Vekićeva prazna puška

Datum objave: sreda, februar 23, 2011
Veličina slova: A- A+
Ivan Vekić
Ivan Vekić

Ruganje pravdi i žrtvama ratnih zločina kontinuitet je u političkoj karijeri Ivana Vekića, koji se danas pokušava vratiti na političku scenu osnivanjem marginalnih stranaka ekstremno nacionalističkog predznaka, igrajući pritom na sigurnu kartu emocija branitelja

To neće ići! Ja sam maloprije rekao i ponovit ću, mi smo se pokazali u punoj snazi. Našu snagu su do sada vidjeli naši pravi neprijatelji, naoružani, mogli bi je vidjeti i ovi politički i saborski i ostali – ovako je za Dnevnik HRT-a svoj nedavni poziv na informativni razgovor u osječki DORH prokomentirao odvjetnik i političar Ivan Vekić, koji je od ljeta 1991. do proljeća 1992. bio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

U normalnoj državi ta bi izjava bila protumačena minimalno kao prijetnja i Vekić bi negdje morao odgovoriti na pitanje kakvu će to “snagu” vidjeti njegovi “politički i saborski neprijatelji”. Nekoga bi u policiji ili DORH-u ipak trebalo interesirati kome to zapravo bivši ministar unutarnjih poslova zapravo prijeti.

Iza zamjenice “mi”

Još 2001. Vekića su osječki policajci pozvali na razgovor pokušavajući rasplesti zločine nad srpskim civilima u Osijeku. I tada se pravnik Vekić obrušio na osnove poretka, koji je kao ministar navodno štitio, zatraživši kao čelnik osječko-baranjskog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata da Nacionalni stožer “prekine razgovore s aktualnom vlasti i odredi vrijeme mjesto i metode otpora, počevši od građanskog neposluha do drugih metoda, koje smatra da treba primijeniti”. I tada se hrabri Vekić zaklonio u udobnu zavjetrinu zamjenice “mi”, umjesto da se kao građanin koji poštuje institucije države, čije je temelje sam gradio, odazove na rutinski informativni razgovor.

Amerikance na Tribunal

Ivan Vekić se rado hvalio kako je MUP s njim na čelu djelovao profesionalno, kako su ubojice obitelji Zec odmah privedeni, ali u intervjuu “Nedjeljnoj Dalmaciji” 1994. ipak naglašava kako se tu nije radilo ni o kakvom ratnom zločinu, jer on “ne zna ni za jedan slučaj etničkog čišćenja i ratnog zločina”. Slučaj Zec, tvrdi Vekić 1994, “pravosudno je dovršen… Ne želim govoriti o slučaju Zec, ali kako bismo to mogli dignuti na razinu ratnog zločina? To je isto kao da Amerikanci zbog Kju-kluks-klana idu na međunarodni tribunal. Ako je obitelj Zec i usmrćena zato jer su Srbi, zbog toga ne bi trebalo ići na sud za ratne zločine, jer to nije ratni zločin nego višestruko ubojstvo, koje je pravosudno dovršeno”.

Ivan Vekić je pametan čovjek. I obrazovan. I elokventan. Doduše, u društvu onih s kojima se krajem osamdesetih i početkom devedesetih družio i “stvarao HDZ i državu”, to nije bilo preteško biti. Naime, sam je više puta ponovio da je za te stvari bila potrebna hrabrost, ali da ona ne ide nužno uz inteligenciju i druge vrline.

Vekić nikada nije izbjegavao temu ratnih zločina. O njima je govorio često, uvijek ističući svoje navodno velike zasluge u njihovom rasvjetljavanju. Volio je pričati s novinarima pokušavajući se predstaviti kao intelektualac među političarima. Početkom devedesetih, novinari su ga znali pitati zašto je dopustio da kriminalci raznih profila dobiju policijsku uniformu i ovlasti, na što bi im Vekić odgovarao da se to nije moglo izbjeći, jer se “u pričuvni sastav policije javilo premalo dragovoljaca iz redova časnih sestara i svećenika”. Međutim, kada je u intervjuu “Feralu” ratni zločinac iz Merčepove jedinice, Miro Bajramović, izjavio kako Vekić ne samo da je znao za sve zločine, nego je neke likvidacije i sam naredio, prozvani je odgovorio kako je Bajramović “osoba kriminalne prošlosti” koja je “psihički bolesna”. Hrvatski mediji godinama su Vekića spominjali kao mogućeg haškog osumnjičenika, na što je odgovarao da će se odazvati haškom pozivu, jer nema što skrivati.

U svim intervjuima Vekića su pratila pitanja vezana uz ulogu Tomislava Merčepa i njegove jedinice, jer ga je upravo on zaposlio na mjesto pomoćnika u MUP-u i dao mu ovlasti zapovijedanja posebnom jedinicom, čije će djelovanje, kako sada stvari stoje, ipak dobiti sudski epilog. Za Vekića je Merčep bio i ostao “čestiti hrvatski rodoljub s naglaskom na ovom čestiti”. Nikada nije čuo da bi merčepovci počinili ratni zločin, a u intervjuu “Nedjeljnoj Dalmaciji” 1994. o ubojstvima u Pakračkoj Poljani kazao je: “Što znači ako je netko ubijen u Pakračkoj Poljani, ako se to dogodilo u trenutku kada Srbi tuku jedno srpsko selo dan i noć, jer su ga Hrvati zauzeli? Trebaju li Hrvati odgovarati zbog djelovanja srpskog topništva po Srbima. Granata, znamo, ne bira radi li se o djetetu, ženi, starcu ili civilu.” Nešto kasnije u istom intervjuu kaže kako je poznat običaj Srba “da ubijaju svoje sunarodnjake, koji nisu išli s njima u rat ili povlačenje. Zar i za to mi moramo odgovarati?”

Ruganje žrtvama

Danas ove nebuloze intelektualca Vekića kod nekoga mogu izazvati mučninu, ali tada su ovakve gluposti bile uobičajene. Isto tako, potpuno je normalno bilo da ministar unutarnjih poslova hapšenje, fizičko i psihičko zlostavljanje prvog zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića Jastreba, prokomentira riječima: “Dopustit ćete da postoje situacije kad se sila primjenjuje. Ne želim da se upuštam u procjenu je li to takva situacija. Moram vam reći da se to u praksi događa. I što? Ne vidim da bi baš to zahtijevalo posebnu pažnju javnosti.”

U intervjuu “Nedjeljnom Vjesniku” 2. veljače 1992. novinar Mladen Pleše pitao je ministra Vekića o miniranjima po etničkom principu. Vekić priznaje kako je takvih slučajeva mnogo, ali odmah nalazi opravdanje, jer se radi o teritoriji koja je u blizini fronte, a “u takvim dijelovima Republike, ljudske su strasti u mnogo većoj mjeri zapaljive i kontrola ponašanja nije ni laka ni jednostavna, ne može se reći da se mogući počinitelji ne nalaze u stanju kada nije ni sa čim vanjskim izazvan… Hrvatska je zemlja u ratu, a u ratu se događa ono što se događa od pamtivijeka do danas”.

Ruganje pravdi i žrtvama ratnih zločina kontinuitet je u političkoj karijeri bivšeg ministra unutarnjih poslova, koji se danas pokušava vratiti na političku scenu osnivanjem marginalnih političkih stranaka ekstremno nacionalističkog predznaka. Prijeteći praznom puškom vlastima u Zagrebu, ma koliko se činio bespomoćan zapravo igra na sigurnu kartu. To su emocije bivših ratnika, iza čijih se leđa voli sakriti i njima manipulirati samo s jednim ciljem – spašavanja vojnika Ivana.

Saša Kosanović

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top