Sandra Blagić: Na Šušnjaru

O Đurđevdanu 1941. godine, došlo je do prvog oružanog obračuna između običnog srpskog seljaka i ustaša. Hrvati i Muslimani su upali u selo Kijevo, sa namjerom da prekinu obilježavanje krsne Slave. Nije im pošlo za rukom te su lažirali priču kako se veća grupa četnika okuplja i sprema otpor.

Njemački izvještaji svjedoče da su Srbi, naoružani primitivnim vatrenim ali većinom hladnim oružjem, njih oko 1000 odbili njemačko-ustaški napad, ubivši tri njemačka vojnika i mnogo više ustaša.

Kreće Pokolj nad Srbima!

Kijevski zaselak Sjenokose nestao je u plamenu. Uhapšeno je 450 Srba, od kojih je 100 zadržano u zatvoru, a od tih je 27 streljano u zoru 9. maja. Njihova su tijela obješena u parku u centru Sanskog Mosta.
Na zboru u Sanskom Mostu, krajem juna 1941. godine Viktor Gutić izjavio je : „Drumovi će poželjeti Srba, ali Srba više biti neće“.

I nije ih bilo!

Poklani, obješeni, silovani, mučeni, zapaljeni, zatučeni, rasporeni!
Pokršteni!
Nije bilo važno da li je dijete u kolijevci ili starac na umoru. Klali su redom.

Tih mjeseci sotona je hodio zemljom.
Nikada se neće utvrditi tačan broj nevinih koji su tih dana bačeni u krvavu rijeku Sanu. Gdje god da vam stane noga, svako mjesto, naselje, selo, zaselak od Banja Luke ka Sanskom Mostu preko Prijedora okrvavljeno je. Okrvavljena ustaška kama, srpskom krvlju.
U mjestu Oštra Luka nalazi se manastir Klisina, koji je stradao u toku Drugog svjetskog rata. Mještani, znajući kakvo se zlo sprema, sakrili su zvono u rijeku Sanu, i vratili ga kada je rat bio završen. Evo i poslije toliko godina čuje se umilni zvuk manastirskog zvona.

Ono što sam primjetila u Sanskom Mostu, kao i u drugim gradovima u FBiH, srpski spomenici su porušeni, a postavljeni su neki drugi.
Naši istorijski spomenici nestaju, a za koju godinu ako nastavimo ovako, nećemo znati gdje su.

Jame su nam zatrpane, sakrivene. I ono malo što ima skoro da je zaboravljeno.
Rat je čudo!
Ljudi su čudo!
Pravoslavna crkva Sv. Petra i Pavla teško se može uočiti. Između zgrada vidi se zvonik, kao da se stidi što je tu.

Odlazak na spomen područje Šušnjar, u meni budi tugu, žal, bijes, mučninu.
Te, neki bi rekli davne 1941. godine, u dane oko Sv. Ilije u jamama na Šušnjaru vječno je stradalo 5500 Srba.
Samo jer su bili pravoslavci!
Vodili ih dva po dva u koloni i tamo im nad jamom vratove preklali. Krv je izvirala iz zemlje danima nakon monstruoznog pira.
Na Šušnjaru leže pravoslavne kosti!! Ne leže kosti Muslimana i Hrvata.

Sram nas bilo, jer smo dozvolili da nam kosti gaze, po ko zna koji put.
Da nam nad kostima peru tepihe.
Da se od zapuštenosti ne vide pločice sa imenima poklanih.
Da se od godine do godine kosi trava.
Da se od smeća i građe ne može ni prići.
Da u podnožju Časnog krsta vjenci stoje sasušeni.
Od Sv. Ilije do Sv. Ilije!

Ispred ogromne skalamerije ( za mene jeste skalamerija jer ne predstavlja ono što bi trebalo) a koja je izgrađena i postavljena za vrijeme komunizma, nalazim smeće, flaše piva, razne grafite neprimjerenog sadržaja.
Zadojeno mržnjom.

Nije mi jasno zašto se mi tako ponašamo?
Ej, 5500 Srba nad kojima je počinjen Pokolj, samo u par dana.
Zar je teško, organizovati prevoz za naše učenike?
Zar je teško održati čas istorije?
Koga li se sada plašimo?
Zar paljenjem svijeća mogu da uvrijedim nekoga?

Samo se Boga treba bojati! A mi Srbi posebno, jer činimo veliki grijeh zaboravljajući naše mučenike.

Dobrica Erić
Šušnjar, suza neprebola ( odlomak )

416
Ne spomenuše ni jednog brata
Od desetorice Vidovića
Kojima pobožno odajem poštu
Njih obesiše uoči rata
O jedno drvo u Sanskom Mostu.

417
Unoć se prolomi nebo i prva
Munja što sevnu iz guste tame
Rascepi ono prokleto drvo
Na četvoro do zemlje same.

418
Tako to drvo bola i plača
U bljesku strašnog nebeskog mača
Postade i krst i krstača
Vidi Bog šta rade razbraća.

419
A, Šušnjar, Suzara neprebola
Gde ćute bezbrojne srpske humke
Oplakane i opevane
Pamti tih 10 apostola
I tako je u srpske jauke
Počelo zlo kraj reke Sane.

420
Ti strašni jauci, što se razležu
U vaseljeni i našoj svesti
Poremetili su ravnotežu
Ljudskog života na planeti.

421
A da su Serbi to učinili
Zgrozili bi se ljudi po svetu
I te slike bi u crnoj svili
Obišle celu našu planetu

Od istog autora:

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Sandra Blagić: Ne dozvolimo da nas opet kolju, protjeruju, da nam lome kičmu!

Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena

Sandra Blagić: Zašto zaboravljamo kada znamo da je zaborav …

Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od …

Sandra Blagić: Istina nam na kraju jedino i ostaje, zar ne …

Sandra Blagić: Zašto Krajišnici neće organizovano u …

Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba …

Prebilovčani su ljudi sa najvećim srcem | Jadovno 1941.