Recenzija Predraga Matvejevića: Audiatur

Tom latinskom riječju započinje zahtjev univerzalnog prava:
audiatur et altera pars − neka se
čuje i druga strana. Čujmo glas Svetozara Livade, sociologa i historičara,
neumornog istraživača koji se − po riječima filozofa Milana Kangrge − „založio
čitavim svojim ljudskim bićem za otkrivanje istine o nama samima“. Livada vidi
sebe najprije u ulozi „empiričara” i promatrača „uživo”. Ali on je
više od toga. Istodobno je sudionik, svjedok, tumač. Posvetio je značajan dio
svoga opusa stradanjima koja su proživjeli naši građani srpske nacionalnosti i
pravoslavne vjere, i ne samo oni. Zadobio je u mladosti toliko rana da su
liječnici ostali „začuđeni” kako je uopće preživio. Volja da svjedoči i
kaže sve ono što smatra da je dužan reći pomogla mu je u tome, spasila ga,
održala u životu. Prošao je uzduž i poprijeko prostorom na kojem se zbivala
tragedija Drugoga svjetskog rata i ponovo „rata devedesetih” . Radio je na
terenu izlažući se opasnosti, svjestan vlastitoga rizika, potaknut,
odgovornošću. „Istraživao sam 1.500 ruralnih naselja, 300 hrvatskih, 1.200
srpskih”, stoji u jednom od njegovih najnovijih spisa. Upoznao je izbliza
fašistički sindrom. Posvetio mu je tri knjige koje nisu ostale bez odjeka.
Usredotočio se, s mnogo energije i uvjerljivosti, na „etničko čišćenje kao
ozakonjeni zločin”, napose u knjizi koja nosi u samu naslovu riječi: „Etničko čišćenje − zločin stoljeća”
(izdanje Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 1997). Istupao je od
samoga početka, sudjelujući u partizanskom pokretu, kao antifašist koji vjeruje
da prisustvuje „posljednjem ratu na ovim prostorima”. Na našu zajedničku
nesreću nije to bilo posljednje krvoproliće na ovom tlu. Sudbina je htjela da
pisac ove knjige ponovo bude svjedokom „zločina bez stida i kajanja”,
očevidcem „nedovršena izmirenja”. Autor sam sebi priznaje kako „još uvijek
ne zna zašto nam se sve to dogodilo” i osobito zašto se dogodilo „na tako
brutalan način”. Čitajući te teške i tragične spoznaje, iz kojih izbija
istinska humanost, uviđamo kako u djelu Svetozara Livade nije posrijedi samo
strast istraživača, nego prije svega bol čovjeka. Njegov angažman nastoji
„žigosati rat” i pritom „stvoriti prijedlog za građanski oblik
izmirenja”. Za Svetozara Livadu „naša integracija u Evropsku uniju nema
alternative.”

            Teško je pisati ovakve knjige u
sredinama kakve su naše. Kao da nas netko stalno drži na nišanu, s jedne ili s
druge strane. Svetozar Livada se nije bavio politikom u banalnom smislu riječi,
ali se politika, osobito ona najbanalnija, bavila povremeno njime.

            Predlažem da se što oprije objavi
rukopis knjige Svetozara Livade, u kojem je sadržano objektivno svjedočenje i
dostojno promišljanje o dijelu naše najnovije povijesti i tragičnim iskustvima
koja ga prate. To će, uvjeren sam, pridonijeti ugledu Hrvatske, njezinim
nastojanjima da se legitimira kao pozitivan član demokratske zajednice naroda.

Predrag Matvejević