Sam sa 1700 Srba

Skopaljska dolina, Zanasovići, Zadušnice 2019. godine

Tumorno i teško jutro osvanulo je u Skopaljskoj dolini – Zadušnice su danas. Dan kada se  molimo za mrtve i sjećamo se svojih mrtvih. Misao koja mi prolazi kroz glavu – da li  ćemo danas imati s kim da se pomolimo Bogu za pokoj duša svojih umrlih u svetom Hramu?

Posmatram pravoslavno groblje u Čipuljiću i Hram koji je poslednji stražar nad  humkama naših umrlih srodnika, gdje se ne čuje ni poj ptice ni ljudska riječ. Samo se  čuju lagani otkucaji crkvenog zvona za pokoj duša svih umrlih i postradalih. Tužno  zvono sa još tužnijeg mjesta koje je nekada vrvilo od života pravoslavnog življa, a sada  je ostao muk i tišina.

Po završetku parastosa za sve upokojene, otišao sam posjetiti 1700 Srba u  Zanasovićima. Stojeći iznad jame u Zanasovićima, gde njih 1700 večno leže, pruža se pogled prema Gornjem i Donjem Skoplju. Pitoma dolina sa voćnjacima, oranicama, malinjacima, sa stadima ovaca  koje pasu i malim jaganjcima punim volje za život. Prelijep pogled koji oduzima dah, s Vrabasom koji daje poseban osjećaj. Osjećaj ljepote, osjećaj života, osjećaj mira.

Osjećaji varaju čovjeka, pogled vara čovjeka. ‘Budi’ me glas učitelja Branka Kuštre i  riječi “Za dom spremni”. Jeza i strah od tih riječi koje ježe svakog Srbina, kolona  srpske nejači stojeći pred Kuštrom, koji drži nož u ruci, njegovih ustaša sa maljevima. Pitam se kakav je bio to osjećaj pun očaja i straha, za život svoj i život svojih najmilijih.

Krvavih dana juna i jula 1941. godine ovde su vršena ubistva Srba Skopaljske doline, Kupresa, Duvna, Livna, Glamoča… Ubijani su na najsvirepije načine, nešto što ljudski um ne može da shvati. Jedne noći jula 1941. godine nad ovom jamom u Zanasovićima učitelj Branko Kuštro pod oštricom sjajnog noža prereza 400 srpskih vratova. Danju su te koljače, obnevidjele od sreće i zločina, ispovjedali i pričešćivali i praštali im grehe bugojanski fratri Emanuel Rajić i Silvije Frankovič.

Dok stojim ovdje razmišljam kako je to čovjek čovjeku mogao uraditi, kako je mogao bez trunke saosjećanja ubijati stare ljude, žene, djecu i bacati ih u jamu da umru u najgorim mukama.

Čujem pjesmu velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića:

Vrbas

Nosi, srpska reko, krv naših sinova,
jer krvave reke svud su naše međe;
Mačevi ubica svi su istog kova –
Sad nosi unuke kud nosaše pređe.

Primi krv nejači u svetle ti pene,
Sto puta je za te i pre umirale:
Da je ne poloču pogane hijene,
Da ne metnu u nju otrova i kala.

Naše su pobede i zastave naše
Tvoj veliki zavet gordosti i besa –
Jedine u tebi što se ogledaše,
I jedine ovde digle do nebesa.

Beše tada slavna a sad si i sveta,
Pevaj sva krvava kroz njive i luge.
Naša zvezda slave sad i dalje cveta:
Pre svačiji sužnji neg ičije sluge.

Nosi mora krvi da ih ne pokradu,
Nosi reko srpska, krv nevinih žrtvi:
Radosne pobede heroji nam dadu,
Ali strašnu pravdu izvojuju mrtvi.

Budi me glas moje kćerke od 15 godina – “tata, zašto su ovi ljudi ubijani?“. Tako jednostavan odgovor – zato što su Pravoslavni Srbi.

Gledam grobnicu zaraslu u grmlje i grane, iz sredine grobnice izrasla vrba u visinu 15 metara, a po sredini slomljena kao da se poklanja mrtvima. Oko grobnice lešine mrtvih ovaca i lobanje već izblijedile od sunca.

Lagani vjetar koji duva iznad grobnice tjera me na razmišljanje dali će svijeće htjeti da gore. Palim svijeću koja lagano gori da se negasi na vjetru.

Kada sam započeo parastos, zapitao sam se kako da se okrenem prema spomeniku i ploči na kojoj piše:

„Ovdje su jula/srpnja 1941. fašistički okupatori i njegove sluge zvjerski ubili oko 1700 Srba, Jevreja, Muslimana, Hrvata i Roma. Njihovu mučeničku smrt nikada nećemo zaboraviti.

Udruženje boraca NOR-a i građani općine Bugojno jula 2000.g.“

Jednom ubijeni pa ponovo ubijani ovim lažnim natpisom.

Osjećaj nemoći prelazi u osjećaj otpora prema ovakvim natpisima i lažima preko kojih neki pokušavaju da 1700 ubijenih Srba  prikažu kao žrtve fašističkog terora a ne žrtve ustaša, svojih komšija.

Iako sam sa malim djetetom, jektenija za upokojene nikada se nije dalje čula, i jače, i riječi iz jektenije: Još se molimo za upokojenje duša usnulih slugu Božjih, i da im se oprosti svaki greh voljni i nevoljni. Odzvanjale su riječi: GOSPODI POMILUJ.

Što su započeli 1941. završeno je u ovom ratu – Skopaljska doline je pre rata imala  oko 16,000 – a sada manje od 160 – Pravoslavnih Srba.

Autor:protojerej-stavrofor SLAVIŠA D. ĐURIĆ

Napomena uredništva sajta omlivanjska.com: uz 1700 Pravoslavnih Srba Bugojna i okoline, u Zanasovićima su 1941. godine pogubljena tri najuglednija Srbina iz Livna – dr Dušan Mitrović, ljekar, sudija Krsto Zubić i advokat Ranko Margetić.

Izvor: UDRUŽENjE OGNjENA MARIJA LIVANjSKA