Nijesmo željeli osvetu

U pomami nacionalističkih strasti i vjerske zatucanosti, u ludilu mržnje prema svemu što je srpsko, u bezumnom bijesu koji su ustaše ispoljavale nad nedužnim srpskim narodom, bilo je sigurno teško čak i najtrezvenijim i najrazumnijim Hrvatima oduprijeti se i suprotstaviti, stati u odbranu dojučerašnjih komšija i prijatelja. Ako bi se sudilo po onoj Njegoševoj „strah životu kalja obraz često”, onda bi se zaista i moglo donekle shvatiti i uvažiti opravdanje da se časni Hrvati iz straha nijesu u većem broju suprotstavili zločinima svojih sunarodnika i otvorenije stali u odbranu Srba.

Takvo opredjeljenje, međutim, pada u vodu pred činjenicom da je to izostalo čak i onda kada su čudovišnoj Pavelićevoj državi popucali kolani i kola obrnula niza stranu.

Srbi — Livnjaci stoga sa posebnim pijetetom i poštovanjem govore o svima onima koji su izgovorili utješnu riječ, koji su pružili bratsku ruku u času kad se nije smjelo, kad je zbog toga mogla i glava da odleti, kad je i Hrvate zbog toga mogla noć da pojede.

Milan Rosić, recimo, tako sa posebnim poštovanjem govori o dvojici Hrvata iz Livna, dva brata Jurkića, koji su spasili veliki broj Srba iz sela Zastinja:

„U trenutku kada su nas u Čelebiću hapsili, u ponedjeljak 28. jula, hapšenja su počela i u drugim selima u kojima je bilo Srba — kazuje Rosić. – Moja sestra Ana je bila udata u Zastinje za Krsta Pažina. Tog dana kod njih je bio došao moj otac Todor pošto je prethodno sina Momčila smestio u bolnicu u Livnu.

Kako mi je sestra kasnije ispričala, negde oko dva sata popodne primetili su u komšiluku neku užurbanost, a onda su se putem kroz selo pojavila dva naoružana čovjeka sa rancima na ramenima. Bila su to dva Hrvata iz Livna, braća Jurkići. Išli su usplahireni kroz selo i glasno dozivali Srbe:

— Bežite, braćo Srbi, ako mislite glave da sačuvate, ustaše se spremaju da vas već danas sve pohapse i pobiju. Mi evo pobegosmo u šumu, nećemo bratskom krvlju ruke da krvavimo i dušu da grešimo, no bežite i vi sa nama ako vam je život drag…

Odmah su im se pridružili svi Srbi iz Zastinja, a pobegli su i svi Pažini, naročito oni mlađi. Moj zet Krstan i mlađi brat Pane nisu hteli da beže. Pane se čak otvoreno suprotstavljao bežanju iz sela i govorio da je to nepotrebna panika, da ti mladi ljudi ne znaju šta rade kad sumnjaju da bi jedna vlast, jedna država, kakva god bila, mogla dići ruku na svoj lojalni i nikom dužni narod.

Sa Krstanom i Panom ostao je i moj otac. Nije htio da ih napusti, ali su se ubrzo pokajali i zažalili zbog toga što nisu otišli sa ostalima.

Negde oko četiri sata popodne banule su ustaše i odvele svu trojicu.

Koliko se do sada zna, te noći su ih pozatvarali u Livnu, a sutradan naveče poveli i pobili u Prologu. Neizvesno je samo da li je sa njima završio i moj otac jer ima nekih nagoveštaja da je on uspeo nekako da se izvuče te noći, da sutradan sačeka Momčila koji je pobegao iz bolnice i da onda zajedno sa njim i našom komšinicom Ljubicom, ćerkom Vuje Milutina, krene u Čelebić. Bilo kako bilo, tek tu mu se gubi svaki trag…

Nasuprot ovom časnom primeru i postupku braće Jurkića, a gdekoji sličan je bio i u Čelebiću i drugim selima, veoma je čudno ponašanje većine Hrvata. Naše komšije u Čelebiću, naprimer, od rata do sada uporno ćute o zločinima nad srpskim narodom, o onome što su nam priredili tih krvavih julskih dana. Niko nikada od njih nije tražio da kleče na kolenima i mole oproštaj jer smo mi oprostili i bez toga, ali kamo makar reč ljudskog izvinjenja, kamo otvoreno priznanje zla koje su nam naneli.

Umesto svega toga, uporno ćutanje o zločinima i ponašanje kao da nisu ni bili tu kad se sve to događalo, kao da nisu bili očevici i saučesnici u svemu tome. Uporno tvrde kako je sve to bilo zlodelo nekih njima nepoznatih ustaša od Imotskog, Ljubuškog ili Duvna, da su to bili neki posebni vojnici sa fesovima, što bi valjda trebalo da znači da među koljačima i nije bilo mnogo Hrvata, već pre svega, i najviše, Muslimana. Pri tom uporno ponavljaju pesmu koju su, navodno, ti zlikovci pevali:

‘Evo braće, evo Ljubušaka,

ne boje se četničkih pušaka…’

Niko se od njih ne nađe da javno ili makar lično kome od nas sirjaka, nas kojima su domovi razoreni i porodice pobijene, iskaže reči osude i gnušanja nad zločinima i postupcima svojih sunarodnika. Jednostavno, kao da se sve to desilo negde drugo, na nekom drugom kraju sveta.

Vremenom su ipak procureli neki podaci o pojedinačnom ponašanju svakoga od njih. Pokazalo se da je tačno ono ‘zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju’, da se mnoge stvari ne mogu tako lako i večno prikrivati i držati u tajnosti. Na svetlo dana su, ipak, izbili mnogi grozni zločini naših komšija Hrvata.

Tako se, na primer, ipak saznalo da su braća Rimac, Antiša i Mato, te njihov sinovac Jozan, lično vršili najstarvičnije zločine klanja u čelebićkoj školi na Ognjenu Mariju 1941. godine. Za njima nisu zaostali ni Matan Barbarić i Markica Rožić iz sela Kovačića. Kažu da su se takmičili sa već prekaljenim ustaškim koljačima u tim stravičnim seansama.

Zanimljivo je da su ustaše za svoja zlodela u selu uglavnom birale najsiromašnije, mameći ih obećanjima da će im dati srpska imanja. Nije im, međutim, uvek uspevalo, što najbolje pokazuje upravo jedan promer iz našeg sela.

Stipe Markov Rimac, zvani Kusanov, bio je odista jedan od najsiromašnijih u Čelebiću. Imao je mnogo dece među kojima i sinove Martina i Peru. Martin je bio gotovo stalno odsutan od kuće, potucao se po radovima i zlopatio na tuđim pragovima da zaradi i prehrani porodicu.

Ustaše su poverovale da će iskoristiti njihovo siromaštvo, da će oni jedva dočekati ponudu da se tako lako domognu kakvog dobrog imanja i izađu iz bede i sirotinje. Pozvali su Peru, tada dvadesetogodišnjeg mladića da dođe na Ognjenu Mariju u čelebićku školu i zaradi neko od srpskih imanja, a od toga kako se pokaže zavisi i kakvo će imanje dobiti.

Prevarili su se: Pero i njegov otac Stipe su takvu ponudu energično odbili. No ustaše nisu odustajale. Na silu su doveli Peru pred školu i naredili mu da utovara leševe na kola ako već neće da ubija. Čim je video stravične prizore klanja pred školom, nesretni mladić je istog časa poludeo. Svest ga je ostavila kad je video kako se na panju od starog jablana bradvama odsecaju glave deci kako bi uštedeli municiju i sačuvali je, kako su govorili, za borbu sa Srbima na frontu. Peri se tu izgubio svaki trag…

Moram reći i to da mi Srbi koji smo preživeli gubilište, uprkos strašnim i neizlečivim ranama, nikada nismo želeli osvetu i zakon zub za zub, glavu za glavu, iako smo to mogli ostvariti u vrtlogu ratnog bezakonja i bezvlašća. Nismo to učinili, ali ne iz kukavičluka nego iz uverenja da nikada i nijedan narod ne može odgovarati za zlodela pojedinaca iz svojih redova. Nosimo žalost na srcu što Hrvati sami nisu otvoreno i glasno i jasno osudili bezumlje kakvoga nije bilo otkad je sveta i veka jer bi time olakšali i nama i sebi. Nama da lakše prebolimo i oprostimo, sebi da barem koliko toliko operu večnu ljagu koju su ustaše bacile na hrvatski narod…”

Inače, nešto više detalja o braći Jurkićima i njihovim dobročinstvima od zaborava je sačuvao  i Dušan Pažin.

Bilo ih je četvorica — Nikola, Vjeko, Živko i Braco. Živjeli su u gradu i svojim druželjubljem uvijek odskakali. Živko i Vjeko su se naročito družili sa Strahinjom Pažinom iz Zastinja za kojega se posigurno zna da je bio komunista pa se osnovano može pretpostaviti da su i Jurkići bili članovi Partije ili barem njene vatrene pristalice.

Čim su počeli raskoli i diobe, Živko i Vjeko su stalno dolazili i upozoravali ljude da se ne spuštaju na uže ustašama i da se, ukoliko ih pozovu, ni po koju cijenu ne predaju i ne vjeruju njihovom pričama. Tako su Crnogorci, Pažini i Todorovići iz ovog sela na vrijeme bili upozoreni na smrtne opasnosti, a onog kobnog 28. jula 1941, kada su krenuli pogromi Srba, Živko i Vjeko su banuli u selo naoružani i zajedno sa Strahinjom, odnosno Strailom kako su ga u selu svi zavli, počeli da alarmiraju narod da bježi i sklanja se u Cincar.

Samo rijetki koji ih nijesu poslušali dopali su šaka ustašama i više nikada svoje kuće nijesu vidjeli.

A svoje kuće i slobode, na žalost, nijesu vidjeli ni braća Jurkići. Vjeko je poginuo već krajem 1941, a ostali kasnije u borbama na sjeveru Crne Gore — svi u partizanima i svi u slavnoj Petoj proleterskoj crnogorskoj brigadi.

Slobodu nije dočekao ni njihov drug Strailo Pažin, baš kao ni brat mu Jovo i sestra Danica — svi su pali pod proleterskim barjakom, dok im je otac Marko završio na ustaškom gubilištu u Prologu…

I još jedna zanimljivost: Dušan Pažin tvrdi da su Strailo i Živko imali knjigu o svim zlodjelima i svim zlotvorima u Livnu, da je knjiga predata Strailovoj majci Jovanki, a ova sve predala Komitetu u Livnu. Tu se, međutim, knjizi gubi svaki trag, što se tumači već tada živo prisutnim nastojanjima da se sve zataška i preda zaboravu.

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci