Ovo je slovo o narodu kojeg je preostalo u tragovima, ali koji će vječno ostati do poslednjeg da svjedoči.

Kad se stišaju udari, moja kultura je još snažnija.
Moj modus operandi postane životni izričaj, ako je tako jezički urednije. Ovim kulturno uzdižem sebe i pretke svoje i potomke svoje, ako mi ih daruje Gospod.
I ovim odajem vječni pomen i vječno sjećanje na Njih kojih sam nedostojan!
I ne, na ovom mjestu nije sahranjeno “samo” stotinu djece. Na ovom mjestu sahranjen je čitav jedan narod po brojnosti. Oni koji umanjuju ili licitiraju brojevima zlonamjerni su, ma iz kojeg kruga dolaze, a ima ih i u krugovima od kojih bi prije trebala doći molitva nego razbrojavanje.
Hiljade, desetine hiljada i stotine hiljada potomaka onih čiji su životi prekinuti djelima pomračenih umova.
Ovdje su sahranjeni naša braća, sestre, rođaci, prijatelji, budući pastiri, profesori, ljekari, časni seljaci i budućnost jednog naroda. I neće biti umanjena žrtva njihova, niti poništena željama maskiranih i sakrivenih mrzitelja njihovih, nedavno projavljenih i ukazanih.
I zato brojevi ne svjedoče samo o prošlosti, već i prekinutoj budućnosti, ugašenim domovima i nebrojenim divnim dušama kojima nije dozvoljeno da izrastu u nekog novog Teslu, Milankovića, Mrkalja, Vujakliju, Borojevića, Aralicu, Preradovića, Jakšića, Milaša, Zelića, Končarevića i tako redom…
I baš ne postoji modus operandi ili modni izričaj da ih od mene odvoji, niti da ih umanji. Ovo je slovo o narodu kojeg je preostalo u tragovima, ali koji će vječno ostati do poslednjeg da svjedoči.
Djeca mučenici nisu samo brojevi, oni su zastupnici naši pred Gospodom. Njima ćemo upućivati molitve dok je svijeta i vijeka.
Radujte se, svaka žalost vaša prestade!
Radujte se, Gospod vam suze zanavijek obrisa!
Radujte se, muke bijahu prolazne, a radost je vječna!
Radujte se, velika je nagrada vaša na nebu!