Sandra Blagić: Mi potomci žrtava, trebamo saviti glave do zemlje i tražiti oprost

Datum objave: subota, maj 18, 2019
Veličina slova: A- A+

Nakon 77. ljeta, jeseni i zima, prvi put je služen parastos za postradale pravoslavne mučenike. Na Zemunskom groblju Gardoš, u zajedničku grobnicu bačeno je 6500 duša, žena, djece, starih i iznemoglih sa Kozare i Potkozarja.

Dovoženi su po noći u zaprežnim kolima sa beogradskog starog sajmišta, nekadašnjeg logora Zemun, dok je krv tekla u potocima zemunskim ulicama. Oni koji su davali znakove života, dotučeni su i zajedno sa ostalim pravoslavnim Srbima bačeni u zajedničku grobnicu.

U subotu, 11.maja 2019, nas pedesetak duša pomolili smo se i zapalili svijeće za naše mučenike, koji su tih stravičnih mučeničkih dana pali. Pali od njemačkih i ustaških zvijerskih ruku i zaboravljeni od sopstvenog naroda.

Uz Božiju pomoć, sledeće godine postavićemo Časni krst nad masovnom grobnicom, da se zna da su 6500 pravoslavnih Srba bili civili a ne partizanski borci.

Njemačke vlasti tražile su od NDH ljude sposobne za rad a ustaše su im u Zemun slale iznemogle žene, djecu i starce od kojih nacisti nisu imala nikakve koristi.

U tkz. Prihvatni logor Zemun, svakodnevno od 8. decembra 1941. do početka maja 1942. godine ubijani su Jevreji, prvenstveno žene, djeca i starci. Za samo pet mjeseci u logoru stradalo je preko 6000 Jevreja. Romi su takođe ubijani, a tačan broj ubijenih se ne zna.

Kada je maja 1942. godine dovršeno ubijanje Jevreja i Roma, logor je počeo sa istrebljenjem Srba. U najvećem broju bio je to običan svijet, zatočenici iz Jasenovca, Stare Gradiške, Uštice, seljaci sa Banije, Korduna, Višegrada, Niša.

Mjesto logora Zemun na beogradskom starom sajmištu danas izgleda oronulo, zapušteno. U Mađarskom paviljonu , “paviljonu smrti”, gdje danas ljudi žive, bilo je mučilište. Mučili su ih batinjanjem, izgladnjivanjem, fizičkim radom. A kada se u zgradi, zadužbini Nikole Spasića, pojavila dizenterija, sve oboljele prebacili su u Mađarcki paviljon i tamo ih pobili.

Na mjestu gdje je Spasićev paviljon bila je “bolnica”. A danas je to obdanište, teretana. Preko puta Spasićevog paviljona ili nekadašnje “bolnice” nalazi se zgrada u kojoj je danas restoran “Biber i so”. Ta zgrada korištena je kao mrtvačnica.

Zgrade u kojima su na najmonstruozniji način ubijani ljudi, samo zato jer su bili Srbi, Jevreji i Romi, danas su u privatnom vlasništvu. Kula  u kojoj je bila smještena komanda logora Zemun a koja je danas u stravičnom stanju, ogledalo je Beograda i čitave Srbije. Ogledalo jednog naroda, koji se pokorio i spuštene glave tumara, tražeći svoje a oni mu spred nosom leže.

Ne vide da na svakom koraku kosti predaka leže i čekaju da ih se neko sjeti. Pored rijeke Save, oko kilometar daleko od kule, podignut je ’95 . godine spomenik  za koji je bilo predviđeno da bude postavljen u Spomen -parku u Jajincima. Ne tako daleko od spomenika, tamo na drugoj obali Save, stoje nove zgrade, čija svjetla noću podsjećaju na ustaško slovo “U”.

Zakazala Država, zakazali mi kao narod.

Poslije rata, došlo je novo doba i nicali su spomenici sa petokrakom. Crvena petokraka sijala je punim sjajem i poslije toliko godina i danas sija. Sakrivena istina kao i zlodjela.

To vrijeme “bratstva i jedinstva” odavno je prošlo!

Šta li to sad čekamo i ko to nama sada brani da jasno i glasno kažemo ko nas je klao, ko nas je protjerao?! Ko nas je kao jagnjad poslao pred dželata?!

Preko 10.000 Srba ubijeno je u logoru Zemun, od maja 1942. do jula 1944. godine.

Klanjamo se Evropi, Americi a svojim žrtvama ne možemo svijeću zapaliti.

Nismo dostojni svojih predaka.

Mi, njihovi potomci, trebamo saviti glave do zemlje i tražiti oprost.

Od istog autora:

Sandra Blagić: Časni krst na Dinari

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Sandra Blagić: Ne dozvolimo da nas opet kolju, protjeruju, da nam lome kičmu!

Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate

Sandra Blagić: Dan kada se Velebit tresao

Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena

Sandra Blagić: Zašto zaboravljamo kada znamo da je zaborav …

Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od …

Sandra Blagić: Istina nam na kraju jedino i ostaje, zar ne …

Sandra Blagić: Zašto Krajišnici neće organizovano u …

Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba …

Prebilovčani su ljudi sa najvećim srcem | Jadovno 1941.

Sandra Blagić: Na Šušnjaru

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top