nikada loše učinio. Nitko mu nije odobravao povratak, a naročito ga mama preklinjala da ne ide nikuda. On je krenuo a i ja s njim. Nisam ga mogla sama pustiti da ide. Išli smo cijelu noć i stigli do sela Divosela koje je bilo u plamenu. Ustaše su pucale.

Otac nije htio da se vrati, već je nastavio put za Gospić. Ja sam ostala s Milicom Obradović, starom 20 godina. Ujutro smo i nas dvije krenule mojoj kući u Gospić koja se nalazila kod željezničke stanice Gospić. Prozori i vrata od kuće bili su polupani. Sve opljačkano i odneseno. Oca nismo našle. Tu nismo mogle ostati, a na Velebit se više nismo mogle vratiti. Krijući se kroz žita došle smo na željezničku stanicu talijanskim vojnicima. Molili smo ih da nas prime i pomognu da odemo u Italiju. Znale smo da su Talijani tako pomogli nekim Srbima da ih hrvatske ustaše ne ubiju. Sporazumijevala sam se s njima malo talijanski, malo francuski. Oni su se nad nama sažalijevali i htjeli nam pomoći. Milicu su ubacili u jedan kamion koji je otišao. Htjeli su i mene ubaciti u slijedeći, ali je naišao jedan ustaša, udario me kundakom i rekao da sam uhapšena. Odveo me u zatvor kaznionice u Gospiću.

To je bilo 5. augusta 1941. godine. Jednoga dana pogledala sam kroz prozor ćelije u dvorište i vidjela sam posljednji puta svoga oca Dmitra. On me opazio i rukom mi pokazao daje gladan. Vidjela sam kako su hrvatske ustaše moga oca Dmitra vezale žicom kao mnogo drugih Srba, a potom ih spojili lancem i odvezli kamionom na Velebit u logor Jadovno. Svaki dan do podne i po podne, vezale su i tukle ustaše Srbe, te odvozili na Velebit u bezdane jame. Punih 15 dana prala sam s drugim Srpkinjama krvave podove i zidove u ćelijama i hodnicima kaznionice u Gospiću.

Mjesto masovne grobnice na Fornaži iznad uvale Malin, ostrvo Pag, Hrvatska. FOTO: Jadovno 1941.

Ustaše su užurbano dovozile, vezale i odvozile Srbe kamionima na Velebit 20. augusta 1941. godine bila sam u koloni s mnogim Srbima, ženama i muškarcima vođena prema željezničkoj stanici Gospić.

Sjećam se dobro: Marije Vujnović, njene sestre Milice, Rade Vasiljević, Ankice Baste i Zore Ivanović, činovnice „Šipada” iz Sarajeva, Milice Krajnović i Dragice Barać, kako smo se bolno kretale u toj žalosnoj koloni gladne i izmučene. Potovarile su nas ustaše u stočne vagone uz obljubljeno njihovo kundačenje po našim ogoljelim tijelima.

Odvezle su nas u ustaški logor Jastrebarsko. U jednoj vlastelinskoj zgradi smjestili su naše Srbe muškarce u podrumske prostorije, a Židove, muškarce i žene sa Hrvatima, te nas nekoliko Srpkinja na 1. kat. te zgrade. Ustaša zvani „Milica” iz Pazarišta Perušić, tukao je gdje je stigao Srbe pendrekom, kako putem tako i ovdje u Jastrebarskom.

Nakon deset dana, mi Srpkinje i Židovke smo otpremljene u ustaški logor u Kruščicu kraj Travnika. Tamo smo stigle nakon dva dana putovanja bez hrane i vode. Mi Srpkinje smještene smo u neku baraku, gotovo bez krova, punu blata. Na drugu stranu barake gdje su bile daske smještene su Židovke. Nakon nekoliko dana Židovi su popodili daskama i naš dio barake. Gotovo nisu nam davale ustaše ništa za jesti. Bile smo gladne. Mnoge su zatočenice padale u nesvijest od gladi. U hodu smo se prosto ljuljale. Neke su brale zelenu travu i lišće od bundeve i to na vatri kuhale, ali su i to ustaše zabranile, ili su već tako pripremljenu hranu nogom udarale i prosipale. Nečistoća, mnogo ušiju. Ustaše ni nama nisu dale da se brinemo za čistoću onoliko koliko bi mi mogle. Nisu nam dozvoljavale da na obližnjem potoku operemo rublje. Ako bi koju zatekle da ga pere, bacale su rublje u vodu, a zatočenicu tukle i tjerale u baraku. Zabranjivale su i trijebljenje ušiju iz naše gotovo nikakve odjeće.

Postupale su prema nama brutalno i nečovječno. Ustaše su šamarale i kundacima udarale po nama. Po noći su izvodile zatočenice na tobožnji rad, a tamo su ih silovale. Gledala sam kako su mučile i tukle Jelku Kurilić.

Nakon mjesec dana odvezli su nas u logor u Loborgradu kraj Zlatara. Upravu logora vodili su njemački vojnici i upravnik je bio Nijemac iz Zagreba Karlo Heger. Ovdje nam je bilo bolje.

Sve barake u Slani bile su ograđene bodljikavom žicom u nekoliko redova
Sve barake u Slani na Pagu bile su ograđene bodljikavom žicom u nekoliko redova

Ja sam s drugim Srpkinjama 19. decembra 1941. godine otpremljena iz Loborgrada u logor u Gornjoj Rijeci kraj Novog Marofa. I ovdje je upravnik logora bio Nijemac Karlo Pelc iz Zagreba, pa i njemački vojnici.

Iz ovog logora mogle smo se i dopisivati s našima. Tako sam i dobila pismo od moga brata Jove. Javio mi je da su ustaše pobile naše najmilije: pored oca Dmitra i majku Peru, sestru Sofiju, snahu Anicu, maloga Vladu (9), Branka (8) i Bogdana (6) godina starog.

Saranova_jama.jpg
Otac Simeon nad Šaranovom jamom.

Pored svih muka i patnji ja sam ostala živa. Mene i nekoliko drugih srpskih mučenica spasili su njemački vojnici. Otpremili su nas iz logora u Gornjoj Rijeci, 30. marta 1942. godine u Zemun, a zatim sam dospjela i ovdje u Beograd. Nijemci su nas iščupali iz ustaških zločinačkih kandži.”[2]

U Beogradu, 17. aprila 1942. godine

Jelena Basarić s.r.


Mane Čanak, Ostrvica Kuzmanovača, Lički Osik

Pobjegao sam iz ustaškog logora smrti Jadovno, jula 1941. godine

„Slom i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla me na odsluženju vojnog roka u Šibeniku. Pet dana nakon toga nekako sam uspio doći kući u Kuzmanovaču. Odmah sam saznao da hrvatske ustaše patroliraju selima i da hapse Srbe, i da su već u Širokoj Kuli pohapsile više od 10 ljudi. Samo osam dana nakon moga dolaska kući dolaze komšije ustaše: Mile Rukavina Baćak, Ivan Obućina Mušlija i neki Nikola iz Perušića. Tražili su da im predam oružje i vojnu opremu. Oružje nisam imao, a vojnu opremu nisam htio predati, sakrio sam je i rekao da sam došao kući u civilu. Pretresli su kuću i našli vojničke cipele i dvije košulje. Mene su svezali žicom i poveli, a nađene cipele i košulje ponio je jedan od njih.

Moja supruga koja je ležala u krevetu poslije poroda, ustala je i krenula za nama kukajući i moleći ih da me puste, jer smo tada imali troje djece. Vodili su me tako svezanog oko dva kilometra, a moja je žena išla stalno za nama i preklinjala ih da me puste, jer nisam nikom ništa skrivio. Najednom su zastali, odvezali me i pustili.

Međutim, nedugo iza toga, već na sam Vidovdan, 28. juna 1941. godine, pošao sam komšiji Staniši Čoviću. Sa mnom je išao i Ilija Vujnović Bracija. Srele su nas ustaše, isti Mile Rukavina i Ivan Obućina i uhapsili nas. Nisu nas vezali već su nam rekli da smo uhapšeni i da nas vode u Janjce, udaljeno oko 50 kilometara. Kad smo ih upitali zašto nas vode tako daleko kad imaju bliže ustaške vlasti u Perušiću.

Sjećam se da nam je tada Mile Rukavina rekao da bismo se u Perušiću loše proveli, a da će nas iz Janjce već sutradan pustiti kući. Jako sam se uplašio jer sam ranije čuo da na Janjci ima bezdana jama gdje ustaše ubijaju Srbe i bacaju ih u bezdanušu.

Jama pod Grginim brijegom
Jama pod Grginim brijegom. FOTO: Jadovno 1941.

U Janjci ustaše su nas zatvorile u podrum žandarmerijske stanice u kom je već bilo zatvoreno 30 Srba iz sela: Borčića, Uzelaca, Pejnovića, Stakića i drugih čijih se imena ne sjećam. Među zatočenima bio je i jedan Srbin s Korduna koga su ustaše uhapsile negdje na putu. Nakon 5 do 6 sati u podrum je ušlo nekoliko naoružanih ustaša koji su nas povezali lancima, izveli iz podruma, potovarili u kamion koji je došao iz Zbirnog ustaškog logora u Gospiću. Pratile su nas ustaše i naredili nam da polegnemo. Tako su nas dovezli u dvorište kaznionice u Gospiću, a zatim zatvorili u ćeliju na drugom spratu.

Prilikom zatvaranja evidentirali su nas u neku knjigu. U ćeliji smo proveli punih 16 dana. U ćeliji su svaku večer oko 19 sati ulazile ustaše, stari oko 25 godina i tukli nas kundacima i drugim predmetima koji su im se našli pri ruci.

Negdje sedamnaestog dana boravka u kaznionici izvele su nas ustaše u dvorište u kom se nalazilo 200 do 250 Srba. Tu sam vidio nekoliko poznanika iz Vrepca: Branka Cetinu, Savu Zoroju, zatim mornaričkog podnarednika Đekića iz Divosela: Jovu Vlaisavljevića, Milu Vučkovića, Glišu Novkovića i još više drugih čijih se imena više ne sjećam.

Ustaše su nam naredile da izvučemo kaiševe iz hlača, i tko je imao bolje cipele, ili neki drugi bolji komad odjeće, također je morao skinuti. Za to vrijeme sa prozora kaznionice gledali su nas talijanski vojnici i bacali nam neke male kruške. Tu u dvorištu odvojile su ustaše jednu grupu od 30 do 40 Srba, među kojima sam bio i ja, nevezane utovarile u jedan autobus i prozvali nas iz one knjige u koju su nas upisali prilikom zatvaranja.

Dovezli su nas u hrvatsko selo Trnovac i istovarili ispred trgovine, podno jednog uzvišenja na kojem je katolička crkva. Po izlasku iz autobusa ustaše su nas vezale lancima za ruke, dvojicu po dvojicu, i zadržali nas tako sve dok nisu i sve ostale iz dvorišta kaznionice dovezli do nas. Povezane su povezali i jednim uzdužnim lancem i poveli nas bose po onom kamenjaru oko 13 sati uz Velebit prema selu Jadovno. Sa mnom je bio povezan Glišo Novković, rodom iz nekog sela kod Studenaca.

Pred logor smrti Jadovno smo stigli nekom šumskom stazom u predvečerje. Pratile su nas ustaše u oficirskim uniformama Jugoslavenske vojske s ustaškim oznakama. Jedan od pratnje bio je Pave iz Brušana koji je bio sa mnom na odsluženju vojnog roka, ali me nije htio prepoznati.

Vezane uveli su nas kroz jedan uži otvor u žicu kojom je bio ograđen logor i odriješili nas. Tu nam je komandant logora, ustaša Rude Ric održao govor. Da se on tako zvao, rekao mi je Glišo Novković, kao i to da je prije rata bio učitelj u Podlapači.

Ric nam je rekao da se u prvo vrijeme za jelo poslužimo porcijama logoraša koje smo tu zatekli i da napravimo ležajeve od mahovine i lišća u vidu sova.

Srbi logoraši koje smo zatekli, imali su neka drvena korita iz kojih su jeli, a Židovi i Hrvati neke limenke i lavore. U logoru sam ponovo susreo nekoliko poznatih Srba, među kojima i Branka Cetinu iz Vrebca. Mene je prepoznao jedan ustaša kojeg sam upoznao prije rata. Prišao mi i upitao od kuda sam, a kad sam mu rekao, onda me udario nekoliko puta kundakom.

Bilo je tu ljudi iz raznih krajeva, čak iz Bosne i Hercegovine od Bugojna, Petrovca, Krupe, Vlasenice, Sarajeva, Mostara i čak iz Foče. Sjećam se i jedne skupine Dalmatinaca, odjevenih u nekakva plava radnička odijela. Njima nije smio nitko prilaziti, a imali su, koliko sam mogao primijetiti, i neki posebni tretman i prave porcije za jelo. Bili su to Hrvati, koji su ubrzo pušteni, ali ne svi.

Logor se nalazio u nekoj uvali na Velebitu i bio je ograđen bodljikavom žicom visine oko 2,5 metra. Na sredini logora nalazila se jedna vrtača oko koje su logoraši navozili zemlju. Vrtača je služila kao zahodska jama za logoraše.

Oko logora je bila postavljena ustaška i domobranska straža, raspoređena tako da je otprilike na svakih deset metara bio jedan stražar. Straža je bila raspoređena izvan logorske žice. Na svakom ulazu u logor bila su po dva stražara, a sa svake strane bila je postavljena slika Ante Pavelića. Nedaleko od ulaza bila je neka nadstrešnica, pokrivena limom, u kojoj bi odmarala smjena straže. Nedaleko od nje bile su dvije drvene barake: u jednoj je bila kancelarija Rude Rica, a u drugoj su spavale ustaše i domobrani.

Približna lokacija sabirnog logora Stupačinovo na Velebitu. FOTO: Jadovno 1941.

Kako i gdje su se ustaše hranile, nije mi poznato, a mi logoraši kuhali smo nekakvu hranu (ili, bolje reći, vodu od pasulja) u samom logoru, nedaleko ogradne žice.

Dok sam bio u logoru, ustaše su izvodile skupine od 20 do 30 logoraša da sakupljaju granje i mahovinu od čega bi u logoru pravili „sove” za spavanje. Ove grupe uvijek su pratile po dvojica ustaša.

Istoga dana, kada su dovele moju grupu u logor, navečer sam sa još jedanaestoricom išao sa nekim kazanima po vodu. Pratila su nas dvojica naoružanih ustaša, a kad smo stigli do izvora, tamo su nas tukli i pri povratku u logor tjerali da pjevamo četničke i komunističke pjesme. Sjećam se da su tada ustaše natjerale Savu Zoroju iz Vrebca da pjeva: „Paveliću, živila ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka.”

Drugog dana sam, u grupi od oko 30 Srba, tri puta izlazio iz logora na sakupljanje granja i mahovine, uz pratnju ustaša. Kada smo se treći put vraćali u logor, 20 do 30 metara od ulaza, ja sam se odlučio da pobjegnem. Skočio sam u stranu, preskočio neku kamenu ploču i potrčao. Jedan od ustaša ispalio je dva metka za mnom. Nastavio sam da trčim u pravcu zapada i izbio na najvišu čuku Velebita, odakle sam ugledao more i zaključio da se nalazim negdje istočno od Karlobaga.

Na tom predjelu nije bilo šume pa sam se malo povratio natrag, a zatim krenuo kroz šumu i izašao između Trnovca i Pazarišta. Približio sam se jednoj kući i čuo razgovor muža i žene, koju je on zvao Luja. Nisam im se javljao, bili su Hrvati, već sam se ponovno orijentirao prema brdu Oštra, prešao preko bara i tri puta preko neke vode koja je jako vijugala. Na barama sam naišao na neki tor i, pošto je već bila blizu noć, a i kiša je padala, uvukao sam se u kućicu za psa i u njoj zaspao.

Jadovno-Saranova-Jama-001.jpg
Šaranova jama. FOTO: Jadovno 1941.

Pred zoru probudio me razgovor nekih ljudi koji su sa sjekirama išli u pravcu šume. Po njihovom govoru zaključio sam da su Srbi i da sam negdje blizu Divosela. Ljudima se nisam javljao, već sam došao do neke kuće pred kojom je stajala jedna ženska. Pitao sam je kako ću najlakše stići u Počitelj. Ona mi je pokazala put.

U Počitelj je bila udana moja sestra. Stigao sam kod nje i ona mi je dala oputare da obujem. Ubrzo je u kuću ušla njena kćerka i rekla da su ustaše došle u selo. Ona me izvela iz sela u njive gdje je kosio njen otac, a on mi je pokazao put za Vrebac. Kada sam prešao željezničku prugu, naišao sam na Danu Dragosavca koji mi je pokazao pravac za moje selo Kuzmanovaču. Negdje pred noć došao sam svojoj kući. Najeo se, uzeo ćebe i otišao u šumu gdje sam se skrivao do ustanka. Otišao sam u prvi partizanski odred…”[3]


Branko Cetina, Vrebac Medak

U zbirnom logoru Gospić i moj bijeg iz ustaškog logora smrti Jadovno, jula 1941. godine

„Odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 12 do 14 ustaša dolazi u naše srpsko selo Vrebac i uspostavljaju svoju hrvatsku vlast. Smjestili su se u naš Sokolski dom. Ustaša iz Gospića Zvonko Pezelj, bio im je vojni starješina, a idejni i duhovni vođa Tomo Župan Tomiša iz hrvatskog nam susjednog sela Barlete.

Ubrzo po dolasku u selo ustaše, pod raznim izgovorom, počinju da hvataju prvo uglednije domaćine, Srbe intelektualce, sveštenike, učitelje, viđenije mladiće i radnike, koji su se u ratnom metežu vratili svojim kućama. Uhapsili su i moga oca i odveli, te ga ubili u logoru Slana na otoku Pagu. Od dolaska u Vrebac, pa sve do mog hapšenja, stalno su pratili moje kretanje i pratili, a imao sam tek nepunih 18 godina.

Dana hapšenja tačno se ne sjećam. Bilo je to negdje pred kraj juna 1941. godine kada sam pošao u trgovinu da kupim cigarete i još neke stvari. Pred samom trgovinom presrela me ustaška patrola, uhapsili su me i odveli u zatvor koji se nalazio preko puta u podrumu kuće Save Dragosavca, oca Dušanova. Istoga dana zatvorile su ustaše i Milu Mandarića iz Vrebca i Savu Zoroju iz Pavlovca, a iz Mogorića dotjerale su i zatvorile Milju Vučkovića i Jovu Maljkovića Mačkića.

U zatvoru su nas držali sedam dana i za to vrijeme nisu nas tukli. Sedmi dan po naređenju Tomiše Župana pustili su iz zatvora Milu Mandarića, a nas četvoricu vezali nekim kanapom dva po dva, utovarile u zaprežna kola ovdašnjeg seljaka Mane Božića i odvezle u ustaški Zbirni logor u Gospiću. Kad smo stigli u Gospić ustaška pratnja, predala nas je ustašama u gospićkoj kaznionici. Strpali su nas u jednu ćeliju na prvom spratu gdje je već bilo zatečeno desetorica Srba iz okoline Ličkog Petrovog Sela i Bihaća. Nakon tri dana premjestili su nas u drugu ćeliju, s prozorom okrenutim prema dvorištu, koja je bila nešto prostranija. U ovoj ćeliji smo prvi dan mogli i da legnemo na patos, ali već drugi dan dotjerale su ustaše veću grupu Srba i nekoliko Hrvata iz Zagreba. Iz te grupe sjećam se Stjepana Kučiša (mislim da sada živi u Zagrebu).

Već slijedećeg dana ustaše su dovele jednu veću grupu Srba s Dvora na Uni iz Banije i jedan broj njih nagurale u našu ćeliju. Ovi su ljudi jedva stajali na nogama, a po tijelu i licu imali su mnogo krvi i krvavih ožiljaka po ćemu se vidjelo da su ih hrvatske ustaše prethodno mnogo tukle i mrcvarile. Negdje pred večer istoga dana u našu ćeliju upali su naši mučitelji ustaše. Bili su to mlađi ljudi, negdje između 20 i 30 godina. U rukama su imali štapove dužine oko pola metra i njima počeli nemilosrdno da mlate koga su gdje stigli, a najviše Banijce, pošto su bili prvi do vrata.

U ovoj ćeliji bilo nas je 25. Bili smo nabijeni jedan do drugoga i morali smo stajati i danju i noću jer nije bilo mjesta da sjednemo. Sutradan su nas izveli na dvorište i dok smo šetali u krug, ustaše su nas udarale nogama, nekoga šakom, a nekoga drvenom toljagom. Jednoga Banijca udarali su po glavi tako da je pao obliven krvlju. Ustaše su ga odvukle pod česmu u dvorištu i polile vodom. Vraćajući se u ćeliju nosili smo ovog premlaćenog Banijca, uz njegove jauke i teške boli. Navečer su ovoga i još nekoliko Banijaca odveli iz ćelije i više ih nismo vidjeli, a više nas ni u šetnju nisu izvodili.

U kaznionici su nam davali jednom dnevno jesti naizmjenično: jedan dan malo pasulja, a drugi dan kašu. U ćeliji se nalazila  i kibla za vršenje nužde tako da iz ćelije nitko nije mogao izlaziti. Svako veće su ustaški banditi ulazili u ćelije i batinali zatvorenike, a da se ne bi čuli jauci i zapomaganje žrtava, na dvorištu su ustaše zvonile nekakvim zvonima ili snažno udarale po težim metalnim predmetima, što je prigušivalo jauke zatočenika. Poslije tih premlaćivanja u dvorište kaznionice dolazio bi kamion, a onda bi iz ćelije izvodili zlikovci grupe zatvorenika, tovarili ih u kamion i odvozili za nas tada u nepoznatom pravcu, ali se nisu vraćali. Kako se to uglavnom odvijalo noću čuo sam uvijek kako su ustaše urlale: „Ulazi!” i „Penji se!”

Jedanaesti dan boravka u gospićkoj kaznionici sve nas iz moje ćelije ponovo su izvele ustaše u dvorište, u šetnju. Tek što smo napravili jedan krug, a u dvorište su ušli kamion i jedan manji autobus. Ustaše su vezale dvojicu po dvojicu i gurale nas u kamion. Kad su napunile kamion, ostale su ubacile u autobus. Dok su vezale Srbe i gurali ih u kamion, jedan ustaša prišao je jednom stasitom Banijcu, izrazito brkatom i iščupao mu brk. Čovjeka je oblila krv, a kada se počeo brisati, ustaški krvnik ga je udario nekoliko puta šakom u nos i u stomak. Autobus je vozio nama poznati Hrvat, Luka Polić, sin Frane Polića, trgovca iz Gospića. Zapitao sam ga, kuda ćemo? Međutim, on je okrenuo leđa i nije mi htio ništa reći.

U kamion i autobus, tom prilikom, utovarile su ustaše između 70 i 80 Srba. Kamion i autobus pratile su namrgođene ustaše, nama neki dobro poznati nam komšije. Krišom sam primijetio da se krećemo Kaniškom ulicom, u pravcu Karlobaga.

Nakon nešto više od pola sata vožnje stigli smo u hrvatsko selo Trnovac. Iznad katoličke crkve, na okuci puta koji se penje u pravcu Velebita i hrvatskog sela Jadovnog, ustaše su nas iskrcale. Tu nas je dočekala poveća grupa ustaša koji su odmah priskočili onima koji su nas dopremili i pomogli im da nas povezu nekom crnom žicom dvojicu po dvojicu, a onda jednim lancem čitavu kolonu po dužini. Tako povezani čekali smo oko dva sata vremena sve dok ustaše nisu autobusom i kamionom dovezle i drugu grupu iz gospićke kaznionice, povezali ih kao i nas i poveli po onom kamenjaru prema logoru smrti Jadovno na Velebitu.

Ispred sela Jadovno smo stajali petnaestak minuta, a za to vrijeme Hrvati ovoga sela su ustaše častili rakijom. Nakon ovoga „odmora” krenuli smo u Velebit prema logoru smrti Jadovno nazvanog po ovom selu.

Bio sam vezan sa Savom Zorojom i dok smo išli u šumu, mislili smo da će nas u njoj pobiti. Nekako istovremeno pomišljali smo i na bjekstvo. Nas dvojica namjeravali smo to učiniti još na putu iz kaznionice u Gospiću. Kroz šumu su nas vodili šest do sedam kilometara, a zatim skrenuli šumskom stazom udesno od puta. Nakon petstošesto metara hoda stazom začuli smo žamor ljudi, a zatim smo ugledali logor. Bio je ovalnog oblika i opasan sa tri ili četiri reda bodljikave žice koja je djelomično bila prikovana za stupove, a djelomično za živa stabla. Ulaz u logor bio je u stvari prolaz kroz bodljikavu žicu, širine 1-1,5 metara.

Ispred samog ulaza u logor dočekao nas je upravnik logora Rude Ric s još jednim ustašom. Kako je kolona prilazila, njih dvojica su nas popisivala ime i prezime, godina rođenja i mjesto odakle je tko. Takav popis ustaše su vršile i onda kada su nas zatvorile u kaznionicu u Gospiću. Pošto su popisale podatke, odriješile su nas i ugurale u logorsku žicu. Kada su nas sve strpale u logor, bilo je već tri sata poslije podne. Čitavog dana nismo dobili ništa za jesti. Po mojoj procjeni u logoru smo zatekli nešto više od 500 ljudi Srba i Židova iz Zagreba, Karlovca, Bihaća i drugih mjesta NDH. Izgledalo mi je da je logor tek osnovan, možda prije desetak dana, pošto su još bili svježi tragovi ograđivanja i drugih radova u njemu. Već u prvi sumrak čuli smo iz pravca kojim smo došli podužu pucnjavu. Pobile su ustaše treću grupu koju su vozili u logor još na putu, jer su kamioni došli u sumrak prazni i krvavi do logora.

Na sredini logora zatekli smo poveću gomilu kamenja koju su, najvjerovatnije, prethodnih dana po logoru sakupljali zatočenici. Lijevo od ulaza u logor, izvan žice, nalazila se poveća vrtača udubina, a nedaleko nje bila je jedna drvena baraka u kojoj su boravile i spavale ustaške zvijeri. Malo dalje od te barake, također lijevo od ulaza nalazila se nadstrešnica, pokrivena uglavnom granjem, u kojoj se u početku kuhalo za ustaše, a kasnije i za nas logoraše.

Za vrijeme mog boravka u logoru, po naređenju ustaša i domobrana, mi logoraši smo na ogradu logora dodali još nekoliko reda bodljikave žice tako da je njena visina dosegla više od dva metra. U krugu logora sjekli smo stabla i iznosili ih izvan logora. Od drva napravili smo, također, van žice dvije stražarske osmatračnice: jednu na južnoj, a jednu na sjevernoj strani logora.

Unutar logora nije bilo nikakve barake niti nadstrešnice pa smo mi logoraši boravili pod vedrim nebom, na zemlji, kori drveta, ili običnoj grani sjedili i spavali. Drugog dana boravka u logoru po desetorica Srba dobilo je od ustaša jednu sjekiru i svaki od njih komad drveta. Naredili su nam da napravimo drvena korita iz kojih ćemo jesti. U ta korita dobivali smo jednom dnevno nešto malo kaše, a logoraši Židovi i Hrvati primali su kašu u nekakve šerpice i limenke.

Logor su obezbjeđivali ustaški i domobranski stražari, raspoređeni na četiri stražarska mjesta i to: na svakoj osmatračnici po jedan i jedan na ulazu. Ukupno obezbjeđenje logora, dok sam ja bio u njemu, činilo je tridesetak ustaša i domobrana. Iz logora su svaki dan izvodili po jednu grupu od 10 ljudi u pravcu sjeveroistoka, pod pratnjom stražara, po vodu. Gdje se tačno nalazila voda, nije mi poznato, pošto nikad nisam išao po nju. Također svakodnevno, iz logora su ustaše izvodile grupu Srba u šumu da sijeku drva i tešku građu koju su onda donosili u logor da bi od nje pravili neke objekte barake.

Pred večer, drugog dana mog boravka u logoru, ustaše su prozvale oko 30-40 ljudi podijelili ih u manje grupe od 8-10 i pod pratnjom odvele ih stazom kojom smo dovedeni. Nakon sat do sat i pol vremena, čula se pucnjava, ali od zapadnog pravca od logora, negdje iz smjera skretanja šumskog puta ulijevo (gdje su nas skrenuli na stazu kojom smo došli u logor). Nedugo poslije prestanka pucnjave ustaše su se vratile u logor. (Pobile su ih uz put iznad bezdana na Grginom brijegu).

Znali smo da ubijaju i da će nas sve pobiti. Niko se svejedno nije odlučivao na pojedinačni ili masovniji bijeg od sigurne smrti. Ljudi su bili kao ovce, mirni, trpjeli su i nadali se mogućem životu.

Svaki put kad bi ustaše formirale grupu logoraša za sječu drva, ja i Sava Zoroja gurali smo se što bliže kako bismo uspjeli izaći van logora. Trećeg dana ja sam se ugurao u grupu, ali pošto nije uspio Sava i ja sam se povukao iz grupe za izlazak nazad u logor.

Toga dana logor je obišao veliki župan, krvnik Like i Gacke, Jurica Frković s još dvojicom ustaša i jednom ženom. Svih četvero bili su u ustaškoj uniformi, a u pratnji Rude Rica, koji im je nešto objašnjavao, prošetali su logorom. Do ulaza u logor s njima su došla još dvojica ustaša i tu ostali u razgovoru sa stražarima.

U jednom trenutku, dok su ovi šetali logorom, nešto su zastali i Sava ih je zamolio da mu dadu cigaretu, pa je jedan ustaša izvukao cigaretu i bacio mu onako cinički. Žena koja je bila sa županom, sjećam se da je bila srednjeg rasta i široke glave. Ustaše su svakog dana dovozile nove žrtve i svakog dana ih odvodile iz logora i ubijale. Pucnjava nije prestajala.

Za vrijeme mog kraćeg boravka u logoru Jadovno nije još bilo žena i djece. Samo nakon tjedan dana boravka u logoru, Sava i ja smo uspjeli da se uguramo u grupu koja je određena za sječu drva. Povele su nas ustaše na istočnu stranu logora i dale svakoj dvojici po jednu sjekiru, pa smo na smjenu sjekli. Čuvala su nas dvojica naoružanih zločinaca ustaša, a u neposrednoj blizini bio je stražar koji je s te strane obezbjeđivao logor. Oborili smo jedno drvo i počeli kresati granje. Ustaše su u tom času nešto pričale i pripravljale cigarete, a pošto nas je krošnja oborenog drveta zaklanjala od njihovog pogleda, bacili smo sjekiru i dali se u bijeg.

Bilo je to oko deset sati prije podne, jednog lijepog sunčanog ljetnog dana, koga do smrti neću nikad zaboraviti. Trčeći kroz šumu i bujad prešli smo oko 300 metara a da stražari nisu primijetili da nas nema. Tek tada smo čuli iza nas veliku galamu i pucnjavu na što smo još ubrzali trčanje samo da se što više udaljimo od logora smrti i ustaških koljača.Tek nakon jednog sata trčanja kao zvijeri kroz šumu zastali smo, orijentisali se i krenuli u pravcu vrha Velebita i Karlobaga.

Na vrh Velebita izbili smo oko 12 sati. Odatle smo uočili put kojim smo dovezeni u logor i hrvatsko selo Jadovno. Tako smo se ponovo orijentisali. Tražili smo vodu, bili smo jako žedni i kada je nigdje nismo našli, grizli smo list da bar malo ublažimo žeđ. Spuštali smo se niz Velebit, ka selu Trnovcu. Ispred Trnovca primijetili smo jedan izvor i naizmjenično u par navrata popili po malo vode, pokvasili lice i u šumi se malo odmorili. Bilo je oko 3 ili 4 sata poslije podne.

Pošto smo morali obići ustaško selo Trnovac i prijeći dosta dug put do Divosela, nastavili smo da se krećemo donjim rubom šume, osmatrajući sela. Idući tako šumom naišli smo na starijeg muškarca i mlađu ženu koji su sakupljali suvi list. Mi smo se uplašili njih, a oni nas. Žena je počela dozivati muškarca pa smo pobjegli u pravcu sela Brušana.

U prvi sumrak prešli smo preko bara između Ličkog Novog i Velebita i negdje kasno u noći došli u Divoselo u kuću Janka Rajčevića. Ispričali smo mu tko smo i od kuda idemo, pa smo ga zamolili da nam dade nešto za jesti i pusti nam da odspavamo kod njega nekoliko sati, do pred zoru. Janko i njegova majka dali su nam jesti, a zatim nas je on poveo na štalu gdje smo spavali dok nas nije razbudio u prvo svanuće, a onda nam je dao doručak, nakon čega smo produžili u pravcu sela Ribnika. Kako je bila magla ispred sela Ornica, naišli smo na kuću Paje Ciganina, ustaše. Od njegovih pasa branili smo se kamenjem. U tom momentu Pajo je izašao iz kuće psujući nas, a kad je vidio da smo se dali u bijeg, opalio je nekoliko zrna iz puške za nama.

Kada se magla podigla, zatekli smo se na prostoru između Bilaja i Ribnika. Ispred nas se ispriječila rijeka Lika. Preplivali smo je i izbili na cestu, za trenutak sačekali dok su prošli talijanski kamioni, a potom je pretrčali. Ostalo nam je još da prijeđemo željezničku prugu, ali smo se već bili malo opustili, usporili hod i razgovarali. Odjednom je među nas s leđa upao jedan vakman na biciklu. Ne silazeći s bicikla pitao nas je tko smo i zatražio isprave. Sava se u tom momentu brzo snašao i iz okreta udario ga šakom u glavu, tako da se ovaj odmah strovalio na zemlju, zajedno s biciklom. Pokušali smo da mu uzmemo pištolj. Odjednom začula se vika, velika galama i kad smo se osvrnuli u tom pravcu, vidjeli smo grupu seljaka iz hrvatskog sela Bilaja koja je pošla na kosidbu. Ponovno smo pobjegli i u vrlo kratkom vremenu pretrčali prugu. Tek kad smo se udaljili, legli smo da osmotrimo šta se dešava iza nas. Seljaci su i dalje bili u gomili oko vakmana, ali nitko nije trčao za nama.

Tu smo se Sava i ja rastali uz dogovor da se sutradan nađemo u planini na Čardaku. Sava je krenuo desno prema Pavlovcu, a ja pravo u svoje selo u Vrebac. Znao sam da bi mi bilo opasno otići u selo pa sam na prilazu selu zamolio jednu djevojku, koja je čuvala stado, da mi donese nešto hrane. Djevojka je otišla i uskoro mi je njena majka donijela jelo. Dok se ona čudila otkud sam ja tu, jer je znala da su me odvele ustaše, u selu se začuo zvuk kamiona, a ubrzo i pucnjava kod moje kuće.

Ustaše su u selu ubijale pse koji su lajali na njih. Odmah sam zaključio da su podigli potjeru za mnom, pa sam ovim dvjema mojim komšinicama rekao da nikome živom ne govore da su me vidjele, i ja sam pobjegao ka rijeci Jadovi gdje sam se sklonio ujedan žbun i tako proveo dan.

Tokom noći sam se prebacio u planinu. Ustaše su opkolile moju kuću i držale zasjedu punih 10 dana i noći. Čitavo to vrijeme mojim sestrama i baki nisu dozvoljavale da se udaljavaju iz kuće.

Do početka ustanka, Sava i ja skrivali smo se u planini, a ustaše su raspisale potjernicu za nama i ponudile visoku nagradu u Vrepcu onome tko nas uhvati ili ubije. Danas sam penzionisani pukovnik NOV Jugoslavije i nosilac Partizanske spomenice 1941.

Danas, ove 1988. godine, moj doktore Đuro, plašim se naše dalje sudbine…”[4]


Marija i Milica Vujnović, Divoselo

Za našeg zatočeništva u logoru u Gospiću bilo je mnogo zatočenih Srba, gotovo iz svih krajeva NDH

Odmah u aprilu 1941. godine izišle su ustaše u Gospić pod vodstvom trgovca Jurice Frkovića i otpočele sa svojim zločinačkim aktivnostima. Hapsili su Srbe, zatvarali ih i tukli, a noći ih odvodili u nama još tada nepoznatom pravcu. O njihovoj sudbini nismo ništa znali.

Na pravoslavni Uskrs, tj. 20. aprila 1941. godine prvi put su došle ustaše iz Gospića u naše selo Divoselo. Njih oko 20 u kamionu, naoružani puškama i jednim mitraljezom. Vodili su ih Trošelj Luka i Ivan, zemljoradnici iz Divosela. S njima su bili i: Došen Tona gostioničar iz Gospića, Pavičić, trgovački pomoćnik iz Gospića i drugi čijih se imena ne sjećamo. Tražili su od Srba da im predaju oružje. Tom prilikom uhapsili su Nikolu Ribara, trgovca iz našeg sela, ubacili ga u kamion, tukli ga i do Gospića ga ubili i izbacili mu tijelo iz kamiona.

U maju iste godine došlo je njih oko 30 i nastanili se u zgradi osnovne škole. Bili su iz Gospića i Perušića. Srpski seljaci su ih morali hraniti janjcima, kokošima, jajima, mlijekom, kruhom, sa svim što su zahtijevali.

Hapsili su Srbe, odvodili u svoj stan i tukli. Tada  su uhapsi li: Dmitra Bjegovića, Milu Potkonjaka, Jovana Obradovića, Petra Potkonjaka, Đuru Gembića, Marka Krajnovića, Savu Kričkovića, Branka Janjića, Nikolu Krajnovića, bili su oni svi zemljoradnici iz Divosela i Čitluka. Zatvorili ih u zgradu škole, tukli ih i mučili, i u samoj školi ubili: Dmitra Bjegovića, Milu Potkonjaka, Jovana Obradovića i Petra Potkonjaka. Ostale su odvezli u već tada ustaški logor u Gospić, te na Velebit i tamo ih pobili.

U rano jutro 1. augusta 1941. godine upali su u našu kuću ustaše iz Perušića. Odmah su mamu pitali gdje su muškarci. Majka je rekla da još spavaju. Naredili su da ih odmah probudi. Probudili smo se svi. Otac Nikola, star 67 godina, brat Pajo 26, brat Dmitar 24, Andrija 16, i nas dvije sestre, pa i treća sestra Ljubica, 21 godinu stara. Odmah su izveli van kuće brata Paju i Dmitra. Ustaša Pećina je odmah ubio brata Paju i htio ubiti brata Dmitra, ali ga je ovaj napao i ja sam mu, sestra Milica, priskočila u pomoć, pa je uspio pobjeći u šumu.

Samo pola sata nakon ovog zločina našoj kući došlo je 25 ustaša. Sestra Ružica je uspjela pobjeći, a nas u kući ustaše su tukli kundacima i nekim kolcima. Nas dvije, brata Andriju, oca Nikolu, majku Anicu i strica Nikolu Vujnovića, starog 85 godina koji je ležao bolestan u krevetu odveli su u ustaški stan u školu, tu nas tukli i gazili po nama.

Našeg oca Nikolu, majku Anicu, strica Petra i Božu Počuču isti dan ustaše su ubile batinama, a nas su odveli u logor kaznionicu u Gospić. Za našeg zatočeništva u logoru u Gospiću bilo je mnogo zatočenih Srba, gotovo iz svih krajeva NDH. Ustaše su tukle i ubijale, te po većim grupama u kamionima odvozile u logor Jadovno na Velebitu ili logor Slana na otoku Pagu gdje su ih masovno ubijali.

Vidjela sam u logoru Gospić, kada je jedan Srbin htio prići česmi da se napije vode, a ustaša ga još prije nego je prišao do česme iz puške ubio u samom dvorištu. Ne samo da je u njega ispalio dva zrna, već mu je prišao i nožem ga probio.

Svaku noć smo slušali kako ustaše u ćelijama tuku i muče zatvorene koji jauču i stenju. Ćelije i zahodi su bili uprljani krvlju, tako i zidovi. Iz logora u Gospiću odvozili su ih svaki dan na gubilišta. Sredinom augusta došla je talijanska vojska i zabranila ustašama ubijanja. Nas nekoliko koje nisu dospjeli pobiti, otpremili su u logor Jastrebarsko 20. augusta, a zatim smo ja i sestra otjerane s drugim Srpkinjama u logor Kruščica.

Našeg brata Andriju ubili su u logoru Jasenovac. Na iskazano i pročitano nam možemo se zakleti.[5]

Vujnović Marija, v.r.

Vujnović Milica, v.r.


Šime Brozović, Novalja

Procijenili smo da je u nezatrpanom par hiljada ljudi

Odmah po osnutku zatočeničkog logora u Slani počelo se govoriti o strahotama i o strašnom postupku ustaša u logoru. U Novalji je u srpnju bio afiširan oglas, sa naređenjem da se nitko ne približava logoru na udaljenost o 6 km. Svatko tko bi se logoru približio biti će strijeljan. Kako sam u tom razdoblju, imao postolarsku radnju u Novalji i dolazio u kontakt sa seljacima iz Metajne imao sam priliku slušati o strahotama. Tako sam krajem srpnja 1941. godine slušao razgovor dvojice svećenika i to Toljanić Ante, rodom iz Krka, a župnika u Novalji i Kunkera Josipa, kapelana i Skunce Ivana iz Novalje. Skunc je govorio ispred ribarnice da se u Slani ubija, a na to Toljanić, smijući se, odgovorio da će Hrvati imati više zraka čim bude manje Židova i Srba.

Došao je august 1941. godine i Talijani su stavili oglas u Novalji da se ni jedan uniformirani ustaša u roku od 48 sati ne smije naći na otoku. Par dana iza toga osvanuo je drugi oglas s pozivom pučanstvu. U njemu je bilo rečeno tko od pučanstva želi razgledati logor, može kod komande posade podići propusnicu i doći na Slanu.

Oko nas četrdeset ljudi krenuli smo iz Novalje za Slanu, mahom mlađeg svijeta, pa smo pregledali oba logora. Zatočenici su logorovali pod vedrim nebom. Barake kojih je bilo nekoliko, i to naglašavam, nalazile su se van logora i ispred žice, tj. ispred ulaza. Služile su za nastambu ustaškim stražarima čuvarima logora. Na obali je kamenje bilo mjestimice krečeno vapnom, a mjestimice još krvavo, a u jednom od logora naišli smo na grobne humke. Zatim smo se udaljili od logora oko 2 kilometra prema jugu i primijetili dim koji se dizao iz jedne dolinice. Pružio nam se strašan prizor jama dugačka oko 16 metara (mjerili smo je koracima), a duboka dva do tri metra bila je ispunjena leševima muškaraca, žena i djece, potpuno ispremiješanim, još gotovo svježima. Zadah truleži još se nije osobito jako osjećao. Primjećujem da je dio grabe još bio nezatrpan, jer ga ustaše još nisu dospjele zatrpati. Procijenili smo da je u nezatrpanom par hiljada ljudi. Vidio sam dva stravična slučaja: Mlada majka držala je u naručju dijete. Ženi je bila presječena brada, a djetetu noga. U većini su svi leševi bili iznakaženi noževima. Primjećivalo se ljude lošije odjevene, dok su mnogi bili goli i polugoli pa se moglo pretpostaviti da su ljude s boljim odijelima svlačili opljačkavši ih. Tik uz rečene jame gorjelo je barem osam vatri na kojima si izgarale žrtve. Ovo spaljivanje obavljali su talijanski vojnici „Reparto Sanita” praćeni liječnicima, koji su vršili i dezinfekciju jama, dolazeći dnevno ujutro, a poslije podne, oko dva sata, odlazili na Pag.

Toga dana na povratku kući, kojih pet stotina metara daleko od logora, naišli smo na svježe nabacanu zemlju. Sumnjajući da i tu ima zakopanih ljudi, da se uvjerimo, počeli smo rukama čeprkati i odgrtati zemlju. Tada su iz zemlje počele izlijetati muhe. Sa sigurnošću smatram i danas da se na tom mjestu nalazi neotkopano skupno grobište.

Izjavljujem još da mi je tom prilikom moja stara tetka iz sela Metajne, Bačić Josipa, sva zgranuta rekla doslovno: „Dijete moje,, u našem su ih selu (tj. zatočenike) bacali u more!” Sutradan je na lice mjesta pošao svećenik Slovenac Medved Janko, kapelan u Novalji i nakon povratka govorio protiv ustaša, pa mu je na to biskupski ordinarijat zabranio služenje mise u Novalji. Izjavljujem još da sam voljan na lice mjesta povesti predstavnike nadležne vlasti, kako bi se moglo ustanoviti tragove ustaških zvjerstava i otkopati još neotkopana skupna grobišta.”[6]

Šime Brozović, v.r.


Ozren Ružić, Otok Pag

Moglo se vidjeti da su ustaše, prije nego bi ih pobacali u jamu, zlostavljali na najgrozniji mogući način

Dovoženje zatočenika na otok Pag u logor Slana vršilo se brodovima braće Maržića iz Paga. Internirci su u brodovima bili vezani i pobacani na pod. Ustaški pratioci zlostavljali su vezane ljude, gazili po njima i redovito, pri svakom putovanju, bacali žive ljude u more sa kamenom privezanim oko vrata.

Sam logor bio je smješten u pustom golom kršu na sjevernoj obali otoka Paga Slana. Internirci su smješteni u prostor ograđen bodljikavom žicom i to posebno Srbi, a posebno Židovi. Prostor je bio velik 100 metara promjera u koji su smještali 5.000 6.000 ljudi. U tako malom prostoru život interniraca bio je očajan. Zahodske jame nalazile su se u tom prostoru, kao i kanali, a vrlo često su i ubijane ljude zakapali u istom prostoru. Bilo se započelo s gradnjom baraka, ali to nije završeno. U naokolo ograđenog prostora bile su sagrađene stražare i puškarnice iz kojih su ustaše ponekad pustile i pokoji rafal iz mitraljeza na internirane. Tako su 14. augusta 1941. godine ustaše otvorile vatru iz puškarnice po zatvorenicima kojom prilikom su pobile oko 700 – 800 muškaraca, žena i djece.

Ubijanje zatočenika vršilo se uglavnom na sljedeći način: svakih osam do deset dana prozivali bi zatočene da se spreme da idu svojim kućama. Ukrcali ih u brod te odmah iza jednog rta iza uvale Slano, iskrcali bi ih i prisilili da kopaju sami dio krša, gdje je bilo nešto malo zemlje, te ih poslije iskasapili noževima i pobacali u jamu koja je bila velika 20x3x3. U njoj je bilo pobijeno oko 2.000 ljudi. Bio sam na licu mjesta drugi dan kako je logor bio rasformiran. Po izvađenim leševima moglo se vidjeti da su ustaše, prije nego bi ih pobacali u jamu, zlostavljali na najgrozniji mogući način. Tako sam vidio leš žene iz čijeg je trbuha virila glava djeteta. Nađeni su dijelovi tijela, odrezane glave, ruke, noge, djeca s polomljenim kostima, nogama i rukama. Masovno su ubijali i putem otrovnih injekcija koje je davao student medicine Lovro Zubović iz Karlobaga, tada na dužnosti ustaškog logornika na Pagu. Bio sam očevidac linčovanja ljudi koji bi odlazili po vodu bosi, po golom kamenju i kršu, praćeni dvojicom ustaša.

Ustaški bojnik Devčić Ivan, zvan Pivac, pričao je Martinu ustaškom nadziratelju telefonske linije u Pagu, koji je jedne večeri u gostionici Goleša u Pagu prijetio mome društvu sa pištoljem te rekao da će nas gađati kao što Pivac gađa postrojene gole žene u njihova gola prsa.

U selu Barbatu, udaljenom 4 km od logora, bile su smještene mlađe žene i djevojke koje su ustašama služile za zadovoljavanje njihovih životinjskih instikata, poslije čega bi pojedinu i zaklali na licu mjesta. Ovo je viđao Lončarić koji je tada tamo živio. Istu stvar priznao je i uhapšeni pop Ljubo Magaš, koji je tamo redovito odlazio nedjeljom za svoju nasladu. Zadatak paljenja lešina imao je talijanski mornarički poručnik Čelani iza toga kako su Talijani preuzeli vlast nad otokom Pagom.. .”[7]

Ružić Ozren, v.r.


Vilko Markovina, Novalja

Ženske lešine bile su uglavnom gole i kao muške zgrčene

Odmah po iskopavanju lešina Talijani su iste stavljali na lomaču i palili. Bili su to leševi iz grobova Furnaži, ali i iz drugih u okolini logora Slana, Vidio sam leševe još dok su gorjeli na tim lomačama. Lešine su bile dobro sačuvane. Na ženskim lešinama vidjeli su se tragovi uboda, udaraca nožem u trbuh. Ženske lešine bile su uglavnom gole i kao muške zgrčene. I muškarci su imali ubodne rane uglavnom noževima. Stekao sam dojam da su lešine bile tiskane u te jame ili još žive bacane u njih. Bilo je i dječjih leševa pomiješanih s odraslima. Dobro se sjećam jedne žene lakiranih noktiju, koja je imala ranu na desnoj strani trbuha u visini želuca. Na sjevernoj strani vododerine iznad logora, vidio sam više pojedinačnih grobova, još neiskopanih. Oko jama naišao sam na znatniju količinu čahura koje su potjecale od ustaških pušaka.

Kraj jame u Furnaži vidio sam hrpu raznih legitimacija. Nisam ih uzeo, jer sam mislio da su ih talijanski vojnici zaboravili pa će se vratiti po njih. Sjećam se vrlo dobro jedne legitimacije već potvrđene po ustaškim vlastima, koja je pripadala nekom inženjeru pravoslavcu, Srbinu. Lešine su bile voštanog izgleda, rekao bih mumificirane…”

Vilko Markovina, v.r.

Iznošenje Časnog krsta na mjesto logora Slana, ostrvo Pag, R. Hrvatska. FOTO: Jadovno 1941.

Nikola Bačić, Novalja

Smatram da je logor bio ustrojen inicijativom samog Ante Pavelića

Istog dana svjedok Bačić Nikola iz Novalje je izjavio:

„Bio sam očevicem kod spaljivanja nesretnih žrtava ustaškog terora na Slanoj, dana 9.10.1941. godine, kada je talijanska vojska sa svojim sanitetskim odredima vršila spaljivanje. Dokazi o nečovječnom mučenju bili su bezbrojni. Vidio sam iznakažene leševe žena, nejake djece, trudne žene. Jednoj od njih iz razrezanog uterusa virio je plod. Leševi su još u gotovo svježem stanju.

Imali su tragove strašnih ozljeda na raznim dijelovima tijela. Većinom su to bili ubodi, a primjećivali su se i udari tupim predmetima. Vršili smo i fotografiranje ovih strahota. Moja serija snimaka nalazi se sada kod profesora Tomislava Krizmana, akademskog slikara u Zagrebu.

Vidio sam hrpe leševa kako izgaraju jakim plamenom uz pucketanje. Prizor je bio jeziv. Kako su nesretne žrtve imale svojih slika, lične korespodencije, iskaznicu i slično, to smo ih od slučaja do slučaja podizali i spremali pretpostavljajući da će se o tome svojevremeno i te kako voditi računa, obzirom na činjenicu da se radilo o dokazima identiteta, pa ih dajem na raspolaganje ovoj komisiji.

Smatram da je logor bio ustrojen inicijativom samog Ante Pavelića, koji je morao dobro poznavati Pag i Slanu još od svoga bijega iz Jugoslavije, 1933. godine, preko Karlobaga, Slana, Barbata, Kolana, pa do Zadra. Paklenska ideja morala je niknuti u njegovoj glavi…”[8]

Bačić Nikola, v.r. Upravni sudija u penziji


[1] Historijski arhiv u Karlovcu, kutija zločini.

[2] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922.

[3] Mane Čanak je poginuo kao hrabri partizanski starješina u borbi za slobodu svoje domovine Jugoslavije, godine 1944. Svjedočanstvo zapisala Komisija za ratne zločine 1944. godine.

[4] Svjedočanstvo Branka Cetine zapisao sam na Velebitu, na mjestu ustaškog logora Jadovno maja 1988. Pričao mi je opširno i pokazivao dijelove logora i bezdane jame uz sami logor, gdje su ustaše ubijale zatočenike i bacale u bezdanuše. Opširnije vidi: Dr. Đuro Zatezalo, Jadovno kompleks ustaških logora smrti, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2007.

[5] Arhiv Jugoslavije, fasc. 217.

[6] Zapisnik Okružne komisije za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsko Primorje, br. 1371 od 18.2.1945. Historijski arhiv Rijeka, KA 2207 ratni zločini.

[7] Zapisnik Okružne komisije za zločine okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsko Primorje od 4. aprila 1945. godine. Historijski arhiv u Rijeci, Pag, kut. 2207.

[8] Zapisnik Okružne komisije za zločine okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsko Primorje br. 12 od 24. februara 1945. godine. Historijski arhiv u Rijeci, Pag, kut. 2207.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


https://youtu.be/pJSz3jqGxk4

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top