Radomir Bulatović: UTVRĐIVANjE PRIBLIŽNOG BROJA STRADALIH LICA U JASENOVAČKOM LOGORU

Kao najpotpuniji istorijski izvor za proučavanje tvornice smrti u Jasenovcu pokazalo se antropološko istraživanje. Ono kombinovano sa iskazima grobara, krpara, preživjelih logoraša i izvršilaca zločina omogućava da se utvrdi ne samo približan broj žrtava zakopanih u jasenovačkoj tvornici smrti, nego i više od toga.

Iz knjige: Radomir Bulatović, Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, Svjetlost Sarajevo, 1990. godine.

Uvodno slovo autora:

U Zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Bosne i Hercegovine počeo sam 1970. godine prikupljati građu o Donjoj Gradini. To je likvidacioni centar logora u Jasenovcu, koji se nalazi na bosanskoj strani. Pisanih izvora nije bilo dovoljno. Očekivana su antropološka istraživanja 1976, što je nastavak onih iz 1964. i 1965. godine. Antropološka metoda ne može dati porijeklo žrtava, što je iziskivalo rad u arhivima. Iz tih razloga, pored ostalog, istraživanje je trajalo relativno dugo. Stalnu podršku pružao je Republički odbor Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine, na čemu ovom prilikom srdačno zahvaljujem. Izražavam zahvalnost recenzentima prof. dru Branku Petranoviću, dru Ahmedu Hadžiroviću i književniku Ljubi Jandriću na korisnim sugestijama koje su prihvaćene i ugrađene u konačnu verziju teksta.

GLAVA IX

UTVRĐIVANjE PRIBLIŽNOG BROJA

STRADALIH LICA U JASENOVAČKOM LOGORU

U istoriografiji se pominju različite brojke o stradalim licima u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine. Ustaše su se trudile da, koliko je više moguće, zatru tragove velikog zločina. Pored uništavanja pisane građe o Jasenovcu, oni su vadili leševe iz masovnih grobnica i spaljivali ih. O tome ima niz dokaza, kako na osnovu antropoloških nalaza, tako avionskim snimanjem kroz specijalnu emulziju, koje omogućava otkrivanje grobnica sa i bez sadržaja posmrtnih ostataka ljudi, žena i djece, kao i na osnovu izjave Miroslava Majstorovića — Filipovića da su ustaše vadile i spaljivale leševe. Pošto je Majstorović bio jedno vrijeme i komandant logora u Jasenovcu, to je značajnije, iako je inače dokazano ostacima koksa, pepela i koščica spaljenih leševa na više mjesta u Donjoj Gradini da su grobnice prekopavane i leševi spaljivani.

Ako ostavimo po strani problem nedostatka ustaških izvora o broju stradalih lica u Jasenovcu, ostaju kao mogućnost još tri načina da se utvrdi približan broj ubijenih ljudi, žena i djece u Jasenovcu. To se može postići:

1. analizom iskaza grobara i krpara,

2. analizom rezultata antropoloških istraživanja i površina grobnica i

3. analizom spiskova stradalih lica u Jasenovcu na osnovu zapisnika Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

Što se tiče drugih mogućnosti procjene (približnog) broja žrtava jasenovačkog logora, kao što su procjene bez sigurnijih dokaza odoka i slično, mi se u to nismo željeli upuštati.

1. Analiza iskaza grobara i krpara

Jasenovac je kao tvornica smrti djelovao od 15. avgusta 1941. do 1. maja 1945. godine. Donja Gradina, stratište jasenovačkog logora, korištena je od početka 1942. do konačnog oslobođenja Jasenovca 1. maja 1945. godine. Iz tih podataka može se utvrditi broj dana djelovanja tvornice smrti. Na osnovu toga tačno se zna koliko je jasenovački logor bio centralno stratište u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iskazi grobara i krpara daju mogućnost, sa ostalim izjavama preživjelih logoraša, da se procijeni koliko je dnevno ubijeno žrtava u Jasenovcu. Mi smo u posebnom poglavlju naveli nekoliko izjava grobara i krpara o načinu ubijanja, sahranjivanja i oduzimanja ličnih stvari sa odjećom i obućom od logoraša. Tu leži osnovna mogućnost, da se iskaže približno tačan broj stradalih lica u jasenovačkom logoru.

Egon Berger je 44 mjeseca proveo u Jasenovcu kao grobar. Počeo je grobarski posao u decembru 1941. godine i obavljao ga do kraja aprila 1945. godine. Između ostalog, on kaže: »Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugovima pokopao dnevno oko 200-300 žrtava«.1)

Jakob Finci radio je u Jasenovcu kao grobar samo deset dana, i evo šta kaže: »Za ono sam deset dana pokopao s drugovima oko 3.000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara, koje su ustaše dotukli«.2) Iz ove izjave slijedi da je Jakob Finci kao grobar dnevno pokopao 300 leševa sa drugim pomoćnicima. To je tačno kao što kaže i Egon Berger. Problem je samo u uspostavljanju stvarnog stanja da li su oni u isto vrijeme sa drugovima sahranjivali dnevno po 200 do 300 leševa. Stoga smo dužni da navedemo još izvora, kako bi ovu dilemu uklonili, koliko je to moguće preciznije i tačnije.

Dimitrije Sekulić vršio je u Jasenovcu službu grobara. On kaže da je bilo više grupa grobara. Iz toga se može zaključiti više sahranjenih u jednom danu od 200 do 300 ljudi, žena i djece. Evo dijela njegova kazivanja: »Ne vodeći računa o tome da li je žrtva ubijena ili ne, ustaše bi ubijanja produžili i dalje tako, da se leševi ili polumrtvi ljudi gomilaju u rakama jedni iznad drugih i to sa licem okrenutim prema zemlji. Uvek je zadavan samo jedan udarac; ovo se radilo radi uštede u vremenu pošto je jedan ograničen broj ustaša stajao na raspoloženju za vršenje ovih egzekucija, a svakoga dana dolazio je nov transport, kome je trebalo stvoriti mesta u novom prostoru ograđenom žicom. Na taj način svakoga dana odnosno svake noći likvidiran je isto toliki broj pritvorenika, koliko je novim transportom u logor stiglo. Napominjem, da se ne sećam, da je bilo dana, za vreme mog boravka u logoru, a da nije prispeo ni jedan novi transport«…3)

Dimitrije Sekulić dalje kaže da su transporti iznosili oko 3.000 žrtava. Prema tome, u jednom danu su morali svi biti likvidirani da bi bilo mjesta za novi transport. O tome on iznosi ovaj podatak: »Ova masovna ubistva iz transporta od oko 3.000 žrtava, vršila je obično jedna grupa od oko 30 ustaša. Ovo je bilo moguće zbog toga, što su sve žrtve prethodno bile izvanredno povezane žicama, strahovito telesno izmučene, a psihološki tako reći hipnotisane«.4)

Ima i drugih kazivanja, da je dnevno stradalo preko hiljadu ljudi u Donjoj Gradini. To znači, da nije jedna grupa grobara vršila sve sahrane u Gradini, nego više grupa. To ovdje nije moguće dalje istraživati, jer želimo da pronađemo bar približan broj dnevnog sahranjivanja da bi se pomnožio sa brojem dana djelovanja tvornice smrti u Jasenovcu i tako dobio približno tačan broj stradalih ljudi, žena i djece. Pošto su gotovo svi ubijeni prethodno svlačeni do gola ili ostajali samo u donjem vešu, što je i antropološka analiza dokazala, krpari su imali najbolji uvid koliko su odjeće dnevno preuzeli, prali, krpili, pakovali i otpremali za dalju upotrebu po ustaškom planu i programu. Zahvaljujući sticaju okolnosti, ima krpara sa tako dugim stažom da njihove izjave imaju naučnu vrijednost i mogu se meritorno koristiti u postupku utvrđivanja približnog broja stradalih lica u Jasenovcu. Stoga se navodi iskaz Ivana Danilovića, krpara, koji je od jeseni 1942. godine obavljao dužnost sortiranja robijaške odjeće i obuće.

»Svako jutro, kada smo se sa noćišta vraćali, u našem stovarištu su bile dovezene nove gomile od 5 do 10 kola krvavog odela i rublja…«5) Ako je na jednim kolima rublje 100 logoraša, onda je to 500 do 1000 dnevno.

U ljeto 1942. godine sa stratišta Donje Gradine pobjeglo je 7 zatočenika pred samu likvidaciju. Oni su izjavili: »U Jasenovac smo dolazili u partijama po 400 ljudi. Smjestili su nas u žicu III C gdje može da stane gusto nabijeno do pet hiljada ljudi. Ustaše su nas opljačkali. Vodili su nas na novi nasip. Nisu davali hljeba ni vode. Ljudi su padali na radu i bili su na mjestu ubijani. Svakoga dana po pet do šest. Svako veče prelazilo je za Gradinu po šesto do hiljadu ljudi, žena i djece, na klaonicu. Iza žrtava ostajalo je samo rublje…«6)

Ako sa ovim iskazom uporedimo navode grobara da su dnevno pokopali 200 do 300 leševa, znači da je toliko sahranjivala grupa grobara, što u jednom danu iznosi za dvije grupe oko 600 do 1000 lica. Uzimajući samo donju granicu od 600 ljudi, žena i djece, može se izračunati koliko ih je stradalo u Jasenovcu od 20. avgusta 1941. godine do 30. aprila 1945. godine. Navodimo 20. avgust, jer su toga dana počeli stizati transporti u Jasenovac svakodnevno, a to znači da je i likvidacija isto tako vršena svakoga dana. Avgust ima 31 dan. Prema tome u 1941. godini jasenovački logor je obavljao funkciju tvornice smrti 133 dana. Ako se tome doda po 365 dana u 1942, 1943, 1944. godini to iznosi još 1.095 dana i u 1945. godini još 4 mjeseca, tj. 120 dana, što sveukupno znači, da je djelovao logor Jasenovac kao tvornica smrti 1348 dana. Ako se pomnoži 1348 dana sa prosječnim brojem stradalih žrtava u jednom danu od 600, znači da je u Jasenovcu život izgubilo oko 808.800 lica. Možda je dnevno stradalo više od 600. U tom slučaju bi se moglo tvrditi, da je ukupan broj žrtava veći. Ako je dnevno stradalo manje, sa 500, onda je to ukupno 740.000. Ovaj broj je vjerovatno približan, ali bi se o njemu još kasnije vodila rasprava, kada se uporedi sa orijentacionim pokazateljima antropološkog nalaza na osnovu površina grobnih polja. To je zasigurno bliže nego ova ocjena. Naravno, teškoća će se i u ovom drugom slučaju javiti, jer postoje tri vrste grobnica sa sigurnim ostacima, djelimično istraženim i nesigurnim posmrtnim ostacima u gigantskim grobnicama.

Ako se iz gornjeg načina utvrđivanja približnog broja stradalih lica u jasenovačkom logoru želi iznijeti podatak koliko je stradalo u Gradini, postupak je isti.

Gradina je bila likvidacioni centar jasenovačkog logora 1.217 dana. Ako se taj broj pomnoži sa 600 dobija se brojka od 730.200 ili množeno sa 500 iznosi 608.500 žrtava. Može se reći da Gradina nije dovoljno poznata, jer su mnogi dovedeni direktno na gubilište bez prolaza kroz logor u Jasenovcu. To se u antropološkim analizama vidjelo. Koliki je to broj, nije moguće kazati. Uobičajeno procjenjivanje, da je u Gradini stradalo oko 360.000 žrtava nije održivo, čak i kada bi se uzelo da je dnevno u njoj stradalo samo po 300 ljudi, žena i djece. U tom slučaju, ako se pomnoži 300 sa 1217 dana, koliko je Gradina bila stratište, dobiva se broj od 365.100 žrtava. Po istom postupku, za čitav logor u Jasenovcu, kada bi se izmnožio broj dana njegova postojanja 1.348 sa dnevnim kapacitetom ubijanja samo od 300, dobiva se ukupno 404.400 žrtava. To je sigurno znatno više. Uostalom, da se vidi šta kazuju rezultati antropološkog istraživanja.

2. Površine grobnih polja i antropološka istraživanja

Iza drugog svjetskog rata u plodnoj Donjoj Gradini grobnice nisu bile poznate. Djelimično ih je rastinje naznačavalo. Gdje god su bile grobnice sa posmrtnim ostacima žrtava ustaškog terora, zemlja se ulijegala obilježavajući tako rubove masovnih grobnica.

Pojedine grobnice gdje nije zemlja orana, nego ostala livada, sačuvane su u izvornom obliku. Tamo gdje su iznad grobnih polja ljudi orali zemlju, grobnice se teže prepoznaju, ali ulegnuća i tu nagovještavaju gdje se nalaze žrtve ustaškog zločina. Stoga je značajno otkupljivanje zemlje od vlasnika, da bi se prestalo sa njenom obradom i sav memorijalni kompleks zaštitio i uredio. Pomenuti zakon o zaštiti Donje Gradine je to načelno riješio i već se provodi u djelo. Od seljaka je zemlja otkupljena, a grobnice obilježene 1988. godine granitom iz Jablanice i na drugi način. Sav posao obavlja Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine u neposrednoj saradnji sa Spomen-muzejom u Jasenovcu i Republičkim komitetom za boračko-invalidsku zaštitu SR BiH.

Kada je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Narodne Republike Bosne i Hercegovine 18. aprila 1962. godine doneseno prvo rješenje o zaštiti Donje Gradine, u njemu je pisalo da su ustaše na većoj površini »u toku rata pobili i u zajedničke grobnice pokopali oko 300.000 žrtava iz logora Jasenovac, koji se nalazi preko Save od mjesta gdje su žrtve ubijane i sahranjivane. Žrtve su skelama prebacivane preko rijeke Save i ubijane. Tačan broj grobnica se ne zna. Ukupno je pronađeno 197 pojedinačnih i zajedničkih (masovnih) grobnica«.7)

U početku, prije krčenja šume i melioracionih zahvata u Gradini je bilo poznato samo 5 većih zajedničkih grobnih polja, zbog toga što je teren bio močvaran, obrastao šumom i šibljem. Nakon melioracionih radova, posebno podizanja nasipa oko Gradine, grobnice su postajale sve uočljivije. Tako je otkrivena prva veća grobnica na livadi zvanoj »Čalinka«. Ova lokacija je udaljena od ušća Une niz Savu oko 1.800 metara, neposredno pored novopodignutog nasipa. Na ovoj livadi se nalazi 21 grobnica sa pravcem prostiranja istok-zapad i sjever-jug.8)

U pravcu istok-zapad ima 16 grobnica, veličine 30 sa 3,5 m. U pravcu sjever-jug smješteno je ostalih 5 grobnica, i to 3 veličine 110 sa 3,5 metra i 2 veličine 30 sa 3,5 m. Ova livada je vlasništvo Mirka Vukića.9) Vidi se da su grobnice planski formirane sa širinom 3,5 metra, a dužina im je različita prema dnevnom broju ubijenih i sahranjenih. Ona se ovdje kreće od 30 do 110 metara, što jasno kazuje da se svakog dana ubijalo, ali sa različitim brojem lica. Zašto bi, inače, grobnice bile duge 30 i 110 m ako nije u pitanju broj žrtava koje dnevno ustaše pogube. Širina je svuda ostala ista — tri i po metra.

Navođenje grobara da je dnevno sahranjivano više stotina ljudi, žena i djece grobne površine savršeno tačno potvrđuju. Isto je to vidljivo i iz izvještaja krpara da su dnevno tovarili po pet do deset kola krpa — odjeće i obuće sa pobijenih lica. Kad se ta činjenica stavi u analizu dužine grobnica i do 110 metara, znači da je nekada dnevno ubijeno i više od 3.000 logoraša. Pošto je širina grobnice 3,50 m, a dužina 110 metara, površina joj je 385 m². Ako se uzme da je ispod kvadratnog metra sahranjeno samo 9 osoba, znači da je u toj grobnici sahranjeno 3.375 lica. Time se pokazuje tačnim da je u jednom danu ubijano i preko 3.000 lica. Na osnovu toga se dalje jasno može vidjeti, kako je veličina grobnice i dokaz koliko je u njoj sahranjeno žrtava u jednom danu. Naglašava se ovo u jednom danu, jer su ustaše tako morale raditi, naročito u ljetnim mjesecima, jer bi inače nastala epidemija kada se mrtvaci ne bi redovno prekrivali debljim slojem zemlje sa krečom. Ko se bude dublje bavio ovim poslom, moći će tačno prema veličini grobnih polja utvrditi i broj žrtava u njima, a kasnije će to biti navedeno u ukupnom iznosu da bi se dobio približan broj stradalih žrtava u Donjoj Gradini.

Drugo veliko masovno groblje nalazi se na livadi Mirka Vukića. Ono je na južnoj strani od prethodno navedenog oko 120 metara, zapadno od nasipa oko 150 metara. Na ovoj livadi postoji 14 grobnica, postavljenih u smjeru sjever-jug u dva reda. Veličina svake grobnice je 12 sa 3,5 metra. Livada se više ne kosi niti zemljište obrađuje. Sava to područje svake godine plavi pa je pretvoreno u baruštinu iz koje češće voda iznosi na površinu dijelove žrtava. I ovdje će se izračunati koliko je žrtava sahranjeno u jednoj etapi pošto se radi o manjim grobnicama. Ako je grobnica duga 12 metara, a široka 3,50 m, površina joj je 42 m². Uzme li se da je ispod 1 m² sahranjeno samo 9 žrtava, onda je tu 378. To je dnevni posao jedne grupe grobara, a pošto ih je bilo više, ne tvrdi se da je manje ubijeno u tom danu od 378 žrtava. Moguće je samo više, jer su grobari radili po Gradini na više mjesta u istom danu i kasnije likvidirani od ustaša da ne bi mogli ostati kao svjedoci šta se tamo radilo. To su kazali i rijetki preživjeli grobari.

Treća grobnica se nalazi na livadi zvanoj »Šib«. To je zemljište vlasništvo Steve i Branka Vukića. Ova njiva je udaljena od prethodnog groblja istočno oko 100 metara. I južno isto toliko. Njiva je ukupne površine oko 14 dunuma. Usljed gustog rastinja i zapuštenosti terena sa močvarom nije moguće bilo ranije sakupiti detaljnije podatke. Zna se samo da se tu nalaze gigantske grobnice, što će se kasnije navesti sa tačnom površinom.

Četvrto groblje je smješteno na livadi Milana Pjevića, od prethodnog udaljeno oko 600 metara u pravcu jugozapada. Njiva je veličine oko 6 dunuma. I tu se nalaze grobnice. Pošto je i ovo zemljište zaraslo u šikaru, a močvarno je, istraživači u to vrijeme 1962. godine nisu mogli uzeti preciznije podatke.

Peto groblje je u blizini gore pomenutog na njivi Milke Pejić, veličine oko 3 dunuma, zvanoj »Bjeljevine«. Na toj su svuda masovne grobnice. I ovo je groblje močvarno i zaraslo u šikaru. Dosta bujno crveno rastinje ga jasno naglašava. (Podatke je davao Miladin Malešević iz Donje Gradine.)

Donja Gradina ima površinu od 924 hektara. Njena uža zona gdje se nalaze grobna polja, ima površinu oko 39 hektara. Da bi se moglo pristupiti uređenju Gradine u užoj zoni zaštite, obavljen je popis parcela zemljišta kako bi se mogao provesti otkup. Glavno stanovništvo sela Gradine živjelo je upravo na ovom užem području sve do 3. januara 1942. godine, kada je pobijeno ili djelimično uspjelo da se bijegom spasi. Imovina im je oduzeta, a kuće spaljene.10) Time je omogućeno vršenje genocida u Gradini.

Da bi se dimenzije zločina mogle koliko-toliko činjenično dokazati, najznačajnije je navesti površine grobnih polja.

a) Površina obilježenih grobnih polja

Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine, a naročito Dušan Misirača, duže je radio na otkrivanju i uređenju grobnica u Donjoj Gradini. Na osnovu toga, sada smo u mogućnosti da utvrdimo površinu tih grobnica. Ona iznosi 59.269 m².11)

b) Površina grobnih polja sa većom mogućnošću postojanja žrtava

Na priloženoj karti se vidi da je ukupna površina grobnih polja sa većom mogućnošću postojanja žrtava ustaškog terora 19.355 m².12)

c) Površina grobnih polja sa manjom mogućnošću postojanja žrtava

Ukupna površina grobnih polja sa manjom mogućnošću postojanja posmrtnih ostataka ustaškog terora iznosi 32.780 m².13)

Na osnovu antropoloških istraživanja vidjelo se da postoje grobnice sa posmrtnim ostacima, bez posmrtnih ostataka i sa manjim količinama posmrtnih ostataka žrtava ustaškog terora. To je uslovljeno činjenicom da su ustaše vadile uz pomoć logoraša, sahranjene žrtve i spaljivale. Tako su nastale grobnice koje nemaju posmrtne ostatke, ali su tamo ljudi bili sahranjeni. Avionskim snimanjem je to utvrđeno, kao i antropološkim bušenjima i iskopavanjima. Isto tako je dokazano da je u nekim grobnicama ostalo mnogo manje žrtava nego što ih je bilo prilikom sahranjivanja ili su tu samo sahranjeni dijelovi tijela lica koja su prethodno rasparčana za ustaške potrebe, kao što je proizvodnja sapuna. Stoga ima grobnica bez ljudskih kostiju sa po kojom ženskom pletenicom i saponificiranom masom mišićnog tkiva. Otuda i jasan zaključak da se u svim gore navedenim slučajevima površine grobnica mogu uzeti kao da imaju posmrtne ostatke jer su ih uistinu imale. To je bitno radi utvrđivanja broja sahranjenih lica u tim grobnicama na osnovu prosječnog broja ispod jednog kvadratnog metra koji se dobiva analizom antropoloških nalaza.

Kada se navodi površina grobnih polja sa manjom mogućnošću postojanja posmrtnih ostataka stradalih lica, valja znati da su tu žrtve bile sahranjene. Evo dokaza koji daje sam šef ustaškog logora u Jasenovcu pred narodnim sudom, krvolok i zločinac Miroslav Majstorović-Filipović:

»16. IV 1945. vratio sam se u Jasenovac, gdje sam ostao do konca. Znam da su u to vrijeme bile vađene lješine zatočenika iz Gradine i spaljivane, kako bi se zametnuo trag počinjenim zločinstvima. Ja nisam sudjelovao u likvidaciji zadnjih zatočenika, nego samo u ekshumaciji«.14)

Iz ovog svjedočenja o kojem nema sumnje, može se zaključiti da grobnice označene sa manjom mogućnosti postojanja posmrtnih ostataka moramo uzeti u konačni bilans žrtava ispod kvadratnog metra. To je površina od 32.780 metara kvadratnih. Isto se to odnosi na površinu procijenjenu da ima veću mogućnost postojanja posmrtnih ostataka žrtava od 19.355 metara kvadratnih, kao i onu već uređenih grobnih polja površine 59.269 metara kvadratnih. Ukupne su te površine 111.304 metra kvadratna.

Sada se postavlja delikatno pitanje: koliko je lica sahranjeno ispod kvadratnog metra u tim grobnim poljima? Kada se to približno utvrdi, može se množenjem sa 111.304 dobiti broj žrtava koji može biti veći, ali ne manji. Veći iz razloga što su mnogi bačeni u Savu, prerađeni u sapun itd.

Borci su prvi 1961. godine izvršili manja kopanja i zaključili: »Na kvadratnom metru na dubini oko 1 metar i 20 santimetara nađeno je 17 lobanja ubijenih žrtava koje su bile isprobijane i polupane što znači da su ubijeni željeznim maljevima, a takođe i kosti udova-nogu i ruku su polomljene jer je prilikom zakopavanja mase žrtava posipano krečom i valjano valjkom«.15) Kopane su tom prilikom još dvije sonde 1961. g. u Gradini i nađeno takođe 17 lobanja po kvadratnom metru, ali je dubina takvih slojeva viša »i grobnice su dublje od 3 metra«.16)

I antropološka istraživanja 1964, 1965. i 1976. godine daju slične rezultate ovim prvim radovima boraca 1961. godine. Osnovni problem se javlja što sonde često nastaju na ivici grobnice ili je promaše, a neke se lociraju u sredini. Otuda i različiti rezultati ispod kvadratnog metra. Pored toga će se uzimati sve te vrijednosti i tražiti neki približan srednji broj kako bi se došlo do objektivnijeg podatka koliko je ljudi, žena i djece stradalo u Donjoj Gradini.

Antropološki nalazi iz 1964. godine kazuju da je na sondi broj 112 B veličine 6 puta 2,5 metra nađeno 197 čovječijih skeleta. To znači, da je (6 puta 2,5 podijeljeno sa 197) ispod jednog kvadratnog metra tu sahranjeno 13 žrtava. Uz bušotinu 126 B veličine 3 sa 4 metra nađeno je 48 skeleta. To znači da je (48:12 ukupno 4) ispod kvadratnog metra tu sahranjeno prosječno 4 žrtve. Negdje skeleti nisu sahranjeni u cjelini, nego samo pojedini dijelovi, što stvara još veće poteškoće u utvrđivanju prosječnog broja sahranjenih ispod kvadratnog metra, ali isto tako kazuje monstruozne ustaške zločine komadanja ljudi kako bi od njih dalje radili industrijske proizvode. Stoga se ovdje i navodi stav Engelsa, koji je tačno prorekao Gradinu iako je mnogo prije ustaškog zločina već bio preminuo.

»Konkurencija je prožela sve naše životne odnose i završila međusobno ropstvo u kojem se ljudi nalaze. Konkurencija je velika pokretačka sila, koja neprestano ponovo potiče na djelatnost naš ostarjeli i omlitavjeli socijalni poredak, ili, naprotiv, socijalni nered, ali pri svakom naprezanju guta i jedan dio klonulih snaga. Konkurencija vlada brojčanim napretkom čovječanstva, ona vlada njegovim moralnim progresom. Tko se donekle upoznao sa statistikom zločinstva, tome je morala pasti u oči svojevrsna pravilnost kojom zločinstva svake godine napreduju, kojom stanoviti uzroci proizvode stanovita zločinstva. Proširenje tvorničkog sistema ima svuda za posljedicu umnožavanje zločinstva. Za veliki grad ili okrug može se svake godine, svaki put s dovoljnom tačnošću, unaprijed odrediti broj hapšenja, kriminalnih slučajeva, štaviše, broj ubojstava, provala, malih krađa itd., kao što se to dosta često događalo u Engleskoj. Ova pravilnost kazuje da konkurencija upravlja i zločinstvom, da društvo proizvodi POTRAŽNjU za zločinstvom, kojoj se odgovara sa primjerenom PONUDOM, da se praznina koja nastaje hapšenjem, transportiranjem ili pogubljenjem stanovitog broja odmah ispuni drugim, upravo kao što se svaka praznina u stanovništvu odmah ponovo ispunjava novim pridošlicama, drugim riječima, da zločinstvo isto tako vrši pritisak na sredstva za kažnjavanje kao narodi na sredstva za zaposlenje. Koliko je pravedno da se pod tim okolnostima, bez obzira na sve ostalo, kažnjava zločinac, to prepuštam sudu svojih čitalaca. Meni je ovdje stalo samo do toga da dokažem proširenje konkurencije i na moralno područje i da kažem do kakve je duboke degradacije dovelo čovjeka privatno vlasništvo«.17)

Engels je ove misli iznio u NACRTU ZA KRITIKU NACIONALNE EKONOMIJE, a nije znao za Gradinu, ali je zato savršeno ocrtao njeno nastajanje.

Antropološka istraživanja su otkrila fabrikacije u Gradini. Jasno su pokazala djelovanje tvornice sapuna.

Na lijevoj obali Save u kompleksu logora Jasenovac, uz sondu broj 20 koja je ranije navedena, otvora 3 sa 3,50 metara, nađeno je 30 skeleta ili skoro 3 skeleta ispod kvadratnog metra. U sondi broj 21 otkopa površine 2,60 sa 3,60 m iskopano je 9 skeleta, ili manje od 2 ispod kvadratnog metra. To je bio rad antropologa 1964. godine, a 1976. je nađeno slično stanje.

Godine 1976. u Donjoj Gradini je na zemljištu »Čalinka«, vlasništvo Mirka Vukića, parcela broj 158 i 162, uz bušotinu 112 B, kopana sonda veličine 6 sa 2,50 metara. Tu su pronađena 183 skeleta. Ako se podijeli broj žrtava sa površinom sonde (183:6 puta 2,5) dobiva se nešto više od 12. Kod sonde broj 7 otkopana je površina grobnice 12 m² i tu nađeno 48 skeleta, ili 4 ispod kvadratnog metra.

Ako se saberu svi ovi prosječni iznosi ispod kvadratnog metra i podijele sa brojem sondi, dobiće se prosječna vrijednost koliko je sigurno sahranjeno žrtava ispod kvadratnog metra u Gradini ili Jasenovcu. To je 13, plus 4, plus 2, plus 12, plus 17 ili ukupno 48. Taj se broj dijeli sa brojem sondi pet (48:5) i dobiva nešto više od 9 ili da se ispod kvadratnog metra u grobnicama ne nalazi manje od 9 žrtava.

Ranije je utvrđeno da je površina grobnih polja 111.304 metra kvadratna. Ako se taj broj pomnoži sa devet, dobiva se približan broj žrtava u Gradini. To bi značilo da je u Gradini sahranjeno 1,001.736 žrtava.

Sada se može staviti i ovaj broj na provjeru sa izjavama grobara, krpara i izvršilaca zločina. To će se postići na taj način što će se ukupan broj dana sahranjivanja u Donjoj Gradini podijeliti sa brojem koga je dala antropološka metoda. To jest: 1,001.736 podijeljeno sa 1.217 dobiva se nešto više od 821. To je upravo potvrdilo izjave grobara i krpara da nije bilo dana kada nije stradalo od 300 do hiljadu ili 3.000 lica. Može se dalje postavljati i pitanje koliko je onda ljudi stradalo u čitavom logoru, kada je samo u Gradini 1,001.736. Svakako, ukupne žrtve prelaze milion i koju stotinu hiljada. To će se moći preciznije saopštiti tek kada se otkriju sve grobnice na lijevoj i desnoj obali rijeke Save i obave još potpunija antropološka istraživanja. Međutim, bez obzira na to, neće se bitnije modifikovati ovaj nalaz. Odnosno, Jasenovac je sigurno oko dva puta veći po broju žrtava, nego što se to do sada od oka procjenjivalo.18)

Ako je i prije formiranja stratišta u Gradini dnevno ubijano u Jasenovcu više od 731 logoraša, može se tačno kazati koliko bi moralo biti žrtava u Jasenovcu uzimajući u obzir samo prosjek koga ukazuje i ocrtava antropološka metoda. Jasenovac je do formiranja Gradine kao glavnog i neograničenog likvidacionog centra djelovao samo od 15-20. avgusta do 31. decembra 1941. godine, ili ukupno 133 dana. Ako se 133 dana pomnoži sa 821, dobiva se 109.193 ili ukupan broj žrtava u Jasenovcu nije manji od 1,001.736 plus 109.193 tj. 1,110.929. Kažemo nije manji od 1,110.929 žrtava, jer se tu ne mogu dati podaci o velikim skupinama koje su stradale naročito za vrijeme i poslije kozarske ofanzive. Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti, a bilo bi dobro da nije tako.

Možda bi najprecizniji podaci mogli da se dobiju o broju stradalih u Jasenovcu kada bi se analitički istražili svi spiskovi koje su sakupile zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Međutim, tamo kazuju samo preživjeli šta je ljudi, žena i djece stradalo i kada, a kako ima sela bez takvih svjedoka, neće se nikada dati precizni podaci o stradalima u Jasenovcu. To je razlog da smo ga smatrali i smatramo najvećom enigmom drugog svjetskog rata. Značajno je istaći, upravo u ovom poglavlju, da ustaše i nisu vodile evidenciju proskribovanih naroda koliko ih je stradalo. To je jasno kazao na suđenju jedan od ratnih zločinaca, Ljubo Miloš, komandant logora Jasenovac. To je kazivanje od velikog naučnog značaja, kada je u pitanju izučavanje Jasenovca, zbog čega se navodi koliko je to omogućio faksimil tog dokumenta, koga je objavio Šime Balen.

»…Pokušat ću da najvjernije opišem kako i kakvim metodama su vršene likvidacije zatočenika u logoru Jasenovac i okolici.

Dakle, nakon što je formiran logor III »Ciglana« počele su povremeno pristizati grupe zatočenika i to u početku rjeđe i manje grupe, a kasnije sve češće i brojčano jače grupe. U početku su bile grupe od oko 300 ljudi, a kasnije su one rasle na 500, 1000 pa čak i više sve do 1500 ljudi, no dozvoljavam da je u izuzetnim slučajevima bilo sasma prirodno i većih transporta a nekih se čak i sjećam. To je što se tiče pristizanja mnogih zatočenika. Međutim, približno stalni broj zatočenika logora Jasenovac bio je oko 3000. Šta se je dakle radilo sa ostalima? Najprije da napomenem da ih je bilo dvije vrste zatočenika koji su stizali u logor Jasenovac i to oni koji su došli s odlukom, a koji su se provađali kroz kartoteku logora i oni koji su dolazili bez odluke i nisu se uopće zavodili u kartoteku. Ovih posljednjih bilo je daleko, daleko više i oni su odmah vođeni na likvidaciju. O tome je postojao dogovor odnosno bile su takve upute od Luburića da se sve one bez odluke i sa odlukama od 3 godine odmah likvidira, a Luburić je upute za to dobio od Dida Kvaternika i Pavelića, pošto mi je poznato da je on svaki put kada je odlazio u Zagreb na referisanje posjećivao Pavelića i njega o tome izvještavao. Znam da mi je više puta Luburić govorio, da on to ne čini na svoju ruku nego po naređenju najviših tj. po naređenju Pavelića. Kada je broj zatočenika u logoru Jasenovac porastao od novopridošlih zatočenika, onda su bezuvjetno donašane odluke o smanjenju broja, pa bi se prvenstveno vodilo na likvidaciju stare i iznemogle te bolesne zatočenike.

Procedura kod likvidacije bila je takva, da kad bi pojedini transporti stizali u Jasenovac isti bi bili prebacivani u vagonima na kolosijek koji se je nalazio u samom logoru, te su u vagonima ostajali do samog polaska na likvidaciju. Likvidacije su se u većini slučajeva vršile po noći, a sjećam se da se u nekoliko navrata likvidacija vršila i u toku dana u grupama od oko 10 do 300 zatočenika, a možda čak i više. Međutim, likvidacije koje su vršene noću dostizale su cifru čak i do 1500. Priliv zatočenika po transportima u početku je bio rjeđi tj. prosječno jedanput nedjeljno, a kasnije od početka proljeća 1942. godine kada su počele stizati veće grupe taj prosjek je učestao tj. na dva ili tri puta nedjeljno, a dešavalo se slučajeva kada su transporti znali stizati i po nekoliko dana uzastopce. Svi ovi transporti koje sada spominjem stizali su bez odluka, što znači da su svi zatočenici odmah odvođeni na likvidaciju. Ukupan broj likvidiranih zatočenika u logoru Jasenovac »Ciglana« sa okolicom kako za moje vrijeme, a tako i za cijelog postojanja logora Jasenovac, ne bi mogao reći niti ja niti itko drugi jer transporti koji su upućivani za likvidaciju nisu nigdje ni u kom slučaju zavađani u knjige ili tome slično, a s namjerom baš tom, da se ne bi znalo koliko je ljudi likvidirano. U svakom slučaju taj broj je OGROMAN I UPRAVO NEPOJMLjIV.

Zatočenici koji su upućivani sa odlukama župskog redarstva tih oblasti bili su provođeni kroz logorsku kartoteku kao i ostale knjige te uvršteni u radnu službu istog logora. Priliv ovakvih zatočenika bio je mnogo manji i to u specijalnim transportima mnogo rjeđi i u grupama od 20 do 200-300. Dakle proizilazi, da su svi zatočenici koji su se nalazili u samom logoru na radu ili iz logora upućivani u okolna mjesta na radove, bili registrirani, no kako sam naveo i nad njima su vršene likvidacije opet u grupama i pojedinačno pa znam da je najveća grupa, koliko sam mogao čuti od Luburića, bila od 800 ljudi. Likvidacija ovih zatočenika kao pojam vršena je van logora, no bilo je likvidacija i u samom logoru. Od polovice oktobra 1941. pa do konca maja 1942. godine, u vremenu dok sam se ja nalazio u logoru držim da je likvidirano tih registrovanih zatočenika oko 5.000«.19)

Ako bi se dublje analizirao samo ovaj dio saslušanja Ljube Miloša, komandanta jasenovačke tvornice smrti, bilo bi jasno da se neće »otkriti« popisi stradalih u Jasenovcu, jer nisu vođeni, osim za one pripadnike NDH koji su priznati pred ustaškim zakonom. To su u prvom redu Hrvati i Muslimani. Pošto ih direktno pominje preko »odluke« Miloš, može se reći tačan broj, ali izvora ima za to. Može se zaključiti iz ovoga navoda, da je samo za vrijeme od 7 mjeseci (polovina oktobra 1941. do polovine maja 1942. godine) likvidirano 5.000 zatočenika sa odlukama, da je, kada bi se uzeo iz toga prosjek, tokom djelovanja logora u Jasenovcu stradalo Muslimana i Hrvata najmanje po 714 mjesečno, ili ukupno za 44 mjeseca 31.416. Sigurno da je taj broj znatno veći, jer od 1943. godine Hrvati i Muslimani masovno odlaze u partizane, što dovodi do pojačane ustaške kampanje u likvidiranju takvih protivnika. Kazivanja preživjelih logoraša navode na zaključak da se gornji broj može smatrati samo kao orijentacioni, jer je broj stradalih Hrvata i Muslimana znatno veći.

Na kraju da se kaže: kao najpotpuniji istorijski izvor za proučavanje tvornice smrti u Jasenovcu pokazalo se antropološko istraživanje. Ono kombinovano sa iskazima grobara, krpara, preživjelih logoraša i izvršilaca zločina omogućava da se utvrdi ne samo približan broj žrtava zakopanih u jasenovačkoj tvornici smrti, nego i više od toga, kako su vršena zločinstva, fabrikacije u nizu industrijskih postrojenja, itd. Stoga će budući rad antropologa biti od još većeg značaja, jer će se njime moći preciznije saznati tačan broj stradalih lica ispod jednog kvadratnog metra u gigantskim grobnicama. Tamo gdje se zna da su bile masovne grobnice, a antropološki utvrdi da nema posmrtnih ostataka stradalih logoraša, takođe će se na osnovu onih gdje se taj sadržaj istraži moći sa dosta velikom preciznošću utvrditi koliko je bilo leševa zakopano, a zatim izvađeno i spaljeno. Dosadašnja saznanja kazuju da je ispod kvadratnog metra u masovnim grobnicama sahranjeno od 9 do 18 leševa i više, ali kako se to ne može svuda podjednako utvrditi, dužni smo da tražimo neku sredinu, prosječnu veličinu, jer drugog metoda nema, da bi se dobila što preciznija brojka ukupno stradalih ljudi, žena i djece. Kada bi se dublje istraživala sva grobna polja pojedinačno, moglo bi se sa više sigurnosti utvrditi i koliko je dnevno stradalo lica.

Socijalističke republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina odvajaju velika materijalna sredstva za obilježavanje i uređenje grobnih polja u Jasenovcu. Nadamo se da je ovim radom iskazano, da nije odnos Srba i Hrvata uzrok pojave Jasenovca i mnogo malih Jasenovaca širom NDH, nego zahtjevi njemačkog krupnog kapitala i njegovih najreakcionarnijih nosilaca oličeni u nacistima i klero-fašistima čiji je konačni cilj bio osvajanje prostora u Evropi, Aziji i šire, uz likvidaciju pojedinih naroda, kao što su bili u prvom redu Sloveni, Jevreji, Romi itd. U toj aktivnosti nacisti su osnovali tvornice smrti širom pokorene Evrope, pa je tako nikao i koncentracioni logor u Jasenovcu, treći po broju žrtava u toku drugog svjetskog rata. To je dovoljan razlog da se shvati kako su u velikom broju Hrvati, Muslimani i drugi antifašisti vodili borbu protiv ustaškog terora, i stoga od strane ustaške strahovlade istrebljivani zajedno sa svim drugim proskribovanim narodima: Srbima, Jevrejima, Romima itd. Iz tih razloga valja Jasenovac dalje proučavati na klasnoj, a ne samo nacionalnoj osnovi. Suština Jasenovca se nalazi u borbi kapitala protiv radnih ljudi. Stoga su pretežno svi komunisti rigorozno kažnjavani bez obzira na nacionalnu pripadnost, a tome je dio katoličke crkve pružao nesebičnu pomoć i tako se uključio u borbu za pokoravanje svih jugoslovenskih naroda. Svako zataškavanje zločina u Jasenovcu stoga može samo da pomaže novim oblicima njegova nastajanja, što nije u interesu bilo kog naroda ili nacionalne manjine u Jugoslaviji. Jasenovac stoga smatramo školom za izgrađivanje bratstva i jedinstva svih jugoslovenskih naroda, a ne oblikom njihovog međusobnog sukobljavanja. Ako je istorija učiteljica života, onda neka to bude i na primjeru Jasenovca, da se nikada više slična nesreća ne ponovi.

O autoru:

Rođen 1935. u Donjem Lipovu kod Kolašina u Crnoj Gori.

U rodnom mestu završio je osnovnu školu. Gimnaziju pohađao u Kolašinu, Slovenskoj Bistrici, Kninu i Sarajevu.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1958. završio je studij istorije.

Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1974. postao je magistar sociologije. Doktorirao je 1983. na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Objavio je preko 50 naučnih radova.

Godine 1992. sklanja se iz Sarajeva na Cetinje, gde je obavljao dužnost direktora Narodnog muzeja Crne Gore. Umro je 2014.

1) Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb 1966, 58.

2) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zločini u logoru Jasenovac, »Naprijed«, Zagreb 1946, 25.

3) Pokrajinska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini, grupa masovnih zločina okupatora i njihovih pomagača počinjenih u Sremu, »Logori«, Sajmište — Kustodija — Jasenovac, 25. IV 1947, Novi Sad, 89-101.

4) Isto.

5) Sjećanje Jevreja na logor Jasenovac, Beograd 1972, 77-80.

6) Institut za istoriju Sarajevo, Program uređenja spomen-područja Donja Gradina, istorijski elaborat, Urbanistički zavod BiH, Sarajevo, s.a., 42. Podvukao autor.

7) Zavod, Registar, spomenik broj 366. Iz rješenja Zavoda za zaštitu sp. kul. BiH broj 366 od 18. 4. 1962. godine kojim se Gradina stavlja pod zakonsku zaštitu.

8) Isto.

9) Isto.

10) Isto. Iz izvještaja Rade Kneževića, građ. teh. Reufa Bejtovića, geometra i Rade Kneževića, sekretara SO Prijedor od 25. X 1961. godine o djelovanju jasenovačkog logora u Gradini.

11) Vidi kartu u prilogu: program uređenja spomen-područja Donja Gradina, antropološka istraživanja, obilježene grobnice. Na karti su data grobna polja žućkastom bojom.

12) Isto. Na karti su grobna polja data tamno-sivom bojom sa dodatnim znakom u obliku polukruga.

13) Isto.

14) Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, Beograd 1952, 122. Uporedi izjavu ovog zločinca na sudu koju donosi Vladimir Dedijer: Vatikan i Jasenovac-Dokumenti, »Rad«, Beograd 1987, Izvod iz zapisnika saslušanja Miroslava Majstorovića-Filipovića, jednog komandanta koncentracionog logora Jasenovac-Stara Gradiška, 387-407.

15) Zavod, Registar, spomenik broj 366. Zapisnik 16. XI 1961. godine o bušenjima na Gradini.

16) Isto.

17) Glavni radovi Marksa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1978, 156-157.

18) Uporedi više kazivanja od 700.000 do 600.000 koja navodi i Dedijer u navedenoj knjizi dokumenata Vatikan i Jasenovac, nd. 644-667. Nijedan od tih navoda ne koristi antropološke rezultate bez kojih se ne može pisati iole ozbiljnije o broju žrtava tvornice smrti u Jasenovcu.

19) Šime Balen, Pavelić, nd, 87-89. Uporedi, Dedijer, Vatikan i Jasenovac, nd., 441-452. Ovaj izvod je tako naveden iz suđenja Ljube Miloša, da nema jedne riječi koju je omogućio Šime Balen da gore citiramo!?

Priredio: Bogdan Punošević