U ovom malom kordunaškom selu, Begovo Brdo, ustaše su na najokrutniji način ubile 137 srpskih seljaka, najviše djece u starosti od 15 godina.

Najveći zločin počinili su 3. aprila 1942. godine, kada je ovim krajem prolazila Pavelićeva tjelesna bojna pod komandom Ante Moškova.

Tada su izmasakrirali 121 muškarca, žena i djece. Njih 73 su poklale ustaše u šumi Latićkima kod sela Batnoge iskopavši pod batinama zločinaca sami sebi masovnu grobnicu. Istoga dana hvatali su srpske seljake kod njihovih kuća, na njivama i pobili ih 48 kako iz vatrenog oružja tako noževima, batovima i krampovima.

Ovim ustašama Pavelićeve tjelesne bojne koje su slabije poznavale naselja dati su za pomoć oružnici i dio treće ustaške satnije s područja Cetingrada i Slunja, koji su dobro znali za svako srpskonaselje, poznavali puteve, pa i svoje komšije Srbe.

Ustaša Marko Hrvojević iz Lađevačkog Selišta kaže: “Sa mnom su kao vodiči bili Joso Moćan, Joso Cindrić, Mijo Cindrić i Mića Cindrić. Ja sam u selu ubio sa motikom, dvije žene i četvoro djece. Kada sam ulazio u kuću žene i djeca su pošli van iz kuće, a Joso Moćan iz Slunja doviknuo je: “Udri ih, majku im srpsku!”

Najprije sam ubio te dvije žene, a zatim četvoro djece na taj način što sam ih sa motikom udario u zatiljak glave. Žene i djeca su plakali i molili me govoreći: “Nemoj brate bog ti davao!” Ja na to nisam ništa reagirao nego sam nastavio sa dotucanjem…”

Svjedočanstvo o masovnom ustaškom zločinu nad srpskim seljacima u šumi Latićkama kod sela Batnoga 3. aprila 1942. godine zapisao sam u Cetingradu 18. aprila 1961. godine. Jedina koja je preživjela sve strahote masovnog zločina, tada devetogodišnja djevojčica Milica Pekeč-Vranješ sa suzama u očima s velikim bolom, sabrala je snage i ispričala:

“Sjećam se dobro ranog jutra 3. aprila 1942. godine, kada su nas ustaše iznenadile i podigle u svanutak. Djeca su još spavala. Cijelu noć ja nisam mogla spavati, bila sam jako plašljiva, jer smo uvijek morali bježati. U mojoj kući bilo je toga jutra 11 života. Poveli su nas bose po mrazu prema Batnogi. Doveli su nas kod Kalića vrela. Tamo smo našli i sve ostale iz našega sela koje su ustaše uspjele uhvatiti. Tu su se dogovarali gdje da nas kolju. Nisu se mogli složiti jer smo bili blizu vrela. Pokraj vrela. Našao se Hrvat Jure Krunić koji je čuvao krave, bio je bez desne ruke u seljačkoj odjeći. On je rekao ustašama da nas ne kolju pokraj vrela da on ima za nas određeno mjesto u šumi. Moja baba Miholjka i baba Sara nisu mogle od starosti ići te su tražile od ustaša da ih odmah ubiju. Tada su ih zlikovci odveli malo podalje u grm gdje su ih zaklali. Tada su nas ustaše okružile i ispred njih kao vodič na jamu išao je Jure Krunić. Mlada žena Jeka Pekeč (30) imala je troje djece, a četvrto je trebalo svakog dana ugledati svijet.

Starija djevojčica išla je pokraj nje, najmlađu je nosila u naručju, a treće dijete bilo je tako maleno da hodati samo nije moglo, a nositi ga nije mogla. Riješio ju je brige ovaj spomenuti Jure Krunić koji je zastao s čela kolone te uzeo trogodišnju Soku i bacio je na jedan ravni kamen, te uzeo motiku i ušicama udario dijete po trbuhu koje je na mjestu ostalo mrtvo. Majka Jeka je tog momenta rekla starijoj kćeri: “Drago, osta nam Soka.” Jure je krenuo dalje na čelu kolone prema šumi. Tada su nam naredili da sjednemo na zemlju u jednoj dolini. Neki su izjavljivali ustašama da su prešli sa pravoslavne na katoličku vjeru i da ih ostave na životu, ali ustaše su im rekle: “Ostavite vi te potvrde to će vam valjati.” Govorili nam nisu ništa nego su počeli po grupama odvoditi malo podalje, a Jure im je pokazao mjesto. Podijelili su nas u pet grupa. Ja sam bila u četvrtoj grupi. Odredili su dvije djevojke, Ljubu Kresojević od 17 i Macu Mrkobrad od 19 godina, da stoje pokraj jame i gledaju što se radi od žena i djece. One su gledale do posljednjeg, onda su i njih dvije ustaše zaklale. Moja starija sestra Boja od 14 godina bila je u grupi ispred mene sa našim bratom Nikolom od godinu i po starosti kojega je ona nosila, a brat Dragan od 6 godina bio je sa mnom. Ovih dvoje braće došli su pod ustaški nož prije mene, a ja i mali brat Dragan odmah iza njih.

Kada smo došli pokraj jame rekli su nam da legnemo potrbuške. Tada je išao onaj naš komšija-ustaša sa jednom rukom i još jedan nepoznat i počeli bosti nožem po vratu. Od nikoga se nije čuo glas iako je krv krkljala. Vjerovatno iz razloga što smo bili sigurni da ionako idemo u smrt pretrnuli od straha i patnje. Mali Dušan Pekeč star oko 10 godina skočio je da bježi, ali na poziv zločinaca “Stoj, vrati se”, došao je i legao pokraj jame. Njega su uboli noževima nekoliko puta. Onako isklane i izbodene, rukama su bacali u jamu. Mene su uzeli za leđa i bacili me na one mrtve. Mene su ustaše ubole nožem na pet mjesta iza vrata i na dva mjesta u podlakticu. Evo pogledajte, profesore Đuro, ubodi noževa vide se i danas, 18. aprila 1961. godine, a od onda je prošlo 19 godina. Poznat će do moje smrti. Iza mene nabacano je još nekoliko poklanih. Dok su mene ustaše bole po vratu krv mi je krkljala na usta i nos. Međutim uvijek sam znala o sebi i čak od onog momenta kada su nas poveli razmišljala sam da mene zaklati ne mogu. I ovog momenta dok su me boli po vratu i dok je krv tekla ja sam razmišljala da ću pobjeći. Kada su nas sve poklali, pa i one dvije djevojke, Ljubu i Macu, tada su još nožem bockali sve one koji su se micali i davali znak života. Ja, iako pri svijesti, nisam se micala. »čula sam kako govore: “ Još ih ima živih.” Nakon svega, zgurale su ustaše i one dvije djevojke u jamu, zapjevale i otišle.

Tada sam se ja digla i sjedila sva u krvi na hrpi mrtvih i vidjela svoga brata Dragana pokraj sebe. Bio je još živ. Imao je u ustima lišća i bio je sav krvav. Ja sam mu odstranila lišće iz usta i pitala ga: “Bi li mogao ići sa mnom?”, a on je dao znak glavom da ne može. Vidjela sam Ljubomira Bastaju kako se podigao i iz džepa svoje zaklane strine uzeo nešto kuna i pitao me da li ja idem. Ja sam rekla da idem i krenuli smo uza šumu. Za nama je dotrčao moj kum Vlado Bastaja, imao je devet godina, bio je izboden po vratu i rebrima. Kada smo krenuli čuli su se glasovi živih iz jame. Kasnije smo doznali od nekih preživjelih da su dva, tri dana iz te masovne grobnice izlazili, a ustaše su ih hvatale i ubijale onako ispaćene, izranjavane i krvave. Priča se da je iz jame izašla baba Soka Bastaja, majka od preživjelog Vlade, bila je izbodena i prebijene noge i nije mogla ići. Zna se da je moj mali brat Dragan izašao iz jame, ali su ga treći dan ustaše iz Batnoga ubile i bacile u gnojnicu.

Nas troje smo lutali šumom i izašli u Žalčevu Kosu na korito s vodom gdje smo se oprali od krvi i došli u šumu Palež preko Žrvnice u Vučiji Jarak. Kod moje kuće ustaše su nas primijetile i pucale za nama. Mi smo se podigli i bježali kroz šumu i stigli u selo Gojkovac, a zatim u Klokoč. Tamo sam našla majku i brata Milana koji su uspjeli izbjeći ustaškim razbojnicima. U Klokoču su me neke žene oprale, previle rane i odsjekle kosu. Samo su mi partizani u šumi Otrić nekom masti namazali rane. Dalje sam nastavila s ostalim srpskim seljacima bježati od ustaškog noža.” “Milica, kakvo je sada vaše zdravlje?”

“Vidite, nije tako loše što sam sve doživjela. Ponekad kada se vrijeme mijenja malo me žiga i teže govorim, sporije i jedem, valjda mi nešto zapinje u grlu. Boja glasa je malo drugačija. Za vrijeme ove tragedije imala sam devet, a sada imam dvadeset i osam godina.”

U šumi Latićke kod sela Batnoga ustaše su poklale i bacile u  jamu srpske civile sela Begovo Brdo 3. aprila 1942. godine:

1. BastajaMile Anka, 10 godina

2. Bastaja Mile Bogdan, 5 godina

3. Bastaja Mile Bosiljka, 1 godina

4. Bastaja Cvijeta, 55 godina

5. Bastaja Mile Draga, 9 godina

6. Bastaja Petra Dragica, 6 godina

7. Bastaja Mile Dušan, 11 godina

8. Bastaja Petra Dušan, 5 godina

9. Bastaja Mile Ljuba, 3 godine

10. Bastaja Petra Mira, 1 godina

11. Bastaja Miće Mica, 15 godina

12. Bastaja Petra Mica, 10 godina

13. Bastaja Rade Mićo, 43 godine

14. Bastaja Mika, 42 godine

15. Bastaja Petra Milan, 4 godine

16. Bastaja Janka Mile, 40 godina

17. Bastaja Laze Mile, 16 godina

18. Bastaja Miće Mile , 15 godina

19. Bastaja Rade Milica, 37 godina

20. Bastaja Janka Milka, 35 godina

21. Bastaja Miće Petar, 9 godina

22. Bastaja Miće Petar , 2 godine

23. Bastaja Laze Rade, 19 godina

24. Bastaja Milutina Sofija, 43 godine

25. Bastaja Todora Sofija , 50 godina

26. Bastaja Miće Soka, 17 godina

27. Bastaja Stojana Stanka, 42 godine

28. Kresoja Marka Bosiljka, 15 godina

29. Kresoja Marka Darinka, 17 godina

30. Kresoja Marka Dragica, 17 godina

31. Kresoja Marka Dušan, 11 godina

32. Kresoja Marka Ljuba, 17 godina

33. Kresoja Stojana Marko, 36 godina

34. Kresoja Marka Mica, 14 godina

35. Kresoja Marka Mila, 9 godina

36. Kresoja Marka Milan, 12 godina

37. Kresoja Marka Milica, 13 godina

38. Kresoja Nikole Milka, 38 godina

39. Kresoja Marka Milutin, 5 godina

40. Kresoja Marka Mira, 5 godina

41. Kresoja Marka Nada, 2 godine

42. Kresoja Marka Nenadka, 1 godina

43. Kresoja Marka Ranka, 12 godina

44. Kresoja Marka Stanko, 3 godine

45. Pekeč Ana, 58 godina

46. Pekeč Đure Bosiljka, 14 godina

47. Pekeč Nikole Bosiljka, 3 godine

48. Pekeč Đure Dragan, 6 godina

49. Pekeč Mile Dragica, 20 godina

50. Pekeč Nikole Dragica, 8 godina

51. Pekeč Đure Dušan, 6 godina

52. Pekeč Nikole Ignjatija, godina

53. Pekeč Jeka, 24 godine

54. Pekeč Laze Mile, 16 godina

55. Pekeč Laze Milka, 13 godina

56. Pekeč Stojana Milka, 44 godine

57. Pekeč Laze Nikola, 18 godina

58. Pekeč Sara, 60 godina

59. Pekeč Soka, 3 god, 2 godine

61. Mrkobrad Mica, 19 godina

62. Mrkobrad Mila, 46 godina

63. Mrkobrad Nikola, 44 godine

64. Pavković Dragan, 4 godine

65. Pavković Dragica, 15 godina

66. Pavković Dušan, 4 godine

67. Pavković Đuro, 6 godina

68. Pavković Petar, 6 godina

69. Vuletić Anica, 66 godina

70. Dejanović Milan, 2 godine

71. Banda Sara, 21 godina

72. Mazinjanin Dragica, 34 godine

73. Pekeš Đuro, 40 godina

Napomena: Od broja 60 do broja 73 su žrtve, srpski seljaci iz sela: Delić Poljane, Gornje Žrvnice, Polojslog Varoša, Ruševice, Snosa. Njih su ustaše pohvatale u dolasku do šume, poklali ih i bacili u masovnu grobnicu Latićkama, gdje i danas počivaju 73 žrtve ustaškog genocida.

Istoga dana tj. 3. aprila 1942. ustaše su iz vatrenog oružja, noževima i krampovima usmrtile kod njihovih kuća u istom selu Begovo Brdo:

1. Bastaja Mihajla Bosiljka, 34 godine

2. Bastaja Rade Bosiljka, 16 godina

3. Bastaja Rade Dragan, 4 godine

4. Bastaja Miće Ljuba, 22 godine

5. Bastaja Rade Ljuba, 2 godine

6. Bastaja Cvijana Mara, 15 godina

7. Bastaja Rade Mihajlo, 64 godine

8. Bastaja Mihajla Mile, 45 godina

9. Bastaja Rade Nikola, 10 godina

10. Bastaja Rade Petar, 20 godina

11. Bastaja Rade, 45 godina

12. Bastaja Ilije Rade, 39 godina

13. Bastaja Petra Stana, 45 godina

14. Bastaja Stevan, 60 godina

15. Mazinjanin Mila, 44 godine

16. Mazinjanin Rade, 50 godina

17. Pekeč Dragana Bogdan, 2 godine

18. Pekeč Rade Cvijan, 60 godina

19. Pekeč Milivoja Gojko, 3 godine

20. Pekeč Sime Mićo, 31 godina

21. Pekeč Rade Mila, 44 godine

22. Pekeč Sime Milivoj, 11 godina

23. Pekeč Nikole Milka, 23 godine

24. Pekeč Vase Milka, 35 godina

25. Pekeč Nikole Mira, 9 godina

26. Pekeč Rade Nikola, 42 godine

27. Pekeč Rade Nikola, 7 godina

28. Pekeč Petra Rade, 41 godina

29. Pekeč Sofrenija Rade, 50 godina

30. Pekeč Sime Ranka, 17 godina

31. Pekeč Nikola Sara, 40 godina

32. Pekeč Vasilja Savo, 60 godina

33. Pekeč Laze Simo,  50 godina

34. Pekeč Ane Dušan, 16 godina

35. Pekeč Rade Đuro, 40 godina

36. Pekeč Nikole Soka, 5 godina

37. Pekeč Rade Stanka, 45 godina

38. Pekeč Vasilja Vasilija, 52 godina

39. Pekeč Janka Dragić, 38 godina

40. Pekeč Nikole Branko, 4 godine

41. Vukelić Miladina Danica, 13 godina

42. Vukelić Radovana Dragiš, 9 godina

43. Vukelić Milivoja Jeka, 20 godina

44. Vukelić Dragića Milan, 50 godina

45. Vukelić Janka Milka, 3 godine

46. Vukelić Radovana Sara, 2 godine

47. Vukelić Radovana Spasoja, 10 godina

48. Vukelić Rade Stoja, 5 godina

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.