fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Radi ti, dijete, svoj posao

Među retkim pričama koje su preživele zub vremena i oštricu kame ističe se ona o starcu Vukašinu, koji je postao simbol srpskog stradanja u NDH tokom Drugog svjetskog rata.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/vukasin-ikona.jpg

Jasenovac predstavlja paradigmu srpskog stradanja, sinonim srpske tragedije i njegov večni košmar. Poprište najmonstruoznijih zločina čovečanstvu poznatih, koji su svojim sadizmom i svirepošću ostavili krvav trag u istoriji naših prostora.

U moru priča jasenovačkih stradalnika mnoge će ostati neispričane. Ogroman broj ljudi je prošao kroz njegove kapije. Među retkim pričama koje su preživele zub vremena i oštricu kame ističe se ona o starcu Vukašinu, koji je postao simbol sveopšteg srpskog stradanja tokom Drugog svjetskog rata. Simbol srpskog prkosa i otpora. O njegovom životu se ne zna puno, ali će njegov prkos, ponos i hrabrost u trenutku smrti kroz pisanu reč zauvek živeti.

Vukašin Mandrapa je rođen u selu Klepci, kod Čapljine, u Hercegovini. Kao momak je otišao i radio u Sarajevu, stoga ga se Klepčani, oni retki koji se preživeli ustaške pokolje, slabo sećaju. Kada je 1941. godine uspostavljena NDH na njenoj teriotoriji se započinje sa realizacijom plana za rješavanje srpskog pitanja. U Sarajevu i nizu drugih gradova, shodno aktivnostima u užoj Hrvatskoj, započinju  progoni, deportacije u logore, masovni pokolji i iživljavanja. Vukašin se sklonio u svoje selo, pokušavši da izbegne sudbinu mnogih sugrađana Sarajlija, ali su hrvatske ustaše i tamo došli. Masakrirali su seljane Klepaca i susjednih Prebilovaca, među kojima i članove njegove porodice. U okolini Klepaca uhvaćen je i Vukašin. Odveden u Sarajevo, a odatle je 1942. godine deportovan u Jasenovac, zajedno sa mnogim sunarodnicima.

Na sličnom putovanju, na putu u ustaške kazamate i smrt, u sićušnim, prljavim i krcatim vagonima vozova smrti, nastala je poznata pesma „Đurđevdan“. Šestog maja 1942. ustaška policija pripremila je sarajevskim Srbima „đurđevdanski uranak i besplatan prevoz na teferidž u Jasenovac“. Upravo tada je, prema nekim izveštajima, u prepunom vozu, jedan član sarajevske „Sloge“, u grčenju i osećanju bespomoćnosti, iz prkosa i ponosa, zapevao pomenutu pesmu.

U Jasenovcu je Vukašin boravio mesecima, zajedno sa hiljadama svojih sunarodnika. Januara 1943. tu je i našao smrt. Pogubljen je od strane Žila Friganovića, jednog od najvećih jasenovačkih koljača, kome je, prilikom jednog takmičenja u klanju, zasmetao čudni mir i spokojstvo sa kojima je starac išao u očiglednu smrt.

U vrtložnom ponoru psihoze i mržnje, ustaše su organizovali takmičenja u klanju logoraša, u kojima je „rekord“ držao student prava Petar Brzica, proglašen za „Kralja Srboklanja“. Za samo jednu noć ubio je oko 1350 ljudi, srbosjekom. Posle sloma NDH, Brzica je uspeo da se dokopa inostranstva, a agenti UDBA-e nikada nisu uspeli da ga pronađu. Upravo u jednom takvom „takmičenju“ u klanju stradao je i Vukašin Mandrapa.

Čekajući smrt, u redu sa sunarodnicima koji su padali u nesvest, plakali i vrištali pod ustaškom kamom, Vukašin je gledao u daljinu i ćutao. Više nije imao šta da izgubi. Njegova porodica i rođaci su poubijani u Klepcima, Sarajevu i Jasenovcu. Život mu je izgledao besmislen i bezvredan. Smrt, posle mučenja u logoru, dolazila je kao spas, kao novi put, način da se nađe sa svojima. Starac, u svom prkosu, nije hteo ni reč da izusti dok mu je ustaša sekao delove tijela. Kada mu je Friganović po četvrti put naredio da kaže „Živeo Pavelić“ i zapretio smrću na najbrutalniji način, samo je tiho uzvratio rečima: „Radi ti, dijete, svoj posao“. Ustaša se izbezumio i masakrirao ga.

Jedini greh Vukašina Mandrape je bio taj što je bio Srbin. Njegova mučenička smrt ostala je zapisana i zapamćena. Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine, Vukašin kao ispovednik, unet u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve. 

Čuveni psihijatar i jasenovački logoraš, dr Nedo Zec, u knjizi „Otpor u žicama“ govori o ustaškim masakrima i razgovorima sa nekim od koljača. Upravo u tom delu ostala je zapisana priča o starcu Vukašinu prema rečima samog ubice Žila Friganovića:

Ti se sjećaš kad je u kolovozu (avgustu) bio veliki nastup u logoru i kad je Jere Maričić poslao oko 3000 u Gradinu na klanje. Tada smo Pero Brica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili se ko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već poslije jednog sata po broju zaklanih daleko odmakao od ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobični zanos, činilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati bio sam zaklao 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju 300 do 400.

I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu, i tu sam ugledao jednog postarijeg seljaka, koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Taj me njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem.

A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašii iz sela Klepaca kod Čailjine, kome su u kući sve poubijali a njega sa nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom koji je mene teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu.

Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne — „živio poglavnik Pavelić!“, ili, ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao.

Otkinuo sam mu uvo. On nije rekao ni riječ. Ponovo sam mu rekao da viče — „živio Pavelić“, ili ću mu otkinuti i drugo uvo. Onje i dalje ćutao. Otkinuo sam mu i drugo uvo. Viči: „Živio Pavelić!“, ili ću ti otkinuti nos! On je ćutao kao zaliven. Tada sam mu otkinuo nos. A, kad sam mu po četvrti put zapovnjedio da uzvikne „živio Pavelić“ i zaprijetio mu da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled, nekako kroz mene i preko mene u neizmjernost, polako i razgovjetpo mi je dobacio:

— Radi ti, dijete, svoj posao!…

Poslije svega, ova njegova poslednja riječ potpuno me izbezumila, preklao sam grlo od uva do uva i nogama ga sjurio u jamu. Ali je tada u meni nešto prepuklo, i te noći više nisam mogao da koljem. Pero Brzica je pobijedio jer je zaklao 1350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu.

Od te noći više nemam mira. Kad god u mučelju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i blaženstvo, uvjek me iznenada prostrijeli Vukašinov pogled, i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo za trenutak. U piću, naročito predveče, često me iznenada trgne glas: „Radi ti, dijete, svoj posao!…“ I tada, izbezumljen, moram da tumaram okolo, da začepim uši, da se udaram u glavu, da vičem, da lomim sve oko sebe, i bjesomučno napadam koga stignem. Noću nemam nigdje mira, svaki se čas trzam iz sna i tada najednom u mraku ugledam prodorni Vukašinov pogled i čujem ono stravično: Radi ti, dijete, svoj posao!

 Stefan Bradonjić

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: