fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Nedić i okupirana Srbija

Dnevni list «Politika» (26. jul 2018.), objavio je sledeću vest: «Viši sud u Beogradu odbio je kao neosnovan zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića… U zahtevu je traženo da se poništi Uredba Vlade FNRJ kojom je Milan Nedić proglašen za narodnog neprijatelja. Predlagači su zahtevom tražili da se utvrdi da je general Nedić lišen slobode bez sudske ili administrativne odluke kao žrtva progona iz političkih i ideoloških razloga, kao i da je ništavno rešenje Trećeg narodnog sreskog suda za grad Beograd od 31.01.1946. godine.”

Predsednik Vlade narodnog spasa Milan Nedić (Fotodokumentacija Politike)
Predsednik Vlade narodnog spasa Milan Nedić (Fotodokumentacija Politike)

Iste novine prenele su izjavu istoričara Predraga Markovića: „Time je izbegnuta jedna od najvećih sramota koja je mogla da se desi, a to je da budemo prvi koji su rehabilitovali kolaboracionistu. Nedić se nije ogradio ni od jednog masakra. Niko u Srbiji nije bio kažnjen u njegovo vreme za masakre u Kragujevcu i Kraljevu”, rekao je Marković.

Čovek prosto da ne poveruje, da jedan istoričar može da u nekoliko reči kaže toliko netačnih tvrdnji. Prvo. Sramota je da istoričar iz Srbije tvrdi da je Nedić bio «kolaboracionista». I drugo. Kako je Nedić mogao da kažnjava zločince za masakar u Kragujevcu? Da pozove na odgovornost Hitlera? Zna se da su makakar isprovocirali partizani-titovci, za koji je sledeila kazna sto srpskih civila za jednog ubijenog Nemca. Ovde, dakle, imamo posla, ili sa neznanjem istoričara, ili zlonamernim izvrtanjem činjenica.
Istoričar Bojan Dimitrijević rekao je da je odluka suda doneta pod velikim medijskim pritiskom i hajkom koja se vodila protiv Nedića. „Lično sam se zalagao da se u javnosti shvate teškoće u kojima je Nedić prihvatio da bude šef te nazovi Vlade. Mislim da je u javnosti preovladala negativna slika orkestrirana iz pojedinih medija”, rekao je Dimitrijević.

Sa Dimitrijevićem naravno mogu samo da se složim i dodam, da je mogao da nađem mnogo jače, ubedljivije argumente u odbrani Nedića. Evo jedan primer:
„Nikakvi antijevrejski zakoni nisu bili doneseni od strane Nedićevog režima, nikakvih logora smrti i nikakvih ubijanja sa njegove strane nije bilo. Sve je bilo učinjeno od strane nemačke vojske, policije i SS, koji su uništili skoro celu jevrejsku zajednicu, mada je nekoliko stotina Jevreja bilo sakriveno kod srpskih prijatelja… Nedića se neprestano optužuje zbog «Apela», objavljen u listu „Novo vreme“ 13. avgusta 1941. Apel je potpisalo 408 srpskih intelektualaca, i to nije bio poziv na saradnju sa okupatorom, već za pomoć srpskim vlastima u borbi protiv komunista, „zlotvora srpskog naroda i njegove budućnosti”. Potpisali su ga tri episkopa, predsednik SANU, niz akademika, 82 profesora univerziteta, 18 bivših ministara i isto toliko pomoćnika, 12 direktora gimnazija ili upravitelja škola, generali, 16 lekara, umetnici, pisci itd. Neosporna činjenica je da je mala i okupirana Nedićeva Srbija primila u svoje okrilje preko pola miliona izbeglica, 86.000 srpske siročadi. Zatim, izbavljeno je od smrti na Banjici 1.270 pripadnika SKOJ-a i Partije, da je spaseno 30.000 logoraša sa Starog sajmišta, da se vodila briga o ratnim zarobljenicima u logorima, da je prihvatila desetine hiljada Slovenaca. Zato, kada se kaže Nedićeva Srbija, sa ponosom se öovek seća te pokorene, napaćene, male Srbije, zaista velikog srca. (Branislav A. Žorž, Beograd. NIN, 31 januar 2008)

Mediji su takođe naglasili, kako je postupak po zahtevu za rehabilitaciju izazvao «negodovanja u javnosti, budući da jedan deo građana smatra da je Nedić zločinac.» Ovo «negodovanje u javnosti» uvek se pojavljujuje u totalitarnim, jednopartijskim državama, gde jedan satrap, – da li Lenjin, Hitler, Ante Pavelić ili Josip Broz, – gušenje kritike sopstvenog režima opravdavaju «negodovanje u javnosti».

Svi koji i danas napadaju Nedića uporno se trude da prećute Nedićeve zasluge, a koje sam malo pre spomenuo, citirajući Branislava Žorža.
A kako to rade civilizovane zemlje? Niko se ne pita šta misli «jedan deo građana», već se otvori duskusija o određenoj temi, pozovu se ugledni ljudi iz istorije, ako je u pitanju neko pitanje iz prošlosti. I onda se, posle duge i iscrpne diskusije, donese odluka.
A šta je tu istina? Nemci su bili okrutan i nemilosrdan okupator, koji je tražio da srpski narod izabere čoveka, koji bi se stao na čelu takve, okupirane i obespravljene Srbije i koji bi pred njima, okupatroima, bio odgovoran za red. To je bila velika žrtva čoveka, Milana Nedića, koji je stavio opšte nacionalne, državne interese iznad svojih, porodičnih, ličnih. Da se on nije prihvatio te uloge, Nemci su razmišljali čak i o tome, da i ovaj ostatak Srbije podele između Nemaca i svojih saveznika, pri čemu bi najveći deo, verovatno, pao pod upravo hrvatskih i bugarskih vlasti. Između dva zla, Nedić se žrtvovao, stavio na čelo te okipirane Srvije i time, možda spasao srpski narod od potpunog istrebljenja. To su činjenice, koje potvrđuju i nemački izvori. Samo da spomenem «Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta» i memoare glavnog nemačkog diplomatu za Balkan, Hermana Nojbahera (Hermann Neubacher: „Sonderauftrag Südost 1940 1945“). Oba sam preveo na srpski.
Čitaoci će mi oprostiti ako ukratko citiram Nojbahera: «Nedić je na jedan hrabar način pokušao da govori o nepravdi koja je učinjena Srbima. Postavio je čitav niz zahteva, kako bi se poboljšao položaj Srba. Nedić je između ostalog tražio da se neka područja Bosne i Hercegovine, koja su etnički čisto srpska, a koja pripadaju NDH, pripoje Srbiji. Nedić je tražio i da Kosovo pripadne Srbiji. Ribentrop je odbio Nedićeve zahteve.» (u: Nojbaher, “Specijalni zadatak Balkan”, str. 74)
U Srbiji su Broz i njegovi krvnici od oktobra 1944. do decembra 1945, bez suda, ubili, prema minimalnim procenama, 150 000 nevinih ljudi (Srđan Cvetković je došao do brojke od nekih 80 000, popisao žrtve sa imenom i prezimenom). Ubijeni su, očevidno, samo zato jer su bili Srbi i jer su najčešće pripadali eliti svoga naroda. Taj čovek, Broz, koji je svakako jedan od najmostruoznijih ubica 20. veka, ima grob u najelitnijem delu Beograda, komu se klanjaju i mnogi iz redova sadašnje vlasti. A stotine hiljade nevino ubijenih Srba, njima se i ne zna grob. Pa, evo, ni Draži i Nediću.
Zaključak. Ova sramna odluka suda samo govori da je Srbija i danas okupirana, odnosno, da je u našoj zemlji i dalje na vlasti titoizam, dakle, jedna srbofobska, zločinačka ideologija. A ona ni danas, 2018. godine, ne dozvoljava srpskoem narodu da kaže ko su njegovi istinski mučenici i junaci, a ko njegovi neprijatelji i dželati.
O pravom karakteru titoističkog jugoslavenstva na nekoliko stotina strana dao je blistavu analizu i ocenu Milo Lompar u knjizi «Duh samoporicanja». Koliko mi je poznato, knjiga je za kratko vreme doživela već šest izdanja. I to uprokos činjenice da ogromna većina medija, – a ona su pod kontrolom režima, ili su sponzorisana od strane Zapada, – ignoriše «Duh samoporicanja». Ubeđen sam, kada se srpski narod oslobodi ideologije titoizma, tada će svoje zasluženo mesto dobiti i Draža i Nedić. I umesto ulice, na primer, Džordža Vašingtona i Ruzveltove, te beogradske ulice zvaće se ulica Milana Nedića i Draže Mihailovića. Po mom skromnom mišljšenju, njih dvojicu ubrajam među najveće Srbe 20. veka.

Autor: Nikola N. Živković

Izvor: NIKOLA ŽIVKOVIĆ BLOG

Vezane vijesti:

Nedić ili vatikansko-kominternovski rozarijum mejnstrim …

Neznanjem guraju Srbe među naciste! | Jadovno 1941.

Nedić nije rehabilitovan | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: