Pokolji 1942. godine – egzemplar genocida

Pokolj nad srpskim stanovništvom u selima oko Banjaluke 1942. godine predstavlja egzemplar genocida, jer su u njemu ubijeni svi bez selekcije, i iza njega stoji država, a ne pojedinci, ističe novinar i publicista iz Banjaluke Jovan Babić.

On je naglasio da je signal za izvršenje zločina dat iz Zagreba, što se vidi iz činjenice da su ubistva izvršile dvije satnije Druge tjelesne bojne poglavnika NDH Ante Pavelića, koja je bila njegova lična garda.

„Da je evidentno riječ o genocidu i da je plan za izvršenje zločina pripreman u tajnosti, govori i podatak da čak ni veliki župan tadašnje župe Luka i Sana – Vladislav Vitez Aleman nije bio upoznat o pripremama“, rekao je Babić Srni.

On je dodao da je plan pokolja, prije koga su čak potrovani psi u navedenim selima – da ne bi najavili dolazak ustaša, razradio stožernik za Hrvatsku krajinu Viktor Gutić zajedno sa fratrom Nikolom Bilogrivićem, dok se po monstruoznosti zločina istakao zloglasni fra Filipović.

„Filipovićev zločin Katolička crkva uporno osporava, napisane su čak i knjige u njegovu odbranu iako postoje zvanični ustaški dokumenti koji to dokazuju“, rekao je Babić.

Babić, koji je svoj novinarski vijek proveo prikupljajući građu i istražujući ovaj zločin, tvrdi da egzaktan broj ubijenih vjerovatno nikada neće biti utvrđen, ali da je ubijeno više od 2 300 ljudi.

Prema njegovim riječima, italijanski pisac Đani Nikolo Riveli navodi cifru od 2 730 ljudi, hrvatski publicista Radovan Stipetić 2 700, dok fratar Jozo Markušić govori o broju od 4 000 ubijenih.

„U samoj šargovačkoj školi ubijeno je 52 djece, a 90 djece školskog uzrasta ubijeno je kod kuće, dok je u tri sela ubijeno 550 djece – od novorođenčeta do 14 godina. Iz ovih sela preživjelo je 16 Srba koji su bili u zarobljeništvu u Njemačkoj“, naveo je Babić.

On je podsjetio da je dva dana prije pokolja u Drakuliću izvršen pokolj u obližnjem selu Piskavica, a pet dana nakon toga i pokolj u selu Milakovićima.

„Nažalost, danas se mnogo igra riječju – `genocid`, a da mnogi i ne znaju šta ta riječ znači“, rekao je Babić.

Svjedok zločina u Drakuliću Slobodan Brković u vrijeme napada imao je deset godina, a čudom je preživio teško ranjavanje koje je bajonetom počinio ustaški vojnik. On kaže da je iz njegove uže rodbine ubijeno sedam članova, a kad je pokušao pobjeći – nekoliko puta proboden je u snijegu.

„Ležao sam u snijegu, a ustaša mi je prišao vičući da li da me izbode ili ubije udarcem. Podigao sam se, a on me je probadao toliko puta da mi je otvorio utrobu. Misleći da me ubio, otišao je, a kada su ustaše napustile selo, ja sam otvorene utrobe otišao u kuću, gdje sam dva dana ležao“, rekao je Brković, koga su nakon pokolja pronašle komšije Hrvati.

Brkovića su nakon toga liječili u bolnici 11 mjeseci, a njegove rane su neobjašnjiv medicinski fenomen, jer su njihovi ožiljci ostali na njegovom stomaku i danas se često otvaraju.

Pravoslavni paroh iz Drakulića Srđan Roljić kaže da je tek 23 godine nakon izvršenog genocida u ovim selima podignut prvi spomenik, dok je prvi parastos žrtvama održan 1991. godine.

„Ideja episkopa bila je da spomen-hram, koji se počeo graditi 1989. godine, bude kao u Jerusalimu, bude hram u kojem će biti mošti svetih novomučenika banjalučkih“, rekao je Roljić, dodajući da mošti stradalih treba prenijeti u kriptu koja se nalazi u hramu.

Prema njegovim riječima, svake godine nedjelja pred 7. februar je kao vaskršnja nedjelja, jer se tada služi liturgija u spomen drakulićkim mučenicima.

„Mučenici iz Drakulića će kad-tad da dožive svoj vaskrs i budu upisani u diptihe svetih i da se njihove mošti nalaze na onom mjestu gdje se sabiramo svake godine“, rekao je Roljić.

Ove godine na sam dan stradanja prvi put će u školi u Šargovcu biti osveštan spomenik stradalim učenicima te škole.

Pripremio: Nemanja NAGRADIĆ

Izvor: