fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Rade R. Lalović: SONETI NAD SJENIMA SRPSKIH MUČENIKA

Kada smo se sredinom druge decenije 21. vijeka, s ciljem razvijanja svijesti o važnosti njegovanja kulture sjećanja u školskoj praksi, počeli baviti istraživanjem poezije čiji je glavni motiv srpsko stradanje u 20. vijeku skoro niko od osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora srpskog jezika i književnosti, pa čak ni od univerzitetskih profesora sa katedri za srpski jezik i književnost nije mogao da nam odgovori na pitanje da li je neko od srpskih pjesnika napisao koju pjesmu o Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcima.
Rade R. Lalović

Dominantni odgovori su bili „Ne znam.“ ili „Ja se time nisam bavio“. I tako je započelo naše traganje za poezijom koju smo u svojim kasnijim radovima nazvali srpska poezija stradanja i patnje.

Kao rezultat tog traganja , a za potrebe školskog proučavanja te poezije u funkciji njegovanja kulture sjećanja na srpska stradanja u 20. vijeku prvo smo sačinili poetsku rukovet Pred sjenima srpskih mučenika koja je izašla u tri izdanja, a onda smo sa grupom darovitih i uglavnom mladih mladih profesora sačinili i zbornik stručnih radova pod naslovom Srpska poezija stradanja i patnje. Neznatno kasnije, ili skoro uporedo sa drugim i trećim izdanjem pomenute poetske rukoveti nastao je i veći zbornik rodoljubive poezije čiju pretežnu tematiku čini stradalnička sudbina srpskog naroda, a čiji je priređivač Ranko Popović. Naslov te antologije je  Mi znamo sudbu.

Neposredno nakon tih knjiga u kojima je srpska poezija stradanja i patnje objedinjena i time postala lakše dostupna čitaocima, a onda i aktuelizacijom razgovora o neophodnosti njegovanja kulture sjećanja počele su u časopisima da se pojavljuju nove pjesme niza autora sa osnovnim motivima srpskog stradanja ne samo u Jasenovcu, Glini i Prebilovcima, nego i u Sarajevu i na drugim stratištima. Ton tih novih pjesničkih ostvarenja je redovno uzvišen i bolan, a poetska forma i kvalitet različiti, uz napomenu da su sonet i sonetni vijenac postali sve prisutniji.

Mi ćemo ovdje skrenuti pažnju na nekoliko veoma uspješnih soneta i na dva sonetna vijenca čiji sadržaj i poetske slike skeniraju realnu sliku ustaških zločina, a svojim ritmom, melodijom i simbolikom lede krv u žilama vodeći nas od stratišta do stratišta i između žrtvi i dželata. Dakle, riječ je ovdje o dva sonetna vijenca, prvi je sačinio Aćim Todorović s naslovom Hristova jagnjad, a drugi Neven Milaković s naslovom Iz krajiškog oka. Naslovi ovih sonetnih vijenaca su iščitani akrostihovi iz njihovih magistralnih soneta. Naravno u radu  ćemo govoriti i o pojedinačnim sonetnim formama čiji su autori Dragan Hamović, Miroslav Maksimović, Željko Grujić i Luka Cicmil uklapajući ih u jedinstvenu  i nedjeljivu poetsko-analitičku cjelinu.

Kada je riječ o Jasenovcu, a on, Jasenovac, nije samo Aušvic Balkana kako bi rekao Gideon Grajf, on nije ni samo uzvišena stradalnička sudbinska tema srpskog etnosa, on je i etičko, i poetsko pitanje, pa nije nikakva neobičnost što je kod mnogih pjesnika i centralni motiv , i simbol svih naših stradanja. Ali je interesantno da se jedan broj pjesnika odlučio da jasenovačka stradanja i patnju, pa i patnju i stradanja na drugim stratištima uobliči u strogu formu soneta ili u sonetni vijenac. Taj poetski izazov je sigurno ne samo unutrašnji poetski poriv i samodisciplina pjesnikova, nego i spontani pjesnikov odnos stroge forme i narodne patnje koja nadilazi razumsko u čovjeku.  Pa tako i Dragan Hamović govoreći o svom sonetu Mesto zvano Jasenovac kaže „Nisam ni pomišljao da se Jasenovac može smestiti u sonet. Još manje da ću to lično učiniti. Onakvu bezumnost i rđavu beskonačnost događaja, u četrnaest redova.“  (Jadovno 1941).

Eto, i upravo zbog toga Hamovićev sonet Mesto zvano Jasenovac, kojim započinjemo naš put kroz sonetne poetske forme nad sjenima srpskih mučenika,  i počinje zgusnuto, zbijenom leksikom sa nizom simbola koji otvaraju široka semantička polja i ogroman prostor za analizu i diskusiju.

Dozvolite malom mestu s rečju jasen u korenu
Uspomene da prevlada, silesiju osporenu.
Zašto tačka da ostane prokazana i ukleta,
Kad sve slične lišene su zloga znaka i ugleda?

I baš Hamovićev sonet o tom malom mjestu, Jasenovcu, iz savremene, dakle, današnje perspektive, priča svu tegobnu priču o logoru smrti i našem stvarnom odnosu prema njemu tokom svih proteklih decenija. Ta silesija osporena, taj balkanski Aušvic, komunističkom odlukom  biva ostavljen zaboravu i nemaru da se usput spominje jednom u godini, da  sistemskim zaboravom zločina i zločinaca koji su zbog lažnog bratstva i jedinstva drugačije imenovani  neutralnom sintagmom fašistički teror  bude zanavijek kao i bezbrojne tačke srpskog stradanja    lišen (..) zloga znaka i ugleda pa da za srpska stradanja u NDH

Ni na zemlji ni na nebu nema tačne beležnice
Za transporte prepunjene uskotračne železnice.
Za žitelje ove tačke, neobičnog krvnog srodstva,
Prestala je i potreba pamćenja i knjigovodstva.

A pošto su ustaše u više navrata uništile svu relevantnu dokumentaciju o logoru smrti u Jasenovcu pa za neke nove procjenitelje razmjera genocida nad Srbima eto  Ni na zemlji ni na nebu nema tačne beležnice moguće je kalkulisati brojem stradalih Srba svodeći ga  na mjeru ispod svake logike i razuma samo da bi se sa zločinačke NDH skinula stigma genocidnosti i da bi mi zaboravili svoja stradanja, a ona,  NDH, bila oslobođena  zloga znaka i ugleda. To je dodatno moguće učiniti i na način da se ospore i učine manje vjerodostojnim i preostali spiskovi stradalih jasenovačkih mučenika, pa Hamović ne bez razloga u sonetu skoro jaukne

Čak i oni popisani nek su dublje anonimni,
Jer obrazac opet vlada kasapski i klobuk dimni.

            Jasenovac kao mjesto u kome caruje smrt i čije ime zbog bola ne pominje osim u naslovu soneta Jasenovac, Željjko Grujić doživljava kao udaljeni predio pored neimenovane, a opet poznate rijeke za koji svi znaju i kakav je, i gdje je i to ne po imenu, nego po zlu koje se tu i snilo, i zbilo.

                                               Nepreplivana reko do smrti duboka

                                               Tamo su nam kosti raznosila paščad

                                               Tamo se dan kao hleb delio na parčad

                                               I svak je ostao gladan svoga oka

            To mjesto je na opštepoznatoj lokaciji  Tamo, i to Tamo se u  Grujićevom sonetu, u inicijalnoj poziciji  na početku stiha ponavlja šest puta, baš kao da pjesnik želi da se od svih zala   koja pamti i koja su se realno dogodila, od dana i hljeba izdijeljenog na parčad, od izgubljenog oka, od slike neba koje dijeli sudbinu blata, od biljki utvara, od nesigurne i klizave noći i od prokislog majčinog mlijeka,  pa do maglenog vidika koji u nevrijeme  vjetar ojeseni, udalji i distancira nepomenom te strašne imenice Jasenovac nebi li se kako spasio daljeg košmara i stravičnih slika smrti.

            Aćim Todorović je svoj sonetni vijenac Hristova jagnjad posvetio Jasenovačkim Mučenicima. Njegove i implicitne, i eksplicitne poetske slike jasenovačkog pakla bolom prodiru do koštane srži.

                                               Jasenovac grca od bola i studi!

                                               U lobanje šuplje ugn`jezdile guje.

                                               Mrtvo čedo majka jecajima budi,

                                               u tkanicu bola jagnje opasuje.

                                                                                               (Hristova jagnjad, 9. sonet)

I ne samo Jasenovac, nego i Donja Gradina, i Stara Gradiška kao dijelovi sistema jasenovačkog pakla su ništa manji svjedoci pomračenog uma i ustaškog zlog pira.

                                   Krcati vagoni, ogoljele šine,

                                   teški oklop stenje, đavo ušur ište.

                                   Ižđikljala neman iz Donje Gradine

                                   guta, zoblje, davi do Stare Gradiške.

                                   Nabremile grudi čemera i jada,

                                   njivom užas klija, zrelo žito pada.

                                                                                   (Hristova jagnjad, 11. sonet)

            Taj pomračeni ustaški um  koji nema granice u krvožednim orgijama ne štedi ni djecu, te tek u život pristigle nevine anđele,  i u pjesniku Nevenu Milakoviću  generiše neizmjerni bol koji i svemir potresa.

Gospode, može li vječnost da umije

Jaucima djece lice nagrađeno,

Može l’ da od majke umorene skrije

Iz utrobe vrele čedo izvađeno!? 

Može l’ što od toga zaboljeti jače,

Može l’ što strašnije svemir da postidi,

No djete što nije stiglo da zaplače

I mater što nije mogla da ga vidi!? 

Otad svaka humka krajiška pjevuši,

Pjesmu nam nijesu mogli pogubiti,

Jer pjesma od ovog svijeta i nije, 

Ona će do Suda Strašnog svjedočiti,

Ona neće dati da zaborav skrije

Obzor što se vikom nedoklanih guši. 

(Iz krajiškog oka, 11. sonet)

            Jezive slike smrti u i oko  Jasenovca su snažno prisutne na svakom mjestu, a ropac i jauci su jedino što čulo sluha i danas nakon mnogo decenija na tom prostoru može da registruje.

Izdišu šikare oko Jasenovca,

Zarobljene ropcem nedoklanih huče,

Sapete škrgutom žrtve i zlikovca,

Natopljene krvlju k`o da bješe juče.

(Iz Krajiškog oka 1. sonet)

            Bol i tuga se pojačavaju i kod potomaka i poštovalaca jasenovačkih mučenika i pored spomenika u Jasenovcu koji po mnogo čemu podsjeća na latinično slovo „U“ podignuto na neki pijedestal da se ruga i žrtvama i njihovim potomcima čekajući neka bolja vremena da se sagradi dostojanstven memorijalni centar nevinim žrtvama ustaškog zločina.

                                               Tu, pod laticama skamenjenog cv`jeta,

                                               Gdje korjenje buja da nahrani grane,

                                               Čeka Vaskrsenje Srbija raspeta.

                                               Tu, iz samokresom smrskane lobanje

                                               Aveljeva tuga i sudbina kleta

                                               Kriju zadnji jecaj preklanog djeteta.

(Iz Krajiškog oka 2. sonet)

I u Milakovićevom, i u Todorovićevom sonetnom vijencu osim Jasenovca prisutna su i druga stratišta i obilježene, i neobilježene masovne grobnice srpskog nedužnog naroda.

Jutro od večeri, lovinu od lovca,

Zbjeg što se raduje životu, od smrti,

Krik od bodljikave žice Jasenovca…

Lakše je umr’jeti, nego otrgnuti. 

Jadovno, Jazovka, Gospić, Dizdaruša,

Ko bi sva stratišta mog’o pobrojati,

Ko da se poganih izroda ne gnuša,

Ko da pomračenu ćud krvničku shvati!? 

Ne bl’jede strahote u krajiškoj duši,

Nije košmar pjesmom odagnati lako

I sanjiva sela mile otadžbine,

Ne može vrijeme izbrisati kako

Krvavijem dimom, krvavije Gline,

Iz prepune crkve lomača se puši. 

                                   (Iz krajiškog oka, 6. sonet)

Studen zadah smrti lomi grane gole.

Zabokoren zločin u kor’jenju žbuna.

Miješa se miris lipe i topole

jaucima nošen s Like i Korduna.

Krajinom se biju vjetrovi gorčine,

Kozara se s bolom u crnini muči.

Procviljela sela oko hladne Drine,

tvrda Herceg-zemlja u jame se sruči.

                                                                                   (Hristova jagnjad, 4. sonet)

            Nedužne žrtve su najvećem broju bili srpski stočari i težaci koji su svoju nejač hranili poštenim radom, a dželati, ustaše, su ih na stratišta vodili svezane poput životinja  baš kao u sonetu Miroslava Maksimovića Kod Durdžića gaja.

Do Durdžića gaja, Durdžića gaja

                                               ko mirna marva doterana raja.

                                               Doterane žene, deca i starci.

                                               Maljeva, bradvi krenuše udarci.

                                                                       (M. Maksimović, Kod Durdžića gaja)

            Poetske slike nevinih stradalnika i mučenika koji do logora smrti prolaze zavičajnim zgarištima na putu mučeničkom u Carstvo nebesko su snažno predstavljeni u 12. i 13. sonetu iz sonetnog vijenca Hristova jagnjad  Aćima Todorovića. Na tom putu iz života u smrt, pa iz smrti vaskrsnućem do Carstva nebeskog, na putu  na kome i groblja vaskrsavaju i uzdižu se u freskopisno nebo, nevine žrtve je pjesnik ogrnuo u besmrtnost vjere iznad prostora gdje mrtvo Srpstvo spava.

                                                                       12. sonet

Njivom užas klija, zrelo žito pada,

liturgiju dižu mrtvi sveštenici.

Sa nebesa rosa na otkosu strada,

iz pepela niču Sveti mučenici.

Raste vojska silna odrubljenih glava.

Nad močvarom hladnom krta trska tanji.

Barjaci se dižu, groblje vaskrsava,

kudjelje se magle, krvav mjesec manji.

U zjenama zgaslim niču krajputaši.

Nevidljivim poljem ćutnja jeca resko,

put Kumove slame jezde logoraši-

utabanom stazom u Carstvo nebesko.

Nagrću kolone sićušnijeh mrava,

a suze se slile u modrinu trava.

13. sonet

A suze se slile u modrinu trava.

Kroz žitija patnji mirno luge ćute.

Freskopisno nebo od svetijeh glava

u besmrtnost vjere žrtve ogrnute.

Popaljene luče, sveta smola miri-

opojno se širi sa borove kore.

Bogoslužbom zvone srpski manastiri,

mučenici stigli pred Gospoda-gore.

Pod podstrigom svetim nova svjetlost rudi;

iz očinjih zjena i ranjenih prsa,

najedrala liči na majčine grudi-

na nabrekle dojke pune svetog mrsa.

Rumenilom žara tamjan rasplamsava,

drhte vlati ćutnjom, mrtvo Srpstvo spava!

I Milaković, i Todorović sliku mučeničke sudbine skrojene u strogu i poetski odgovornu formu  u svojim sonetnim vijencima, svaki iz svoje perspektive, kondezuju u magistralnim sonetima. Kod Milakovića se iznad tih u tišinu zavijenih grobnih polja jedino čuje tupi zvuk klepala koje najavljuje opelo tražeći odgovor na pitanje može li vječnost da umije obraz grešnih još ne pokajanih.

Klepalo sred ognjem spržene tišine.

Osta samo gar od mučeničke Gline,

Gospode, može li vječnost da umije 

Obraz što se vikom nedoklanih guši!?

Krv je sa imena nemoguće sprati,

Ako vam se gordost ne da pokajati.

(Iz krajiškog oka, Magistrale)

            Za razliku od Milakovića, Todorović nas u svom magistralnom sonetu s razalogom upozorava na naše neopravdano i nedopustivo ćutanje u kome kategorija zaborava može biti i dobrovoljno samoubistvo ostataka poklanog naroda.

Jasenovac grca od bola i studi,

Avaj, sudbo bolna, uplakanih nada!

Goloruke duše dželat kamom budi.

Njivom užas klija, zrelo žito pada,

A suze se slile u modrinu trava-

Drhte vlati ćutnjom, mrtvo Srpstvo spava

(Hristova jagnjad, Magistrale)

Osim Jadovna, Jasenovca, Prebilovaca i drugih stratišta na području nekadašnje Nezavisne države Hrvatske, i  srpske patnje i stradanja  s kraja dvadesetog vijeka, posebno one u Sarajevu 1992. do 1995. godine  su svoj poetski omaž dobili u sonetnoj formi u stihovima Nedeljka Babića i Luke Cicmila.

Babićev sonet, Ko smije zaspati, započinje pitanjem koje slijedi nakon pjesnikovog osluškivanja zlokobnog fijuka vjetra nad Sarajevom pomiješanog sa disanjem i  uzdasima nad srpskim grobljima u to zlo vrijeme dok Miljackom mutna voda zloslutno šapatom prenosi smrtonosnu najavu koja i ritmički, i tonski  liči na krvnikov poklič Allahu Akbar iza koga sigurno dolazi smrt.

                                   Čuješ li vjetar nad Sarajevom,

                                   to dišu naša groblja u dolji,

                                   dok mutna voda obalom Lijevom

                                   šapuće Desnoj: Hvataj i kolji!

Ta mutna voda i ponoćna tama koje zauvijek odnose oči nečije kao simbole života pojačavaju pitanje na koje nema odgovorâ jer ih zloslutni poklič zauvijek sahranjuje.

                                   Kako ćeš noćas kćeri zaspati

                                   dok vjetar cijepa živu samoću

                                   u duši punoj divlje paprati

                                   i u tvom gradu jutra cvokoću

                                   zbog budne noći u bojnoj dolji,

                                   gdje čuješ samo: Hvataj i kolji!

Na pitanja iz Babićevog soneta Ko smije zaspati, izgleda da osim poetskog odgovora nije moguć nijedan drugi. A da bi se eventualni odgovor, poetski ili razumski nekako mogao pronaći može nam pomoći pažljivo iščitavanje soneta Luke Cicmila Sonet ćelesaraj koji donosi slike košmara koji je proizvela suluda igra čovjekoubica izgnanih iz raja koji sanjaju nove ćelekule od srpskih glava dok se sa svih strana osjeća zadah umorenih, nedužnih i nesahranjenih srpskih žrtava u Sarajevu.

                                   Sanovnik Ćelekule! Duh izgnan iz raja.

                                   Rodonebesni miljenik! Prah Hristove krvi.

                                   Ukućen grmljavinom! Strah vojničkog kraja.

                                   Zatočenik pričâ. Zadah raspadnute strvi.

Svjestan srpske tragedije u Sarajevu Cicmil s pravom postavlja znak jednakosti između čistog i u tom času  stvarnosnog realizma i nadrealnih fantazmagoričnih slika nastalih kao rezultat umobolne savjesti koju su smislili  dželati žedni srpske krvi. I dok iz danteovog kruga sarajevskog pakla izlazi  opominjuća  duša svata, naziru se Cicmilovi odgovori  na realna, a onda i na poetska pitanja  koje u ime umobolne savjesti otkucava grešni Alahov sat, a koji se mogu eventualno prihvatiti i kao odgovor na pitanje u Babićevom sonetu.

                                   Ćelesaraj crni satanu svijeta.

                                   Mrtvozornik otroka, odsječena tri prsta.

                                   Danteov krug pakla, povampirena duša svata.

                                   Umobolna savjest, grešni Alahov sat.

                                   Sumanutost nade, raspadnut ružin cvat.

                                   Vrtlokrug vida, zaklani brat.    

Čini nam se da iz svega ovdje ukratko navedenog možemo izvesti i osnovni zaključak da su pjesnici  osjetili da je srpska tragedija svojevrsno iskušavanje sudbine koja istinske mučenike odvodi iz zemaljskog pakla u Carstvo nebesko, a potom u strogoj sonetnoj formi i u carstvo poezije. A na tom i teškom, i sudbinski odgovornom putu, kako se to iz akrostiha magistralnih soneta iščitava  Hristova jagnjad u carstvo nebesko i u carstvo poezije odlaze ne samo iz Krajiškog oka, nego sa svesrpskih prostora i to samo zbog toga što su više od života voljeli srpstvo i slobodu.  


Od istog autora:

Rade R. Lalović: SRPSKA POEZIJA STRADANjA I PATNjE …

Rade R. Lalović: IZGRADNjA LIČNOG I NACIONALNOG …

Rade R. Lalović: NEKOLIKO POETSKIH SLIKA SA …

PROMOCIJA: ZBORNIK RADOVA SRPSKA POEZIJA …

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: