Niko kao mi Srbi!

Piše: Dušan Bastašić

Kako godine prolaze tako mi zaboravljamo svoje mučenike, svoje kosti. Ljuti me činjenica da smo mi kao narod, pravoslavni srpski narod, postali nezainteresovani za sva stradanja koja su se desila u našoj istoriji.

Kad krenemo od Kosova, preko Prvog, Drugog srpskog ustanka, Prvog Svjetskog rata, o Drugom da i ne pišem. I došao nam i posljednji rat, pa bombardovanje, pa pogrom sa Kosova i Metohije..

Piše: Sandra Blagić

Vidim da smo ovce, ovčetine, kojima svako može raditi šta je volja. Niko nam ne može zabraniti Ćirilicu, do nas samih! Postepeno pišući latinicu zaboravljamo svoje pismo. Crkve su nam skoro pa prazne, molimo se Gospodu samo kada nas nešto boli ili nam dođe do grla.

O stratištima, jamama, parastosima nas nije briga. Zašto bi neko išao u Donju Gradinu, Jadovno, Jasenovac, Kruščicu, Pag, Jastrebarsko, Hercegovinu, Prebilovce, Šušnjar, Garavice, Kozaru!?

„Daj mani se toga, to je bilo i prošlo. Zašto da idem tamo kad meni niko nije stradao? Daleko je, imam pametnijeg posla.“

To su samo neki od izgovora!

Znate li koliki je broj djece, žena, muškaraca ubijeno, gdje su čitave porodice nestale? Ugašena ognjišta.

Ko li će njima zapaliti svijeće?

Draga braćo i sestre onaj koji zaboravi, ponavlja mu se!

Nemojmo zaboraviti, pođimo put mučeničke staze Jadovničke, da zapalimo svijeće za mučenike koji nemaju nikoga svog rođenog. Ali imaju nas, braću i sestre u Hristu!

Pođimo na Jadovno jer nismo zaboravili!