Suđenje pjesniku Mili Dakiću

Osveta je kod nas slađa od meda i šećera zajedno. Suđenje Mili Dakiću klasična je osveta suda. Ni jedan ga svjedok ne tereti, a suđenje traje. Kad to jedan sud čini od same države, onda zločin postaje veći, ali u Hrvatskoj se pojavio nadčovjek jer po jednoj sintagmi, Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti zločin. To je najizrazitiji oblik rasiszma jer je riječ o nadčovjeku. Mile Dakić je pjesnik i svjedok vremena. Za pjesnike se kaže da su „savijest naroda“. Mile je svjedočio na izvoran način; opisao je stravične pokolje u crkvama, mnoge je personalizirao jer je poznavao građane svoga zavičaja. Dakić je vodio najznačajniju, komemorativnu zakladu „Petrova gora“. Učinio je od nje instituciju koju je poznao cijeli svijet. To me prisililo da zajedno sa doktorom Savom Zlatićem predložim ovu instituciju za UNESCO-vu svijetsku baštinu. Nažalost, nisam uspio. Pjesmu „Petrova mi gora mati“ pjevali su Vijetnamci. Imao sam o tome video-zapis. Milino opisivanje pokolja „u šipražju i ševarju svud oko naših njiva“ je potresno svjedočenje na nivou sudbine žena, djece, staraca, i običnih nevinih ljudi. Ta su svjedočanstva tako upečatljiva da sama po sebi optužuju. To nagoni sudce osvetnike da proces bez razložno prolongiraju i istovremeno zadrigle nacionaliste da pišu nebuloze kako je on ubijao „Hrvate na buljuke“. Time se šalje prijeteća poruka Srbima. Tragično je da ga ni jedan zastupnik nije posjetio i bar pitao za zdravlje. Sve to njemu teško pada; fizički slabi, ali stoječki duhovno podnosi. Podsjeća na onog stojika koga osudiše da će mu odrubiti glavu, a on usklikne: „Ali ne možete odrubiti moju misao!“

Ne zasnovana poniženja su sa moralnog stajališta ponižavanje ponizitelja. Pitao sam sudkinju istražitelja je li pročitala obranu Sokratovu. Je li zna šta Emil Zola kaže za nevinoga u svojoj optužbi „Optužujem“. Odgovara da ne zna, niti ju to zanima. Pitam je zašto ga na javnoj sceni zavezanog dovode i vežu u odvođenju. Kaže: „To je procedura.“ A očito nije, jer mnogima to ne čine. Pitam je jeli svijesna da je on 80-godišnjak i da može da svisne. Odgovara mi: „Mi smo ga pregledali.“ Odgovaram joj: „Jeste li vi zaista zdravi?“ Odgovara mi: „Ne znam.“

Mili je potrebna naša sveokupna solidarnost. Sada mu je najpotrebniji kompjuter, ne da traći vrijeme, nego da u zavičaju, u polu-slobodi, napiše ono što sam on nakon duge komulacije, raznolikih zločina genocida, nosi u sebi i da na taj način kompenzira poniženje sudske osvete. Pokazuje dostojanstvo duha što ohrabruje. Uvjeren sam da na sljedećem ročištu mora biti oslobođen zbog nedostatka dokaza. Osim toga, ima vrsnog svjedoka koji je taksativno iznjeo sve prekršajne norme, posebno u odlaganju prava obrane sa slobode. Međutim, ima pripremljen dosije za arbitražu u Strazburu jer su mnoge norme u procesu zanemarene ili prekršene. Postoji uzrečica da je bolje stotinu krivih propustiti, nego jednog nevinog osuditi. Radujem se što će najesen biti slobodan i  djelomično moći odgovoriti sa slobode na sve izmišljotine na štetu njegove nevinosti pred drugovima, ljudima njegovog zavičaja i posebno njegovim brojnim učenicima. Kako vidite, sloboda ne dolazi sama, nego se skupo i teško osvaja.

Svetozar Livada

Vezne vijesti:

UHAPŠEN 80-GODIŠNJI SRBIN MILE DAKIĆ

Prećutani Mile Dakić

MILE DAKIĆ NEMA VEZE SA ZLOČINIMA

Dakića ne puštaju iz pritvora