Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Povesti srednjoškolce iz Srbije, organizovano od strane države u Jasenovac a ne posjetiti i Donju Gradinu, ne samo da nije lako objasniti, nego se može nazvati ozbiljnim grijehom prema žrtvama.
Piše: Dušan J. Bastašić
Posljednjih dana, mediji su bili preplavljeni najavama a sada i vijestima kako je Muzej žrtava genocida 26. oktobra ove godine, realizovao prvi studijski boravak grupe od stotinu učenika i nastavnika Osme beogradske gimnazije i Zemunske gimnazije u Jasenovcu i Pakracu počev od 1995. godine, odnosno od okončanja oružanih sukoba na kako kažu, području savremene Republike Hrvatske.
Navodi se kako su učenici posjetili najmonstruoznije i najbrutalnije gubilište pripadnika svog naroda u Drugom svjetskom ratu.
Ne komentarišući uobičajeno autoglorifikovinje projekata Muzeja žrtava genocida (istorijska važnost, prvorazredno značenje, beskrajno zanimljivi razgovor, kapitalna izdanja, ogromno interesovanje, ogromna količina građe, izuzetno važno, jedinstveno, brojni.. , nesebično.., vrhunski stručnjaci i sl.) može se zaključiti da se zločini koji su počinjeni u Jasenovcu po svojoj brutalnosti i monstruoznosti ne mogu staviti u istu ravan sa zločinima počinjenim na Jadovnu, Pagu, Livanjskom polju, Hercegovini, Drakuliću, Šargovcu, Šušnjaru, Starom Brodu, Sadilovcu, Glini i da ne nabrajamo dalje.
Time se dodatno gradi, uzdiže i u svijesti potomaka i sunarodnika žrtava utvrđuje jasenovačka paradigma dok se ostala, mnogobrojna stratišta Pokolja, zločina Genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane Nezavisne Države Hrvatske, potiskuju u drugi plan.
Dejan Ristić, direktor Muzeja žrtava genocida, podigao je odlazak u Jasenovac stotinu odabranih učenika, natprosječno zainteresovanih za izučavanje istorije, na pijedestal prvorazrednog istorijskog događaja. U izjavi beogradskim Novostima, ocijenio je da su učenici dolaskom u Jasenovac, obogatili i objektivizovali svoje znanje i postali dio istorije.
Uzgred, mada je u izjavama organizatora upravo bombastično naglašavano kako se radi o prvom posjetu učenika tom stratištu nakon punih 28 godina od proteklog rata, istina je da su učenici Vojne gimnazije iz Beograda posjetili Jasenovac ali i Donju Gradinu još 5. decembra 2015. godine. Nakon njih, to su uradili cetinjski i niški bogoslovi.
Jelena Milić: Postali ste dio istorije
Domaćin učenicima i đacima tokom studijskog boravka bila je, u ime Republike Srbije, Njena ekselencija ambasadorka Republike Srbije u Republici Hrvatskoj gđa Jelena Milić koja je dočekavši putnike iz Beograda, poentirala: „Vi ste svojim istorijskim dolaskom već postali dio istorije!“
Njena ekselencija je pored ostalog, na svom Fesjbuk profilu zapisala:
„Reči iskrene zahvalnosti što ste baš vi, đaci i nastavnici, ovde u Jasenovcu u ovako velikom broju posle toliko vremena, su uistinu prvo što sam istakalželela da iskažem.
I Muzej i vladika Jovan neguju human, dostojanstven i istorijografski odgovoran pristup kulturi sećanja. Mada zvuči podrazumevajuće, takav pristup nije, nažalost, uvek i od svih…..
Poštovani vladika Jovan je, nedavno, u seriji svojih važnih medijskih nastupa, ukazao na zabrinjavajuću okolnost – mali broja naučnih radova na temu Jasenovca, što gore opisani pristup otežava.
Nadam se da će možda i među vama koji ste danas ovde, ili u vašoj generaciji izniknuti stručnjaci koji će se Jasenovcem i drugim srodnim temama baviti na taj način.
Sve veća građa MŽG, nedavno otvorena Istraživačka biblioteka u Jasenovcu, sadržaji u episkopskoj knjižnici u Pakracu, sve je to deo važne infrastrukture negovanja kulture sećanja na strahote Jasenovca koja se prepoznaje i ceni i van srpskih nacionalnih i državnih okvira.
Kao ambasador RS u RH, sad već duže od godinu dana, mogu vam iz prve ruke svedočiti kako ovakav pristup otvara vrata ka prostorima prihvatanja i suočavanja tamo gde to pre, iz različitih razloga, nije bio slučaj.
On omogućava i čvrste temelje za preko potrebno odmrzavanje odnosa RS i RH, na čiju potrebu je, bez obzira na vrlo teške okolnosti, ukazao predsednik Vučić. „
Podsjećamo da je Njena ekselencija nedavno iskazala i lični pijetet prema žrtvama Jasenovca:
U ime Srpske pravoslavne crkve, domaćin im je bio episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk.
U izjavi RTRS-u, Ristić se pohvalio kako je interes učenika za ovo putovanje bio četverostruko veći, ne pojasnivši zašto ova istorijska prilika da se „upišu u istoriju“ nije pružena i ostalim zainteresovanim učenicima iz drugih srednjih škola u R. Srbiji.
Nedostatak novca svakako ne može biti razlog pošto je neposredno pred odlazak, Fondacija Muzeja žrtava, koja je finansirala putovanje u Jasenovac, obezbjedila 10.000 Evra za potrebe okončanja freskopisanja crkve Svetog proroka Ilije u Mlaki.
Pored Spomen – područja ,,Jasenovac“, učenici su posjetili srpski pravoslavni manastir Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu, kao i Vladičanski dvor, Episkopsku knjižnicu i srpsku pravoslavnu Sabornu crkvu Svete Trojice u Pakracu.
Hrvatska istoričarka Nataša Mataušić kao uzor
Čiju su i kakvu muzejsku postavku o Jasenovcu učenici bili u prilici vidjeti u tamošnjoj galeriji?
Postojeća muzejska postavka Memorijalnog muzeja Spomen područja Jasenovac otvorena je 27. novembra 2006. Autor idejne koncepcije i scenarija je Nataša Mataušić.
Neposredno po otvaranju, postavka je izazvala brojne kontroverze i uglavnom negativne komentare, do onih da bi postavka posebno zadovoljila i obradovala ustaše.
Na dan otvaranja izložbe,Julija Koš, eminentni član jevrejske zajednice u Hrvatskoj javno je izjavila da bi takvu postavku načinili i sami ustaše, da su kojim nesretnim slučajem pobijedili u ratu i do dana otvorenja ostali na vlasti. Dodala je i da bi ugađajući Evropi, načinili upravo takav muzej: neka ga bude, ako se to već traži, ali tako da ne otkriva istinu…
Bez obzira na bezbrojne kritike u proteklih sedamnaest godina, sporna izložbena postavka do danas nije promijenjena.
Radove Nataše Mataušić otvoreno podržavaju i promovišu Muzej žrtava genocida i Odbor za Jasenovac SAS SPC.
Preporučena nam Nataša Mataušić je član „zajedničkog“ tima za izradu zajedničke, kako sama kaže „združene“ izložbe svih Republika bivše SFRJ u Državnom muzeju Aušvic – Birkenau. Ona navodi da se „grupa eksperata na polju Holokausta složila na svim bitnim i spornim tačkama naše zajedničke prošlosti, kao što je recimo broj žrtava logora Jasenovac.
Dodaje da je na razini ekspertske grupe prihvaćen popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac kao tačan. Na popisu je nešto preko 83.000 imena žrtava.
U intervjuu koje je prenijelo i sarajevsko Oslobođenje Mataušićeva je dodala:
„..govorimo otprilike o 100 tisuća ljudi koji su smrtno stradali u logoru Jasenovac, svi smo se složili oko tih brojeva“.
Ne treba da iznenadi da je Nataša Mataušić odabrana da sa radom „Liječnik Antun Najžar, ratni zločinac ili spasitelj srpske djece u Prihvatilištu za djecu izbeglica u Sisku“, učestvuje na nedavno održanoj naučnoj konferenciji koju je u Palati Srbije organizovao Muzej žrtava genocida.
U Jasenovac i Pakrac mimo Donje Gradine
Čini se nevjerovatnim da u studijsko putovanje, bilo u dolasku ili odlasku nije bila uključena svega nekoliko kilometara udaljena Donja Gradina, najveće stratište jasenovačke grupe logora gdje je likvidirano najmanje 360.000 žrtava.
Kako se može pročitati na internet stranicama Javne ustanove „Spomen-područje Donja Gradina“, nakon proteklog rata, nekada jedinstven Memorijal podijeljen je na dva dijela: Spomen – područje Jasenovac u Republici Hrvatskoj i Spomen – područje Donja Gradina u Republici Srpskoj.
Javna ustanova „Spomen-područje Donja Gradina“ osnovana je sa ciljem da čuva uspomenu na žrtve Koncentracionog logora Jasenovac, da istražuje i naučno prezentuje ustaški zločin genocida u logoru Jasenovac i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Svake godine oko 22. aprila, dana proboja jasenovačkih logoraša služi se pomen žrtvama a nedaleko grobnog polja Topola i izloženih kazana u kojima je kuvan sapun od kostiju ubijenih žrtava, pod memorijalne ploče na kojima su ispisani brojevi žrtava, visoke delegacije Srbije i Srpske kao i mnoga udruženja građana i pojedinci, polažu vijence i prislužuju svijeće.
Povesti srednjoškolce iz Srbije, organizovano od strane države, prvi put u Jasenovac a ne posjetiti i Donju Gradinu, predstavlja prvorazredan skandal i istorijsku sramotu.
Zašto?! Kako je to moguće?
Kako objasniti i razumjeti da u, kako se navodi „brižljivo pripremljenoj školskoj turi koja treba da bude ogledan primjer za buduća đačka putovanja“ organizatori zaobiđu Donju Gradinu?
U jednodnevnom pokušaju organizatora da se obogati a pogotovo objektivizuje znanje o hrvatskom logorskom sistemu smrti Jasenovac – Donja Gradina, učenike nadarene za istoriju koji uzgred rečeno u svojim udžbenicima svakako nedovoljno uče o Pokolju, dovelo bi se u gotovo šizofrenu situaciju.
Bili bi suočeni sa dvije različite izložbene postavke, prezentacije kustosa koje se razlikuju ne samo u retorici nego i u jednom značajnom dijelu faktografije.
To bi nesumnjivo ugrozilo nastojanje organizatora da se pažljivo selektovani, regrutovani budući istoričari u procesu preumljenja dovedu u poziciju da počnu „vagati“ između dvije prezentovane im istine.
Ako objektivizovanje znanja shvatimo kao uticaj viđenog na okvir saznanja o lokalitetu i na njemu počinjenog djela, nesporno je da bi imresija masovnih grobnica u Donjoj Gradini, polja smrti među kojima je i ono sa nazivom dječje groblje, ostavila mnogo snažniji utisak od kamenog cvijeta preko rijeke Save u Hrvatskoj.
Brojevi žrtava ispisani na memorijalnim tablama u Donjoj Gradini, bili bi u koliziji sa onim procjenama koje su mogli čuti i pročitati sa hrvatske strane i sa kojima su menadžment i kustosi Muzeja žrtava genocida u apsolutnom, javno izrečenom suglasju.
Učenike bi ugostila direktorka Javne ustanove „Spomen -područje Donja Gradina“ Tanja Tuleković od koje bi bili u prilici čuti da je samo na tom stratištu na najmonstruoznije načine ubijeno oko 366.000 logoraša, dok je broj žrtava sistema Koncentracionog logora Jasenovac 700.000.
JU „Spomen-područje Donja Gradina“ organizuje radionice na kojima učestvuju i gimnazijalci iz Kozarske Dubice i Prijedora na kojima se đacima predstavlja istoriografija Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ i koncentracionog logora Jasenovac, jer, kako navodi Tanja Tuleković, učenici u srednjoškolskom uzrastu mogu da shvate brutalnost takvog logora, koji je postojao u Evropi u 20. vijeku.
Posjeti beogradskih gimnazijalaca sigurno bi se obradovali njihovi vršnjaci iz Srednjoškolskog centra „Nikola Tesla“ u Kozarskoj Dubici.
Takav potez bi, pošto je Muzej žrtava genocida referentna ustanova kulture od nacionalnog značaja, pozdravila i Ministarka prosvjete u Vladi R. Srbije Slavica Đukić Dejanović koja apeluje da se učvrste veze mladih Srbije i Republike Srpske i konstatuje da postoji potreba da se realizuju obrazovni programi sa što više znanja iz istorije, tradicije, umjetnosti i kulture ovih prostora.
Jovan Ćulibrk: Nama tek predstoji ozbiljan rad
Javna je tajna da episkop Jovan Ćulibrk nije dobrodošao na područje Eparhije banjalučke na čijem području se nalazi Donja Gradina.
Autoru ovih redova nije poznato da je proteklih nekoliko godina, barem u ulozi predsjednika Odbora za Jasenovac Svetog Sabora SPC, prisustvovao i sasluživao na molitveno – komemorativnom sabranju u Donjoj Gradini povodom obilježavanja Dana proboja jasenovačkih logoraša 22. aprila 1945. godine.
Na broj od 700.000 žrtava, ispisan na memorijalu u Donjoj Gradini a koji je ukorijenjen u srpsku nacionalnu svijest, gleda kako na mitomaniju.
Dakle, predsjednik UO Muzeja žrtava genocida, ujedno predsjednik Odbora za Jasenovac SAS SPC i episkop na području čijeg vladičanstva se nalazi Jasenovačko stratište, koliko god to bilo u koliziji sa svim tim funkcijama, u širokom luku zaobilazi Donju Gradinu pa je i lakše razumjeti zašto u „brižljivo pripremljenu školsku turu“ nije uključio i odlazak u Donju Gradinu.
Nije tema ovog priloga, pa nema potrebe navoditi mnoge primjere revizionističkih i kontroverznih nastupa i izjava Jovana Ćulibrka, koji uživa snažnu i jasnu podršku najpoznatijih hrvatskih istoričara, tamošnjih mejnstrim medija, političke zajednice Srba u Hrvatskoj, Efraima Zurofa i učitelja iz vremena školovanja u Izraelu.
Beogradskim gimnazijalcima je bio predstavljen i „Istraživački centar i biblioteka“ u Jasenovcu u zgradi koja je nedavno završena i u kojoj se sabiraju spisi, dokumenta, knjige – građa za istraživački rad o stradanju Srba u Drugom svetskom ratu. Vladika je učenike obavijestio da i te kako ima prostora i materijala za istraživanje a da ogroman posao tek predstoji.
Naglasio je: „Nama tek predstoji ozbiljan rad. Od 1931. do 1941. godine ovdje je, prirodno, došlo do uvećanja stanovništva, ali ’41. nije izvršen popis, a jedan od najvećih problema je koliko je bilo ljudi.“
Republika Srpska je za obnovu zgrade donirala 50 hiljada evra, a Predsjednik Dodik je zahvalio hrvatskim vlastima koje su podržale da se tako izvrši rekonstrukcija i obnova važnih objekata za srpski narod”.
Ministar za naučnoistraživački razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske Željko Budimir izjavio je da će sporazum o saradnji banjalučkog Univerziteta i Eparhije pakračko-slavonske pomoći da naučnoistraživačko blago koje se nalazi u ovoj biblioteci bude dostupno narodu.
Rektor Univerziteta u Banjaluci Radoslav Gajanin izrazio je zadovoljstvo jer je ovoj visokoškolskoj ustanovi otvoren put za korišćenje bibliotečke građe ove eparhije Srpske pravoslavne crkve, a što će za rezultat dati nove naučne i istraživačke radove.On je izrazio uvjerenje da će zahvaljujući ovom sporazumu master i doktorski radovi iz oblasti istorije, kulture i tradicije srpskog naroda biti puno bolji.
Da li je gimnazijalcima, ako već ne čelnicima institucija Srbije i Srpske, došla misao da bi planirani istraživački centar, iz više razloga trebao biti lociran u Donjoj Gradini, Banjaluci ili Beogradu?
Nameću se i slijedeća pitanja:
– Da li će bibliotečni fond biti formiran sukladno javno izrečenim stavovima Jovana Ćulibrka o naučnom kredibilitetu jednog dijela srpske istoriografije?
– Kojem broju srpskih istraživača će biti onemogućen pristup jer naprosto ne mogu, ne smiju ili zaziru od putovanja u R. Hrvatsku?
– Koliki broj unikatnih bibliotečnih jedinica i arhivske građe će biti izuzet iz kulturnih institucija Srbije, Srpske, muzeja i arhiva Srpske pravoslavne crkve?
Gdje (ne) stanuje istina?
Direktoru Muzeja žrtava genocida svakako nije promaklo da je udruženje građana Jadovno 1941. iz Banjaluke, sa blagoslovom episkopa gornje – karlovačkog Gerasima, u proteklih četrnaest godina organizovalo i realizovalo obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno 1941, molitveno – komemorativnim sabranjima u R. Hrvatskoj, na samim mjestima stradanja, području Velebita, Ličkog polja i ostrva Paga.
Nekoliko hiljada potomaka i poštovalaca žrtava Pokolja, među njima mnogo srednjoškolaca i studenata iz raznih gradova Srbije, Srpske, Slovenije, Hrvatske i srpske dijaspore, počev od 2010. kada je udruženje ustanovilo 24. jun kao Dan sjećanja na Jadovno 1941, hodili su mučeničkim stazama jadovničkim i paškim.
Iznosili su osveštane Časne krstove nad kraške jame u kojim su ubijane žrtve ljeta 1941, prisluživali voštanice na parastosima, slušali besjede istoričara i istine zapisane od strane pokojnog dr Đure Zatezala.
Uz njih je svake godine bio barem neko od zvaničnika Srpske i Srbije a u regionu gotovo da nema iole poznatijeg medija koji o tome nije izvještavao.
Ipak, na internet stranicama kao i nalozima Muzeja žrtava genocida na društvenim mrežama, nikada nije objavljena ni jedna vijest, ni jedna fotografija ni jedan video zapis o obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno 1941. u organizaciji udruženja građana Jadovno 1941. Nikada ni riječ nije objavljena ni o aktivnostima udruženja, tribinama, izložbama, terenskim istraživanjima na pronalaženju mjesta zločina, kraških jama i masovnih zločina.
Odlazak u Jasenovac stotinu odabranih beogradskih gimnazijalaca kvalifikuje se od strane Dejana Ristića kao istorijski događaj bez presedana.
Odlazak nekoliko hiljada Srba, tokom proteklih četrnaest godina na Jadovno, Velebit, Metajnu, Slanu, Fornažu, Smiljan, Sadilovac, Prijeboj, Korenicu, Gračac ali i Sisak, Jastrebarsko, Dudik, Livno, Prebilovce, Stari Brod, Garavice, masovnu grobnicu na Gardošu… neprimjetan je za Muzej žrtava genocida, referentnu ustanovu kulture od nacionalnog značaja, jedinstvenu instituciju ne samo na području Republike Srbije, već i čitave jugoistočne Evrope.
Ovo posljednje se može pročitati na internet sajtu Muzeja.
Ovdje treba pomenuti da Dejan Ristić, direktor kao i vladika Jovan Ćulibrk predsjednik Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida a ujedno i predsjednik Odbora za Jasenovac Svetog Sabora SPC, nikada nogom nisu kročili na kamenjar nekadašnjeg logora Slana na ostrvu Pagu. Prema dostupnim informacijama Dejan Ristić nikada nije bio ni kod Šaranove jame na Velebitu. Ni jedan od njih dvojice nikada nije bio na mjestu nekadašnjeg logora Jadovno u Čačića dolcu na Velebitu, kao ni na mjestu nekadašnjeg logora za žene i djecu u Metajni. Podsjećamo da je gospićka grupa logora preteča jasenovačkog logora smrti.
Ali, da se vratimo na temu nedavnog putovanja stotine učenika i nekolicine njihovih profesora u pratnji organizatora u Jasenovac i Pakrac.
Uskraćivanje odlaska beogradskim gimnazijalcima u Jasenovcu obližnju Donju Gradinu, bez ikakvog razloga vezanog za logistiku a u okviru, brižljivo pripremljenog, kako je navedeno „oglednog primjera za buduća đačka putovanja“, možemo jedino prepoznati kao svjesno izbjegavanje mjesta koje nije poželjno za oblikovanje i objektivizaciju znanja srpskih srednjoškolaca.
Za brižljive planere i organizatore, Muzej žrtava genocida i Odbor za Jasenovac, u Memorijalnom centru Donja Gradina ne stanuje istina.
Vezane vijesti:
Od istog autora:
Dušan J. Bastašić: Kome i čemu služe „rasprave“ o broju žrtava Jasenovca?
Bastašić: Naravoučenije za opstanak na prostorima opasnog življenja
Profesore Mišina u kakvu to raskolničku kaljužu gurate srpsku javnost?
Jovan šumom a Ivica drumom ili: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju
Tri koraka nametnutog konstrukta kulture pamćenja Pokolja
VIDEO: Dušan Bastašić: Pokolj je ime genocida nad Srbima
VIDEO: Konferencija za medije udruženja “Jadovno 1941.” iz Banja Luke
Bastašić: Termin “Pokolj” kamen spoticanja
O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (1)
O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (2)
Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (3)
Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (4)
Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku
